Lazare, izađi!

5_NEDJELJA KORIZME_A_2026

Iv 11, 1-45

Pođimo u Judeju

Lazar, Marta i Marija bili su Isusovi dragi prijatelji. Lazar se razbolio, a Marija, ona koja je pomašću otrla noge Isusu, šalje poruku Isusu o Lazarevoj bolesti. Isus se nalazio u Pereji, sa istočne strane Jordana, na području izvan Palestine. Lazar, Marta i Marija živjeli su u Betaniji¹, na obroncima Maslinske gore. Kada je Isus krenuo put Betanije rekao je apostolima da ide u Judeju, ne u Betaniju. Rekao im je da ide prema svojim neprijateljima. Premda je se opirao služiti riječju „smrt“, jer je čitav njegov život bio svojevrstan dokaz protiv nje, otkriva im na kraju da ide oživjeti Lazara, ide ga probuditi.

Učenici se boje i upozoravaju da kako su ga u Judeji htjeli kamenovati. No, Isus je sebe nazivao Svjetlom svijeta. Kada im govori o hodu po danu, po sunčevu svjetlu koje nitko ne može kontrolirati, želi im poručiti da se ne trebaju bojati dok njegovo svjetlo bude obajsavalo apostole. Uz Isusa su sigurni.

Kada su ga pozivale, sestre su govorile kako umire „onaj koje je Isus ljubio“. One ne govore o svojoj ljubavi spram brata, već o Isusu kao izvoru ljubavi- On je taj koji voli prvi. Ništa ne traže, prepuštaju odluku Isusu- doći ili ne doći. Svoj odlazak k Lazaru Isus pojašnjava ne ozdravljenjem ili uskrsnućem Lazara, već proslavom Boga. Isus se utjelovio samo da bi proslavio Oca. Isus prima poruku, ali ne ide odmah, već čeka da Lazar umre. Na Lazaru želi pokazati da je Bog, da se proslavi Bog po Lazaru.

Često postavljamo sebi pitanje zašto patimo, zašto Bog ne djeluje? Sve je napravljeno tako da se Bog proslavi, čak i bolesti, čak i nevolje, čak i smrt. Valja pri tom imati stav radikalnog povjerenja u Božje djelovanje. Bog ne djeluje kada mi želimo, već Bog ima svoje “vrijeme” za djelovanje- kairos- pravi trenutak- sretni trenutak proslave Boga.

Marta

Lazar je 4 dana mrtav. Prema vjerovanjima židova, duša nakon smrti „stoji“ negdje tri dana i tek nakon toga ide u nebo. Svi oplakuju Lazara. Mnoštvo se naroda okupilo na shivu². Svi su uronili u tugu zbog sigurne smrt. Lazar je mrtav četiri dana i otišao je s ovoga svijeta.

Ususret Isusu izlazi Marta dok Marija ostaje kod kuće. Razgovor s Martom djelovao je pomalo salonski. Problem Marte je vjera koja je ostala na riječima: ona sve zna i nije upitno vjeruje li, već kako vjeruje. Ne koliko, već kako vjeruje! Kada Marta govori o mrtvom bratu, pokazuje kako vjeruje poput fariezja, poput ostalih židova: „Kaže mu pokojnikova sestra Marta: »Gospodine, već zaudara. Ta četvrti je dan.«” Marta zapravo misli da se više ne može ništa napraviti, da je gotovo. Ona samo iznosi činjenice onako kako mi nekada pristupamo smrti i nevoljama. Kao da optužuje Boga: zašto nisi bio ovdje kada sam te trebala? Zašto nisi odmah došao? Ti si mogao sve, ti si Sin Božji! Marta postupa poput nas nekada kada molimo i ništa se ne dogodi. Kao da predbacujemo Bogu: molili smo i ništa nisi napravio. Slika je svakog od nas u trenucima kada molimo i mislimo da nas Bog ne čuje. Marti je na neki način kriv Isus za smrt Lazara. Kriv je zbog nedjelovanja, jer ga nije zaštitio. Marta vjeruje Jobovski: Bog dao, Bog uzeo. Razmišlja na jedan opći način da će Lazar, kao i svi uskrsnuti u posljednij dan. Ne razmišlja o Isusu kao o središtu uskrsnuća. Vjeru u uskrsnuće koju je Marta ispovjedila držala je većina Židova, osim saduceja. Kao što je žena na zdencu znala da će doći Mesija, a nije znala da s njom razgovara, tako i Marta, iako je vjerovala u uskrsnuće, nije znala da Uskrsnuće stoji pred njom.

