KRUNICA U DŽEPU

Ponedjeljak navečer. Bio je to redovit, običan sat župnog vjeronauka. Sedmi razred je u vjeronaučnoj dvorani. Pada kiša. Za neke razlog, kao da su od šećera kako ne bi došli. Ipak pedesetak ih je. Korizma je. Zašto pričati samo o odricanju kad se korizma može kvalitetno i duhovno korisno živjeti i aktivnijim, zauzetijim duhovnim životom. U župi je svakog dan sv. misa i krunica, svakog tjedna klanjanje pred Presvetim, križni put, razne pobožnosti, susreti molitvenih zajednica. Svatko može pronaći nešto za sebe čime će svoju korizmu učiniti korisnijom i duhovno plodonosnijom. Sjetio sam se priče o grupi mladića na autobusnom kolodvoru. Naime, izvukavši ruku iz džepa jednom je mladiću na pod ispala krunica. Podsmjehnuvši se, jedan je iz grupe upitao: čija je krunica? Ostali prihvate takav podrugivalački stav svog kolege. Vlasnik krunice se zasramio. Međutim, jedan se mladić iz grupe sagne, uzme krunicu, podigne je visoko iznad glave i reče: moja je. Ima li netko nešto protiv? Odjednom, nastane grobna tišina. Potaknut ovom pričom upitah moje sedmaše: ima li netko krunicu u džepu? I javiše se njih; ne dvije, niti dvoje nego dvojica. Rekoh: momci svaka čast. Zaslužili ste počasno mjesto na našoj web stranici. Skoro vam zaboravih kazati njihova imena, a znam da vas to zanima. To su: Marko Miljak i Petar Šundov. Neka im Majka Marija bude nadahnuće kako bi što češće za krunicom posegnuli u džep moleći je na njezinu slavu za radost mladenačkog života.