Esterina molitva

Mordokajev izazov

Nakon što oje obukao na sebe kostrijet i posuo se pepelom, Mordokaj izlazi na ulice i kuka. Svi su doznali za njegovu muku, a Mordokaj doazi pred vrata kraljeva dvora, ali obučen u kostrijet ne smije ulaziti unutar dvora. Kada shvati što Mordokaj čini, Estera pokušava umiriti situaciju. Šalje haljine Mordokaju, ali ih on odbija i upozorava Esteru da ne zaboravi kako je zlo takvo da mu se čovjek ne može sakriti. Ne treba uzmicati pred zlom, jer zlo koje pogodi narod neće zaobići Esteru. Estera se treba suočiti sa zlom kao i svi koji će njime biti pogođeni. Govori joj Mordokaj: „Nemoj misliti da ćeš se zato što se nalaziš u kraljevoj palači spasiti jedina od svih Židova: 14 jer budeš li u ovoj prilici šutjela, doći će Židovima pomoć i spas s druge strane, a ti ćeš s kućom svoga oca propasti. Tko zna nisi li se baš i popela do kraljevske časti zbog časa kao što je ovaj?” Podsjeća je kako je postala kraljica možda samo zbog ovog trenutka u kojem treba izložiti svoj život za spas vlastitoga naroda. Jednako je podsjeća na dane kada se brinuo o njoj kako bi po vlastitoj povijesti shvatila da se Bog uvijek brine o čovjeku.

Sve ovo je trebalo potaknuti Esteru da razmišlja o svom položaju i odgovornosti pred Bogom za ljude. Ona se više ne može skrivati, ne može izbjegavati suočenje s problemom u koji je upao njezin narod. Njoj je dano puno- postala je kraljica, nije više „bilo tko“. Stoga se mora i ponašati sukladno tome.

Odgovornost

Možda možemo prekinuti ovo razmišljanje povratkom u sadašnjost. Mnogi kršćani danas nerijetko izbjegavaju prihvatiti određene službe iz lažne skromnosti. Cijeli život rade, jasno vide nepravde u društvu, a onda, kada im Bog otvori prigodu da nešto promijene, kada ih dovrde do točke u kojoj imaju mogućnost (čitaj moć) promijeniti odnose ili barem utjecati na njih, kao da im nedostaje hrabrosti. Boje se često da će biti osramoćeni ili da će izgubiti prijateljstva zbog neugodnih odluka koje bi morali donijeti.

Ne žele preuzeti odgovornost na sebe i tu griješe. Naime, kome se daju talenti, sposobnosti, kome se otvara put u životu do uspješna djelatnika ili čovjeka koji može upravljati, od njega se nešto i očekuje. Promislimo li malo kako netko na pošten način dođe do toga da bude javno uspješna i priznata osoba? U društvu u kojem caruje grijeh puno bolje prolaze nepošteni spletkaroši koji na razne načine, vođeni interesom ili hlepnjom za čašću traže put prema probitku. Proći pored takvih i doći do mogućnosti da upravljaš nečim ne može proći bez Božje pomoći. Ta Božja pomoć očituje se u nizu situacija koje dovedu do toga, koje ne mogu biti slučajne ma koliko god to tako djelovalo.

Shvati li se takav probitak kao dar od Boga, onda bi prihvaćanjem odgovornosti trebalo i odgovoriti na taj dar, ma kako god to djelovalo neugodno za čovjeka. Čak i ukoliko takav čovjek ne uspije napraviti naoko ništa posebno, već sama činjenica da je prihvatio neugodan položaj pokazuje spremnost da odgovori na Božji poziv. Naime, puno puta se ne uspije u poštenim pothvatima, ali ne treba zaboraviti kako nakon pokušaja da se nešto promijeni stvari nikada ne mogu biti iste. Dakle, nije učinjeno malo, nego se učinilo ono što se moglo učiniti. I nije napravljen propust.

