Ministrantski “panem et circenses” (Kruha i igara)
MINISTRANTSKI ‘PANEM ET CIRCENSES’ (KRUHA I IGARA)
Prije zagrijavanja školskih klupa, poveli smo naše ministrante u još jednu pustolovinu u nizu. 2.9. u 8 i po vesela družina ušla je u autobus posljednjeg krika mode iz Prometovog ateljea i uspješno se progurala vijugavim cestama do svijeta hrastova u mosorskoj Dubravi, rodnog mjesta našeg župnika. Dubrava je svoje ime dobila zahvaljujući dubovima koji rastu na tom području, a što je to dub? U narodu to bi bio drugi naziv za hrast. Odmah iz luksuznog autobusa broj 28 sjeli smo u najvrijednije oldtimer vozilo u selu, traktor obitelji Čotić.
Njime nas je župnik odveo do Ivankove livade, pokošene samo za nas dva dana prije dolaska. Ekipa je prvo navalila na sendviče, a onda se bacila na sportske aktivnosti. Bilo je svega! Na suvremen način podijelili smo livadu na dva nogometna terena – naime, nasadili smo grančice po sredini, te su momčadi zauzele početne položaje. Igralo se u svih šesnajst, kako bi mi to po domaću rekli. Bilo je i žutih, ali bome i crvenih kartona (dva žuta) i to poradi skidanja majica nakon postignutog gola. Vode nikad napripravit! Bilo je nekoliko intervencija od strane dežurnih vodonoša, ali sva su se grla uspjela napojiti. Valjalo je opet nešto prigrist nakon sve te trke za balunom, a brižne ruke su nam pripravile ukusno jelo koje se brzo razgrabilo. Imali smo i plačinke kao desert koje su nestale bez traga, brzinom svijetlosti, tako da ih nismo niti mogli zabilježiti slikom.
Aktivnosti koje su zatim uslijedile ne mogu se vidjeti svaki dan! Dok su jedni pripravljali ležaj od mreže na stablu, a drugi bacali improvizirana koplja i diskove u zrak, iz prikrajka se mogao začuti zveket kamenja. Naime, naši vrijedni ministranti su se bavili izradom portreta i paljenjem logorske vatre. S naše livade mogao se čuti i drevni povik “AveCaesar”! Pa vi sad možete samo zamisliti kakvih je sve tu prizora bilo! Kupine su nas zvale da ih uberemo pa su se neki odvažili i za to. Zmije nismo našli, ali je zato nas pronašao jedan leptir, koji je nestašno slijetao na ruke ministranata. Opet je slijedilo ukrcavanje na traktor i put kroz gustu hrastovu šumu nas je doveo do Studenac izvora. Tu smo se osvježili i uočili jedan neobičan plod. Plod hrasta zove se žir i svi znamo kako žir izgleda, pa kad vidimo ovaj čudni plod okružen hrastovim lišcem, prirodno je zapitati se: Pa, što je to, ako nije hrastov plod? Znamo da neki to zovu hrastova šiška, a zašto baš šiška? E pa, svi vi koji ste kao i mi vjerovali da je ovo bio nekakav plod hrasta, sada smo naučili da to nije plod, već gnijezdo ose šiškarice.
Nije nam se dalo ići natrag u betonizaciju i zgrade, ali došlo je i vrijeme za to. 28-ma je čekala na starom mjestu, spremna za vijugave ceste i kilometre koji su nas dijelili od Splita. Već smo naglasili da je autobus bio luksuzan. Neke se taj luksuz toliko dojmio da uopće nisu izašli na stanici na kojoj su trebali izaći, nego su u zanosu malo produljili vožnju. Ne brinite se, kući smo došli sretno, nismo bili neuredni, sve škovace smo pokupili tako da se nadamo da smo bili eko savjesni posjetitelji u ovoj maloj idili.
