Iv 20, 19-31

Da sam ja bio tu…

Kada je nešto iza nas na što nismo mogli utjecati, a jasno je kako je sve ispalo kako možda i ne bi trebalo biti, često čujemo jednu rečenicu: “Da sam ja bio tu, onda se to i to ne bi dogodilo!” Nakon što smo prošli kroz Muku Velikoga tjedna i proslavili Uskrs, možda je netko u dubini svojih razmišljanja i molitava pomislio: “Da sam ja bio kad su Isusa razapinjali, ne bi dopustio takvo što!” Dobro, možemo razumjeti kršćanski žar jedne duše privržene Bogu, ali ne smijemo zaboraviti kako je riječ o razmišljanju koje dolazi iza svega, daleko iza svega što se zbilo u Jeruzalemu. Ne zaboravimo i kako, kada drame prođu, svi postaju junaci, osobito oni koji ni blizu nisu bili događajima.

Za dobiti odgovor na rečenicu “da sam ja bio tu kada su Isusa razapinjali…”, počeo bih sa jednim pitanjem koje stvari vraća na početak svih drama Jeruzalemske Pashe: “Da se meni sada pojavi Isus, kako bih reagirao?” Pitanje možemo produbiti drugim pitanjem: “Što bi tada Isus meni kazao i kako bih postupio na njegove riječi?”

Što bi Isus meni rekao?

Zamislimo na trenutak da nikada nismo čuli za Isusa Krista. Budimo na trenutak vjernici njegova vremena koji iščekuju Mesiju. Nalazimo se u jednom neugodnom povijesnom trenutku, ekonomski ne stojimo najbolje, svjedoci smo velikih nepravdi, ali nekako guramo naprijed. Vidimo sebe kao poseban narod, kao ljude kojima se Bog obraća na neki način. Slika Mesije bila bi vjerojatno slična slici nekog vojnika ili uspješnog političara koji bi mogao riješiti sve naše probleme. Nitko zasigurno ne bi očekivao da će se odjednom pojaviti tamo neki zanatlija iz mjesta koje je potpuno beznačajno i početi propovjedati. Najgore od svega bilo bi čuti njegove riječi koje govore kako nismo baš najbolji, kako je naša vjera samo jedna stvar koja nas nacionalno okuplja ili je stvar tradicije koja se odmakla od Boga.

Nama svećenicima bi sigurno kazao kako smo licemjerni, kako živimo na jedan način, a propovjedamo na drugi. Rekao bi nam da živimo na visokoj nozi i da sve što radimo nije primjereno. Doveo bi u pitanje cijeli naš život, ugrozio bi nam egzistenciju. Rekao bi da ne smijemo naplaćivati mise, da ne smijemo od ljudi uzimati novac za sprovode, vjenčanja i krštenja, da ne vozimo skupa auta, da trebamo živjeti skromno, da budemo moralni i primjer svima, a ne da skrivečki guštamo dok nas nitko ne vidi, da smo razvratni perverznjaci, a drugima zadajemo teške moralne norme… Bilo bi još toga. Lista bi bila dugačka.

Narodu bi vjerojatno rekao da ne glumi sa velikim pobožnostima po Crkvi dok se privatno svađaju sa svima i žive vjeru samo onda kada im to treba ili kada ih drugi vide, da druge ljude ne omalovažavaju samo zato jer ne vjeruju na isti način ili ne vjeruju u Boga uopće. Tražio bi od naroda da ne osuđuje druge jer su različiti. Rekao bi da se previše brinu za materijalno i da im je jako bitno imaju li novaca, da bi zbog toga radili i neprimjerene poslove. Kazao bi im da politika i vjera ne idu uvijek skupa, da ne koriste vjeru za napredovati u socijalnom statusu. Upozorio bi ih da se ne svađaju oko imovine, da se ne parniče po sudovima sa bližnjima i ne trče u svemu za zaradom i imanjem.