Odgovornost pretpostavlja odgovoriti na zahtjev, na dar, na učinjenu čast. Odgovoriti ili na latinski respondere, pretpostavlja uzvraćanje na primljeno. Korjen riječi respondere jest složenica od re-spondere. Re bi značilo uzvratiti, vratiti nazad nešto davatelju, a spondere dolazi od riječi -sponsio, koje označava svečano obećanje ili dogovor na koji moram uzvratiti svojim djelovanjem. Riječ je o dogovoru koji povezuje obje strane. Može biti zanimljiva i riječ –sponda koja označava rubnik kreveta ili sam krevet. Bilo kako bilo onaj koji daruje i koji prima neki dar postaju poveazni obećanjem u jedno, kao da spavaju u istom krevetu poput zaručnika koji su se vezali međusobnom ljubavi pazeći na obostrano dobro. U konačnici latinska riječ za zaručnika ili zaručnicu jesu -sponsus i -sponsa. Sponzor (lat. Sponsor) bio bi netko tko se obvezao garantirati za drugu osobu svojim imenom, čašću, novcem. Danas se na žalost ta riječ koristi u vrlo lošem kontekstu u kojem izostaje obećanje, obveza.

Gledati ovako na prihvaćanje Božjeg poziva u situacijama gdje ti se otvara put prema točki u kojoj možeš mijenjati nešto znači zapravo potvrditi svoj savez s Bogom. Savez počiva na uzajamnim obećanjima Boga i čovjeka. Obećanjima koje Bog uvijek ostvaruje, ali čovjek često ne uzvraća odgovornim postupanjem.

Solidarizirati se s onim za kojega moliš

Mordokaj upozorava Esteru da se ne može skrivati iza lika kraljce. Skrivena zvijezda neće ispuniti ono što Bog od nje očekuje ostane li i dalje samozatajna. Mora se izložiti, riskirati. Trenutak u kojem Estera odlučuje djelovati pred kraljem je trenutak njezine žrtve. Estera počinje umirati u svojim strahovima kada odluči odgovoriti Bogu na dar koji je dobila u životu.

Mordokaj traži od Estere da se poistovjeti sa narodom kojeg pogađa zlo, da se solidarizira sa narodom koji trpi kako bi mogla moliti kralja u ime naroda. Ne može ga se moliti u ime naroda ako se ne suosjeća sa trpljenjem naroda. Ne možete bez izvjesne doze suosjećanja doticati ni Božje srce. Stoga, valja nam staviti sebe u položaj drugih ljudi. To za molitvu zapravo znači sebe učiniti njihovim grijehom, sebe staviti na mjesto pogođenih zlom. Upravo to čitamo o Kristu: „21 Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu.“ (2Kor 5,21). Krist Isus solidarizirao se s našom grešnošću. Nije sagriješio, grijeh ga nije doticao, ali se bez grijeha, stavio na mjesto grešnika, na mjesto čovjeka osuđena na smrt. Isus je na križu zauzeo mjesto svakog grešnika koji zbog grijeha umrijeti mora.

Dar na neki način obvezuje primatelja dara da barem pristojnošću odgovori na primljeno. Estera je primila veliki dar od Boga. Postala je kraljicom i sada je trebala odgovoriti na iznimno neugodan način po sebe. Shvatila je na sebi kako ona može postati dar od Boga za mnoge koji će se spasiti po njoj, ali samo ako prihvati odgovornost svoga položaja i umre u sebi, riskira u konačnici i svoj život. U tom smislu cijela situacija podsjeća na riječi iz Poslanice Rimljanima: „15 Ali s darom nije kao s grijehom. Jer ako su grijehom jednoga mnogi umrli, mnogo se obilatije na sve razlila milost Božja, milost darovana u jednom čovjeku, Isusu Kristu. 16 I dar – to nije kao kad je ono jedan sagriješio: jer presuda nakon jednoga grijeha posta osudom, a dar nakon mnogih grijeha – opravdanjem. 17 Uistinu, ako grijehom jednoga smrt zakraljeva – po jednome, mnogo će više oni koji primaju izobilje milosti i dara pravednosti kraljevati u životu – po Jednome, Isusu Kristu. 18 Dakle, grijeh jednoga – svim ljudima na osudu, tako i pravednost Jednoga – svim ljudima na opravdanje, na život! 19 Doista, kao što su neposluhom jednoga čovjeka mnogi postali grešnici tako će i posluhom Jednoga mnogi postati pravednici. 20 A zakon nadođe da se umnoži grijeh. Ali gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost: 21 kao što grijeh zakraljeva smrću, da tako i milost kraljuje pravednošću za život vječni po Isusu Kristu Gospodinu našemu.“ (Rim 5,15-21).

