Mordokajeva molitva

Situacija u kojoj su se našli židovi naoko je bila bezizlazna. Smrt je bila pred njima. Čovjeku u takvim situacijama često ne preostaje ništa drugo osim nade koja iščekuje čudo. No, nijedno čudo nije u čovjekovim rukama. U Bogu je, samo On može učiniti sve. Mnogi o tome ne razmišljaju dok ih život ne stavi pred zid, u situaciju u kojoj nemaju rješenje za svoj život. Tada se mole svim svojim srcem, plaču pred Bogom, padaju na koljena, rade pobožnosti svih vrsta nebili umilostivili Boga. A kad mine opasnost, vraćaju se prijašnjem životu. Poganstvu ili licemjernom vjerničkom životu u kojem je Bog samo netko koga se spominjemo iz običaja ili nekog drugog, posve nebitnog razloga.

Mordokaj nije ovako doživljavao Boga. Bio je zasigurno čovjek molitve koji je imao svoj način ophođenja s Bogom i radio to redovito kao svaki pravi vjerni židov. Vjerojatno je to bilo jedno pravo prijateljstvo s Bogom, u kojoj je Mordokaj, pored vlastitih obrazaca molitve, često promišljao u svom srcu događaje života, sjećao se velikih djela koje je Bog napravio njegovu narodu, razgovarao s Bogom kao s nekim tko mu je poznat, na jedan prisan način.

Upravo takav odnos s Bogom podsjeća kako molitva nije stvar velikih riječi, već srca, jednog djetinjeg srca koje se moli svom Roditelju, svom Ocu. Sjetimo se samo Isusovih riječi: „Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani. 8 Ne nalikujte na njih. Ta zna vaš Otac što vam treba i prije negoli ga zaištete“ (Mt 6,8). Zna Otac što vam treba i prije nego zamolite. Ipak, Otac- kao i svaki otac pušta svoje dijete da se zaigra. Neće tada trčati za njim, neće ga upozoravati na svaki njegov korak. Pustit će svoje dijete da se igra, trči i- da padne. Ali, kad padne, Otac- kao i svaki pravi otac, brzo će priskočiti svom djetetu, podići će ga, zacijeliti mu rane i okrijepiti ga. Neće dopustiti da mu dijete propadne.

Sjetite se prispodobe o razmetnom sinu. U trenutku povratka sin, otac je potrčao ususret sinu. Taj trenutak nije tipičan za semitske narode kod koji otac uvijek čeka u kući pa da mu je sin i kralj. Čeka da mu sin poljubi ruku. U prispodobi otac pokazuje zapravo koliko voli svoga sina i nije ga briga ni za što osim da je dijete njegovo pored njega, sigurno i dobro. „Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga“ (Lk 14,20). „A otac reče slugama: ‘Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! 23 Tele ugojeno dovedite i zakoljite pa da se pogostimo i proveselimo 24 jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!’ I stadoše se veseliti“ (Lk 14,22-24).

Otac vraća dostojanstvo sina- jer sin je sin samo zato jer ima oca. Mordokaj je shvaćao da je čovjek može biti samo čovjek jer ima Boga- ima nekoga tko ga je stvorio i pazi na njega. Stvorio ga je iz ljubavi, iz želje za jednim bićem s kojim će moći iskomunicirati svoju ljubav.

Zato se Mordokaj moli redovito i ustrajno. Upravo tako molitvu opisuje sveta Terezija Avilska: „Unutarnja molitva, po mom mišljenju, nije ništa drugo doli prisni prijateljski saobraćaj, često zadržavanje nasamo s Onim za koga znamo da nas ljubi“1. Mordokaj je shvaćao po svom srcu da se u molitvi traži ljubav Boga, a ljubav nije ništa doli snaga Boga koja može promijeniti sve. Stoga, u trenucima opasnosti Mordokajeva molitva izlazi iz molitvenih okvira jednog židova i postaje govor srca opterećena problemom za koji sam nema rješenje.

Pasti na koljena

Mordokaj se najprije prisjetio svih Gospodnjih djela, sve što je napravio židovima u povijesti kako bi molio s velikim pouzdanjem kao da je već uslišan. Ipak, ta velika djela podsjetila su ga i na njegov položaj: on je dijete Božje, onaj koji se moli, nije onaj kojem ne treba ništa. Ponizio se i pao na koljena pred Bogom. Najprije Bogu zahvaljuje za sve što je dobio. Nije li to jedna prava „duhovna diplomacija“? Kada od nekoga tražite nešto, nećete se nad njim uzvisivati, već ćete shvatiti svoj položaj, postaviti se niže od onoga koji vam je potreban. Sjetite se prispodobe o farizeju i cariniku: „Nekima pak koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu, reče zatim ovu prispodobu: 10 »Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik. 11 Farizej se uspravan ovako u sebi molio: ‘Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik. 12 Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.’ 13 A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: ‘Bože, milostiv budi meni grešniku!’ 14 Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.«“ (Lk 18,9-14). Mordokaj se ponizio pred Bogom.