Marta je imala vjeru, ali bez nade. Vjerovala je Isusu u mnogim stvarima, ali u suočenju sa životnim problemima koje nju samu pogađaju nije imala nadu. Nada o kojoj govorimo nije nada jednog zbunjenog optimiste, već nada koja počiva na vjeri u Isusa Krista i ljubavi spram njega. Martu je njezin problem okrenuo prema njoj samoj, prema njezinoj boli, i pri tom je zaboravila tko je Isus i što je radio. Nada o kojoj govorimo ne se može imati ako se nema ljubavi u srcu. Ljubav je ono što čovjeka pokreće prema neizvjesnosti, daje snagu da tamo gdje sve izgleda bezizlazno, čovjek protiv svakog smisla djeluje. Ljubav je ono što čovjeka može potresti, pokrenuti, uzdrmati. Marta dakle nije imala u svom srcu ljubav koju je imala Marija.

Nada definira naša očekivanja u budućnosti. Možemo slobodno kazati kako je za nadati se nečemu potrebno doista vjerovati kako je moguće nešto. Istovremeno, nada nadilazi ono svakidašnje očekivanje, govorimo li o nadnaravnoj krijeposti nade. Ova nada nadilazi stvarnost koja je poznata i u tom smislu, nada se nemogućem, nada se čudu! Nada u sebi povezuje razumijevanje stvari i ljubav, oblikujući ih prema nemogućem, prema onom što sada nije opipljivo. Nadati u grčkom (pistis) jednako je pouzdanju ili uvjerenju³: znati i imati potpunu sigurnost u ono što znaš bez da ti trebaju neki posebni dokazi. Tako se nada stavlja u prostor vjere i razuma, a nadati se nečemu vezano uz osobu govori kako imamo vjere u neku osobu, kako je to osoba od povjerenja, na koju se možemo osloniti. Tako se u grčkom zapravo vjera izjednačava u sebi sa nadom i sa ljubavlju.

Marta razumije izvrsno sve vezano uz Isusa, ali to ne pomaže Lazaru i on i dalje leži mrtav. Kod Marte sve ostaje na riječima I ona shvaća kako razgvor s Isusom ne daje ploda. Lazar i dalje leži. Stoga prekida razgovor s Isusom i trči sestri Mariji. Radi pri tom jednu neočekivanu stvar: laže sestri kada joj govori „Učitelj je ovdje i zove te!”

Marija

Kako Marta može slagati Mariji? Marta je shvatila kako njezino umovanje nije dovoljno, znala je kako Marija ima u sebi notu dirljivosti, koju ona sama nema.Kada bi Isus dolazio Marija bi sjedila do njegovih nogu i slušala ga, ne bi radila poput Marte koja to ne bi mogla trpjeti. Stoga je i prigovarala. Marija je pomazala noge Isusu skupocjenom masti i sebe izvrgla ruglu. Na jednom mjestu u evanđelju Luka opisuje taj događaj na način različit od drugih u kojem otkriva kako je Marija bila grešnica: “Kad eto neke žene koja bijaše grešnica u gradu. Dozna da je Isus za stolom u farizejevoj kući pa ponese alabastrenu posudicu pomasti ³⁸ i stade odostrag kod njegovih nogu. Sva zaplakana poče mu suzama kvasiti noge: kosom ih glave svoje otirala, cjelivala i mazala pomašću. ³⁹ Kad to vidje farizej koji ga pozva, pomisli: »Kad bi ovaj bio Prorok, znao bi tko i kakva je to žena koja ga se dotiče: da je grešnica.«” (Lk 7,37-39). Marija je imala dušu za Isusa, bila je obraćenica. Stoga je njezina tuga puno jasnija i snažnija od svih Martinih riječi: „Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro.” Istu rečenicu koriste i Marta i Marija, ali Isus reagira samo na Marijinu bol, tugu, a ne na Martine riječi.

Marija je bila obraćenica, ne fanatik. Obraćenica, koja je ljubila Isusa jer joj je njegova riječ promijenila život. Njegova riječ nije ostala jedna vjerska činjenica, nije ostalo neko zanje iz vjeronauka, već nešto što je probolo njezino srce do mjere ganuća zbog ljubavi koju joj je iskazao Bog. Do ganuća koje je potpuno promijenilo Marijin život. U istom evanđelju pojašnjava se stav Marije, njezina ljubav: “³⁹ Kad to vidje farizej koji ga pozva, pomisli: »Kad bi ovaj bio Prorok, znao bi tko i kakva je to žena koja ga se dotiče: da je grešnica.« ⁴⁰ A Isus, da mu odgovori, reče: »Šimune, imam ti nešto reći.« A on će: »Učitelju, reci!« A on: ⁴¹ »Neki vjerovnik imao dva dužnika. Jedan mu dugovaše pet stotina denara, drugi pedeset. ⁴² Budući da nisu imali odakle vratiti, otpusti obojici. Koji će ga dakle od njih više ljubiti?« ⁴³ Šimun odgovori: »Predmnijevam, onaj kojemu je više otpustio.« Reče mu Isus: »Pravo si prosudio.« ⁴⁴ I okrenut ženi reče Šimunu: »Vidiš li ovu ženu? Uđoh ti u kuću, nisi mi vodom noge polio, a ona mi suzama noge oblila i kosom ih svojom otrla. ⁴⁵ Poljupca mi nisi dao, a ona, otkako uđe, ne presta mi noge cjelivati. ⁴⁶ Uljem mi glave nisi pomazao, a ona mi pomašću noge pomaza. ⁴⁷ Stoga, kažem ti, oprošteni su joj grijesi mnogi jer ljubljaše mnogo. Komu se malo oprašta, malo ljubi.« ⁴⁸ A ženi reče: »Oprošteni su ti grijesi.« ” (Lk 7.39-48).

