1_NED_KOR_2026
Početne postavke
Kao što na došašće pripravlja za radost rođenja Isusova, tako nas korizma vraća na početke onoga što je to rođenje donijelo. Isus Krist, rodio se da bi umro. Cijeli njegov život bio je usmjeren smrti na križu. Koliko god to bilo neugodno za prihvatiti, mora biti jasno da nitko ne može uskrsnuti ne umre li prethodno. Korizma je vrijeme u kojoj umrtvljujemo vlastite želje pokorom i postom čineći male napore kako se odmakli od sebe samoga i po nutarnjoj sposobnosti odbijanja napasti približili Bogu.
Upravo ta činjenica da ćemo biti napastovani ili kušani dodatno naglašava potrebu mrtvljenja- umiranja u sebi, u svojim željama i nagnućima. Osim toga, kao što nitko ne može uskrsnuti, ako prethodno nije umro, tako i “nitko sebe ne može spoznati ako nije kušan”1, govori sveti Augustin. Stoga, nas korizma vraća u stvarnost kršćanskog žiča naglašavajući nužnost molitve, posta i djela milosrđa.
U svemu tome bit ćemo kušani- na kušnju ćemo staviti svoju nutrinu. Kušnja se prevodi sa proba, probatio (lat.). To je kao jedno preispitivanje nedostaje li nam što, je li nešto potrebno dodati jelu, ima li nečeg previše. Kušanje možemo shvatiti više kao testiranje koje ne ide za tim da nekoga uništi, već vidi je li spreman za neku zadaću. Srž kušnje je dovesti se do odluke, učvrstiti je. Cilj same kušnje nije razbiti nekoga, već dovesti ga u krizu, do točke preispitivanja samoga sebe na jedan drugi način, mobilizirajući u sebi ono što obično zamre u svakodnevnu životu. Cilj kušnje koju pred čovjeka stavlja Bog jest dovesti kušanika da kaže: nosi se od mene sotono.
Bog dakle, dopušta kušanje čovjeka kako bi upoznao sebe, svoje slabosti, kako bi ujedno u tim slabostima pomogao čovjeku i doveo ga do utvrđivanja odluke o odbacivanju đavla. Promatramo li malo Gospodina u kušnjama, vidjet ćemo da nam je pokazao kako se boriti protiv kušnji i pobijediti ih. Kako se boriti? Kušnje dovode pred izbor: popustiti ili trpjeti. Gospodin u kušnjama trpi i konačno odbacuje ponudu ugode koju đavao donosi. Koliko god kušnje bile izvorom novih spoznaja za mene po pitanju grijeha i mojih slabosti, toliko su one predokus jednog trpljenja koje nam donose svakodnevni križevi- one neugodne situacije u kojima se moramo postaviti poput Isusa Krista. U kušnjama se ne pristaje na popuštanje ugodama, već se trpi i moli. Tako kušnje postaju i predokusom križa.
Ne kuša samo Bog
Kušnje nas u konačnici jačaju kako bismo u svakodnevici odbacivali ono što nas može odvojiti od Boga. To je stoga jer, ne kuša nas samo Bog, već i đavao. I kao što Bog kuša čovjeka da se utvrdi u odluci odbacivanja svega što nas od Boga odvaja, tako nas đavao kuša kako bismo počeli živjeti na način po kojem ćemo Boga odbaciti. Najprije nas kuša, promatra, ispituje naše slabosti, a poslije suptilno dovodi do točke u kojoj ćemo biti napastovani2. Biti napastovan u konačnici znači biti prepušten udarima onoga koji bira naše slabe točke u životu kojima će nas udaljiti od Boga.
Đavao nikada ne kuša niti napastuje silovito. Čini to oprezno, tiho, lukavo i nevidljivo poput zmije koju najčešće ne vidimo prije nego nas ugrize. Kada kuša, čini to tako da najčešće ne počinimo grijeh u početku, već da napravimo nešto što će biti u skladu s našim željama, ali će nas usmjeriti od Boga. Usmjerit će nas prema svijetu, prema jednoj ljudskosti koja ne mora biti nužno grešna da bi bila daleko od Boga. Đavolske kušnje nas na jedan način dovode u krizu razmišljanja, ali istovremeno naglašavaju argumente kojima će čovjek opravdati čisto ljudske postupke koji nisu nužno grešni. Čisto ljudske, ali takve da će nas odmaknuti od Boga. Grijeh će zasigurno doći kasnije, kao posljedica takvih stavova.