Osim toga, Mordokaj najprije iznosi ono što drži uzrokom svoih nevolja: „<17d>Tebi je sve poznato; ti znaš, Gospodine: nisam pao ničice pred bahatog Hamana, ali ne iz drskosti, ni iz oholosti, ni iz častoljublja. Ti znaš da bih za spas Izraela bio voljan i tabane njegove cjelivati. <17e>To sam učinio zato da ne metnem čast koja se iskazuje čovjeku iznad one koja se iskazuje Bogu. Neću pasti ničice ni pred kim, nego samo pred tobom, moj Gospodine, i to ne činim iz oholosti.“ (Est 4,17d-17e). Iznosi ono što bismo u molitvi trebali najprije iznijeti: svoje greške, grijehe, stavljajući se tako u istinski položaj molitelja pred Bogom. Sjetite se Isusovih riječi prilikom susreta s ljudima koji su doveli ženu uhvaćenu u preljubu. Htjeli su je osuditi, staviti se iznad ljudi, ali ih Isus vraća u stvarnost čovjeka- grešnika riječima: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.“ (Iv 8,7). Staviti se u molitvi u položaj grešnika, znači shvaćati gdje mi je mjesto u svijetu, gdje mi je mjesto u odnosu na Boga. Znači u konačnici, prignuti koljena pred Bogom. Kleknuti pred njim. Upravo to radi Mordokaj.

Istovremeno, daje do znanja Bogu kako je šteta nastala zbog njega, ali njegov čin nije bio samo jedan čin njegova štovanja Boga. Bio je to čin čovjeka koji svhaća odgovornost za svoje čine: njegov čin ne zaustavlja učinke na njemu samome, već ima posljedice na čitavu narodu.

Na ovom mjestu bi se zaustavio i podsjetio kako svaki moj grijeh ranjava cijelo Mistično Tijelo Kristovo, ranjava svaku osobu koja je dijelom toga Tijela, dijelom Crkve. Ranjava samo Krista koji je Glava tog Tijela. Posljedice mojih grijeha nekada ne vidimo izravno, ali grijeh se unosi u odnose s drugima, utječe i na druge po mojim stavovima, postupcima i poput virusa kojeg kašeljm prenesemo na druge, može inkontaminirati one s kojima živim.

Osim toga, u Tijelu smo Kristovu povezani kao i stanice u svakom drugom tijelu. Jedan organizam pretpostavlja skladno djelovanje svih svojih stanica. Kada jedna stanica ne može ispuniti svoju funkciju, ostale pate. Organizam sa drugim stanicama nastoji nadomjestiti ono što nedostaje nefunkcionalnoj stanici, ali pri tom pati, trpi zbog stanice koja je izgubljena u svom djelovanju. Upravo tako i čitavo Tijelo Kristovo trpi zbog mojeg osobnog grijeha. Na svoj način to Tijelo- zapravo Cijeli Krist nadomješta sobom nedostatke nastale mojom grešnošću i trpi.

Valja stoga biti svjestan svoje grešnosti i pasti na koljena pred Bogom. Često. I često mu zahvaljivati na dobrima koje nam je dao. Često. I skrušeno, posve skrušeno ispovijedati svoju grešnost moleći ga za lijek, za snagu svoje ljubavi koja može promijeniti moje stanje, jer ta promjena na bolje, utječe i na cijelo Tijelo Kristovo.

Mordokaj moli za milost, za snagu Boga, za njegovu ljubav koja može promijeniti sve, iscijeliti situaciju naroda. Moli dakle, ne samo za sebe, već i za druge. „Pravednikove su usne hrana mnogima“ (Izr 10,21) stoji u Mudrim izrekama. Molitva Mordokaja nahranit će dane židova novim životom koji će doći od Boga i njegove intervencije. Bog će ga uslišati, ne zbog pravednosti (grešnost pada u drugi plan), već zbog straha Božjeg, zbog stava kojim pokazuje da mu je Bog najvažniji. Taj stav potkrepljuje iskrenošću u obraćanju u kojoj ne taji ništa pred Bogom, pa ni svoje grijehe, ni greške: „Strah Gospodnji umnaža dane“ (Izr 10,27)