Roditelje bi upozorio da su zanemarili djecu i da se ne trebaju pravdati silnim obvezama što ne uspijevaju pohvatati konce u obitelji, da ne kupuju djecu poklonima, da djecu ne koriste kao statusni simbol, pa djeca umiru od obaveza, a nemaju kada ni radovati se, ni igrati. Kazao bi da ne ostavljaju djecu u kutićima za igranje dok oni ispijaju kavice po velikim shoping centrima. Neka budu uz djecu i neka više vremena provode s njima, neka budu zahtjevni po pitanju ponašanja, neka ih nauče poštivati starije i paziti na svoje ponašanje izvan kuće. Rekao bi im i neka ne brane djecu kada pogriješe, već te greške iskoriste u odgoju na ispravan način. Neka ne serviraju djeci sve i neka ih nauče da se mnoštvo stvari mora zaslužiti kako bi mogli cijeniti i poklone koje dobivaju.

Mladima bi rekao da žive čistoću, da žive moralno, da uče i trude se napraviti najbolje što mogu svoje obveze, da dvojka nije ocjena kojom moraju biti zadovoljni. Ukorio bi ih zbog pretjerivanja u pijankama, zbog klađenja, zbog izleta u nemoral samo radi zadovoljenja svojih apetita. Sigurno bi ih upozorio kako je licemjerno biti u crkvi dok se ne pričestiš ili krizmaš, a onda nestaneš. Dodao bi da nemaju pravo tražiti nešto što nisu zaslužili. Svima bi rekao da nije dovoljno ispovjedit se i pričestiti jedanput godišnje i mislit kako si riješio svoje obveze. Upozorio bi ih da nisu postali direktori čim završe fakultet i da se život gradi iz temelja, da poštuju ono što im roditelji pruže i daruju, te da nemaju ništa što već nisu dobili.

A politčarima…? Političarima bi rekao da ne sjede u prvim klupama u crkvi jer se ne znaju prekrstit, i dodao da su tu da služe narodu, a ne da ga iskorištavaju, da ne promiču idelogije koje nemaju veze sa humanosti i Bogom, a onda se brzo pojave sa biskupima u javnosti i glume vjernike.

Da se nama pojavi Isus kao nekada židovima, svima bi svojim riječima doveo egzistenciju u pitanje, doveo bi u pitanje ispravnost naših života, naš ego bi zasigurno bio povrijeđen i- mi bismo ga sigurno ubili, razapeli! Sigurno bi mu prigovarali gotovo iste stvari kao što su to činili i židovi i vjerojatno bismo gledali kako ćemo ga odstaniti iz svojega društva.

Što bismo mi napravili na mjestu Isusa?

Obrnimo sada malo stvari i stavimo se na mjesto Isusa. Budući da smo redovito hrabri kada za nas nema opasnosti, pa kritiziramo sve i svašta iz pozicije u kojoj nam se nikada ne može dogoditi ništa, pokušajmo to isto sagledati iz perspektive Isusa- nekoga tko javno govori svima u lice ono što ih spada. Za takve riječi sigurno bismo snosili nekakve posljedice. Bili bismo osuđivani, ogovarani, klevetani, a vjerojatno bi nas netko tužio i na sudu ne bismo prošli baš najbolje. Na kraju, vjerojatno bismo se osjećali izdani i povrijeđeni, premda smo govorili ono što je istina i što konačno netko treba kazati. Kako bismo postupili u poziciji nevino osuđenoga?

Kada bi nas tako pogodila nepravda ili nečija mržnja do mjere da nam ugrozi život, vjerojatno bismo bili bolesno ljuti, vjerojatno bismo ružno govorili o takvome, možda bismo se htjeli osvetiti. Teško bismo podnijeli na sebi da nas netko nepravedno optužuje jer smo kazali istinu. Još gore bi podnijeli da nam naude. Da smo mi na mjestu Isusa, sigurno bismo tražili svoju pravdu, pokušali je dobro naplatiti, eventualno poniziti nekoga tko nas je povrijedio. Možda bismo ga gonili sudom do iscrpljenosti.