Obraćenje jest stvar djelovanja, mora biti čin ljubavi, a ne ostati samo na vjerskim činjenicama. Razumjeti ne znači obratiti se. Obraćenje podrazumijeva jedan preokret, promjenu života- ne samo stavova- života. To je djelovanje, jedno djelovanje u suprotnom smjeru od dotadašnjega.

Lazare izađi!

Kod Marte je sve ostalo na riječima. Razgovor s Marijom je drugačiji, pun topline, Marija pada na koljena pred Isusom, puna je tuge, ne mudruje, govori istu rečenicu kao i Marta, ali posve drugačije. Isusa je potresla tuga Marije, a ne riječi Marte. Marija je pokazala kako ima srce za Isusa. Srce puno vjere i ljubavi između kojih gori nada. Vjera se iskazala preko tuge: iz nje je prgovaralo srce, a ne činjenice naučene na vjeronauku.

Marija pada na koljena pred Isusom kao i u događaju pomazanja u kući farizeja. Puna je tuge, ne mudruje, govori istu rečenicu kao i Marta, ali posve drugačije, srcem. Kada Isus vidje gdje ona plače- potrese se⁴. Isus je bio ošinut, udaren tugom Marije. Riječi Marte nisu ga dotakle, već tuga Marije. Isus zaplače jer je izgubio prijatelja, na bol Marije odgovara svojim suzama, odgovara bolima Boga. Plače prije svega zbog naše pogođenosti- ona ga dira, ali plače i nad nama, kao nad Martom, kada ne usmjerimo sve njemu, kada naša vjera “promaši Boga” i ostane samo na činjenicama, na znanju.

Vjeronauk koji ostane za znanju, koji ostane na ocjenama, na izvrsnom znanju, može nas udaljiti od Boga. Može učiniti našu vjeru hladnom i sterilnom, jer ne dira niti naše srce, niti srce Boga. Mnogi se zbog vjeronauka udalje od Boga i od Crkve. Zašto? Napravili smo od Boga još jednu ocjenu u učeničkoj knjižici i kad dobijemo ocjenu, taj Bog nam više ne treba. Riješili smo ga se. Napravili smo da je ocjena bitnija od Boga, da nam je sustav vjeronauka važniji od radosti i ljubavi. Boga ne zanima ocjena iz vjeronauka, već naše srce. Želi da ga želimo! Ne zanima ga naše mudrovanje o svemu i svačemu u vjeri. Želi da se s Njime radujemo i tugujemo, da s nama proslavlja rođendane i umire s nama u tugama sprovoda. Želi da bude prisutan u svim trenucima našega života, u nama, u našem srcu. Bog ne želi biti još jedna činjenica, komadić znanja, već komadić našega srca, našega života. To je moguće samo ako Isusa, koji je bio s nama, koji je s nama jeo i pio, koji je s nama plakao i smijao se, bio jedan od nas- stavimo u središte svoga života, razmišljamo o Njemu, o Bogu Isusu Kristu.

“Lazare izađi”! Isus još jednom pokazuje svoju snagu, snagu svoje riječi. Njegova riječ, Božja riječ, izraz je Božje ljubavi za čovjekom. Ta riječ je uvijek vapaj Boga za čovjekom; vapaj Boga da čovjek promijeni svoj život. Riječ Isusa Krista oživljava, uskrišava Lazara. Riječju ga poziva iz smrti u život. Njegova riječ mijenja sve. Moć njegove Riječi preobražava smrt Lazara u novi život.

“Lazare izađi!”- to je poziv svakom od nas na slušanje Riječi koja može promijeniti sve u nama, Riječi Božje koja ima moć. To je poziv da Riječ Božju unesemo u svoj život, da je pomiješamo sa svim situacijama svoga života kako bi Božja potresenost dotakla naša srca i promijenila ih.

