O ANTIKRISTU (Otkrivenje 13)
Treće poglavlje knjige “Kraj vremena”, Barcelona, Herder, 1984.
U trećem poglavlju knjige “Kraj vremena” filozof Joseph Pieper donosi svoje promišljanje o Antikirstu kojeg prenosimo u nastavcima. U trećem nastavku autor otvara trinaesto poglavlje Knjige Otkrivenja i progovara preko slika koje nalazi u tom tekstu. Čudovišta koja se pojavljuju progovaraju o monstruoznostima koje za cilj imaju umrtviti duhovnost i podržati jedan planetarni despotizam s progresivnim tehnološkim napretkom. Riječ je o društvu koje odbacuje ljudskost koju je stvorio Bog. Pojavljuje se jedna zvjerska ljudskost “slična janjetu, ali koja govori kao zmaj”. Riječ je o figuri Antikrista koji na izvjesan način sliči Kristu, ali upravo ta sličnost s Kristom otvara mogućnost “moćnog zavođenja” pod krinkom prividne svetosti. Pieper koristi pri tom lik Solovjevog Antikrista koji se prikazuje kao dobročinitelj, asketa, duhovnik, prijatelj ljudi, životinja,… Dio je tradicionalne slike Antikrista da se on pojavljuje kao “dobročinitelj”, a u audijencijama se čini “toliko ljubaznim da će biti proglašen u svim novinama”, kako je navedeno u Životu Antikrista koji je napisao kapucin u 17. stoljeću. Moć Antikrista uvećati će se do mjere u kojoj će se organizirati kult štovanja. Politički utjecaj bit će toliki da neće postojati neutralnost, svijet će se ujediniti u tom štovanju, a kao jedini neprijatelj svijeta ostat će Crkva. oma Akvinski kao da još više širi krug – gotovo bismo mogli reći na očajan način – kada navodi da će “taj konačni progon – čiji su nagovještaj i model ‘progoni Crkve u ovom vremenu’ – biti usmjeren ‘protiv svih dobrih ljudi'”. Crkvi će jedino preostati svjedočenje u mučeništvu, u krvi.
4. U Apokalipsi (Otk 13,1) Antikrist se vidiocu pojavljuje kao životinja koja izlazi iz mora.
Sigurno ne poput životinje poznate iz iskustva, već poput čudovišta, s deset rogova, sedam glava, slično panteru, s nogama medvjeda i ustima lava. Takozvani „klasični“ čovjek, uspostavljen u području „ljudskog“, ili tko misli da jest, oduvijek je to doživljavao kao nešto grubo i apsurdno što vrijeđa maštu. Pročitajte, na primjer, što Goethe piše Lavateru o knjizi Otkrivenja. Ali takve su enormnosti možda nešto lakše razumljive modernom “post-goetheovskom” čovjeku, nakon što se upozna s rasističkim uzgojem čovjeka i formulacijama poput onih Nietzschea i Spenglera o “plavoj zvijeri” i čovjeku kao grabljivici, i zato što čak i u empirijskoj stvarnosti ima pred očima ono puko neljudsko dovedeno do ekstremnog pretjerivanja.
Sve to također znači da i vizualne umjetnosti i poezija izgledaju naseljene takvim monstruoznostima. Za suvremenog čovjeka donekle je razumljivo da se “planetarni despotizam s progresivnim tehnološkim napretkom i mrtvom duhovnošću” ne može “predstaviti” ni na koji drugi način osim kroz oštar i neobičan prikaz figura koje nisu ni ljudske ni životinjske. Teološko tumačenje Apokalipse savršeno se slaže u shvaćanju njezinih izjava kao plastičnog prikaza otpadništva čovjeka, koji odbacuje prirodnu božansku sliku („ne želimo biti ono što je Bog nazvao ‘čovjekom’“), kao nemaskirane karakterizacije „lukavog i grubog carstva koje sve proždire, svjetske sile kojom dominiraju zvjerski instinkti i koja se također pojavljuje u zvjerskim oblicima“.
Apokalipsa također govori o drugoj životinji, podređenoj prvoj kao propagandi za vršenje moći. Za ovu drugu životinju, koja utjelovljuje proroka Antikrista, kaže se da je slična janjetu, ali da govori kao zmaj (Otk 13,11). Obje figure vrše univerzalnu i totalitarnu vlast zla nad Planetom. „I dana joj je vlast nad svakim plemenom i pukom i jezikom i narodom“ (Otk 13,7), „i cijela zemlja u čudu išla je za zvijeri“ (Otk 13,3).
