Susret na zdencu
U staro doba nije bila rijetkost da su se mladići skupljali oko zdenaca na koje bi djevojke dolazile po vodu i tu su se upoznavali sa onima s kojima su dijelili svoj život. U Starom Zavjetu zdenac je bio mjesto na kojem su patrijarsi pronalazili svoju ljubav. Nahor je našao Rebeku, Izakovu ženu pored zdenca, Jakov je našao Rahelu pored zdenca, Mojsije je našao svoju ženu Siporu pored zdenca u pustinji. Doista, zdenac je bio slika onoga što čovjeku utaži žeđ, ali ne onu tjelesnu žeđ, već žeđ srca. Za čime čovjek žeđa? Što njegovo srce želi? Mnoštvo je stvari u ovom svijetu, ali najsnažniju žeđ otkriva ljubav: otkriva žeđ za bližnjim.
Isus sreće Samarijanku na zdencu, samu, u vrijeme kada druge žene ne dolaze po vodu. Svi bi dolazili izjutra, dok je bilo hladnije, no ova je žena, zbog svoga načina života došla sam. Kao da je bila izopćena. Unatoč tome žeđala je za ljubavlju bližnjega više nego itko. Riječ Samarija dolazi od korjena „šemer“ što znači „bližnji“. Pored tolikih samarijanaca, pored nekoliko muževa koje je imala, ova je žena i dalje žeđala za ljubavlju bližnjega. Nitko je nije mogao utažiti.
Njezin je način života bio takav da su je ljudi krivo gledali. Osuđivali su je i nitko se nije pitao doista o tome je li kriva ili nije. Upadala je iz greške u grešku, iz veze u vezu, ali ni u jednoj nije zauzvrat dobila ljubav ni razumijevanje. Ova žena slika je sviju nas: svi naime tražimo ljubavi po ovom svijetu, tražimo nekoga tko će zadovoljiti želje mojega života. Često pri tom griješimo i često ostajemo žedni pored ljudi.
Crkva je zdenac iz kojeg izbija živa voda Boga. Izbija milost. Mnogi danas dolaze u crkvu iako ne žive na jedan ispravan način, pa nerijetko čujemo komentare kako to ljudi ne bi trebali biti u crkvi, kako im nije mjesto među nama. No, nitko ne razmišlja o tome da su upravo oni naša najjasnija slika: slika grešnika koji žudi za ljubavi bližnjega, ljubavi koja će ga okrijepiti i oprostiti. Žudi za milošću, darom božjim. Samarijanaka dolazi na zdenac kao takvi ljudi u crkvu. Nismo u pravilu kada ih gledamo krivo. Možda samo gledamo u njima vlastitu grešnost i onda nas provocira u nama.
Žeđ je slika ljubavi koju tražimo. Doista, često je tražimo na krivi način, krivim načinom života i upadamo u grešnost. Ostajemo žedni ljubavi. Nekada, u želji da utažimo žeđ za ljubavi dajemo od sebe, ali ne dobijemo ništa od ovoga svijeta, od ljudi. Popiju sve iz nas. I ostanemo žedi i prazni. Kada živimo na krivi način- uvijek ostajemo žedni ljubavi i prazni od nje, razočarani.
Kada Isus prilazi ovoj ženi pita je da mu se da napiti vode. „Daj mi piti“- „daj mi svoje ljubavi“, daj mi sebe. Toliko puta je ta žena na ovakav način naišla u svom životu. Tražeći ljubav na krivi način, ispraznila je sebe i ostala žedna ljubavi. No, Isus je pita za nešto drugo.
Pogled u oči Boga
Čovjek je stvoren za božanski život. Ovaj svijet je samo mjesto koje ga treba dovesti do Boga. No, živeći na krivi način, čovjek, koji zapravo žeđa za Bogom, za savršenom ljubavi, često pokušava svoje želje- svoje žeđi, utažiti na krivim izvorima. Kako nije shvatila pitanje, Isus joj govori o daru Božjem: kada bi ga shvatila, od mene bi tražila žive vode od koje se ne žeđa.
Smarijanka nije shvatila ni pitanje, niti je shvatila kako je jedan židov ne gleda kao neprijatelja. Možda je po prvi put u životu naišla na nekoga tko je ne osuđuje, tko joj iskazuje razumijevanje. Isus joj je tako dao ono za čime je najviše žeđala: nije žeđala za nečim posebnim, već za tim da je nitko ne osuđuje zbog njezina života. Žeđala je za milosrdnom ljubavi. Isus joj govori o daru Božjem: o milosti. Kada bi znala kakva je milost, stalno bi je tražila. Milost ne osuđuje i stalno napaja čovjeka ljubavlju koja prašta, koja je puna razumijevanja.
