O ANTIKRISTU (Otkrivenje 13)

Treće poglavlje knjige “Kraj vremena”, Barcelona, Herder, 1984.

U trećem poglavlju knjige “Kraj vremena” filozof Joseph Pieper donosi svoje promišljanje o Antikirstu kojeg prenosimo u nastavcima. U drugom nastavku autor se pira što znači prikaz vladavine Antikrista. Podsjeća najprije na ulogu Crkve koja će se očitovati mučeništvom kao svjedočenjem za Krista. Mučeništvo je u tom smislu najjasniji govor o Spasitelju. Antikrist je javlja kao povijesna figura s neviđenom političko-ekonomskom moći. Njegova pojava neće biti obilježena kaosom, već političkim pseudo- poretkom koji će biti obilježen zloporabom moći. Taj “pseudo-red” zapravo je svojevrsna obmana utemeljena na zakonima i pravu, koja ima za cilj sruštiti autentični Kristov moralni red u svijetu. Antikrist će svoju moć protegnuti na cijeli svijet. Njegova moć će zabilježiti nevjerovatan porast, a usmjerit će se svojevrsnom ujedinjenu koje u sebi nosi sliku nekakve “svjetske države”. Bilo bi to carstvo koje nema susjeda, a takvo je carstvo u sebi utopija koja bi se ostvarivala na jedan totalitaran način kojim bi se nadjačavale institucije države. Ratovi, budući da je riječ o globalnom carstvu, provodili bi se kao policijske akcije koje bi uklanjale “štetne članove” društva. Došlo bi do zamjene postojećih vrijednosti i institucija, a sve bi se pravdalo napretkom i dogovorenim mirom. U konačnici, takav bi Antikrist bio prihvaćen od mnogih (od većine) kao spasitelj i preporoditelj novoga doba, novoga globalnoga poretka.

3. I još se jednom pitamo: što znači prikaz vladavine Antikrista kao konačnog unutarpovijesnog stanja?

Kaže se prije svega , per negationem, da prava tema univerzalne povijesti nije jednostavno, u Goetheovoj formuli, vjera i nevjera te borba između njih dvoje, već na mnogo konkretniji način ta je tema borba oko Krista. Ako je lik koji istinski dominira pozornicom povijesti na kraju vremena Antikrist, to znači da je glavni akter posljednje ere nedvosmisleno lik koji se odnosi na Krista. Razumno je pretpostaviti da će takva izjava imati puno veće značenje i vjerodostojnost u ušima suvremenog čovjeka (u smislu objašnjenom gore) nego u ušima “kršćanskog” liberala iz 19. stoljeća. To znači da se povijest ne razvija na neutralnom tlu „kulture“ ili „kulturnih stvarnosti“. Umjesto toga, “neutralnost” liberalizma prema Kristu mogla bi biti samo prijelazna faza.

U 19. stoljeću moglo se činiti da se kršćanstvo postupno zaboravlja, da će u svijetu prevladati tek profana kultura, “profana” shvaćena u smislu neutralnosti, koja o kršćanstvu ne govori ni na pozitivan ni na negativan način. Možda ovo mišljenje i danas prevladava, budući da su pod znakom pitanja područja „kulture“ koja nisu izravno „egzistencijalna“, medijska i nisu obvezna (književnost, umjetnost, cirkus, ekonomija). Čim se ta polja egzistencijalne kategorije podvrgnu vršenju političke moći, odmah se eksplicitno i gotovo isključivo govori o kršćanstvu; i naravno kao snaga otpora, “sabotaže”. U kršćanskom jeziku: o kršćanstvu se govori kao o ecclesia martyrum.

Kao što je mučenik, govoreći u intrapovijesnom smislu, figura političkog poretka, tako je i Antikrist manifestacija političkog polja. On nije nešto poput heretika, disidenta, koji je važan samo unutar povijesti Crkve dok ostatku svijeta ne trebaju vijesti o njemu. Potentia saecularis, svjetovna moć, bila bi – prema Tomi Akvinskom – pravi instrument Antikrista, koji je u biti netko obdaren moći. Tirani i nasilni vladari koji progone Crkvu bili bi – i nastavljamo citirati Akvinskog – predstavnici (kvazi figure) Antikrista. Stoga se ne shvaća kao osoba izvan područja povijesti, već kao izrazito povijesna figura, budući da je povijest prvenstveno politička povijest.