Fascinirano zašto? Antikrist, koji sebe naziva i bogom i čovjekom, pojavljuje se „kao smrtno ranjen, ali njegova smrtna rana je zacijelila“ (Otk 13,3). I upravo to je ono što prije svega emitira “svećenička propaganda” Antikrista. Ta „izopačena poruka Velikog petka o smrtnoj rani i čudesnom ozdravljenju Antikrista“ mu je „omiljena tema“. Perverzno imitatio Christi, “nasljedovanje” istinskog Gospodina, ovdje doseže svoju najvišu točku. Apokalipsa kaže da druga životinja „navodi zemlju i njezine stanovnike da se klanjaju prvoj zvijeri, onoj čija je smrtna rana zacijelila“ (Otk 13,12). Rečeno je „oni koji žive na zemlji neka naprave lik zvijeri, koja je ranjena mačem i oživjela“ (Otk 13,14). Čovjeku našeg vremena ta je formalna struktura („čudesno spasenje“ onoga koji drži vlast) savršeno poznata. Ali moramo uzeti u obzir i to da je u drevnom carskom kultu bila religijska dužnost vjerovati u carevu sreću.
Tradicija je također htjela vidjeti objektivnu osobinu sličnosti Antikrista s Kristom u činjenici da je Židov koji se pojavljuje i u Talmudu. Toma Akvinski također reproducira ovo mišljenje (dicunt quidam…): „…i zbog toga će Židovi biti prvi koji će ga prihvatiti i obnoviti jeruzalemski hram, i tako će se ispuniti riječ proroka Daniela: U hramu će biti gnusoba i idol (pustoš).“ Ovdje se ne može izostaviti opažanje o eshatološkoj ulozi judaizma. Svatko tko promatra duboke “znakove vremena” nikada ne smije izgubiti iz vida što se događa u svijetu sa Židovima kao zajednicom. I u ovom trenutku događa se nešto uistinu izvanredno, ako se pomisli na antisemitizam koji preplavljuje cijeli svijet, a čije se eshatološko značenje pokušalo objasniti ovako: „da su Židovi… prisiljeni prepoznati sebe kao Židove, kao poseban narod…, da su Židovi jasnije nego ikad suočeni s problemom obraćenja Kristu, što je ljudski beskorisno“.
Država Izrael prvi je put u naše vrijeme osnovana od vremena Starog zavjeta i kao takva je napravila čudan (groteskan, neobičan) zahtjev, upućen Vrhovnom židovskom sudu u Jeruzalemu, da Izrael, nakon što ponovno stekne svoj državni suverenitet, mora pokrenuti “proces revizije” u vezi s pravnim postupkom protiv Isusa. U svakom slučaju, “nedoumice Židova u političkom svijetu u konačnici treba shvatiti ne iz političke sfere, već iz religijske sfere“. Uobičajena je teološka doktrina da će se prije unutarvremenskog kraja povijesti judaizam, kao narod u cjelini, obratiti Kristu, toliko da su neki teolozi shvatili da ono što još uvijek “zadržava” kraj i pojavu Antikrista, koji je tek na putu (kako Pavao piše Solunjanima koji su računali na skori i strmoglavi “kraj”), upravo je uporna nevjera Izraela (srednjovjekovna teologija, s druge strane, prije svega je mislila na moć Rimskog Carstva koja je uređivala).
Nadalje, tradicija u oponašanju Krista ne vidi ništa više od maksimiziranja laži i prividne svetosti koja karakterizira Antikrista. Takva prividna svetost mora se shvatiti u vrlo strogom smislu. Ovo nije “palijativni” sloj, već opća navika koja se spušta i prodire u područje etike i koja se gotovo nužno mora pojaviti kao stvarna svetost u svijetu kojemu je izvorno, ontičko i kultno značenje ovog pojma već strano. Samo snagom te imitacije autentične svetosti, sposobne prevariti čak i “ozbiljne ljude” pa čak i same vjernike, nekako je razumljiva obmana mnogih, “koja bi mogla dosegnuti čak i odabrane”.
Ovdje ima nešto od “moćnog zavođenja” za koje se u Novom zavjetu kaže da ih Bog dopušta “da ih navede da povjeruju u laž” (2 Sol 2,11). Dakle, tradicija vidi ovu moć i sposobnost obmane kao utemeljenu prije svega na prividnoj svetosti osobnog života, za kojom Antikrist teži. U poznatoj Priči o Antikristu – koja ima za cilj reproducirati sve “što se o toj temi može reći s najvećom uvjerljivošću u skladu sa Svetim pismom, tradicijom Crkve i zdravim ljudskim razumom” – Vladimir Solovjov prati legendu o Antikristu kao “velikom duhovnjaku, asketu i prijatelju ljudi”, čije vrlo visoko samopoštovanje čini se opravdanim “vrhovnim manifestacijama suzdržanosti, samoodricanja i aktivne spremnosti da se pomogne”. On je “prije svega prijatelj ljudi, i ne samo ljudi, već i prijatelj životinja, budući da je osobno vegetarijanac”.
