Skrivanje u svojoj sigurnosti

Za to vrijeme, Estera postaje kraljicom obljubljenom od kralja. Unatoč tome nije uspjela izbjeći križ. Tako je, bez obzira na svoj uzvišen položaj dovedena u kušnju veću nego itko od njezinoga naroda, jer tko ima više, više može izgubiti. Prava se kušnja očituje upravo u tim trenucima. Pred Esterom je stajao izbor. Mogla je odbaciti sve i ostati u udobnosti kraljice, bježati od umiranja i učahuriti se u svojoj sigurnosti.

Ovakav izbor nas uvijek uvodi u mogućnost dubljeg pada u grijeh. Kada Bog dopušta da nas neki problem pogodi, uvijek nešto traži od nas. Traži da izađemo iz svoje sigurnosti, da krenemo u neizvjesnost, izgubimo tlo pod nogama. U konačnici, da izađemo iz sebe samoga. Traži svojevrsno umiranje u sebi radi rješavanja problema. Rješavanje problema uvijek traži malo umiranje, malu žrtvu od onoga koji ga pokušava riješiti.

Tako je problem ili križ svojevrsni izazov koji donosi veliku dozu nesigurnosti u realizaciji, ali bez izlaska iz vlastite sigurnosti, problem se ne može riješiti, niti se mogu pronaći putovi Božje volje. Danas nalazimo prenaglašenu potrebu sigurnosti ili osiguranja svoga života. O čemu je riječ? Najčešće je riječ o jednom planiranju života koje na kraju život zatvori u sebe, stvori jedan zaštitni zid prije svega materijalnom sigurnošću kojim čovjek sebe naoko odvoji od svijeta. Nastoji se zapravo odvojiti od svih problema, a problem možda nosi jedno ime za nas kršćane bitno, najbitnije: križ.

Odvojen od svijeta, čovjek se odvaja od novih mogućnosti interakcije sa onim što njegov život može obogatiti. Zatvoren u svijetu vlastite sigurnosti, zatvara se i novim mogućnostima realizacije sebe. Začahuri se u svojoj sigurnosti. Sam sebe zaplete u vlastite čahure, zakukulji se i životno hibernira. Poput leptira koji može postati leptirom samo ako probije zaštitu vlastite čahure, kukuljice i prihvati rizike svijeta izvan sebe. Božji poziv može se realizirati samo ako se čovjek otvori novim mogućnostima koje će naći izvan sebe. Naići će i na rizike, ali i na nove mogućnosti.

Mnogi se danas začahure u jednu životnu sigurnost sebe samoga. Nekada to čak i nije materijalna sigurnost, već jednolična kolotečina događaja koje možemo anticipirati, koja nas štiti od rizika. Ovo čahurenje u svom životu počiva dakle na anticipaciji svega što može donijeti rizik mojoj sigurnosti, mojoj udobnosti, a što ću svakako izbjeći. Ono što se anticipira, u pravilu se može kontrolirati. A, kada ja mogu kontrolirati svoj život do kraja- Bog mi ne treba, jer tada sam ja sam sebi Bog. Mnogi dobri vjernici stoga ostanu životno nerealizirani, jer ne izlaze iz svoje sigurnosti, ne riskiraju sa novim mogućnostima. I, premda prepoznaju poziv u sebi od Boga, ne realiziraju ga jer ne znaju izaći iz sebe. Za ostvarnje poziva potrebno je riskirati sa svijetom izvan sebe. Nijedna želja ne ostvaruje se samo u čovjeku, već izvan njega, u njegovim odnosima. Potrebno je ne bježati od problema, od neugodnosti. Ne dezertirati u životu i skrivati se od njega.

Čovjek se može učahuriti u mnoštvu stvari. Nije ovdje riječ samo o materijalnoj sigurnosti koju novo doba naglašava. Ponekad se možemo zatvoriti u svoje boli i svoje tuge. One mogu postati čahura moga života i njima ću pribjegavati redovito kada se predamnom pojavi neki životni izazov. Tada čahura postaje opravdanje za moje slabosti i nemoć, nutarnju  nemoć da se osmjelim i napravim nešto.

Čahura može biti i posao koji mi ne odgovara, ali ga ne napuštam. Radije sebe stavljam u položaj oštećenog radnika i lakše mi je ogovarati nepravednog poslodavca nego se ohrabiriti i potražiti novi posao. Doista, lakše je biti robom nego slobodnim čovjekom.