Uglavnom, tražili bismo krivca za svoju nesreću. Možda bismo ga našli u drugome, a možda bismo počeli okrivljavati sebe. U oba slučaja duhovno bi potonuli: jednom u gročinu, mržnju i osudu; drugi put u očaj, beznađe i bespomoćnost. U sebi bismo razapinjali ili drugoga ili sebe ili Boga. Nekto bi nam bio kriv za sve. Naš život bi u sebi nosio težak teret misli kojih se ne bismo oslobodili. One bi zarobile naš duh. Rane bi nam postale bog oko kojeg se vrti sav naš život, počele bi upravljati našim mislima i cijeli svijet oko sebe, u sebi bismo gledali kroz svoju ranjenost. Zakopali bismo sebe u svoje rane.

Što bi napravio Isus?

A Isus? Isus ne bi napravio isto što i mi. Ne bi razapeo onoga koji bi ga povrijedio! Isus bi zasigurno rekao da su ga povrijedili moji stavovi, moje postupanje. Rekao bi mi ponovo istinu, jer Isus nikada istinu nije zataškavao. I pokazao bi mi svoje rane koje sam mu zadao svojim grešnim i ludim postupanjem. I onda bi mi rekao da stavim prst u njih, da dobro vidim što sam napravio na Njemu. Ali me ne bi optuživao, već bi mi rekao da budem u miru, da se ne brinem zbog tih rana. I oprostio bi mi.

U evanđelju Isus pokazuje svoje rane učenicima, ali prije toga im daruje mir- njegov mir, Božji mir. Kada samo rane pokazujemo drugima, rane bez mira, onda pokazujemo nešto što je optužujuće, što tereti čovjeka. Isus najprije daruje mir i onda pokazuje rane. Najprije kazuje kako ne želi razdor sa onima koji su ga ranili. Donosi im mir opraštanja, mir milosrdnog oprosta. Donosi im milosrđe. Kada mi netko iskreno oprosti ili kada ja nekome oprostim od srca, mir se uspostavlja u odnosu. Mir je prvi dar od Boga, baš kao što je milosrdno opraštanje prva stvar koju donosi križ.

Rane bez mira se produbljuju, ali milosrđe koje oprašta zadane rane- to milosrđe zacjeljuje oprostom i unosi mir u srce. Sjetite se samo kako razmišljate o ranama koje vam nanesu drugi i to vas potapa dublje koliko više o nanesenoj nepravdi razmišljate. Što više razmišljate o sebi kao o žrtvi, više vas boli, postajete ogorčeni, mrzite. No, kada odbacite optužbe spram drugih, kada ne razmišljate o svemu, kada se ne želite baviti time, tereti padnu, dolazi olakšanje u život. Oprostili ste. Da, pronašli ste u sebi dah milosrđa Božjeg koje prašta kako meni tako i drugima.

Kada prestanete analizirati i tražiti krivca za svoj usud, prestajete komunicirati sa zlom- nevidljivim zlom koje nas potiče razmišljati u krivom smjeru. Sa zlom se ne komunicira! Tu treba prekinuti svaku komunikaciju sa svojim mislima, prekinuti svoje duhovno potonuće. Odbiti takvo razmišljanje. To je duhovna borba u koju treba ući.

Upravo tako Bog ne razmišlja o onome što mu napravimo kada se ispovjedimo, kada iskreno stavimo prst u rane koje smo mu napravili mi. Tvoji grijesi su oprošteni- to znači: ja, Bog, njima se više neću baviti. Nemoj ni ti. Idi i ne griješi više, promijeni svoje postupanje. Oprošteno ti je.

Isus donosi mir: Bog se vraća od mrtvih kako bi nam donio pomirenje, oprost i mir. To je mir Onoga koji je povrijeđen, ali koji do kraja oprašta sve. Rane bez mira Božjeg, bile bi rane koje bi nas optuživale. Rane sa mirom Isusovim su rane koje opraštaju. Kada idete na ispovjed iskreno ispovjediti svoje grijehe, stavljate prst u Isusove rane, ali to ne vidite. Ne vidite ni rane, ni svoj prst. Samo vjerujete- čvrsto vjerujete da će vam Gospodin oprostiti sve što ispovjedite. Taj prst u rani koje ne vidimo podsjeća na Isusove riječi: Blaženi oni koji nisu vidjeli, a vjeruju; blaženi oni koji vjeruju u ono što nisu vidjeli.