Za shvatiti ovo, pogledajmo kako Isus kritizira farizeje i pismoznance. Oni nisu bili razbojnici, ne može se kazati da su krali i ubijali naokolo, ne može se kazati da su lagali ili bili preljubnici, ali su sa svom svojom pravednošću udaljili od Boga. Kako je to moguće? Stvorili su svoj mentalni okvir u kojem su Zakon uzimali kao temeljnu stvar odnosa s Bogom. Potom su sami taj zakon tumačili sukladno svojim kriterijima, a zapravo su postali sami sebi i drugima kriterij u postupanju. Nisu bili grešni ljudi, ali od Boga su otpali. Sami su sebe postavili na mjesto Boga.
Đavao želi upravo to: da čovjek stvori misaoni okvir u kojem on sam odlučuje o svemu vodeći se svojom stvarnošću kao kriterijem za donošenje prosudbi. Dakle, čovjek se okrene samome sebi i postaje bog u svom svijetu. Čovjek postaje sam sebi (ali i drugima) kriterij za život. Kriterij predstavlja točku razlučivanja dviju stvari. Njegova korijenska inačica u grčkom jeziku znači razdijeliti, odvojiti, razlučiti, odlučiti, prosuditi, optužiti, osuditi, dati prednost, pojasniti, protumačiti, preispitati3. U tom smislu, svaka kušnja čovjeka dovodi u krizu razmišljanja u kojoj čovjek razdjeljuje sve ono što ne pripada njegovoj stvarnosti. Ukoliko je ta stvarnost usmjerena samome sebi, đavolska se kušnja realizira. Ukoliko je usmjerena Bogu, odnosno ukoliko je čovjek otvoren u razmišljanju svim opcijama i vodi se kriterijima Božjih zapovjedi, Isusovih riječi, tada kriza4 razmišljanja čisti pogled i dovodi nas u čistu situaciju u kojoj se oslobađamo dodataka vlastitoga svijeta.
Prvi ljudi: moj život- moj izbor
Vratimo se na početne postavke Svetoga Pisma u dio u kojem đavao navodi prve ljude na grijeh. Bog je sve stvorio da bi ljudima olakšao život. Stvorio im je raj u kojem imaju sve za svoje potrebe. Ipak, u sredini vrta stavlja dva stabla s kojih zabranjuje jesti ljudima: stablo spoznaje dobra i zla, te stablo života. Zabrana jedenja sa stabla spoznaje dobra i zla ide za tim da čovjek ne postane kriterij za razlučivanje dobra od zla. Kriterij je Bog. Mi obično kao dobro vidimo ono što odgovara nama, no iskustvo uči kako to uvijek nije dobro za nas. Nekada (često) se upravo ono što vidimo kao dobro na kraju preobrazi u neko zlo koje nas pogodi. Zabrana vezana uz stablo života tiče se zabrane da čovjek ne umisli sebi kako je gospodar života, kako može sve što mu se prohtije. Bog stavlja čovjeku granice u ovom svijetu po kojima ga štiti od zla.
I danas u svijetu imamo niz razmišljanja koje nas odvode preko tih granica. Mnogi misle kako mogu raditi što ih je volja, pa onda dobro promeću u zlo, a zlo prikazuju kao dobro. Drugi slijede misao Jean Paule Sartre-a koji kaže kako “najprije postojim, a poslije ću sam odrediti što ću biti”. Tako danas nalazimo one koji govore kako samo čovjek može birati ono što želi biti. Iz toga njedrimo usklike: “Moje tijelo, moj izbor” ili “Moj život, moj izbor“; “Moja smrt- moj izbor”; “Možeš biti muško ili žensko ili nutralan ako to želiš, ako je to tvoj izbor”. Tu se čovjeku daje pravo gospodariti životom s naglaskom na njegove želje. Zapravo, čovjeka se stavlja na mjesto Boga, a Boga se odbacuje. Čovjek sebe stavlja kao kriterij svega.
Kada zmija- đavao napastuje prve ljude, najprije posve bezopasno prikazuje Božje riječi zabrane. Uvjerava ljude kako neće umrijeti. Napastuje smireno, ne burno, kako bi netko očekivao. Na jedan miran, dipomatski način zmija sugerira ljudima kako ih je Bog prevario: “Zar vam je doista Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?” Promeće Božju zabranu u Božju prevaru! Najprije obmanjuje ljude da posumnjaju u Boga, a onda im podmeće laž: “Ne nećete umrijeti”. Konačno ih odvraća od Boga: “nego zna Bog: onog dana kada budete s njega jeli otvorit će vam se oči i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo”.
