Povrijeđeni ponos

Godine 537. nakon osvajanja Babilona, kralj Kir Veliki1 pušta židove da se vrate u svoju zemlju čime završava 70 godina sužanjstva u babilonskom ropstvu. U Palestinu se vraća tek dio naroda, između 40.000 i 50.000, dok većina ostaje u sužanjstvu. Među onima koji su ostali bila je i obitelj Mordokaja2 i Hadase3, protagonista priče o Esteri. Mordokaj, koji je bio službenik na dvoru kralja Ahasvera4, odgajao je Hadasu, kćer svoga strica. Hadasa je, prema svemu imala i drugo, perzijsko ime: Estera5. Ono prvo (Hadasa) poslije uvodnog dijela spisa se ne spominje. Estera je, kako i njeno ime aludira, provodila život skrivena u privatnosti svoje obitelji.

Njezin je život promijenilo postupanje kraljice Vašti6, koja odbija zahtjeve supruga koji od nje traži da se pokaže sa krunom. Vašti je, prema židovskoj predaji bila praunuka babilonskog kralja Nabukonodozora i kći kralja Baltazara koji je izgubio svoje kraljevstvo. Perzijski kralj Darije nije ju dao ubiti, već se „smilovao“ i učinio je ženom svoga sina Ahasvera (vjerojatno Kesrska I.). Možemo samo zamisliti razloge zbog kojih Vašti odbija kraljev nalog: moguće je da se radi o prkosu kojim je htjela svoga muža poniziti bilo zbog pijanstva, bilo nekog drugog razloga, a moguće je kako je riječ o suptilnoj osveti i otporu zbog oca i izgubljenog kraljevstva. Bilo kako bilo, odbiti kralja bilo je ravno odbiti boga i to odbijanje je moglo završiti smrću Vašti.

Bez obzira koji su bili njezini razlozi za ovakvo postupanje, Vašti zasigurno nije mogla podnijeti da joj muž- stranac, uzurpator zapovijeda pa ga je ponizila i osramotila pred svima. Postoji herbejska riječ koja se izgovara sa vašti, a prevodi se kao moj stid, moja sramota. Moglo bi se kazati kako je Vašti bila potaknuta ponosom, ali u konačnici ohološću: ona se vjerjatno držala posebnom- ta bila je kraljeva kći- ne bilo tko. Toliko je povrijedila ego svoga muža do mjere da je u svojoj ranjenosti postao slijep za sve što se događa izvan njegova dvora.

Skrivena zvijezda

Povrijeđen postupanjem svoje supruge, kralj zapovijeda da mu dovedu djevojke iz kraljevstva kako bi odabrao novu kraljicu. Premda je imao mnoštvo žena u haremu tražio je još. Među djevojkama koje su doveli bila je i Estera koja mu se iznimno svidjela, ne samo zbog ljepote, već i skromnosit. Estera nije za sebe tražila ništa. Nije odala ni svoje podrijetlo. Perzijska inačica imena Estera upuće na zvijezdu, dok jedna od hebrejskih verzija tog imena veli kako ime dolazi od riječi „seter“ što prevodimo kao „tajanstvena, skivena“. Doista, Ester je bila tajanstvena, skrivena, djelovala je skromno, tiha i povučena žena, koja nije bila poput razmetljive Vašti. Stavljajući ovaj prijevod imena u kontekst izbora za kraljicu, Ester bismo mogli opisati samozatajnom ženom koja se ne ističe, radi ono što mora i ne prigovara. Jednom riječju, poniznom. No, je li doista bilo tako?

Drugi prijevod imena Ester je riječ „aser“ koju prevodimo sa zatvoren, zarobljen, zavezan. Nakandni događaji u kraljevstvu pokazuju kako je Ester svoju poniznost i skromnost iskoristila da izbjegne neugodnost, da dezertira iz životne bitke. Možemo je razumjeti kroz obiteljsku povijest u kojoj je rano izgubila roditelje, odgajana u tuđem domu i na neki način je sebe stavlala u drugi plan ostajući povučena. Doista, veći dio njezina života možemo protumačiti kao svojevrsnu skromnost. No, u situaciji u kojoj se našao cijeli njezin narod, ta povučenost Estere nije skromnost, već bijeg, kukavičluk, strah.