Nije rijetkost da mnogi vjernici sebe začahure u jedan prividno normalan život koji se svede na dobro obavljanje posla i zatvaranje u kuću. Nisu u stanju ostvarivati nove odnose u kojima moraju prihvatiti rizike da će ih netko kritizirati, da će možda ući u sukob,… Stoga je puno lakše primjerice raditi marljivo cijeli dan, držati se slijepo radnih pravila, a onda sebi ne ostaviti vremena za prijatelje, moguću buduću obitelj. Posao postaje moj zaštitni prostor preko kojeg drugi upoznaju samo dio mene. Onaj dobri, vrijedni, stručni. A zapravo sam kukavica.

Nekada i sama Crkva postane jedna duhovna čahura mnogima koji svojim dolascima na mise ili na pobožnosti vjeru začahure u privid kršćanskog života, jer sebi izvan tih okvira pobožnosti dopuštaju sebi svašta. Ali, Bože moj, tko bi njima zamjerio išta- ta oni su kršćani, oni su kriterij vjere. Naravno, oni su prva iskrivljena slika vjere koja tako ostaje sterilna.

Posebna priča su zvanja. Najprije svećenička. Mnogi ne žele ići putem svećeništva ili redovništva jer nisu u stanju prihvatiti izazove tog poziva. Kazat će im da su pedofili ili nesposobni za brak ili koješta drugo. Lakše je onda ostati kući i biti “tihi vjernik” kojem će mamica kuhati i spremati do kraja života i koji će sebe tješiti kako taj poziv nije za njega, kako on nije dorastao pozivu. Bolje je za takvoga biti lažno ponizan. Dorastao je pozivu, samo mu je lakše na drugi način. Ako nije dorastao svećeništvu, nije ni braku. I obrnuto. Nije čudo što mnogi radije bježe u sigurnost svoje čahure i ne otvaraju se drugima, ne ulaze u brakove ili izbjegavaju svećenički poziv koji jasno odzvanja u njima.

Druga su priča oni koji svećenički poziv ili brak koriste kao čahuru. Svećeništvo je nekima njihova zona komoditeta. Bolje je pobjeći u svećenike. Tamo je “lova”, tamo je siguran život, tamo će me uvažavati već zbog činjenice da sam svećenik, pa ću rizike po mene minimalizirati. Svećeništvo će mi biti brana i obrana od rizika. A kako ću ja privatno živjeti- to je druga stvar! Tamo mi to nitko neće zamjeriti.

Ovo se može dogoditi i sa brakom. Lijepo se oženiš, a onda… onda te sve čeka kući na gotovo i nakon posla fino odmaraš- jer uvijek si umoran užasno. Ili još bolje, nađeš neku dobru zanimaciju zbog koje nemaš previše vremena baviti se obitelji i zbog koje dobro zarađuješ. Nedostatak provođenja vremena s obitelji nadoknađuješ novcima. U svemu je najbitnije da drugi misle kako si dobar suprug i otac. Pa obitelji ti ništa ne nedostaje. Sve su ovo čahure koje nailazimo oko sebe.

Grijesi koji se javljaju u ovakvim oblicima života najčešće su plod kompromisa sa zlom na koje čovjek pristaje samo radi svoje sigurnosti ili udobna života. Nekada je grijeh ne učiniti ono što si mogao. Grijeh propusta! Upravo po tom obracu se ponašaju mnogi koji se učahure u svojoj sigurnosti, a zapravo propuštaju vršiti ono što Bog od njih očekuje.

Esterin izbor

Druga mogućnost izbora za Esteru značila je izaći iz sigurnosti kraljice i ugroziti vlastiti život zalažući se za svoj narod. Izložiti sebe za druge i podnijeti žrtvu. Estera je svjesno izložila sebe kako bi spasila druge i na taj način postala slika Isusove žrtve . Istovremeno je pokazala kako se moleći za druge uvijek moli i za sebe. Opaske strica Mordokaja nisu bile ključne za Esterinu preobrazbu iz jedne skrivene kraljice u osobu koja se hrabro suočava sa smrću. Te su riječi bile samo poticaj Esteri da promisli, da razmotri u molitvi sve svoje mogućnosti, u konačnici, da prepozna ono što Bog od nje očekuje, na što je Bog poziva u tom trenu. Trenutak odluke u kojem se odgovori na Božji zahtjev (čitaj: poziv) kojeg prepoznaješ u sebi, trenutak je spasenja. No, na odluci se ne može ostati, treba je realizirati. Kada se Ester suočila sa smrtnom opasnosti, počelo je njezino preobražavanje, kada je odbacila udobnost kraljičina položaja i prihvatila križ svoga naroda, kada se prestala skrivati u sigurnosti svoga novog položaja.