Bogovi koji razlučuju dobro i zlo! Zmija je božanski život svela samo na prosudbu o dobru i zlu. Danas mnogi na isti način vlastito umovanje dovode do razine božanstva. Hladni racionalizam koji svijet vodi u propast zaboravlja da je Bog puno više od čistog matematičkog uma. Bog je ljubav, a ljubav puno puta ne otkriva razloge za voljeti: samo poziva da voliš, da poslušaš u sebi nešto više od svojih želja.
Odbacivši Boga, ljudi su postali sami sebi kriterijem dobra i zla, postavili su se kao gospodari svoga života koji sami odlučuju o svemu- otpali od Boga. Naoko doista nisu počinili ništa posebno, zar ne? Ubrali su tamo neki plod sa stabla! Nisu ubili, nisu lagali, nisu ogovarali,… ali su otpali od Boga. Grijeh u izvanjskom činu došao je naknadno, kao posljedica promišljanja prvih ljudi- jednog promišljanja u kojem je čovjek stavio sebe kao kriterij prosuđivanja, zanemarivši Božje zabrane (čitaj zapovjedi) i stavivši tako sebe na mjesto Boga. Grijeh se začeo u mislima prvih ljudi, u njihovoj duši. Prvo promišljanje u kojem su se odmakli od Boga, dovelo ih je do oholosti u kojem su sami sebe stavili iznad stvarnosti. Zaboravili su da je netko prije njih tu stvarnost stvorio. Netko puno veći od njih, bio je prije njih.
Ako si Sin Božji: lažno mesijanstvo
Događaj kušnje u pustinji dovodi u pitanje cjelokupno Isusovo poslanje. Zapravo, pogledamo li sotonina pitanja shvatit ćemo kako je Isus kušan do mjere da ostane samo čovjek, da reagira samo kao čovjek. Za doći do toga, đavao na paradoksalan način u pitanje se zapravo dovodi Isusovo božnastvo: Ako si Sin Božji… Kušnje se nastavljaju i nakon pustinje: Isus prolazi kušnjama kada ga narod hoće za kralja, kada ga Petar odvraća od Božjeg puta, u događaju kušnje nalazi se bit cjelokupna Isusova života. Za razliku od prvih ljudi, Isus ne uzima stvarnost u svoje ruke, ne postavlja se iznad nje u kušnji premda je kao Bog to mogao. On samo slijedi volju Oca svoga nebeskoga i poštuje onaj čas u kojem Otac od Njega traži djelovanje u kojem će obznaniti isključivo Očev plan.
Đavao traži dokaz: on zna da je Isus od Boga, da ima božji zadatak, ali ne razumije njegovo biće. Traži dokaz njegova božanstva, ali ga Isus ne otkriva. I danas imamo ljudi koji traže dokaz Isusova božanstva i pitaju se: “Ako je On Sin Božji, zašto ne prekine ratove, zašto ima bolesti, neka napravi ovo ili ono,…, neka se pokaže.” Nestanak gladi je bio znak mesijanskog vremena za Židove. Ne bi li prvi Otkupiteljev potez bio upravljen da ljude nasiti, da ih umiri obiljem? Sotona iga na čistu ljudsku logiku, na temelj ljudske egzistencije.
Primjere te napasti kušamo u mnoštvu ideologija, a najizraženija je u marksizmu koji za temeljnu točku svoga nauka ima jedno lažno mesijanstvo koje obećava pustinju života pretvoriti u kruh obećavajući tako materijalno blagostanje svima. No, Isus đavlu ne otkriva ništa osim ljudskosti koja trpi u pustinji. Nimalo bolji od marksizma nije moderni liberalizam. Čisto lažno mesijanstvo: radi ugodna života, sve će vam biti dozvoljeno. Imat ćete udobnost, sigurnost i sami ćete procijeniti što je u interesu vašega života. Sami birate stvarnost. U svemu tome, podilazit ćemo vašim slabostima i opravdavati ih čistom ljudskošću. I pristanete li na takav život u kojem će udobnost i sigurnost biti cilj vašega života, ni grijeh neće biti problem, jer će se za materijalno blagostanje opravdano žrtvovati sve, pa i samoga čovjeka. Tada ćete s lakoćom žrtvovati onu, od Boga stvorenu ljudskost i svoje dostojanstvo samo kako biste živjeli ugodno i sigurno.