Istina o sebi budi skrušenost pred Bogom

Istina o sebi uvijek je istina o vlastitim slabostima, jer ponizan čovjek zna kako u sebi nosi niz nedostatnosti. Zbog njih se nikada neće uzdizati nad drugim, nego se poniziti, skrušiti pred Bogom, plakati zbog svojih grešaka. Otac Marie Dominique Phillipe, govori o svetoj maloj Tererziji: „Povezanost s Isusovim srcem daje nam veoma pronicav pogled na nas same, na našu složenost, na sve sklonosti koje su u nama, na posljedice iskonskog grijeha koje nosimo u koje su gotovo prirodne, s obzirom na to da smo prekriveni grijesima. Ljubav prolazi do Boga, milosrdna ljubav koja se objavljuje po mudrosti križa, daje nam pronicav pogled na nas same”.

Gledanje u Isusovo srce ide uvijek preko pogleda u vlastitu grešnost. Onaj kojeg ranjavaju naši grijesi, otišao je na križ umjesto nas, kako bi se spasili. Obješen je na križ poput mjedene zmije u pustinji. Sjetite se zgode u pustinji, kada su zmije ujedale narod ubijajući ga. Svaki koji bi pogledao na uzdignutu zmiju- na ono što ga je u smrt odvelo- spasio bi se. Mojsije je na štap podigao ono što je ubijalo narod i pogled na to je liječio i spasavao: „Jahve reče Mojsiju: »Napravi otrovnicu i stavi je na stup: tko god bude ujeden, ostat će na životu ako je pogleda.« 9 Mojsije napravi zmiju od mjedi i postavi je na stup. Kad bi koga ujela ljutica, pogledao bi u mjedenu zmiju i ozdravio“ (Br 21,8-9).

Možemo u tome vidjeti analogiju s križem i našom grešnošću. Isus je na križ otišao radi našega spasenja. Spasenje ljudi dovelo se u pitanje zbog grijeha koji ugriza i truje život popout zmije i vodi ga u smrt. Dakle, iskren pogled u molitvi na svoje grijehe, isto je što i gledati onu zmiju koja je bila obješena na štap. Isto je što i pogledati u Krista- Spasitelja koji radi naših grijeha i našega spasenja bio razašet na križ. Iskren pogled na svoje grijehe otvara nam oči za Onoga koji je naše spasenje. Gledati u svoj grijeh iskreno znači ugledati nebo, Boga, ispod naslaga svojih grijeha.

Možemo pogled i okrenuti pa kazati kako jednako tako gledanje u srce Isusovo koje ranjavaju naši grijesi isto je što i gledanje u njegove oči, njegovu nutrinu, njegovu patnju. Upravo ta patnja pomaže upoznati sebe, pomaže dobiti duboku spoznaju svoje unutrašnjosti. Gledanje Isusa, je kao proživljavanje njegove boli preko sebe samoga, proživljavanje njegove boli u nama koje nas dovodi do nužnog uspoređivanja s Isusom. Tako preko njegove boli, odlazimo do svojih slabih točaka. Tako nas i gledanje Boga može dovest do izlaganja sebe njegovu pogledu, prostiranja sebe pred Bogom. U tom gledanju s Bogom, uvijek se zrcali istina o nama, jer pogled na Boga je poput zrcala koje nam daje odraz nas samih, ali odraz sebe onakvog kakvi stvarno jesmo, a ne kakvi mislimo da jesmo.

Gledanje Boga tako se pretvara u gledanje samoga sebe u zrcalu. U Poslanici Korinćanima stoji: „12 Doista, sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki, a tada – licem u lice! Sada spoznajem djelomično, a tada ću spoznati savršeno, kao što sam i spoznat!” (1Kor 13,12).

Zašto sada govorimo o gledanju u Boga? Naime, čovjek neizbježno gleda u sebe, sebe na neki način posmatra u sebi. Gleda li u sebi krive stvari, postavi li se krivo misleći kako je pravedan i bez grijeha, nikada po svojoj nutrini neće znati moliti ni Boga gledati. Tek iskren pogled na svoj grijeh otkriva mjesto u nama koje ranjava Boga- otkiva Boga. Samo iz te pozicije skrušena grešnika možemo gledati Boga u sebi, a ne sebe. Gledanje u Boga, a ne u sebe: to je pravi put otkrivanja samoga sebe, put u unutrašnjost moga bića u kojoj se polako otkrivaju svi moji grijesi- ne samo oni u kojem sam možda u trenutku pogođenosti moga života iskreno i skrušeno pogledao.