Ovo skrivanje možemo na jedan općenit način obrazložiti sa sva razloga: jedan je doista skromnost, a drugi je strah. Kada je strah uzorkom, čovjek se obično skriva ili bježi od nečega što je pred njim zbog osjećaja krivnje, osjećaja inferiornosti ili povrijeđenosti.

Osjećaj krivnje potiče na skrivanje krivnje u sebi, skrivanje svega što bi u nama moglo objelodaniti svoju krivicu kao što nalazimo kod kod Adama i Eve koji su pokušali skriti svoj grijeh. Baš kao i njihov sin Kajin koji je pokušao skriti bratovo ubojstvo. Ovdje čovjek sebe skriva u lažnoj poniznosti ili lažnoj skromnosti. Ovo ne znači kako čovjek uistinu nije skroman ili ponizan, već je riječ o trenutku preuzimanja odgovornosti na sebe koja se odbacuje iz straha da ne bude razgolićen u svojem grijehu. Premda je ovo razumljivo, kada su u pitanju stvari koje se ne tiču samo mene i moje privatnosti već, kao u slučaju Estere, cijeloga naroda, čovjek bi trebao zaboraviti na sebe.

Inferiornost i osjećaj povrijeđenosti obično počivaju na ranama iz prošlosti koje osoba ne želi otvarati ponovo, ne želi biti povrijeđena. Riječ je o skrivenim ranama koje nisu uvijek plod nekog grijeha, već su naša slaba mjesta. To su mjesta naše osobnosti u kojima možemo biti ranjeni od drugih ljudi pa ih skrivamo i ne dopuštamo da ih drugi vide. Nekada glumimo junake, a zapravno smo krhki u sebi. Nastojimo napraviti sve u tišini i bez buke, a zapravo se zatvaramo u sebe. U ovim se situacijama čovjek povlači i ima tendenciju da bude na ivici događaja, da ga ništa ne dodiruje. Radije promatra i ne ističe sebe ni u čemu. Zatvara se u sebe i diže određenu zaštitnu branu pred ljudima ili pred određenim odgovornim situacijama kako ne bi bio povrijeđen. Riječ je o jednom obliku zaštite sebe.

Bez obzira što možemo naći na niz opravdanja za ovakvo postupanje, bit ću slobodan kazati kako je u oba slučaja riječ o dezertiranju, napuštanju bojišnice. Ovo je ponašanje vojnika koji je prisutan na bojištu, koji će se i boriti, ali samo u bitkama u kojima neće biti ranjen. S takvim se vojnicima ratovi gube, jer nitko ne može biti ranjen, a da se nije žestoko borio.

Ovakvi su skrivene zvijezde koje ne svijetle nikome. Podsjećaju na Isusove riječi kojma upozorava kako se ne „… se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući“ (Mt 5,15). Ovo je u konačnici izbjegavanje križa. Križ u sebi ne opisuje samo muku i tegobu, već i odgovornost za druge, jer se na križu uvijek nose problemi, grijesi, nemoć drugoga. Krist je na križ išao radi nas i radi našega spasenja. Nije išao radi sebe. Mogao se povući i ostati u lažnom miru svoje skromnosti. Ipak, nije htio vršiti svoju volju, nego Očevu. Prihvatio je križ kao teret, ali i odgovornost za nas. Dopustio je da ga razgolite, popljucaju, izruže, do kraja ponize i njegovo dostojanstvo svedu na ništicu, ne stoga jer je učinio nešto loše, nego uspravo suprotno. Prihvatio je odgovornost koju nosi križ, ne samo muku. Odgovornost za nas i naše spasenje.

Problem

Estera je bila jedna od djevojaka koja je došla pred kralja kao kandidatkinja za novu kraljicu. Svidjela se kralju i uze je za svoju ženu. No, Estera i dalje ostaje samozatajna i ne otkriva kralju svoje podrijetlo. Cijelo to vrijeme Mordokaj se svaki dan raspitivao o Esteri pred vratima dvora i slučajno je čuo stražare kako kuju zavjeru. Prijavio je to i kralj pogubi pobunjenike, a uzvisi Hamana i njegove sinove. Haman je od sviju tražio da mu se poklone, ali Mordokaj, kao pravi židov nije se klanjao nikome osim Bogu. To je naljutilo Hamana i odlučio je pogubiti Mordokaja. Tako je zapravo Haman želio pogubiti onoga zbog čije je vjernosti kralju i sam bio promaknut. U svom bijesu, Haman odluči pogubiti ne samo Mordokaja, već cijeli narod. Zaokupljen neugodnom situacijom koju mu je priredila Vašti, kralj Ahasver zaboravlja na svijet izvan dvora, što koristi Haman i dobije dozvolu od kralja za zator židovskog naroda.