“Lazare izađi!”- poziv je na obrat u životu, obraćenje u kojem će Isus biti središte moga života koji neće ostati život jednog znalca u vjeri, već život osobe koja voli, koja se nada, koja do kraja vjeruje u Boga i ništa joj u životu ne treba više od toga. Nikakvo objašnjenje. Samo Bog!

Premda Isus ne govori učenicima da idu u Betaniju, već u Judeju, sam naziv Betanija govori o tome kome ide Isus. Betanija u hebrejskom izvorniku znači “kuća Božjeg milosrđa” ili “kuća u kojoj je Bog milostiv”, ali u drugoj inačici hebrejskog znači i “mjesto smokvina drveta”. Istovremeno, u jednoj verziji aramejskog ima značenje “mjesto boli”. Smokvino drvo za židove bilo je slika rajskog drveta spoznaje. Bilo je to drvo duhovne spoznaje. Isus je tako našao Natanela pod smokvinim drvetom dok je molio. Duhovna spoznaja nije činjenično znanje, nije vjeronauk, već duboki dodir Boga u svom srcu. Ulazak Boga u naš život ide preko te duhovne spoznaje, a taj ulazak ide često preko boli čovjeka kojem Bog svoje milosrđe iskazuje. Iskazuje ga opraštanjem, suosjećanjem, iscjeljenjem njegovih rana, obraćenjem. U konačnici, čudima.

Bilješke:

1. Naziv mjesta vjerojatno dolazi od starog naziva koji se spominje u Pismima: Ananija (Usp. Neh 11,32). Bilo je to mjesto naseljavanja Benjminovaca nakon progonstva iz Babilona. Kasnije je tom imenu dodan prefiks „Bet“ što znači kuća, pa bi se ime doslovno prevelo kao „Kuća Ananijeva“. Ime Ananija znači „Bog je milostiv“ ili „Bog je pokrio“, pa bi smo izvorno mogli mjesto nazvati „Kuća Božjeg milosrđa“ ili „Kuća u kojoj je Bog milostiv“. U toj je kući Gospodin boravio u nekoliko navrata, a najpoznatiji je slučaj kada je, prije svoga ulaska u Jeruzalem, uskrsnuo Lazara. Stoga od ranih vremena kršćanstva, grobnica Isusovog prijatelja Lazara bila je središte pobožnosti, a u četvrtom je stoljeću tamo izgrađeno i svetište. Bizantinsko ime za mjesto, “to lazarion”, korijen je arapskog naziva za Betaniju, Al-Azariya ili Al-Eizariya. Svi tragovi same kuće su nestali. Ime dobiva drugačija značenja u bibliskim tumačenjima i prevodi se dvojako: na hebrejskom jeziku Betanija se prevodi kao „Mjesto smokvina drveta“, dok na aramejskom „Mjesto boli“. Smokva je za Židove imala duhovni značaj rajskog drveta- drveta spoznaje ili znanja. Tako je Gospodin i Natanela pronašao pod smokvom- pod drvetom duhovne spoznaje. ↩︎
2. shiva (hebr. šiv’ah, što znači “sedam“) odnosi se na sedmodnevno razdoblje žalovanja nakon smrti bliskog člana obitelji. Žalovatelji ostaju kod kuće, a duhovni pad iskazuju sjedeći na niskim stolcima, ne brijući se i ne noseći kožnu obuću. Prijatelji i šira zajednica posjećuju kako bi im pružili utjehu i podršku u njihovoj tuzi. Ne sluša se glazba, ne sudjeluje se ni u kakvim proslavama i sve se usmjerava sjećanju na pokojnike. U tom smislu, nitko osim pokojnika i sjećanja na njega ne smije biti u središtu pozornosti. Stoga se pokrivaju ogledala i izbjegava bilo kakav oblik usmjerenja na sebe. Nitko u kući ne započinje razgovor prije ožalošćenih. Svaki dan se pale svijeće i moli se u znak sjećanja na pokojne (kaddish). Nakon sedam dana završava vrijeme žalovanja, osim u strožijim oblicima koje traje i do 30 dana (Shloshim). Po svršetku žalovanja, ožalošćeni se polako vraćaju u društveni život. ↩︎
3. πιστευτικός (pisteikos) koji se osniva na samoj vjeri, πιστεύω (PISTEO) pouzdavati se, pouzdano nadati se, uvjeren biti, vjerovati, τινί komu ili čemu, τινί τι vjerovati komu u čem, očekivati što od koga,  πιστεύομαι (PISTEOMAI) pouzdavaju se u me, vjeruju mi, uživam povjerenje ↩︎
4. Πληγείς (plegis, grč.) ošinut munjom. Napose smeten, udaren, potresen biti, snašlo me je, ↩︎