Estera je odlučila zagovarati narod i stoga je najprije skinula sa sebe sve što ju je po vanjštini odvajalo od naroda, obukla se u tugu, posula se pepelom i smećem, a sve kako bi pred Bogom mogla stajati kao jedna od pogođenih židova, kao netko potpuno ponižen kojeg očekuje sigurna smrt. Solidarizirala se sa situacijom naroda pa se nastojala se i izvana poistovjetiti s njima. Ušla je u smrtnu tjeskobu svoga naroda. Sama je morala to osjetiti na sebi: „I kraljica se Estera, obuzeta smrtnom tjeskobom, uteče Gospodinu. Pošto svuče sa sebe sjajne haljine, navuče odjeću tjeskobe i žalosti, te umjesto skupocjenim mirisima posu glavu pepelom i prahom. I ponizi veoma tijelo svoje postom, a svako mjesto na kojem se u znak veselja znala ukrašavati posu uvojcima svoje kose, pomoli se Bogu Izraelovu”.

Ova obuzetost smrtnom tjeskobom na neki način anticipira naš ulazak u zagovor po misi. U misi ulazimo u smrtnu tjeskobu, ali smrtnu tjeskobu Gospodina koji je zauzeo naše mjesto grešnika i umjesto nas stoji pred Bogom Ocem. On nas zagovara i tako nam postaje modelom zagovorne molitve. Prva poslanica Ivanova donosi: „1 Dječice moja, ovo vam pišem da ne griješite. Ako tko i sagriješi, zagovornika imamo kod Oca – Isusa Krista, Pravednika. 2 On je pomirnica za grijeha naše, i ne samo naše nego i svega svijeta” (1Iv 2,1-2). Solidarizacija u misi bi trebala biti obostrana: Isus se solidarizira s našom grešničkom bijedom, a mi bismo se trebali solidarizirati s njim u smrtnoj tjeskobi kako bi se upravo po žrtvi u misi dublje sljubili s Njim.

Ući u smrtnu tjeskobu Boga znači na neki način umirati u sebi. U tom smislu, u to umiranjem se unosi u smrt Isusa na križu ono što pred Boga iznesemo. Doista, Bog zna i prije nego kažemo sve ono što nam treba, ali ne zanemaruje i našu slobodu, ne zanemaruje ni našu narav, jer nekada zna da nismo spremni za neka uslišanja. Nekada nas zaobilaznim putem vodi do sebe, do pokajanja, jer zna da nismo spremni za iskreno pokajanje i polako nas dovodi do njega zaobilazno. Sjedinjenje s Kristovom žrtvom u misi tako postaje vrhunac moje osobne molitve u kojoj se sjedinjujem s Ocem u njegovoj volji. Staviti u ruke Isusa sve svoje molitve, znači isto što i staviti u ruke nekoga tko je s povjerenjem rekao: neka bude volja Tvoja, a ne moja.

Zagovorna molitva

Možda ovo može djelovati kao pelagijanizam. Doista, slažem se u potpunosti da ukoliko imamo jaku vjeru, veliko povjerenje u Boga i shvaćamo kako On i prije nego nešto zaustimo zna potrebe- posebice potrebe drugih. Tako možemo razumjeti kako često usliša ono što mu zaboravimo iznijeti u molitvi. Bogu nije potrebno naše brbljanje. U tom smislu, držim kako je prikazanje u svetoj misi najbolji oblik zagovorne molitve. Sjedinjenje s Kristovom žrtvom koja preoblikuje, koja preobražava svaku situaciju, nije usporedivo ni s čim. Naši osobni napori u molitvi su ništavni prema velikoj ljubavi Boga u svetoj misi. Ovo pak ne znači kako treba zagovornu molitvu zapustiti, naprotiv, treba je koristiti. Treba njome zauzimati mjesto drugoga u molitvi, zauzimati se za drugoga kao za sebe, na jedan osoban način i  onda to prikazivati u svetoj misi. Kada molimo bilo za drugoga, bilo za sebe, prije svega ne treba uzmicati pred zlom.