To istovremeno govori nešto drugo: da se kraj neće dogoditi u smislu kaosa, u kojem se mnoštvo povijesnih sila suočava, postupno dolazeći tim putem do općeg raspada okvira i struktura, proizvodeći na kraju svojevrsnu dekompoziciju. Na kraju će se pojaviti suverena figura obdarena neviđenom moći, i koja, kada se pomnije prouči, ne uspostavlja pravi poredak. Na kraju priče, prevladat će pseudo-poredak održavan zlouporabom moći.

Da je nihilizam, karakteriziran “svojim odnosom s poretkom”, za razliku od anarhizma, “teže otkriti jer se bolje kamuflira” – što je oštro zapažanje analitičara Ernsta Jüngera – ima skrivenu eshatologiju. Oznaka “pseudo-red” je također relevantna u smislu da je “obmana” uspješna, a to je naravno element proročanstva o kraju da se “pustošenje reda” Antikrista smatra istinitim i autentičnim redom. Koncept čisto organizacijskog društvenog okvira, u kojem sve „tehničko“, od proizvodnje robe do higijene, „funkcionira bez problema“ i što u konačnici ostaje mreža nereda, ideja je koja nije daleko od suvremenog iskustva. Možda će pseudo-poret vladavine Antikrista nakon vremena “nereda” najvišeg stupnja, kakvi, po Toynbeejevom mišljenju, obično prethode uspostavljanju univerzalne Države, biti pozdravljen kao oslobođenje (što bi još jednom potvrdilo upravo karakter Antikrista kao Pseudo-Krista).

Još jedna osobina koja se mora pripisati Antikristu jest ona da je riječ o figuri čija se politička moć proteže na cijelo čovječanstvo. On je gospodar svijeta. U trenutku kada univerzalna vlast postane moguća u punom smislu, Antikrist će također uistinu postati moguć. Ovo je odgovor na drugo inherentno stanje stvari: kršćanska poruka dosegnut će znanje svih politički koloniziranih naroda na zemlji. “Ovo evanđelje kraljevstva propovijedat će se po svoj zemlji za svjedočanstvo svim narodima; i tada će doći svršetak” (Mt 24,14).

Teologija to ne shvaća u smislu da kršćanska religija mora donijeti pobjedu nad svijetom, već kao stanje stvari u kojem će biti moguće (pa čak i hitno) poduzeti odluka za ili protiv Krista na cijelom licu planeta. Ovdje se mora izbjeći nesporazum: tradicionalna doktrina o Antikristu ne kaže da ne može postojati univerzalni suverenitet izvan Antikrista. Konstituiranje univerzalne države, kakva se činila pokušajem u povijesnim razmjerima u godinama nakon Drugog svjetskog rata, jednog bi dana moglo postati legitimni cilj političke aktivnosti. Štoviše, rečeno je da će s tim čovječanstvo ući u novo “stanje agregacije”, stanje u kojem vladavina Antikrista postaje moguća i to u neusporedivo oštrom smislu: “svjetska organizacija mogla bi donijeti najfatalniju i najnesavladiviju od svih tiranija s konačnim uspostavljanjem vladavine Antikrista” (fraza koja je već citirana).

Iz te perspektive, još jedna izjava o Antikristu, također sadržana u tradiciji, dobiva posebnu važnost. Antikrist će provesti nevjerojatan porast moći na Zemlji, ne samo u opsegu već prije svega u intenzitetu. Svjetska država Antikrista bit će totalitarna država u ekstremnom smislu. Što, međutim, nije uvjetovano samo požudom za moći i arogancijom samog Antikrista, već i samom prirodom Svjetske Države. Preko noći se transformirati u totalitarnu državu unutarnja je opasnost globalnog carstva, opasnost koja je izravno povezana sa samim oblikom njegove konstrukcije: carstvo koje, po definiciji, nema susjede, a to se odjednom podudara s političkim otocima utopija.