Čuvši za kraljevu odredbu, Mordokaj se posu pepelom i stade pred vrata kraljveskoga dvora poput Lazara koji moli za mrvice sa bogataševa stola. Mordokaj moli za svoje spasenje. Njegovo stajanje izvan vrata slika je stajanja svih ljudi prije Krista koji su pred zatvorenim vratima neba stajali išteći spasenje. Djeluje kao unaprijed osuđen, jer samo unutar vrata dvora stoji njegov spas. Za sebe ne može napraviti ništa. Stoga samo moli ne skrivajući svoju žalost, ne glumeći da se ništa nije dogodilo. Oblači se u pokorničke haljine s kojima se ne smije ući u kraljvski dvor i ne želi se obući u velikodostojničke haljine jer ne želi skrivati ništa što ga pogađa.

Mordokaj i cijeli židovski narod našao se u problemu7. Grčki korjen ove riječi predstavlja klisuru koja se pruža ispred čovjeka, odnosno prepreku s kojom se čovjek mora suočiti. To je strma i neudogna prepreka kroz koju se mora prijeći. U suočenju s problemom, čovjek ima samo dvije mogućnosti: krenuti u rješavanje problema ili odustati od toga. Mordokaj je mogao dezertirati, pobjeći od problema, upravo onako kako to često čine mnogi. No, postupio je hrabro, nije bježao nego se s problemom pred njim suočio.

Bog često pred čovjeka stavi neki problem i može se čovjeku učiniti kako je to za njegovo uništenje. Dezertira li i pobjegne od problema, čovjek će potražiti svoju sigurnost na nekom od mjesta u svom životu i zapravo će se začahuriti u svojoj slabosti. Problem se riješiti neće, ostat će i dalje prisutan, a prividna sigurnost čovjeka raspast će se prije ili kasnije. Nikada problem u životu ne staje na mjestu na kojem se pojavio. Problem ostaje nepremostivom preprekom i dalje, a čovjek koji bježi od njega i ne pokušava ništa, slabi u svojoj volji jer bijeg postaje njegovim obrascem postupanja. Prije ili kasnije susrest će se s istim problemom ili još nekim drugim i ponovo neće imati snage za rješavanje. S lakoćom pristaje na ustupke grijehu ili još gore, pristaje sebe potčiniti situaciji u kojoj se nalazi. Neizbježno tada frakasira u životu na ovaj ili onaj način.

Mnogi u životu svoje probleme stavljaju „pod tapet“. Odgađaju rješavanje problema ili misle kako će se problemi sami od sebe riješiti. No to se ne događa. Sve ono „pod tapetom“ jedom dođe do točke u kojoj „životni tapet“ nema mjesta za nove probleme. Svi odjednom izlete, sve bukne, život se raspada u svim svojim dijelovima jer se problemi nisu rješavali na vrijeme.

Odgoda rješavanja problema također nije ono što će ih riješiti. Čovjek se mora u postupanju voditi prioritetima, pa doista nekada problem može ostaviti po strani, ali se na vrijeme mora suočiti s njim.

Što mogu učiniti?

Problem bi trebalo shvatiti kao križ koji se stavlja pred nas. Prihvatiti križ, isto je što i suočiti se sa problemom. Suočavanje s problemom, baš kao i ono što nazivamo prihvaćanjem križa, možda neće do kraja riještiti problem, osobito ako se izvor problema nalazi u drugim osobama. Nećemo moći promijeniti druge, jer svaki čovjek mijenja sam sebe. No, u tom procesu suočenja/ prihvaćanja križa, ojačat ćemo za nove probleme, vidjet ćemo da nas križ neće ubiti, osnažit ćemo se da nastavimo sa životom u drugom smjeru. Istovremeno, ako je izvor problema u drugim ljudima, moguće je da kažemo ili napravimo nešto što problem riješiti neće, što osobu promijeniti neće, ali će joj dati razloge za razmišljanje o svojem postupanju. Promjena i korekcija postupanja može doći bez nas ili dugo nakon naše intervencije. Vjerojatno je nećemo ni vidjeti, ali to nije bitno. Nekada ne vidimo ono što je bitno i što je Bog želio učiniti po našem suočenju s problemom, sa prihvaćanjem križa.