Samarijanka je na vodi u zdencu možda mogla vidjeti samo svoj odraz. Koga bi vidjela u njemu? Ženu koja je grešna, ženu koju svi osuđuju i odbacuju. Tako je vjerojatno vidjela samu sebe. Sebe je osuđivala, jer odraz u vodi studenca bio je hladan, poput pogleda ljudi koji su o njoj ružno mislili i govorili. Gledajući sebe u odrazu vode mogla je samo vidjeti ono što vide ljudi koji u sebi nemaju ljubavi. Tako je ostala okrenuta sama sebi, bez odgovora u ljubavi pogleda čovjeka. Ljubav u njoj je zbog toga što nije imala odgovora u ljubavi, obarmla. Bila je na neki način zaleđena za druge.
Samarijanka na zdencu je pogledala Bogu u oči i slušala od Isusa isitnu o sebi, o svom životu. Gledajući u Isusa gledala je u sebe preko istine o sebi, a gledati u sebi istinu o sebi isto je što i gledati Bogu u oči. Ovaj je pogled drugačiji od onoga odraza u vodi. Ovdje gleda u istinu koja ne osuđuje, već prašta. Samarijanku grijeh nije spriječio za gledanje Boga. Ni nas to ne treba, jer Boga zanima samo naša ljubav. Isus ne mari za ženine grijehe. Zanima ga samo ljubav njezina srca.
Dar Božji
Istina koju je Isus izrekao o njezinu grešnom životu nije bila istina koja osuđuje. Prvi je put možda čula govor o sebi na posve drugačiji način: bez omalovažavanja, brz prigovora- ali istinu. Doista, činjenica da je bila shvaćena i prihvaćena od Isusa osokolila je Samarijanku u razgovoru. Isus joj je osvijetlio njezinu grešnost, ali na posve drugačiji način od ljudi.
Unatoč tome što je konačno shvatila da govori sa Mesijom, Samarijanki je ostao problem dar Božji. Milost. Naime, Isus, govoreći o njoj nije podržavao njezin način života. I premda je upoznala Boga, Samarijanka nije mogla do dara Božjeg. Nije, dok ne promijeni svoj način života, dok ne odustane od toga da svoju žeđ za ljubavlju napaja na suhim zdencima ljudi.
Govoreći o daru, Isus je govorio o milosti. Čovjek treba napustiti jedan grešan način života u kojem žeđa za krivim stvarima u ovom svijetu. Kada shvati kako bez svih tih voda svijeta koji samo povremeno utaže žeđ za ljubavlju ljudi, za čašću, za nekom ambicijom, i nakon kojih ostaje još žedniji, čovjek na kraju ostaje razočaran poput Samarijanke. Tek kada shvati kako mora promijeniti način života, polako će otkrivati Boga koji ga shvaća i voli, koji želi, koji žeđa čovjeka.
Milost u čovjekov život ulazi tek kada čovjek promijeni način života u kojem žeđa za stvarima ovoga svijeta. Kada se odrekne način života koji ga uvodi u grijeh. Milost tada napaja čovjeka stalno i daruje se milost na milost. Živa voda na živu vodu.
Isusu nisu bili problem grijesi Samarijanke, već njezin pogrešan način života. Žena, premda je shvaćala istinu o sebi, nije sebe gledala na ispravan način. Gledala je na sebe kao na osuđenicu. Upravo to ju je poticalo da i dalje griješi jer je nitko nije opravdavao. Svi su je osuđivali, pa joj je bilo svejedno kako će živjeti. Kriva slika o sebi, krivi način života, dovode nas da u nama ljubav obamre, da nam postane svejedno kako živimo, s kim smo, kako zarađujemo.
Možda ovo djeluje čudno, ali slično je Narcisu iz grčke mitologije. Narcis je sebe gledao u vodi poput Samraijanke i sebe vidio na krivi način, pa je tako i živio. Samarijanka nije sebe vidjela poput Narcisa koji se sam sebi divio, sebe gledao kao božanstvo, ali je zbog krive slike o sebi krivo i živjela. Ljubav tako odumire u nama. Narcis dolazi od korjena „narkao“ što prevodimo kao klonuti, obamrijeti. Riječ je o osobama u kojima je prava istinska ljubav svemu klonula, obamrla. Ljudi poput Samraijnke misle kako nemaju drugim što dati. Isus je demantira i traži od nje ljubav. Daj mi piti.
Božji dar, milost, daruje se čovjeku besplatno kao milost na milost onda kada je čovjek može primiti, kada u sebi nema prepreka za milost. To nije neko prošlo stanje, već nešto što sada opterećuje čovjekov život, kriva slika o sebi, krivi način života, krivo postavljeni odnosi. Samarijanka je ostavila stari način života i krenula naviještati Isusa. Jedna, od društva odbačena grešnica postala je evangelizatorom.
Nemojte stoga misliti kako ćete samo pokorničkim praksama utažiti žeđ Boga za vama. Nećte napraviti ništa ne promijenite li način života koji vas od Boga udaljava.