Evo što liberalni povjesničar Edward Gibbon kaže o Imperium Romanum: u njemu je sloboda mogla biti iščupana iz korijena „jer nije bilo mogućnosti bijega“; “Ako bi suverenitet pao u ruke jedne osobe, cijeli svijet bi postao siguran zatvor za njegove neprijatelje.” Upravo se to nadovezuje na zaključak zabilježen u dnevniku iz posljednjeg rata: protiv “unitarne svjetske organizacije” – koja je nesumnjivo trebala nastati – “s gledišta slobode, moglo bi se prigovoriti da više neće biti mjesta kamo bi se moglo emigrirati”. Suprotnost Kantovom idealu, koji bi se sigurno postigao u univerzalnoj državi, a koji je da više ne bi bilo “vanjskih” ratova, bila bi da bi se umjesto rata provodile policijske akcije, koje bi vrlo lako mogle poprimiti oblik kampanje protiv štetnih životinja.

Ta tendencija, uvjetovana samom svojom strukturom, da globalna organizacija postane „totalitarna“ nešto je što se već dugo ponavlja iznova i iznova, iako njezina ocjena može biti i pozitivna i negativna. Tu je Lenjinova fraza: „Cijelo društvo postat će ured i tvornica s jednakim radom i jednakom plaćom“. Postoji „organizacijski socijalizam“ koji slavi „svjetsku armiju radnika“ kao univerzalnu državu koja dolazi. S druge strane, tu su i posljednja pisma ostarjelog Jacoba Burckhardta Friedrichu von Preenu, u kojima govori o “velikom nadolazećem autoritetu“, koji nitko ne poznaje niti poznaje sam sebe, ali u čijoj službi već djeluje svenivelirajući radikalizam, a tu je i, konačno, fraza modernog političara: “Svijet se razvija prema središtu apsolutne moći, prema univerzalnom apsolutizmu.” A u vezi s ciljevima „otpora slobodi“, nedavno je izražena sumnja koja se nesumnjivo ispunila u smislu budućnosti mnogih bistrih suvremenika: „U svakoj borbi za očuvanje slobode, supstanca te slobode izlazi donekle umanjena, jer da bi se ona na istinski učinkovit način obranila od svojih neprijatelja, dio nje mora se dati, a taj dio se nikada ne vraća.“

U biti carstva, koje ujedinjuje kraljevstva i razvijene narode, i u biti Cezara – kako kaže Erik Peterson – jest nadjačavanje institucija, to jest, raspadanje oblika društvenog života ukorijenjenih u tradiciji i njihova zamjena novim političkim oblicima i institucijama– nešto što se već može vidjeti u unutarnjoj konfiguraciji Imperium Romanum (Židovi su vikali: Nemamo kralja osim Cezara). No budući da je “institucionalna osnova imperija” napuštena, unutar religijske sfere nastaje i, prije svega, situacija, u početku nova. Slika sporazuma između Crkve i Države, „koje se suprotstavljaju kao dvije institucije i koje, kao takve institucije, također moraju pronaći modus vivendi“, slika je koja, kako kaže Peterson, gubi svoju valjanost u imperijumu. I više nije riječ o dogovoru, već o „borbi“: „Kult starih državnih bogova mogao je biti tolerantan, carski kult morao je nužno biti netolerantan.“ U ovoj analizi, koja ide daleko izvan svog cilja Odmah se ukazuje na nešto o unutarnjoj situaciji eshatološkog svjetskog carstva, čiji prethodni oblici nisu sasvim strani suvremenom čovjeku. S ustrojom univerzalnog carstva, čini se da postoji čak i negativna prilika za promjenu javnog stava Crkve, kao kroz proces mutacije. Mogućnost oblikovanja javnih uredbi iz svetog područja više ne postoji, nego, suočena s apsolutnom vlašću, uvelike osnažena i neograničena ikakvim tradicionalnim vezama, Crkva se nalazi u ulozi ecclesia martyrum.

Ta opasnost, za koju bi se moglo reći da je uvjetovana istim objektivnim okolnostima, sada je uistinu izoštrena – tako kaže tradicija – do krajnjih granica osobom Antikrista, koji dolazi na zahtjev palog anđela, iz volje za moći, i u čijim “egoističnim proklamacijama povijest ljudske autoapoteoze doseže svoj demonski vrhunac“, i koji je prihvaćen upravo zbog svoje ekstremne pretenzije na moć: “Ako tko drugi dođe u svoje ime, njega ćete primiti” (Iv 5,43).