O kakvoj je molitvi riječ? To je molitva koja poput Esterine stavlja Boga na prvo mjesto (Gospodine moj, kralju naš, ti si jedini! Dođi u pomoć meni koja sam sama, kojoj nema druge pomoći do tebe, jer opasnost je moja u ruci mojoj…). Potom sebe poistovjećuje sa grijehom naroda, ali sa nakanom da dadne slavu Bogu (Ali smo sad sagriješili pred tobom i ti si nas predao u ruke neprijatelja naših jer smo iskazivali počast bogovima njihovim. Pravedan si, Gospodine!). Nakon toga poistovjećuje se sa narodom kojeg pogađa zlo (I sad oni, nezadovoljni već gorčinom sužanjstva našega, staviše ruke svoje u ruke kumira svojih da će poništiti odredbu usta tvojih, uništiti baštinu tvoju, začepiti usta onima koji te hvale i utrnuti slavu doma tvoga i žrtvenika tvoga, a otvoriti usta narodâ da hvale njihove isprazne kumire i dive se jednom kralju od mesa). Podsjeća se na djela koja je Bog činio židovima u povijesti (Nemoj predati, Gospode, žezlo svoje onima koji ne postoje. Neka se ne smiju propasti našoj, nego okreni naum njihov na njihove glave i primjerno kazni onoga koji je počeo bjesniti protiv nas. Sjeti se, Gospode! Objavi se u vrijeme naših jadâ i ohrabri me, o kralju bogova i vladaru svakoga gospodstva!). Progovara o tome da se ne dopusti da narodom vladaju oni koji „ne postoje“. Bog se narodu predstavio kao Ja Jesam, Jesam Koji Jesam, kao Onaj koji postoji u našoj svakodnevici, koji nam se u svakodnevici i očituje na razne načine. Demoni se predstavljaju kao „oni koji nisu“, kao oni koji ne žele da ih se vidi, kao da ne postoje oko nas. U svojoj molitvi Estera sebe stavlja na mjesto krivca za sve, pa ako je ona kriva, neka plati ona. Jedino što za sebe moli jest samo da je Bog oslobodi straha. Ulije joj snagu i hrabrost da stane pred kralja.

Skrušenost

Nakon odluke i prihvaćanja mogućnosti da izgubi sve, Estera je krenula moliti. Molitva ju je stavila licem u lice Bogu u skrušenosti. Kraljica ulazi u molitvu i na sebe uzima grijehe svega naroda, moli Boga za oprost. Molitva ju je najprije ohrabrila, a kasnije je skrušena molitva izvlači iz vlastitih strahova.

Na skrušenost gledamo prije svega kao na potresenost i iskrenost u otvaranju najdubljih dijelova svoga bića, kao iskreno traženje oprosta. Ne površno, reda radi, već iskreno i iz dubine duše. Takvom stavu uvijek prethodi umiranje i prolazak kroz mračni tunel svoga života, kroz krizu, nemoć, nesposobnost. Sve skupa djeluje kao jedno veliko umiranje. Staviti se tako u molitvi pred Bogom, znak je skrušenosti po kojoj čovjek istinski traži pomoć od Jakoga. Esteru, kada počne sa molitvom, skrušenom molitvom, sama je molitva po nutarnjem poticaju vodi prema ipravnom postupanju. U sebi počinje pronalaziti poticaje i hrabrost i riječi kojima je Bog polako diže iz mrtvih.

Zagovorna molitva pretpostavlja skrušenost: noham (hebr.), prevodi se kao bojati se za sebe, duboko uzdistai, jaukati, oplakivati, sažalijevati se, utješiti. Utjeha je uvijek plod iskrena stava. Kada je netko iskren, iznese sve svoje grijehe na jedan ponizan način i premda prije toga osjeća nelagodu, nakon svega osjeća jedno rasterećenje i mir. Čista istina sa sobom donosi utjehu koja dolazi tek kada se istina vidi do kraja, kada ne ostaju rezerve u nama samima, kada nema nemira u čovjeku zbog neizgovorenih problema. Tamo gdje nestane nemir, polako se rađa radost, a gdje se rađa radost, sve se mijenja u utjehu.

