Najbolji vjeroučenici u Dubrovniku
Osamdeset mladih Sućidrana od 6. do 8. razreda uz deset malo starijih mladih župljana, pratitelja krenulo je na Dan hrvatske neovisnosti u 07:35 sati s uobičajenog mjesta, stajališta šestice, na svoj zasluženi, nagradni izlet „via Dubrovnik“. Smjestivši se u dva udobna autobusa, zazvavši božji blagoslov i pomoć krenuli smo na naš „carpe diem“ ili ti ga „iskorištavanje dana“ tog za Hrvatsku povijest posebnog dana. Polazak je bio s naše uobičajene stanice šestice u 07:35 sati. Razlog je to nečuđenju zbog pospanosti mnogih od nas. No, hvala Bogu, sunce nas je bez smetnje i ijednog oblačka ubrzo razbudilo i pratilo cijelim putem do drevnog Dubrovnika. Nije trebalo puno da se opustimo unatoč Majinom neprestanom blicanju fotoaparata. Tada pada prvi biser: „ Nu, Jele , evo nas na televiziji!“, leti eterom od starije sestre, Marine nakon što je vidjela sebe i seku na malom ekranu „škljocala“. Prvo zaustavljanje je bilo u Neumu, čime su pojedini vjeroučenici bili impresionirani budući da im je to bio prvi „izlazak“ iz Hrvatske.
Nadalje, kako smo sjeli u bus nastavila se kiša bisera, viceva i anegdota što je podiglo atmosferu u busevima. Veliki smijeh izazvala je izjava mlađe od sestara iz Čavoglava da „njen pivac ima susida“ ili pak dječje priče o čudovištima, sapunicama te janjetini! Tako ni izjava našeg župnika „svaki se Imoćanin rađa u business klasi“ nije ostala bez odjeka ni komentara. Ona je bila reakcija na Marininu: da je imotski pršut bolji od drniškog (moš´ mislit !). ili „Pope iman ja slanine biluše za Vas!“ ili „Majo 100 kn! Pare na sunce!“ za samo 13 sekunda masaže. Ovo „pope“ ne smije vas buniti je Marina zna tko su bili vrijedni, učeni i pobožni poljički popovi glagoljaši. Zvona dubrovačke katedrale i drugih crkava točno u podne odzvanjala su Stradunom dok smo se približavali crkvi Sv. Vlaha gdje je naš župnik za sve nas tj. na našu nakanu predslavio sv. misu. Treba napomenuti kako smo zahvaljujući časnoj sestri Emili imali iznimnu čast i zadovoljstvo baš tu slaviti svetu misu, inače u crkvi koja se zatvara točno u podne. Ona je smještena iza Orlandovog Stupa (povijesni lik,vitez Orlando, koji je Dubrovnik u 15. st. spasio od Saracena), koji je ujedno bio i naša glavna orijentacija kretanja po Stradunu .
Crkva Sv. Vlaha potječe iz baroknog razdoblja (17.st.). Zanimljiv je kip Sv. Vlaha od pozlaćenog srebra, kojeg su još u 15. st. napravili dubrovački majstori, te velike, zlatne orgulje ponad tog kipa.Sv. misu smo započeli pjesmom pod vodstvom virtuoza na klavijaturama, Nikole Celića. Pozorno smo slušali don Ivanovu propovijed koju je temeljio na onoj latinskoj „carpe diem“ tj. iskoristi dan. U svojoj se propovijedi zahvalio svima nama i čestitao na ispravnom korištenju naših dana. Pod tim je mislio na naše redovito pohađanje sv. mise i župnog vjeronauka tijek školske godine. Ovaj izlet je zbog toga nagrada najboljim i najrevnijim vjeroučenicima od 6. do 8. razreda osnovne škole. Don Ivan je između ostalog istaknuo kako su, nažalost, danas ljudi „zarobljenici vremena“ žive užurbano, nemaju vremena ni za što. „Sami smo svakodnevno svjedoci“, reče don Ivan „npr. kad sretnemo prijatelja ili poznanika, a on nakon tek nekoliko izmijenjenih riječi pogleda na sat dajući nam znak da žuri, da nema vremena. To je tek jedan u nizu ,problema’ koji nastaju zbog čovjekova krivog poimanja vremena koje nam je Bog podario da ga na najbolji mogući način iskoristimo.“ Nakon izlaska iz crkve nastavljamo šetnju starim dijelom grada Dubrovnika koji je sam po sebi riznica i muzej sačuvavši velik dio kulturno-povijesne baštine (Stradun, Knežev dvor, crkva Sv. Vlaha, Palača Sponza, Orlandov stup, tvrđava Lovrijenac, brojne povijesne crkve, gradske uličice…). Posjetili smo i dubrovačku katedralu te u njoj riznicu Sv. Vlaha u kojoj su nas impresionirale njegove sačuvane kosti (relikvije) te brojne zlatne predmete, slike i drugo.
U 14:30 sati puni dojmova i novih krasnih saznanja napuštamo Dubrovnik i ostavljamo ga vrevi turista. Pri povratku don Ivan nas je iznenadio sladoledima na čemu smo mu zahvalni, a još više što nas je nagradio ovako lijepim izletom. Kućama smo stigli s pjesmom na usnama, osmijehom na licima i srcima ispunjenim radošću te ljubavlju.I za kraj: „Hvala ti Bože na ovako dobro ispunjenom i iskorištenom danu!“ (Carpe diem!)
Antonija i Maja Pauk