Onoga trenutka kada je odlučila učiniti ono što kao kraljica može, Estera je počela umirati u sebi. Prije svega je počela umirati u svojim strahovima pred rizikom kojeg vidi u svemu. Smrt je preobražavajuća bila za Ester. Ona nije tjelesno umrla, ali prihvaćanje mogućnosti da će umrijeti pokrenulo je u njoj sve. Počela je preobrazba smrću. Morala je umrijeti u svojoj skromnosti i skrovitosti, morali su isčeznuti svi njezini strahovi i povrijeđenosti. Stara Estera- Hadasa, skrivena plašljivica morala je umrijeti u jednom načinu života. Morala je prihvatiti sve rizike svojih budućih postupaka i nije ustuknula.

Skrivati se u svojoj udobnosti velika je kušnja. Bježati od problema prekrivajući stvarnost slojem uljepšivača, sve ugladiti, sve napraviti ljepšim nego što jest obrazac je postupanja onih koji se ne žele suprostaviti svojoj grešnosti. Uljepšavaju stvari u sebi u pokušajima da opravdaju vlstitu slabost i u sebi se „pomire“ grijeh sa normalnim stanjem. Zaboravljaju da grijeh ne donosi mir, već nove napasti.

Upravo suprotno tome postupa Estera. Istina o vlastitoj krhkosti, istinita slabost, ne hinjena, ne glumljena, spašava Esteru. Najprije se morala s njom suočiti preko mogućnosti da izgubi život i tek nakon suočenja sa svojim rizicima, tek nakon prihvaćanja mogućeg poraza Estera izlazi u susret kralju. Estera se odlučuje poći kralju na način koji je može koštati života. Za razliku od Vašti koja je odbila ići kralju iz vlastite oholosti i bahatosti, Estera ne ide najprije od straha za sebe. Nosi svoje strahove na sebi kao križ. Treba poći u susret vlastitim strahovima i suočiti se s njima. Tek tada čovjek može ponijeti svoje stanje na svojim leđima.

Strah je stanje u kojem nismo sebe prepustili zlome, već smo postali svjesni svojih slabosti pred situacijom koja nas čeka, koju treba riješiti. Sam strah je golema prepreka čovjekovoj duši, stvarnost koja se otvara pred nama bilo zbog neznanja i nepoznavanja mogućih posljedica koje mogu biti pogubne ili neugodne po nas, bilo zbog anticipacije svega toga. Broj mogućih rješenja za neki problem umnaža se do mjere koja se napuhuje iznimno, postaje ogromna. U tom slučaju strah počinje biti neizmjerno velika prepreka.

Zapravo je riječ o tome da stojimo pred stvarnošću za koju nemamo rješenje, stvarnost koja može biti pogubna za naš život i ta mogućnost da možemo biti razoreni, plaši. Upravo u tom trenutku postoje dvije mogućnosti: da svoje slabe točke skrijemo ili da ih izložimo kako sebi, tako i drugima. Skriti svoje slabe točke može nas dovesti do zavaravanja samoga sebe i uvesti u lažnu sigurnost, dovesti do toga da se latimo grijeha nebili sebe pokrili, nebili pokrili svoje slabosti.

Napritiv, izlaganje svojih slabosti, znači prije svega suočiti se sa sobom i situacijom u kojoj se nalaziš i prihvatiti svoju nemoć da situaciju riješiš. To znači ujedno suočiti se sa strahovima, a ne znači biti poražen, jer strahovi, odnoso situacije koje nam ulijevaju strah u kosti kriju u sebi puno više od napasnika. Ove situacije koje idu dalje od naših mogućnosti i ulaze u prostor nerješivog zapravo dovode nas do „kaosa”, do prostora života u kojem mi ne znamo kako djelovati. U tim situacijama, ne treba sam rješavati sve, jer svjesni smo svoje nemoći. Treba najprije moliti, treba skrušeno moliti poput Estere.

Tamo gdje postoji skrušenost u jednoj nerješivoj situaciju u kojoj prepoznajemo i prihvaćamo svoje slabosti, tamo se pojavljuje i branitelj, anđeo koji nam je dodijeljen. Anđeo je također duh, koji prebiva u prostoru „za nas nerješivog”.

Svugdje gdje god se pojave strahovi, javlja se demon koji strahove želi umnožiti u nama. Ipak, anđeo čuvar ostaje uz nas unatoč napastima. On je i dalje s nama bez obzira na demone, na napasnike i nikada ne napušta čovjeka. Tamo gdje se pojavi skrušenost, bez obzira na strahove koji nas gaze, anđeo štiti svoga štićenika i ne napušta ga. Treba računati s njim. Uostalom, dodijeljen nam je kao čuvar. On za to i živi.

U nastavku:

Skrušena molitva Mordokaja (3)