Bioetika

Nedosljednost zakona po pitanju nerođene djece

Preneseno iz: https://www.marcusbpeter.com/p/blood-on-our-hands

Tinejdžerica iz Nebraske, šesnaestogodišnja djevojka, osuđena je nedavno na trideset pet do šezdeset godina zatvora zbog brutalnog ubojstva svog novorođenog djeteta. Ova priča dira u srce jednako koliko izaziva i gnjev. S pravom užasava javnost. Moralni protesti i pravne posljedice postavljaju stoga dublje i tragičnije pitanje: zašto smo spremni kazniti ovaj zločin kao ubojstvo, dok pravni okviri dopuštaju isti ishod pod krinkom “reproduktivnog izbora”? Katolik se mora zapitati: kakvo je to društvo koje brani djetetov život tek nakon rođenja, a dopušta njegovo uništenje nekoliko trenutaka prije?

Khloe Copelan Anderson rodila je sama, u tajnosti, i odmah ubila svoju bebu kuhinjskim nožem. Tako okrutan čin lomi srce čovjeka. Istovremeno razotkriva neizmjerno etičko licemjerje u srcu američke bioetike i pravne politike. U slučaju da je to isto dijete ubijeno nekoliko minuta ranije u kliničkom okruženju pod oznakom “kasnog pobačaja”, zakon bi isti čin zaštitio. Ovo nije nagađanje. To je dokumentirana stvarnost.

Bioetika nije igra semantike. Kao što je dr. Calum Miller, liječnik i etičar, s pravom istaknuo: „Moralni status djeteta ne mijenja se na temelju geografije – bilo unutar ili izvan maternice.“ Pa ipak, naši zakoni djeluju kao da je maternica čarobni veo iza kojeg ljudski život nema prava. Pravna znanstvenica Erika Bachiochi slično tvrdi kako američki zakon odražava „duboku nedosljednost“ u načinu na koji tretira kraj djetetova života, oslanjajući se isključivo na okolnosti i kontekst, a ne na moralni status djeteta.

Ovaj slučaj oštro ističe tu nedosljednost. Da je Khloe Anderson bila u Planiranom roditeljstvu umjesto u svojoj spavaćoj sobi, da je liječnik izvršio postupak nekoliko minuta prije rođenja umjesto da ga djevojčica učini nekoliko minuta nakon toga, zakon bi to ne samo dopustio, već bi ga vjerojatno i slavio kao ostvarivanje ženske autonomije. Gdje je tu pravda?

Zapravo, savezni zakon priznaje status nerođenog djeteta pod određenim okolnostima. Zakon o nerođenim žrtvama nasilja iz 2004. izričito priznaje dijete u maternici kao pravnu žrtvu ako je ozlijeđeno tijekom saveznog zločina. Zakon definira ovu žrtvu kao „pripadnika vrste Homo sapiens, u bilo kojoj fazi razvoja, koji se nosi u maternici“. Ironija je zapanjujuća. Zločinac koji ubije trudnicu može biti optužen za dvostruko ubojstvo. Istovremeno liječnik koji ubije isti fetus pod nazivom „pobačaj“ imun je od kaznenog progona.

Ovo nije filozofija. Ovo nije teološka spekulacija. Ovo je stvarnost koja nas ubija moralno, pravno i duhovno.

Neki prigovaraju i tvrde da je pobačaj u kasnoj fazi rijedak, rezerviran samo za ekstremne medicinske slučajeve. Taj prigovor nije istinit, što pokazuju činjenice. Države poput Aljaske, Colorada, Novog Meksika, New Jerseyja, Vermonta, Oregona i Distrikta Columbia ne nameću ograničenja u postupanju. Istražni telefonski pozivi klinikama za pobačaje, kakve provode aktivisti poput Kristan Hawkins iz Students for Life, potvrđuju da se pobačaji mogu i događaju čak i u trideset drugom ili trideset četvrtom tjednu i to bez medicinske potrebe i bez ikakve opasnosti po majčin život, kao i bez ikakvog utemeljenja u zakonu i ustavu.

Budimo otvoreni. Pobačaji u kasnoj fazi trudnoće događaju se u Americi. Ozakonjeni su u mnogim državama SAD-a. Takvi zakoni koji su dopušteni u klinici, a koji su istovremeno kriminalni u spavaćoj sobi, nisu izgrađeni na istini i pravdi, već su plod lokacijskog određenja i praktičnog dogovora.

To nas vraća katoličkom učenju. Papa Ivan Pavao II. u Evangelium Vitae upozorava nas nedvosmisleno: „Razlika koja se ponekad pravi između pobačaja i čedomorstva je strogo umjetna. Ne temelji se ni na kakvoj razlici u prirodi uključenog bića, već na razlikama u dobi i lokaciji.“[1] Upravo toj tragediji svjedočimo.

Katekizam Katoličke Crkve to odražava s nepokolebljivom jasnoćom: „Ljudski život mora se apsolutno poštovati i štititi od trenutka začeća.“[2] Crkva ne mijenja svoju moralnu teologiju na temelju društvenog pritiska ili pravnih normi. Život je život. Dijete je ljudsko biće od trenutka začeća. Ubijanje tog života – unutar ili izvan maternice – teško je moralno zlo.

Ovo nije samo katoličko pitanje. To je ljudsko pitanje. Gotovo svaka legitimna biološka institucija na svijetu slaže se: život počinje začećem. Ne raspravljamo o metafizici; raspravljamo o tome jesmo li spremni zaštititi svoje bližnje.

Katolik je pozvan biti glas onih bez glasa. Najranjiviji članovi društva – nerođena djeca – svakodnevno se ubijaju, a većina nas nastavlja živjeti kao da je to normalno. To nije normalno. To nije moralno. I neće proći nekažnjeno.

Moramo podići svoj glas: živimo u naciji u kojoj užasan zločin tinejdžera s pravom dovodi do kaznenog progona – ali isti čin se “ozdravljuje” i institucionalizira u klinikama za pobačaj diljem zemlje. Ovo nije vladavina prava. Ovo je tiranija pravne fikcije.

Kao istinski katolici, moramo zahtijevati dosljednost u našem moralnom rasuđivanju i našim pravnim strukturama. Ili su nerođeni ljudi ili nisu. Ako jesu – kako potvrđuju i znanost i Učiteljstvo – onda zaslužuju istu pravnu zaštitu kao i svako drugo ljudsko biće.

Krv ovih nevinih vapi prema nebu za pravdom. Ne odgovorimo li, onda je njihova krv na našim rukama.

[1] Papa Ivan Pavao II., Evangelium Vitae, br. 13.

[2] Katekizam Katoličke Crkve, br. 2270.