Ranjenost izgrađuje

U Hramu, u trijemu Salomonovu, okupljali su se učenici i činili mnoga čudesa. Salomon, sin Davidov, bio je kralj koji je podigao Hram. Salomon je za gradnju Hrama odredio Hirama iz Tira Sidonskog. Ime Tir prevodio kao nevolja, teškoća. Možemo kazati kako je Hiram došao iz nevolje, iz jednog grijehom ranjenog okruženja kakav je bio Tir. Bio je pun znanja, ali ništa kao ta ranjenost ne daje toliku mudrost. U ranjenosti čovjek traži novo rješenje za problem, pa upravo ta ranjenost izgrađuje čovjeka. O kakvoj je ranjenosti riječ?

Hiram je znao oblikovati mjed. Isti je mjed koristio Mojsije za napraviti zmiju u pustinji koju je objesio na štap. Zmije koje su ujedale izraelce u pustinji ubijale su ih, ali pogledom na mjedenu zmiju- na ono što ih ujeda i vodi u smrt, izraelci su se spašavali. Hiram koji je oblikovao mjed, bio je stalno ujedan od nevolja Tira, ujedan od grešnog okruženja. Izdvojio se iz njega i pokazao da zna gospodariti svojim nevoljama, teškoćama, zlom. On je naučio oblikovati mjed- naučio je gospodariti nad zmijom, nad trpljenjem, nad kušnjama.

Samo onaj koji nauči gospodariti nad tim zlom, nad grijehom, zna i kako sam ne može pobijediti grijeh, kako mu je potreban Bog. Stoga, upravo takav koji Boga vidi kao jedinu pomoć u tom gospodarenju nad svojim nevoljama, za Boga može i raditi poput Hirama. Hiram je pak, radeći za Boga predao sav svoj život u ruke Bogu, pa se njegova nevolja, njegovo prokletstvo preobrazilo Božjom pomoći u izvor milosrđa.

Hram se gradio 18 godina. Broj 18 složenica je zbroja 6+6+6. Tri šestice znak su đavolski, znak prokletstva. Ipak, Hiram koji je gradio Hram ustrajnošću u nevoljama, uspio je zadobiti milosrđe i sve njegove nevolje postale su milosrdan blagoslov. Samo je svoj posao trebao predati u ruke Bogu po Salomonu. Tako i mi možemo iz prokletstva koje nas spopada zadobiti veliko milosrđe, kada svoje živote predamo Bogu. Prepustiti svoje putove Isusu, znači staviti ih u ruke nekome tko će ispraviti sve naše nevolje, tko će sva prokletstva pretvoriti u blaženstvo milosrđa.

Teškoće kao put prema nebu

Čovjek ima nešto u sebi što ga tjera da nadilazi tegobe, i što je veća tegoba, više se upinje za prijeći je. Nekada prepreke ne smetaju već motiviraju. Što je pomoglo primjerice Mojsiju da izvede narod iz Egipta? Teškoće, faraon, nevolja koja je došla od tuđeg grijeha. Nevolja ga je motivirala da pokrene i sebe i narod. Bog stavlja ljude u nevolje i teškoće kako bi ih motivirao, mobilizirao njihove duhovne sposobnosti, koje bi u normalnim okolnostima bile uspavane. Nekada ono što ti u naravi otežava život, u nadnaravnom smislu postaje milost koja te motivira da napraviš nešto više. Tako nevolja može biti milost, ne prokletstvo. Potrebno je imati samo jednu zdravu nutarnju dispoziciju, jednu veliku želju da se nevolja nadiđe.

Koja je najveća ljudska nevolja? Zasigurno grijeh! Grijeh je nevolja samo za malodušne koji ne računaju s Bogom, koji nisu ustrajni u ispravnu životu, već malakšu u malovjernosti jer se ne oslanjaju na Boga. To je stoga što Bogu ne predaju svoju grešnost u ruke, već sami pokušavaju sve. Predati Bogu u ruke svoju grešnost, znači na određen način raditi za Boga: unatoč svojoj grešnosti ne posustajati u naporima da se ispravno živi, već se truditi oko života očekujući kako će Bog učiniti svoje i milosno pomoći u korekciji naših grijeha.