Možemo kazati kako zapravo skrušenost (hebr. Noham) vodi k pokajanju (hebr. Naham). Čini se kako se skrušenost i pokajanje u hebrejskom jeziku gotovo positovjećuju u imenu (noham-naham). Pokajanje tako gledamo kao na jedan iskren osjećaj nedostatnosti pred Bogom koji nas dovodi da žalimo jer smo prijašnjim postupanjem uvrijedili Boga i potiče da djelujemo, da izbjegavamo grešnu prigodu, suočimo se sa problemom, izađemo iz skrovitosti i pokušamo napraviti što možemo u trenutku u kojem se od nas nešto očekuje.

Pokajanje je zapravo jedna molitva koja te dovodi najprije do suza, do plakanja zbog svojih grijeha, do gorkog kajanja. Onako kako to rade mala djeca kada znaju da su napravili nešto što će povrijediti roditelja. Ne plaču zbog štete, već zbog činjenice da su roditelji ljuti ili povriješeni. Žao im je.

U Knjizi Otkrivenja govori se o 144000 spašenih. Budući da svako slovo u hebrejskom jeziku ima svoju brojčanu vrijednosti, ovaj broj možemo prevesti i dobit ćemo riječ -sefed. Ovdje se ne radi o točnom broju spašenih,već kada taj broj prevedemo i sijedimo prijevod riječi -sefed, shvatit ćemo kako se radi o ljudima koju iskreno oplakuju svoje grijehe. Spasit će se oni koji plaču i gorko se kaju zbog svoje grešnosti.

Tako, istinska skrušenost nema za cilj da postaneš čist, bolji od od drugih. Ona te vodi k iskrenoj ljubavi prema Bogu, ali i iskrenoj ljubavi prema samome sebi. Dovodi te do duboke spoznaje kako te Bog ljubi, jer kada mu se iskreno obratiš, On ti oprašta sve što mu molitvom izneseš. Počinješ shvaćati da si voljen od Boga, upoznaješ Božju ljubav, da te Bog voli neizmjerno jer ti prašta sve: svu tvoju tamu, sve tvoje sjene. On ti sebe izlaže kao primjer ljubavi, kako ljubiti do kraja bližnjega i neprijatelja svoga, do kraja, do zadnjeg daha. Dovodi te do jednog prirodnog stava po kojem je normalno da gledaš bližnjeg očima Boga koji ljubi, koji je tu ljubav iskazao najprije tebi samome. Pokazao ti i kako treba ljubiti bezrezervno, do kraja.

Čudni su putovi Božji

Pogledamo li na Esterin život možemo shvatiti kako Bog nekada čovjeka vodi zaobilaznim putovima kako bi spasio njega ili nekoga po njegovu zagovoru. Kada je narod izvodio iz Egipta poveo ga je kroz pustinju: „Mogao bi se narod predomisliti i vratiti u Egipat kad vidi ratovanje. Stoga Bog povede narod zaobilaznim putem kroz pustinju prema Crvenom moru“ (Izl 13,17-18). Najprije ih je doveo pred Crveno more, ali ne kako bi uništio narod, već kako bi ga spasio. Doveo ga u potpunu neizvjesnost jer narod nije imao kuda na obali, brodova imao nije, a narod robova nije baš bio spreman za ratovanje. Upravo u toj potpuno neizvjesnoj situaciji, Bog je narodu otvorio put kroz more, put u spasenje.

Često nas Bog do sebe vodi zaobilaznim putem. Zna da je u nama ostalo nešto od grijeha ili straha pred životom. Žudimo li za nekim grijehom, prije ili kasnije ćemo se vratiti njemu. Strahujemo li pred izazovima života, pred problemima, lako ćemo pasti u malodušje i prepustiti se da drugi uprave nama- ne Bog, nego čovjek, grijeh,… Izraelci koji su žudjeli za materijalnim dobrima, u nevolji su najprije poželjeli povratak u Egipat. Prvi problemi u pustinji otkrili su u njima duh robova, neslobodnih ljudi. Otkrili su, kako su žudnje u njima za hranom jače od žudnji za Bogom. Žudnja za grijehom, jača je bila od one za Bogom.