Možemo na problem gledati matematički. To bi značilo da svaki problem u sebi nosi rješenje koje je skriveno našim očima. Ono što se očekuje od nas jest da tražimo ispravan put rješavanja stvari. Slično kao u matematici: kada se jedan način rješavanja pokaže neispravnim, stvari se vraćaju na početak i kreće se u novi pokušaj. Traži se ispravan put.

Nekada doista ne znamo riješiti problem i nakon više pokušaja ostajemo bez rješenja. Tada treba shvatiti kako netko tko je dopustio da se problem očituje, ima rješenje za problem. Samo možda nije na nama da ga riješimo, već da krenemo rješavati problem. Čovjek koji se postavi ovako nikada neće biti neuspješan bez obzira riješio problem ili ne. Naime, čak i kada problem ne uspije riješiti, razborit čovjek će upoznati svoje granice, svoje snage, svoje mogućnosti. Shvatit će u jednoj točki problema kako problem treba ostaviti „nekome“, a sam će svoj život preusmjeriti u drugom smjeru. Ovo nije dezertiranje, nije ni odgađanje, već upoznavanje sebe i Božje volje. Treba krenuti u drugom smjeru jer mi Bog jasno zatvara vrata mom djelovanju. Ne treba problem rješavati na silu, već kršćanski, ljudski, bez da se koristi ono što će u meni stvoriti neprijateljstvo spram problema ili onoga koji ga donese u moj život.

Bitno je to shvatiti jer u ovakvim situacijama, krenuti prema drugom smjeru znači često otvoriti se Božjoj volji i ne biti neuspješan i poražen. Ušao si u bitku, bio si ranjen, ali ne treba svaku bitku dobiti da bi se dobio rat. Rat vodi Strateg i zna koje je mjesto na bojišnici moga života najbolje za mene. Bog naime nekada zatvara određena vrata u mom životu upravo preko problema (čitaj križa) kako bi nam otvorio nova vrata sa boljim rješenjima za naš život.

Problem ne treba rješavati pod svaku cijenu. Treba znati zaustaviti sebe. Upravo ova „točka zaustavljanja i preusmjerenja“ mnogima predstavlja pravi problem. U problemu treba shvatiti kako postoji uvijek problem u meni. Kada sam tvrdoglav nikada neću shvatiti kada trebam stati. Kada sam kukavica nikada se neću suočiti s problemom koji možda u sebi nosi jedno bolje rješenje za moj život.

Stoga, ključno pitanje u suočenju s problemom jest: što mogu učiniti? Ovdje mnogi postavljaju krivo pitanje: što učiniti? Zaboravljaju na ono „što mogu“ i krenu rješavati nešto što će pretvoriti i njihov i nečiji život u pakao. Problem je dakle u granicama vlastitoga postupanja, ali i u vjeri- u mjeri u kojoj se oslanjamo na Boga.

Mordokaj je učinio što je mogao: najprije se molio Bogu, potom svima jasno kazao da židovski narod ima problem od kojeg nije bježao, nije dezertirao, nije se povukao. Imao je jasno pred sobom da nešto učiniti mora i učinio je ono što je bilo u granicama njegovih mogućnosti. Stao je pred vrata kao Lazar pred bogatašem moleći za mrvice milosrđa. Nije digao pobunu, nije ubijao da bi riješio problem, nije lagao niti se ulagivao. Suočio se s problemom u granicama svojih mogućnosti.

