NAŠ VIS IZIDOR NA MARIJA FESTU

NAŠ VIS IZIDOR NA MARIJA FESTU

Oko šeste ure u jutro subote 8. listopada krenuli smo prema Molvama gdje se 9. listopada održao deveti po redu Marija fest, festival marijanskih pjesama (na kojem je naš VIS Izidor već jednom sudjelovao, 2008. godine s pjesmama Pod Tvojim plaštom i Trebam Te). Općina Molve zauzima sjeveroistočni dio Koprivničkokriževačke županije. Prostor molvarskog kraja dio je prirodno geografske cjeline Bilogorske Podravine, prostor je to nizine Drave. Najveće naselje općine su Molve koje su se razvile na njenom jugozapadnom dijelu. Smještene na brežuljku Krbuljin koji dominira svojom visinom iznad okolnog nizinskog područja, a ističe ga i crkva Blažene Djevice Marije koja se uzdiže iznad naselja i predstavlja znamenitost cijelog kraja, a i šireg područja, jer je jedna od najljepših sakralnih građevina u ovom dijelu zemlje. Marija fest od prošle godine uključuje i duhovni kamp za sudionike, zato smo krenuli dan ranije. Stigli smo na vrijeme za ručak i odmah nakon tjelesne okrepe slijedila je duhovna okrepa  u obliku predavanja Matije Škvorca, polaznika završne godine solo pjevanja Glazbene akademije u Zagrebu i voditelja zbora Maranatha te gospel sastava Messengers, a onda i aktivnost. Podijeljeni smo u četiri grupe od kojih je jednu vodila i naša Jele. Svaka grupa je trebala u roku od nekakvih 45 minuta skladati četiri liturgijske pjesme: Gospodine, smiluj se, Svet, Jaganjče Božji i jednu darovnu pjesmu. Na prezentaciji rada po grupama izvođači su još jednom pokazali kako sve što se radi na Šefovu slavu, mora ispasti vrhunski – u to u kratko vrijeme nismo mogli saznati jedni o drugima nešto više od imena, a ni njih nismo baš upamtili svima, ali ipak, upoznali smo se taman toliko dobro da zajedničkim talentima nastanu četiri nove, jako dobre liturgijske pjesme koje smo nešto kasnije i izveli na svetoj misi (sve četiri pjesme se mogu naći i na youtube-u). Nakon sv. mise izloženo je Presveto pred kojim smo imali zajedničku molitvu, s tim da je svaki izvođač animirao klanjanje do 10 minuta, sa šutnjom od 5 minuta između – sve do ponoći. U nedjelju ujutro, nakon doručka organiziran je mali izlet. Posjetili smo Đurđevac, Stari grad i Đurđevačke peske (ostatke jedine hrvatske pustinje), poznate i kao Krvavi peske ili Hrvatska Sahara. Vodio nas je Zdravko Tuba, imenjak, ali i prezimenjak (!) jednog franjevca, ni manje ni više nego predsjednika organizacijskog odbora Marijafesta. Ispričao nam je ukratko zanimljivosti toga kraja od kojih nam je vjerojatno svima najupečatljivija ostala legenda o obrani Đurđevca od Turaka picokom, iliti po našem – pivcem. Priča se da je Đurđevčanima nestalo municije za topove pa je jedna baka predložila da iz topa ispale pijetla. Na izmaku snaga i ne znajući što bi drugo, vojnici su to i učinili i tako zavarali Turke koji su taj čin shvatili kao ruganje te su se, i sami već ispcrpljeni od bitke, odlučili povući. Odatle je Đurđevac poznat i kao Grad Picoka. U hotelu Picok sjeli smo na piće i, kako to već biva kad se skupe glazbenici, zapjevali koju od srca. U ugodnom druženju vrijeme je brzo prošlo i morali smo se vratiti u Molve na ručak s kojeg smo odmah išli na tonske probe iza kojih smo imali slobodno vrijeme. Mi nismo ostali u pansionu izležavati se, već smo posjetili obitelj s kojom smo ostali u dobre još od SHKM u Varaždinu 2008. te im još jednom zahvalili na gostoprimstvu. Nakon svečane svete mise u 17:30, koju je predslavio mons. Josip Mrzljak, varaždinski biskup, počeo je festival. Deset izvođača pjevalo je po dvije pjesme (jednu marijansku i jednu po vlastitom izboru). Mi smo izveli novu pjesmu U krilu majčice i S Tobom, Kriste, želim biti, pjesmu po kojoj smo ostali upamćeni na ovogodišnjem Uskrs festu, a i ovoga puta smo dobili ogroman pljesak i pozitivne komentare. A što se tiče nas, izlazak na pozornicu pred reflektore i prepunu crkvu odradili smo zaista sa srcem. Pogled na desno gdje su nas pljeskom pratila prijateljska lica s kojima smo proveli prethodna dva dana otjerao je tremu i ohrabrio nas da s guštom izvedemo naše pjesme Gospodinu i publici. Po završetku festivala, išli smo na domjenak gdje su se dijelile zahvalnice i cd-ovi za uspomenu. Sa ostalim sudionicima rastali smo se u kasne sate uz pjesmu, a odmah rano ujutro, opet oko šeste ure, krenuli smo prema našoj jednoj i jedinoj Dalmaciji željno iščekujući čuti ono naše: ˝Š’a ima? Š’a je?˝.

                               Antonia Zoričić                                                  Galerija slika