U Obećanu zemlju želimo doći što prije, ali to nije uvijek dobro za nas. Nekada Bog pokrije neku žudnju u meni i drži je pokrivenom godinama. Tek kada sazrije u meni sve, otkriva tu žudnju za grijehom kako bi se borio s njom i postao je potpuno svjestan. Narod je u pustinji boravio četrdesetak godina i tek kada su stasali novi naraštaji sazrelo je vrijeme za ulazak.

Bog nekada vodi zaobilaznim putem do cilja. Ne vodi čovjeka izravno kroz sve bitke, već neke bitke, koje bi sigurno izgubio, zaobilazi kako bi me doveo do sebe. Onda kada bitke u sebi može pobijediti, dopušta malo neugodnosti, da se otkriju skrivene žudnje čovjeka koje ga odvode od Boga. U problemima otkriva slabosti. Nekada to čini preko ljudi koji su iskreni prema nama. Nekada, njihova iskrenost koja zna zaboljeti jer pogađa u naš grijeh i slabost, nije ništa drugo doli moja iskrenost ako prihvatim ono što mi je neugodno čuti.

Nekada nam se može učiniti da nismo postigli ono što se od nas očekivalo. Što ispunja volju Božju. U svom zagovoru pred kraljem Estera je riskirala svoj život. Krlja ju je mogao pogubiti, ali se to nije dogodilo. Mogla je potpuno biti poražena, ali to nije bitno. Bitno je da je izvršila ono što je od nje Bog očekivao.

Vratimo li na lutanje naroda kroz pustinju može se učiniti kako je Bog kaznio Mojsija koji je narod izveo iz Egipta. Mojsije je 252 puta zamolio Boga za uslišanje i nijednom nije bio uslišan? Bog nije uslišao Mojsija kada je u pitanju Obećana zemlja, ali mu je dopustio da je vidi. Koji je tome razlog? Bog je Mojsija uzeo k sebi. Nebo je bilo Mojsiju nagrada. Ni tu nije riječ o kazni, jer kada Bog naoko ne uslišava, onda pripravlja nešto puno bolje čovjeku. Mojsije nije ušao u Obećanu zemlju, ali jest u Nebo. Kada Bog dopušta da čovjeka pogode nevolje očekuje samo strpljenje i čekanje od čovjeka, strpljivo podnošenje svega. Najprije ga vodi u osobnu pustinju kako bi se ukrotio, kako bi dozrio, potom po strpljivu podnošenju svega kojim čovjek pokazuje povjerenje u Boga.

Bog počinje djelovati na način da se stvari događaju spontano, slijedom, da se rješavaju „od sebe”. Mojsije je zapravo nagrađen za svoju strpljivost sa narodom. Ući u Obećanu zemlju ili vidjeti je, nije ništa u usporedbi sa biti uz Boga. Bog je Mojsija uzeo k sebi, na Nebo. Nebo je bila nagrada Mojsiju, baš kao što je nebo nagrada svima koji se u Boga pouzdaju. Mojsijeve želje ništa su u usporedbi sa Božjim planom i obećanjem. Stoga, biti neuslišan ne predstavlja problem ako čovjek stremi Bogu. U konačnici, od samoga uslišanja puno je važnije iščekivanje nečeg ljepšeg od same želje koja nas vodi nečem na zemlji. Od ulaska u Obećanu zemlju, puno je važniji ulazak u nebo.

Estera je mogla biti neuslišana i pogubljena zbog zagovora svoga naroda pred kraljem. To nije bitno. Njezina molitva, uslišana ili neuslišana molitva, zbog pouzdanja u Boga, a ne u svoje snage. uvećava želje za Bogom. Nekada upravo neuslišana molitva uveća žudnju za Bogom koja nadilazi onu žudnju za kruhom, za materijalnim. Za to postići, potrebno je samo biti strpljiv u nevoljama, čekati, u svemu gledati u dobro, kako bismo mogli to dobro i pronaći, vidjeti ga dalje od svih nevolja koje nas sustižu u ovom životu.

Doista, čudni su putovi Božji kojima čovjeka vodi prema sebi. Nekada usliša, nekada ne usliša, nekada obdari obiljem, nekada uvede u probleme,… ali uvijek čini sve samo da bi čovjeka imao kod sebe.