Đavao zapravo čovjeku, baš kao i Isusu, nudi jedan organiziran svijet u kojem ga dovodi u svemu “na gotovo”, bez muke, bez truda. Tko to ne bi poželio: postati gospodar svega što je stvoreno i što živi, ne mučiti se oko ničega već primiti vlast ne razmišljajući o cijeni primitka i gubitka slobode. Danas mnogi tako prihvaćaju neku čast dolazeći na gotovo, a kasnije se ispostavi da za to moraju prodati dušu. Isto je nudio Isusu: dobit ćeš cijeli svijet, ali- samo ako mi se pokloniš! Đavao nudi prividnu slavu koja se rasprši, te materijalno blagostanje za koje cijenu uvijek plaćamo s dvije stvari: ili platimo svojim životom koji se raspadne prije ili kasnije, a ako se to i ne dogodi, plaćamo vječim životom s Bogom. Cijena đavolske ponude uvijek je život čovjeka.
Ono što nudi đavao Isusu, a danas pred čovjeka stavlja kao svakodnevnu ponudu jest zemaljsko mesijanstvo. I prije i poslije Isusa postojali su ljudi koji su nekada krenuli za pravednim motivom u neki pothvat, ali se ispostavilo da su se služili nečim što ne odgovara Božjoj volji. Služili bi se nepotrebnom silom, kriminalom,… Ovakvi pothvati bivaju praćeni pompom, senzacijom, bukom, redovito nečijom žrtvom- ali ne žrtvom svoga života. Tako se s lakoćom žrtvuju radnici koji gube posao radi napretka, nestaju cijeli narodi s lica zemlje radi mira. Sve suprotno od onog kako Bog djeluje: Božja moć naprotiv dolazi u tišini.
U djelu “Tri razgovora ili priča o Antikristu”, autor donosi jednu sliku djelovanja đavla u svijetu. Đavao se tu ne pojavljuje kao lik, već se njegovo djelovanje utjelovljuje u čovjeku. Riječ je o intelektualcu, vjerniku, iznimno pametnoj i organiziranoj osobi, humanistu i filantropu, koji doživljava svoj probitak u svijetu temeljem svojeg programa koje naziva “Otvoreni put k miru i blagostanju svijeta”. Njegovo djelo postaje knjiga ravna Bibliji. Sadržaj je privlačan, razumljiv, jednostavan i u njemu potiče žrtvovati sve za blagostanje. To je jedna senzacija, novost koja je privlačna svima. Ali za realizaciju te novosti potrebna je žrtva. Najprije treba žrtvovati nešto iz svoga života, a kasnije treba žrtvovati nekoga. Najprije treba žrtvovati svoje stavove i svoje dostojanstvo, a potom čovjeka. Treba žrtvovati one koji ne misle isto, one koji su mali, koji smetaju, one koji ne žele pod svaku cijenu postati dio mentaliteta koji će jedanko misliti, koji će sve napraviti samo da bi zaradili, samo da bi postigli nešto materijalno,…
Antikrist donosi program u kojem sve treba napraviti kako bi se postiglo materijalno blagostanje ne birajući sredstva. Valja ukloniti svakog čovjeka koji se tome protivi i koji na prvom mjestu u svom životu nema zaradu- novog boga- Mammona- novac- zaradu- prestiž- materijalnu sigurnost- udobnost. On kao da stvara nove odnose u kojem se odnos prema novom bogu definira materijalnim stanjem i spremnošću da se do boljitka dođe.
Novog boga se ne predstavlja izravno. Đavao ističe čovjeka koji je svojom umnošću doveo čovjeka do blagostanja i žrtvovao sve zbog toga. Tog novog boga, đavao skriva u blagostanju, dobrobiti čovječanstva koje predstavlja kao ono što je najdragocjenije u životu. Blagostanje za sve! Čini se kako je doista ono okrenuto svima. Ipak, pri tome se posve životinjski odbacuju slabe jedinke, one koji ne mogu ili ne pristaju živjeti na takav način. Stvara se mentalni okvir čovjeka koji podcjenjuje svakoga tko nije u mogućnosti postići isto ili tko se nije u stanju materijalno izdizati. Pravilo je: nitko tko je ispod mene nije vrijedan života. Čista oholost!
Možda najbolji komentar ovakva razmišljana donosi otac Alfred Delp koji kaže kako je “kruh važan, sloboda je važnija, a najvažnije je neprekidno klanjanje Bogu”. Ono što nalazimo u Solovjevom “Antikristu” jest poremećaj kriterija u kojem je Bog odbačen. Narušen je redoslijed po kojem je najprije Bog, a onda sve ostalo.
