U nastavku donosimo komentar današenjeg evanđelja iz pera svetoga Augustina.
Tri stupnja grijeha
Na mjestu gdje se prema predaji dogodio susret Isusa i ožalošćene povorke, danas stoji Franjevačka crkva Uskrsnuća sina udovice u selu Nain (današnji Nein u Izraelu, u podnožju brda Moreh). Već u 4. stoljeću rani kršćani podigli su crkvu na tom mjestu kako bi obilježili ovaj događaj. Hodočasnica Egerija u svojim zapisima spominje kuću udovice koja je pretvorena u crkvu. Nakon što je bila uništena tijekom križarskih ratova, franjevci su krajem 19. stoljeća (1881. godine) obnovili crkvu koja i danas stoji kao spomenik Kristove pobjede nad smrću.
U tumačenjima crkvenih otaca poput sv. Augustina i sv. Ambrozija, majka udovica slika je Crkve, jer kao što udovica plače nad svojim biološki mrtvim sinom, tako Crkva kao duhovna majka neprestano plače i tuguje nad svojom djecom koja su “duhovno mrtva” zbog grijeha. Trenutak u kojem Isus uskrisuje mladića i „daje ga njegovoj majci” slika je duhovnog uskrsnuća u sakramentima krštenja i pomirenja (ispovijedi). Krist grijehom umrlog čovjeka ponovno oživljava i vraća ga natrag u zajednicu – u okrilje Majke Crkve.
Sveti Augustin (354. – 430.), u svojoj poznatoj Propovijedi 98 (Sermo 98), Augustin povlači izravnu paralelu između tri Isusova uskrsnuća u evanđeljima (Jairove kćeri, sina udovice iz Naina i Lazara) i tri stupnja grijeha u ljudskom srcu. Augustin objašnjava da tjelesna uskrsnuća koja je Isus učinio simboliziraju kako Krist podiže ljude iz različitih stadija duhovne smrti (grijeha).
Jairova kći, koja je umrla unutar kuće, simbolizira grijeh koji je tek začet u mislima, ali još nije prešao u djelo. Čovjek je duhovno mrtav u skrovitosti svog srca, ali ima nade za brzi oporavak. Sin udovice iz Naina, mrtvac kojeg iznose vani, simbolizira grijeh koji je iz misli prešao u konkretno djelo. Grijeh više nije tajan; čovjek ga je “iznio vani”, postao je javno poznat dopustivši da loša navika ovlada njime i postane vidljiva drugima. Lazar, koji je četiri dana već bio položen u grobu i već je zaudarao, simbolizira okorjelog grješnika kod kojega je grijeh prešao u dugotrajnu naviku koje se ne može sam osloboditi. Grob i kamen simboliziraju pritisak navike iz koje se čovjek ne može sam iščupati bez teškog i dramatičnog zahvata milosti.
Majka Crkva
Za Augustina, udovica koja plače za sinom jedincom za njega je slika Majke Crkve koja svakodnevno prolijeva suze nad svojom duhovno mrtvom djecom (onima koji su pali u javni grijeh): “Majka udovica se radovala kad je vidjela svog sina kako ponovno živi. Crkva, naša majka, također tuguje svaki dan kada njezina djeca duhovno umiru zbog grijeha… Ali ako ih dotakne Kristova riječ, oni ustaju, počinju govoriti i vraćaju se u njezino krilo.”
Isusovu zapovijed mladiću da ustane, Augustin tumači kao Kristov izravni poziv grješniku na obraćenje i sakrament ispovijedi. Ustajanje mladića slika je buđenja grješnika iz obamrlosti grijeha. To što je mladić odmah progovorio za Augustina je ključni simbol priznanja grijeha (ispovijedi). Čim grješnik otvori usta i prizna svoj grijeh, život se vraća u njega. Stoga Augustin naglašava: „Mrtvac ne može govoriti; ako govoriš i ispovijedaš svoj grijeh, to je znak da te Krist već oživio.” Na koncu, Isusovo predavanje sina majci za Augustina je konačni čin pomirenja s Crkvom. Isus ne ostavlja čovjeka izoliranog; Njegovo milosrđe uvijek ima za cilj vratiti osobu natrag u zajednicu vjernika, gdje može rasti i biti zaštićena.