Moji grijesi mogu se samo zrcaliti u čistu ogledalu. Kada bih se zadržao samo na gledanju sebe, preispitivanju sebe, nikada ne bih spoznao istinu o sebi. Uvijek bi postojala rezerva taštine, oholosti, mali rezervoar grijeha iz koje bi se natopile moje sklonosti grijehu, pa bi iz mene nicalo ono što ne želim. Gledanje u Boga u svom srcu, pomaže nam ne uljepšavati stvari po pitanju nas samih, već vidjeti sebe kakav jesam u usporedbi s jednim modelom koji je savršen, čist, ispravan u svemu.

Strelica u ruci ratnika

Primjenimo ovo na molitvu: kada se molimo ne treba uljepšavati svoju situaciju. Treba moliti i sa ispravnom nakanom, jer nekada molimo kako bismo postigli nešto, kako bismo mi bili u središtu. Valja naprotiv moliti tako da se Bogu posveti sve za što se moli, da pred Bogom nestanem kao mrav pred svijetom, i u shvaćanju toga pomaže razumijevanje vlastite grešnosti, razumijevanje da sam pred Bogom ništa i da svi moji napori pred Bogom ništa ne vrijede. Sjetite se psalma: „Ako Gospodin kuće ne gradi uzalud se muče graditelji, ako Gospodin grada ne čuva uzalud stražar bdi” (Ps 127,1-2).

Ovakav stav stavljanja Boga u središte svoje molitve slijedila je skrušena molitva pustinjskih otaca. Nazivali su je penthos i smatrali su je produženom rukom krštenja. Ovakva se molitva uzimala kao početak svake molitve i pretpostavljala je zapravo jedan iskren stav, obraćenje, promjenu, ljubav, privinuće uz Boga, popravak odnosa s ljudima, početak razgovora s Bogom. Oni su gledali na tu molitvu kao na pukotinu u zidu koji nas odjeljuje od Boga. Penthos je svojevrsno poniranje u sebe sama i istovremeno izlaganje vlastita iskustva Bogu, iznošenje na Svjetlo ono što se skriva duboko u tamama moje duše, osvjetljenje svega što želim ostaviti u sjeni, u polutami, kako bi mogao povremeno koristiti za zadovoljene svojih požuda. To je zapravo prava duhovna pobjeda nad sobom i trenutak kada u sebi čuješ sebe kako svaku stvar naziva svojim imenom.

Ovo je trenutak istine za nas, istine koja nas probada poput strelice točno u mjesta naših skrivenih grijeha, svega onoga što ispod kože želimo sakriti od Boga, od ljudi, ali ne možemo sakriti od sebe samih. Ta je molitva strelica istine koja otvara potkožnu ranu grijeha. Zato u psalmu 127 nalazimo u nastavku: „2 Uzalud vam je ustat’ prije zore i dugo u noć sjediti, vi što jedete kruh muke: miljenicima svojim u snu on daje. 3 Evo: sinovi su Jahvin dar, plod utrobe njegova je nagrada. 4 Strelica u ruci ratnika – to su sinovi mladosti. 5 Blago čovjeku koji njima napuni tobolac, neće se postidjeti kad se preo bude s dušmanom na vratima” (Ps 127, 2-5). Prevedimo malo ovaj psalam. Uzalud nam je moliti i kumiti Boga kada sebe i svoje potrebe stavljamo na prvo mjesto u molitvi, kada u istoj molitvi pokušavamo zanemariti vlastite grijehe, kada skrivamo sebe od sebe i sebe od Boga. Uzalud vam je moliti kićenim stilom i biranim riječima koje su neiskrene i plod dobro naučene tehnike. Možete se tako mučiti danu i noću, bjdeti i postiti, ali bez iskrenosti, bez istine o sebi pred Bogom- nema plodova, nema milosti.

„Strelica u ruci ratnika” je molitva koja je pred Bogom iskrena, koja Boga stavlja ispred svega, ali koja čovjeka dovodi do toga da se u Bogu ogleda i da otvori istinom- strelicom sva mjesta u svojoj nutrini koja skrivaju grijeh. Strelica u ruci ratnika je istina o sebi, iskrenost jednog molitelja koji pred Bogom ne krije ništa, već se kaje. Ovo je trenutak koji nam otvara mogućnost pravog i iskrenog kajanja, trenutak koji nam donosi olakšanje, mir, slavljenje, privinuće uz Boga, gura nas prema dnu vlastite tuge, kajanja, stida. Ovo je trenutak u kojem se dakako treba sjetiti i drugih, ne samo svojih grijeha, nego i tuđih potreba.

Bilješke:

  1. Sveta Tereza od Isusa (Tereza Avilska), Libro se la vida, 8. ↩︎

U nastavku:

4. Esterina zagovorna molitva