Upravo to jest cilj kušnje koja ponekad dolazi od đavla: da otkrije ljudske slabosti, nakane, načine postupanja, naše duhovne obrasce po kojima će čovjeka napastovati kako bi odbacio Boga stavljajući ga iza svojih potreba. Koliko god Bog u kušnjama čovjeka dovodio do spoznaje o vlastitim slabostima kako bi čovjek radio na sebi, upoznao sebe do kraja i ostao ponizan i svjestan sebe usitinu, toliko đavao kuša čovjeka da otkrije ono u njegovu biću što može naknadno izložiti napasti i učiniti da čovjek padne u grijeh. Cilj napasti nije primarno počiniti grijeh, već odbaciti Boga. Grijeh je sredstvo (često naknadno) u ljudskim željama koje dovodi do odbacivanja Boga ili je posljedica odbacivanja Boga.
Preobraženo stanje
Što su prvi ljudi učinili doista? Njihov čin djeluje bezazleno. Ubrali plodove sa stabla, pojeli ga i ostali živi! Sve to ne djeluje grešno. Pogledajmo malo ponovo Isusove kušnje: pretvoriti kamen u kruh, skočiti s hrama i biti primljen od anđela, dobiti svo bogatstvo i moć svijeta. Ni to ne djeluje kao neko zlo, zar ne? Prva kušnja ide za tim da utaži glad što samo po sebi ne djeluje kao zlo. Druga kušnja (skok sa hrama) poziva na sigurnost u životu: anđeli su trebali prihvatiti Isusa u padu i sve će biti u redu. Treća kušnja o moći i bogatstvu daje prigodu za mnogima napraviti velika dobra. I biti pri tom čašćen i hvaljen. Ni to ne djeluje zlobno ni grešno.
Pogledamo li u današnjicu, naći ćemo mnoštvo koje radi bjesomučno da bi stekli materijalna dobra koja će ih nasititi i dati im životnu sigurnost. Neće se trebati brinuti ni za što. Nije li to slika, iznimno loša slika vječnog života? Mnogi će napraviti mnoga dobra i za to dobiti počasti i hvale od ljudi. Uz to će sebi otvoriti put kojim će moći dobiti i napraviti baš sve u ovom svijetu. Nije li to slika, iznimno loša slika Boga koji je svemoguć?
Cilj đavla je da život shvatite krivo, da sve okrenete sebi i tako sebe stavite u ravan Boga: da sve krivo shvatite stvarajući tako krivu sliku o Bogu, o sebi i o svijetu. Sve pri tom može izgledati kao da ne činite ništa posebno loše ili grešno, ali vaše mišljenje o sebi samome govori da ste Boga odbacili i vi postali sami sebi svoj bog. Stvorili ste mentalni okvir u kojem ste vi bog i živite u njemu po svojim kriterijima. Izdigli ste se iznad drugih i učinit ćete sve radi materijalne sigrunosti i samogospodstva. Sve ćete žrtvovati za to, čak i ljude. Cilj takva života je u čovjeku, a on je sam sebi postaje najdragocjeniji; njegova sigurnost, njegova udobnost, njegov raj.
Time odbacujete Boga jer Bog vam je uvijek ono što želite. Mnogi danas naoko ne čine neki poseban grijeh, ali ipak odbacuju Boga. Čini se kako žive čestito, ali srce im je daleko od Boga. Pogledajte farizeje i pismoznance: vodili su jedan ispravan život, ali Bog im je postao Zakon, a srce im se udaljilo od Boga. Zbog Zakona, koji je definirao njihov misaoni okvir u kojem su sami postali suci, sve su žrtvovali, sve kritizirali, kažnjavali svakoga tko nije mogao ispuniti odredbe zakona, tko se nije mogao smjestiti u njihove mentalne okvire farizejskog raja na zemlji. Možda su i čekali Mesiju, ali i bez njega im je bilo dobro i sigurno.
Krist je došao kako bi čovjeka vratio k Bogu. Za učiniti to, čak je i grijeh preobrazio u sredstvo povratka Boga. Grijeh koji u svom činu čovjeka uvijek odvraća od Boga, često na vidljiv način, sada odjednom po Kristovoj žrtvi postaje novo mjesto susreta s Bogom. Opraštanjem grijeha, Gospodin je ponovo u fokus stavio ono bitno: život s Bogom, život vječni. Pokazuje da ni grijeh nije prepreka za spasenje onome koji se utječe Kristu. No to traži od čovjeka da iziđe iz svojih mentalnih okvira, iz svojeg malog raja, iz komoditeta.