Augustin nastavlja usporedbom dviju majki i dvojice sinova. U Nainu imamo majku udovicu i njezina sina jedinca (monogenēs). Marija je također majka i ima Sina Jedinorođenoga (Monogenēs). Udovica iz Naina ide prema groblju oplakujući svog mrtvog sina, a Isus joj ga vraća živog. Augustin primjećuje da će nekoliko godina kasnije Marija stajati pod križem oplakujući svog mrtvog Sina. Međutim, Isus u Nainu pokazuje svoju moć nad smrću kako bi unaprijed utješio i osnažio vjeru svoje vlastite Majke (i cijele Crkve) da smrt nema posljednju riječ i da će i njezin Sin ustati.
Majka Crkve: “Marija je rodila Glavu, Crkva rađa tijelo”
Augustin piše da je Marija rodila Krista (Glavu), a Crkva u sakramentima rađa vjernike (Kristovo Tijelo). Budući da je u sceni iz Naina udovica slika Crkve koja plače nad svojom duhovno mrtvom djecom, Marija postaje uzor toj istoj Crkvi. Kao što je Marija patila pod križem za grijehe svijeta, tako Crkva (poput udovice) pati i plače nad grijesima svoje djece.
Kada Isus uskrisuje mladića i „daje ga njegovoj majci”, Augustin u tome vidi ponavljanje božićnog otajstva na duhovan način: Krist se milošću iznova rađa u srcu grješnika, a Marijino majčinstvo se nastavlja kroz majčinstvo Crkve. U Nainu, Isus se „sažali” nad majkom. Augustin naglašava da je Božje milosrđe uzelo ljudsko tijelo upravo po Mariji. Marijino je srce, prema Augustinu, bilo prvo mjesto gdje je Božja riječ začeta (prije nego u njezinoj utrobi). Zato je Marija ona koja najbolje razumije bol udovice iz Naina. Ona stoji kao posrednica i supatnica koja uči Crkvu kako plakati nad onima koji su duhovno izgubljeni.
Udovica koja plače na zemlji je povijesna slika Crkve, ali njezina nebeska i savršena slika je Marija, koja svojim suosjećanjem i vjerom obuhvaća svu Kristovu braću i sestre. Sveti Augustin je postavio temelje zapadne teologije o Mariji kao majci naše vjere (lat. Mater fidei). Za njega, Marijina najvažnija uloga nije bila samo biološko rađanje Isusa, već njezina savršena i nepokolebljiva vjera koja je omogućila spasenje čovječanstva. „Marija je začela Krista u svom srcu (po vjeri) prije nego što ga je začela u svojoj utrobi.” („Prius concepit in corde quam u utero” – Sermo 215).
Istovremeno, Augustin povlači izravnu paralelu između Eve i Marije. Dok je Eva povjerovala zmiji i kroz nevjeru i neposluh donijela duhovnu smrt čovječanstvu, Marija je povjerovala anđelu Gabrielu i kroz svoju vjeru donijela Život (Krista) na svijet. Za Augustina, Marijin Fiat („Neka mi bude po tvojoj riječi”) trenutak je u kojem ona postaje duhovna majka svih vjernika. Njezina je vjera “otvorila vrata” neba.
U traktatu O svetom djevičanstvu, Augustin izriče misao koja na prvu zvuči šokantno, ali nosi duboku istinu: „Mariji je više koristilo to što je bila Kristova učenica nego to što je bila Kristova majka… Njezino majčinstvo po tijelu ne bi joj koristilo da Krist nije bio rođen u njezinu srcu na još blaženiji način.” Time Augustin želi reći da je Marijina veličina u njezinu slusanju i vršenju Božje riječi. Ona je prva povjerovala i prva krenula za Isusom. Zato je ona majka vjere – jer nas uči kako vjerovati u trenucima kada je to najteže.