Shvatimo li grijeh kao najveću čovjekovu nevolju koje se sam nije u stanju riješiti, razumjet ćemo bolje govor o milosrđu. Samo onaj koji predaje u ruke Boga svoju grešnost, zna gospodariti svojim nevoljama- svojim zmijama. Predati u ruke Boga svoje grijehe znači truditi se oko sebe, iskreno ispovijedati svoje grijeh računajući kako Bog zna kada našu najveću nevolju treba poništiti do kraja u nama. Sjetite se kako čovjeku koji svoje grijehe, svoje nevolje zna predati u ruke, nevolje postaju izvorom milosrđa.

U nevoljama, u teškoćama se otkrivaju istinski prijatelji. U trpljenju sa tobom uvijek ostaju samo istinski prijatelji. Isusa su u njegovom trpljenju napustili gotovo svi, ali nakon smrti Isus nije napustio one koji su napustili njega. Ostao je s njima u njihovim nevoljama. Zato Isusa možemo smatrati pravim prijateljem kojem u ruke možemo predati svoju grešnost, koji će i našu grešnost preobraziti svojom ljubavlju u milost, koji će preodgojiti našu grešnost u milost, prokletstvo u milost, koji nas u našoj grešnosti neće napustiti. Koristim riječ preodgojiti, jer shvaćamo kako Bog dopušta da padamo u iste grijehe, ne kako bi nas ponizio, već kako bismo podsvijestili dubinu naše grešnosti, kako bi osjetili bol u sebi zbog grijeha koje činimo, kako bismo postali iskreniji spram Boga u ispovijedanju grijeha, ali više od svega, kako bi u nama rasla želja, žarka želja da se grijeha i riješimo. U konačnici, kako bi nas motivirao da živimo ispravno.

Upravo ta žarka želja da odstranimo neki grijeh iz svoga života, odraz je želje za Bogom, za životom u Božjoj prisutnosti, za vječnim životom, za nebom. Grijeh nas tako, predavanjem Bogu u ruke, preobražen milosrđem, može dovesti pred vrata neba.

Bol kajanja otvara vrata milosrđa

Kazali smo kako ponovljeni grijeh, kada ga Bog dopušta, jednim dijelom ima za cilj osjetiti bol kajanja zbog grijeha. Uzrok te boli nije u nevolji, već u nama. Bol je apokalipsa koja u nama otkriva ono što grijeh sakriva: sve naše povrijeđene ponose, povrijeđene taštine, povrijeđene oholosti, laži. Bol postaje pročišćujuća, jer grijeh za sobom povlači lanac laži kojima u sebi skrivamo svoj život u naravi, ali bol ih otkriva.

Bol zarezuje srce iskrena čovjeka i potiče ga da se bori za svoj život, za svoje spasenje. To nas podsjeća na Isusove riječi u kojima ulazak u nebo biva ograničen uskim vratima: “O kako su uska vrata i tijesan put koji vode u Život i malo ih je koji ga nalaze!” (Mt 7,14) I dodaje: “Borite se da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći” (Lk 13,24). Neće moći oni koji nisu dirnuti grijehom, koje vlastiti grijeh ne boli i ta bol ne motivira da se bore za spasenje, te da svoju grešnost predaju Bogu u ruke. Uska se vrata prevode kao tir-patah: vrata nevolje. Kroz ta se vrata treba probijati.

Svaki koji se bori za spasenje, uvijek pronalazi ta uska vrata u svojim borbama sa sobom, sa svojim nevoljama, svojom grešnošću. Isus je kazao: “Ja sam vrata. Kroz mene tko uđe, spasit će se: I ulazit će i izlaziti…” (Iv 10,9). Petar je prošao kroz vrata Kajfina dvora- kroz vrata izdaje. Nakon toga je osjetio bol jer je izdao Isusa. To je pravo iskustvo grijeha: iskustvo izdaje Boga koje čovjek sam sebi ne može oprostiti. To je pravo obrezanje srca; jedno tjelesno iskustvo boli. Nakon te boli zbog izdaje, Isus je oprostio Petru, jer se bolno kajao. Trpio je zbog vlastita čina, ali oproštenje je sve zacijelilo. No, nije napustio Isusa u svojem kajanju, već je shvatio kako mu je Isus oprostio. To opraštanje preobrazilo je vrata izdaje Kajfinog dvora u vrata milosrđa za Petra.