Opraštanje grijeha nije formalnost čišćenja duše, već sredstvo povratka Bogu, pa se ne može opravdati sablažnjiv život jednom ispovjedi. Ispovjedit ću se pa ću nastaviti sa svojim životom- kako pogrešno razmišljanje! Ispovijed poziva na promjenu mentalnih okvira, na promjenu kriterija koji treba biti Bog, na čvrsto prijananje uz Boga i odmak od svojih želja, od ugađanja sebi, na stalnu promjenu života, na obraćenje. Krist nas zato kuša u sebi, u svom Tijelu kako bismo upoznali gdje smo slabi i kako bi On promijenio naše stanje, naš grijeh. Kako bi u konačnici naš mentalni okvir želja okrenuo prema Bogu. Kuša nas u svom Tijelu, kako bi sam zacijelio naše rane, jer u njegovom Tijelu, naše rane postaju njegove. Ne grijesi, već rane koje grijesima zadajemo prije svega Kristu. On pak na udarac grijeha odgovara milošću opraštanja: Ako te netko udari po obrazu, ti mu okreni i drugi! Nigdje jasnije to ne pronalazimo nego u Crkvi, u Tijelu Kristovu!
Đavao potiče čovjeka da stvori svoj svijet. Svoj raj u kojem će čovjek biti svoj bog. Pri tom najprije ide za tim da čovjek stvori u sebi jedan misaoni okvir u kojem će čovjek kao najdragocjenije što želi biti sam sebi. Taj misaoni okvir odbacivanja Boga ide po procjeni dragocjenosti. Kao da se u nama postavlja pitanje: što je meni najdragocjenije u životu? Zapravo, postavlja pitanje svojih želja i rasporeda vrijednosti u njima, pitanje duhovnih prioriteta, pitanje nutrine i njezinih kriterija razlučivanja. Kada čovjek postane kriterij sam sebi i zanemari Božju riječ, lako se dogodi da u ime posve razumljivih razloga (posve ljudskih, ali samo ljudskih) odbaci Boga. Tada se vodi vlastitim željama u prosudbama i nije u stanju nadići sebe u njima. Pri tom misli kako nikome ne treba polagati račune za svoj život- ta on sam je postao bog, što ga u nutrini prividno abolira krivnje za grijeh. Tada počinju priče o navodnoj “mirnoj savjesti” grešna čovjeka koji sam sebi oprašta i sam sebe opravdava.
Sve ovo nas vraća na početne postavke: u svojim željama otkrivamo tko ili što nam je Bog. Bog se skriva u našim željama, jednako kao i u nakanama. Bog je u našim željama! U nama sve vrvi od želja koje igraju bitnu ulogu u oblikovanju naših života. U svakoj od njih treba pronaći Boga, ono što nas vodi k Njemu. Ne pronađe li se, želju treba odbaciti!
Za razliku od nas koji se ne snalazimo u mnoštvu svojih želja, Bog ima samo jednu želju koja se zove čovjek. U toj želji on je upisao sva naša imena jer nas želi imati pored sebe vječno. Zato po svom Sinu otvara jedan novi Put prema Bogu, put žrtve i opraštanje, po kojem će Bog sam svojim životom na križu dati nadoknadu za našu grešnost pokazujući da je spreman učiniti sve, baš sve da bi čovjek- Božja želja, živio vječno.
Bilješke:
- Sveti Augustin, Iz Govorima o biskupima ↩︎
- Tentatio (lat.) kušnja, napast, iskušenje, provjera. Općenito označava proces ispitivanja, ali i pokušaj napada, uvođenja u rizičnu situaciju u kojoj se može poraziti nekoga. Dolazi od korjena tentare- osjetiti, pokušati, kušati ↩︎
- κρίνω, κρΐνώ, -οΰμαι, KRINO: razlučivati, odijeliti, razređivati, birati, izabrati, odlučiti se za koga, glasovati za koga, kod sebe odlučivati, prosuđivati; poravnati, tumačiti, smatrati čijom dužnosti; prosuđivati po čem, prema kome, suditi, kao sudac, odlučivati, izreći presudu, prosuditi ↩︎
- Κρίσις, KRISIS: lučenje, rastavljanje; prepirka, svađa, odluka; kušnja; osuda, presuda; sudbena istraga, parnica, suđenje ↩︎