U Ezekielu 9, vjernici su obilježeni znakom Tau jer tuguju zbog grijeha i ostaju vjerni Bogu. Marija je, prema Augustinu, ona koja je nosila taj “pečat vjere” u najsavršenijem obliku. Dok je cijeli njezin narod prolazio kroz duhovnu krizu i lutao (baš kao u Ezekielovo vrijeme), njezina je vjera ostala čista i nepokolebljiva. U Nainu Isus vraća sina majci udovici i nagrađuje njezine suze. Augustin objašnjava da Marija kao Majka vjere i Majka Crkve stalno posreduje svojom vjerom za nas. Kada kršćani “duhovno umru” u grijehu, Marijina vjera i njezine suze (poput suza udovice iz Naina) stoje pred Bogom kao zagovor da Isus prođe našim životom i kaže nam: „Ustani!”
Augustin zaključuje da Marija nije rodila nas po tijelu, ali nas je rodila u duhu jer je rodila Glavu Crkve (Isusa) u kojoj smo svi mi suudovi. Stoga, svaki put kada kršćanin povjeruje Bogu, on nasljeduje Mariju. Ona postaje prva u neprekinutom nizu vjernika i trajni uzor Crkvi kako primiti Božju riječ i dopustiti joj da promijeni svijet.
Stajanje pod križem
Za svetog Augustina, Marijino stajanje pod križem (Ivan 19,25) predstavlja apsolutni vrhunac njezine vjere i trenutak u kojem njezino duhovno majčinstvo prema Crkvi biva potpuno dovršeno. Augustin često povezuje Božić i Veliki petak kroz prizmu Marijina iskustva. Prilikom Navještenja, Marija je začela Isusa u potpunoj radosti i miru, bez boli, isključivo snagom svoje vjere („Prius concepit in corde…”).
Međutim, pod križem se događa njezino drugo porođajno razdoblje. Marija pod križem, u strašnoj duhovnoj boli, rađa Crkvu. Dok gleda svog biološkog Sina kako umire, njezina vjera ne posustaje; ona suosjeća s Njegovom žrtvom i na taj način duhovno rađa sve buduće kršćane. U trenutku kada Isus s križa kaže Mariji: „Ženo, evo ti sina!” (misleći na apostola Ivana), a Ivanu: „Evo ti majke!”, Augustin u tome vidi službeno utemeljenje Crkve kao obitelji milosti. Ivan u tom trenutku ne predstavlja samo sebe, već cijelo čovječanstvo i svakog pojedinog kršćanina. Isus povjerava Crkvu Marijinoj majčinskoj brizi. Isus, iako umire na križu kao čovjek, i dalje djeluje kao Bog koji se brine za ljudske potrebe svoje majke, osiguravajući joj dom i zaštitu preko Ivana.
Za Augustina je stajanje (stabat) ključna riječ. Marija pod križem ne pada u nesvijest, ne očajava i ne buni se protiv Boga. Ona stoji. U trenucima kada su se svi učenici (osim Ivana) razbježali, kada je vjera apostola bila poljuljana i pritisnuta sumnjom, Marijina je vjera bila jedina svjetiljka koja je gorjela u tami Velikog petka. Ona je vjerovala u Božje obećanje čak i kada je gledala ispunjenje Ilijina i Ezekielova proročanstva o pravedniku koji mora trpjeti.
U Nainu je Isus zaustavio procesiju smrti i vratio sina majci udovici. Pod križem, Isus dopušta da procesija smrti naizgled pobijedi Njega. Marija postaje “udovica” (Josip je u to vrijeme već bio mrtav) koja gubi svog Sina jedinca. No, njezina vjera pod križem zapravo iščekuje ono što je Isus već najavio u Nainu – pobjedu nad grobom. Križ na kojem Isus visi ima točan oblik starohebrejskog slova Tau. Marija, stojeći pod križem, postaje prva i najizvrsnija osoba obilježena tim znakom spasenja. Ona je ona koja najdublje „tuguje i plače zbog gnusoba” i grijeha svijeta koji su raspeli njezina Sina.
Augustin zaključuje kako je Marijino stajanje pod križem pouka svim kršćanima: vjera nas ne štiti od boli, već nam daje snagu da u patnji stojimo uspravno, čvrsto vjerujući u uskrsnuće.