Kajanje u grijehu i predavanje grijeha u ruke Boga- upravo ono što Juda nije napravio, jest prolazak kroz vrata milosrđa. Ta vrata milosrđa su Isus Krist, koji je otkrio milosrđe Boga opraštanjem grijeha. Spasenje se naše ne iscrpljuje u našim naporima, već u predanju svojih grijeha Bogu u ruke koji će ih milosrđem pretvoriti u blagoslov ispravna života. Spasenje se tako očituje oslanjanjem na Boga u svojoj grešnosti: “Gospodine, ne gledaj naše grijehe nego vjeru svoje Crkve!” To kličemo svakodnevno u misi pokazujući želju Crkve da grešnost svojih slugu stavi u ruke Boga kako bi se njegovo milosrđe izlilo na grijehe i preobrazilo ih u nešto što će nas preko iskrena kajanja, preko boli izgraditi, oblikovati za spasenje promjenom života. Samo treba biti strpljiv i ustrajan.

Smisao Crkve?

Poslanje Crkve, a tako i sviju nas ovdje jest ljude dovoditi do milosrđa Božjeg, do Isusa Krista. Milosrđe na najveći mogući način očituje svemogućnost Boga, ali i svu njegovu ljubav. Mi moramo u tome Boga imitirati. Kada se stavimo u položaj Raspetoga, kada nevini ne tjeramo svoju pravdu na čistac, možemo kazati kako djelujemo po primjeru Isusa Krista.

Situacije u kojima ste povrijeđeni na pravdi Boga, su Vaša razapinjanja. Iz tih situacija na Vama se stvaraju rane koje nastaju zbog pogrda, vrijeđanja, nepravde, klevete, ogovora, podmetanja, varanja, laganja,… zbog sve nepravde koju trebate otrpjeti kao pravedan. Šutjeti i trpjeti poput Isusa koji je trpio na Gabathi kada su iznosili optužbe protiv njega. To je prava muka.

S druge strane, ne zaboravite da to ljudi vide i intuitivno prepoznaju nepravdu koja vam se radi, baš kao i stav trpećeg Krista. Stoga, ovim trpljenjem uvijek dopuštate drugima da dotaknu vaše rane svojim grijesima, da stave prst u vaše rane. Kada stave prst u vaše rane, iz njih će se izliti ljubav Boga na one koji stavljaju prst. Neće se iz vaših rana izlijevati gorčina, već živa voda Duha koji će one koji prst u rane stave, okrijepiti, ohrabriti da postupaju ispravno unatoč nepravdama koje trebaju istrpjeti. Iz rana će se po vašem trpljenju i opraštanju izlijevati božja ljubav- milosrđe, koja će liječiti srca onih koji vas vrijeđaju.

Milosrđe Božje preodgaja. Ono preodgaja opraštanjem, ljubavlju sve naše motive, preodgaja i preoblikuje sva naša razmišljanja, čineći nas snažnijima u nevoljama i osposobljavajući nas da gledamo naprijed, da ne otvaramo rane zadobivene u nevoljama grijeha kako sebi, tako i drugima. Preodgaja nas da ispred sebe tražimo ono što nas i druge vodi prema vratima spasenja. Jednako tako poučava iz prošlosti kako zaobići grešnu prigodu, kako umači grijehu zatorniku. Stoga, milosrđe Boga nije popustljivost, već jedan zdrav odgoj u kojem je Bog uvijek spreman oprostiti, a na nama ostaje da se borimo, trudimo ispravljati ono što možemo.

U konačnici, milosrđe Božje preodgaja i stavove na način da se bavimo tuđim ili svojim greškama, već tražimo rješenja oslanjajući se na Boga. Počava nas kako Bogu predati u ruke svoje nevolje i ići naprijed. To je svojevrsna intimna Pasha. Riječ Pasha ne znači samo prolaz, kako to najčešće tumačimo, već znači i zaobići nešto ili nekoga. Milosrđe djelotvorno pomaže da zaobilazimo zamke grijeha koji često fokusira čovjeka na zlo. Tako u pravednom trpljenju čovjek zna postati ogorčen kada ne zna zaobići, proći pored onih nepravdi koje su mu učinjene. A kada to učini, pokazuje da gleda naprijed i da je svoje rane i nevolje grijeha i nepravde ostavio Bogu u ruke.

Sveti Bernard iz Clarivoxa stoga veli: “Isusa ne može pronaći onaj koji se stalno osvrće za sobom, već samo onaj koji gleda naprijed“. Ni milosrđe, ni vrata spasenja ne može pronaći onaj koji se osvrće za sobom, koji pravi račun za svoje ili tuđe greške, već samo onaj koji to zaobiđe, ostavi Bogu svu nepravdu svijeta i krene naprijed sa životom. “Nitko tko stavi ruke na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje” (Lk 9,62).