Bilješke:

  1. Kir je latinska odnosno grčka izvedenica staroperzijskog imena Kuruš. Antički povjesničari Ktezije i Plutarh navode kako je Kir dobio ime od riječi Kuros što znači Sunce odnosno „poput Sunca“, spominjući poveznicu s perzijskom imenicom za Sunce (Khor) uz koji stoji sufiks -vaš što znači „sličnost“.Ipak, neki moderni povjesničari poput Karla Hoffmanna i Rüdigera Schmitta iz Encyclopædia Iranice navode kako ime znači „verbalni pobjednik”. U modernoj Perziji, Kir se uvijek podrazumijevao kao Kurošé Kabir ili Kurošé Bozorg što je perzijska izvedenica imena Kir Veliki. U Bibliji, poznat je pod jednostavnim imenom Koresh. ↩︎
  2. Mordokaj (hebrejski: Mordechai – מָרְדֳּכַי) može značiti „sluga ili sljedbenik Marduka“ (povezano vjerojatno sa uplivom perzijske kulture među židove) ili „ratnik, borac“ ili „mali čovjek“. Postoje i alzuije, zbog herejskog korjena riječ –mar (gorko) kako se ime prevodilo kao „onaj koji je zagorčao“. Budući da je riječ o čovjeku uronjenu u perzijsku kulturu, vjerojatno se ispunjalo u značenju „mali čovjek“. ↩︎
  3. Hadasa je ime koje dolazi od hebrejske riječi hadas (הדס), što znači “mirta“. Za židove je predstavljala prosperitet i mir. ↩︎
  4. Do današnjeg dana nije razjašnjeno je li Ahasuer (Ahasver) Kserkso I., ili se pak radi o kasnijim perzijskim velikim kraljevima Kserksu II., Artakserksu I. Ili Artakserksu II. Ime Kserkso je izvedenica na latisnkom i grčkom jeziku od perzijske riječi Khšāyāršā. Alternativno ima Ahasver, izvedenica je latisnkog rpijevoda imena Áḥašweroš (אחשורוש), što je pak izvedenica babilonske riječi Acḫšiyaršu. Obje ove izvedenice uključujući i grčko ime Ξέρξης su izvedenice staroperzijske riječi Xšayāršāodnosno Khsayârshâ. Biblijski tekstovi na više mjesta spominju ime Ahasver kao ekvivalent Kserksu. ↩︎
  5. Estera dolazi od hebrejskog imena אֶסְתֵּר , au prijevodu znači „skrivena“. Druga inačica perzijskog porijekla znači „zvijezda“. ↩︎
  6. Vašti, heb. וַשְׁתִּי, Ime se smatra staroperzijskog podrijetla, a vjeruje se da je izvedeno od riječi vahištā (ili vashishta), što znači “najbolja“, “izvrsna” ili “najpoželjnija“. ↩︎
  7. προβλής, ήτος, δ, ή, ep. i poet. naprijed bačen, pružen, koji strši; στήλη potporanj; ώ προβλήτες ο strme obale 1871) πρόβλητος 2. poet. bačen, τινί pred koga 1872) προ-βλώσκω, ep., inf. -σκέμεν, aor. πρόμολον, izlaziti 1873) προ-βοάω, ep. i poet. glasno vikati; δεινόν τι strašno jaukati; προ-βιβάς ν. προ-βαίνω 1869) πρόβλημα, τό, 1) što naprijed skače, pred-brežje, klisura, rt, glavica; strma obala. 2) a) obrana, nasip, zid, zaštita. b) oružje za obranu, oklop, štit, i sulica. 3) predloženo, znanstvena zadaća, prijeporno pitanje, problem; (korjen: βλήεται, βλήμενος, βλήτο ν. βάλλω βλήτρον, τό, ep. kolut, spona βληχή, ή, ep. blejanje; vriska βλοσυρός 3. ep. strahovit, mrk, ozbiljan βλοσυρ-ώπις, ιδος, ή, ep. strašno gledajući, mrkooka βλωθρός 3. ep. visoko uznikao, visok, vitak βλώσκω, prez. za μολεΐν, što v. βο-άγριον, τό, ep. štit od bivolje kože Βοώγριος, ό, rijeka u istočnoj Lokridi βοάω, at. βοήσομαι, έβόησα itd. ep. prez. βοάα, 3. pl. βοόωσι, part. βοόων, ep. i jon. βώσομαι, εβωσα i έβωσάμην, βεβωμένος, έβώσθην, 1) intr. glasno zvati, vikati, bučati κϋμα, oriti se. 2) tranz. zvati, zazivati, glasno zvati; opjevati, slaviti; u pas. biti poznat glasovit βλήμα, τ6, jon. rana od hica; hitac). ↩︎

U nastavku:

2. Esterin izbor