Dahne nad apostole

Isus dahne nad apostole i daruje im Duha Svetoga. Isus dahće mirom nad apostole. Taj dah slika je stvaranja novoga čovjeka. Podsjeća na dah koji je Bog udahnuo Adamu. Taj dah života1 nije samo jedna biološka činjenica, već slika čovjekova povezivanja s Bogom. Dahnuti u nekoga, u židova značilo je prenijeti dio svoga života u drugu osobu. To je čin intimna sjedinjenja po životu, prenošenja sebe u druge, prenošenja vlasti. Ono je poput reanimacije umirućeg kojem upuhujete svoj dah kako bi ga oživjeli, donijeli mu novu prigodu za nov život. Upravo to Isus čini apostolima kada dahne nad njih.

Isus je dahnuo nad apostole kako bi oni shvatili da je prva stvar koju su dobili od Boga i koju trebaju prenositi na druge mir i milosrdni oprost. Od tog oprosta po milosrđu Božjem krećemo u novi život. Dobivamo Duha- dah Božjeg života kako bi drugima donosili oprost od Boga i nudili oprost u ime Krista. Kako bi se svakome otvorio novi put kroz život prema spasenju.

Spasenje je naša zajednička baština koju primamo od Boga. Od njegova života, a život Boga je milosrdna ljubav koju udahnjuje u nas, koju pronalazimo u sebi po Duhu. U Djelima apostolskim stoji: “Braća bijahu postojana u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama. Strahopoštovanje obuzimaše svaku dušu: apostoli su činili mnoga čudesa i znamenja. Svi koji prigrliše vjeru bijahu združeni i sve im bijaše zajedničko. Sva bi imanja i dobra prodali i porazdijelili svima kako bi tko trebao. Svaki bi dan jednodušno i postojano hrlili u Hram, u kućama bi lomili kruh te u radosti i prostodušnosti srca zajednički uzimali hranu hvaleći Boga i uživajući naklonost svega naroda. Gospodin je pak danomice zajednici pridruživao spasenike.” (Dj 2,42-47). Spasenje je naše zajedničko dobro. Prva zajednica dijelila je sve i to dijeljenje ih je podsjećalo da su subaštinici istoga cilja: spasenja. Podjećala ih je kako jedni drugima od Krista prenose tu isti baštinu, božansku baštinu koju su dobili po apostolima, a apostoli od Krista. Prenose im dah božanskog života po opraštanju.

Zato Petar i piše u svojoj Poslanici: “Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista koji nas po velikom milosrđu svojemu uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih nanovo rodi za životnu nadu, za baštinu neraspadljivu, neokaljanu i neuvelu, pohranjenu na nebesima za vas, vas koje snaga Božja po vjeri čuva za spasenje, (…)” (1 Pt 1,3-7) kako bi podsjetio da spasenje primamo od Božjeg života, od njegova milosrđa koje oprašta po Isusu Kristu. To spasenje, baš kao i Krista ne vidimo, ali vjerujemo u Isusa koji prašta, koji se zato utjelovio, umro na križu i uskrsnuo. Sve nam je u Njemu i sve primamo od Njega iako ga ne vidimo, ali vjerujemo da nam je pripravio sve za spasenje: “Njega vi ljubite iako ga ne vidjeste; u njega, iako ga još ne gledate, vjerujete te klikćete od radosti neizrecive i proslavljene što postigoste svrhu svoje vjere: spasenje duša.” (1Pt 1,8-9)

Svi mi imamo toga daha u sebi. Pitanje je samo mogu li u sebi naći toga Duha koji donosi oprost drugima? Mogu li se sjetiti ljudi koji su mi nanijeli rane i oprostiti im? Mogu li i ja biti donositelj milosrđa Božjeg drugima?

Bilješke:

  1. Post 2,7: Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša. (dah života: nishmat hajim) ↩︎