Dio je tradicionalne slike Antikrista da se on pojavljuje kao “dobročinitelj”, a u audijencijama se čini “toliko ljubaznim da će biti proglašen u svim novinama“, kako je navedeno u Životu Antikrista koji je napisao kapucin u 17. stoljeću. Antikrist u Solovjovoj priči autor je knjige, prevedene na sve jezike svijeta, pod naslovom Otvoreni put do mira i blagostanja diljem svijeta. On je “u cijelom čovječanstvu stvorio čvrsto utemeljenu sličnost: sličnost univerzalne sitosti”. I nakon što je proglašen – na temelju izbora bez glasovanja – suverenom svijeta, Antikrist iznosi manifest koji završava sljedećim riječima: “Narodi Zemlje! Obećanja su ispunjena! Mir u svijetu je osiguran za svu vječnost. Svaki pokušaj njegovog uništenja odmah će naići na nepremostiv otpor, jer od danas nadalje na Zemlji postoji samo jedna središnja sila… Ta sila pripada meni… Međunarodno pravo konačno ima sankciju koja mu je do sada nedostajala. Od sada se nijedna sila neće usuditi reći “rat” kada ja kažem “mir”. Narodi Zemlje! Mir s vama!” Ovo je napisao Solovjov u posljednjoj godini 19. stoljeća.
Moćni karakter Antikristove vladavine pojavljuje se s jedinstvenom jasnoćom u posljednjim rečenicama manifesta. Teolozi govore o “najjačoj univerzalnoj sili u povijesti”. (Vrijedi se prisjetiti nečeg jedinstvenog ovdje, a to je da Karl Marx konačno intrapovijesno stanje smatra uvjetovanim činjenicom da “više neće postojati nikakav pravi politički autoritet”. Čini mi se da je to samo ili se može shvatiti u smislu da se ovdje njegov izvanvremenski kraj, “Božji grad”, ubacuje u povijest. Naprotiv, unutar povijesne stvarnosti vršenje političke moći bit će posvuda pogoršano. Rečeno je, zapravo, da trenutno stanje stvari u svijetu karakterizira činjenica da „još uvijek postoje samo činjenični odnosi koji će postati isključivo odnosi nasilja.) Budući da se “vojno, političko i ekonomsko ujedinjenje ostvaruje u jedinstvu religijskog fronta”, moć Antikrista tada doseže svoje najviše razine. Predmet religijskog obožavanja je sam gospodar svijeta; “Svi stanovnici Zemlje, osim izabranih, poklonit će se zvijeri i reći: Tko je kao zvijer?” “Nema se kamo pobjeći od njihovih pretenzija.” Mogućnost emigracije, čak i ako je to samo “unutarnja emigracija”, je isključena. Neće više biti neutralnosti.
To je djelo, prije svega, “svećeničke propagande”, koja zbunjuje ljude pomoću iznenađujućih, pa čak i gotovo čudesnih znakova. U tom smislu, uočeno je da bi to mogla biti i „društvena čuda“. Prorok Antikrista prije svega organizira kult istog (usput, o tom kultu je Jung-Stilling, Goetheov prijatelj, iznenađujuće 1804. mogao napisati da ova vrsta “liturgije” mora biti militaristička!). Kultna slika gospodara svijeta morat će se obožavati; Ova kultna slika je “instrument državne politike, kojim se prepoznaje prijatelj, a otkriva neprijatelj, koji se kažnjava. “Duh” “slike” predstavlja, u konačnici, živi kanon za suce imperija.” Politička moć, koja se apsolutno nameće, uvodi „bezrezervnu apsorpciju“ egzistencije i teži zavladati cijelom osobom, i to na vrlo poseban način u sferi osobne religioznosti, budući da istovremeno zavlada neposrednom fizičkom egzistencijom pojedinca kroz ekonomski bojkot.
Prema riječi Apokalipse, oni su “mali i veliki, bogati i siromašni, slobodni i robovi” (može li se potpuna odsutnost iznimaka u ovoj “apsorpciji” jasnije izraziti?), oni su zapravo “svi” koji su, kroz djelovanje proroka Antikrista, potaknuti da “naprave znak na svojoj desnoj ruci ili na svom čelu, i nitko ne smije kupovati ni prodavati osim onoga koji ima znak, ime zvijeri ili broj njezina imena”. „Strah i sebičnost“ – nešto što je Immanuel Kant već znao – „navodno“ će biti temelj vladavine Antikrista.
Prema nedvosmislenim informacijama tradicije, vanjski “uspjeh” ovog režima bit će neviđen; a uspjeh će se sastojati od velikog otpadništva. Činjenica ogromnog vanjskog uspjeha razlikuje Antikrista od onoga na koga se njegovo ime odnosi per negationem.
Teološki komentar Apokalipse kaže sljedeće: „Kao što su se u dane Isusa iz Nazareta Herod i Pilat sprijateljili farizeji i saduceji jer su pokušavali ići protiv Krista, tako će se i u dane Antikrista sve što se naziva svijetom ujediniti protiv Crkve.“ “Neprijatelj svijeta” bit će Crkva. Toma Akvinski kao da još više širi krug – gotovo bismo mogli reći na očajan način – kada navodi da će “taj konačni progon – čiji su nagovještaj i model ‘progoni Crkve u ovom vremenu’ – biti usmjeren ‘protiv svih dobrih ljudi‘”.
Posljednji intrapovijesni oblik koji će odnosi Crkve i države poprimiti neće biti onaj “dogovora”, pa čak ni onaj “borbe”, već oblik progona; to jest, uznemiravanje nemoćnih od strane moći. Dok će put do postizanja pobjede nad Antikristom biti svjedočanstvo krvi.