Nedjelja Riječi Božje

Mt 4, 12-23

Riječi su u nama

Pitanja koja postavljamo otkrivaju kako čovjek posjeduje jedan duh tragača. Duh koji čezne za odgovorima koje čovjek primarno nalazi u sebi. Doista iz vanjskog svijeta primamo poticaje na razmišljanje u kojem tražimo rješenja, odgovore, pojašnjenja.

Što je to što čovjek traži u sebi i izvan sebe? Netko će kazati pojmovi, ideje, misli,… Sve je to ispravno, ali za istinski shvatiti kako sebe tako i svijet, čovjeku su potrebne riječi. U svojim životnim potragama za nečim što želi realizirati, čovjek uvijek traži najprije riječi i traži riječima ono što želi. Kada primarno informacije iz svijeta, primarno to najprije u slikama. Slike nisu dovoljne da bi se sve shvatilo. Slika je jedna apstrakcija koja u sebi nosi mnoštvo značenja. No, kada bi sve ostalo na slikama, bili bismo slično životinjama kojima su oblici, boje, gibanje ili nešto drugo, svojevrstan znak koji bi nas poticao na postupanje. U čovjeku naprotiv, postoji jedna duboka potreba da slike u sebi verbalizira, da im pridodaje značenja koja može istinitosti riječima.

I riječ možemo nazvati apstrakcijom stvarnosti jer ona u sebi nosi više od jednog značenja, ali riječ uosobljava stvarnost, čini je mojom ili tvojom, daje joj ime. Imenovati stvarnost, iskazati je riječima, ne znači samo posjedovati tu stvarnost u svojim riječima, već posjedovati je u sebi, na neki način gospodariti stvarnošću. Riječima planiramo, riječima kreiramo, riječima rađamo i ubijamo stvarnost oko sebe. Tako jedna jedina riječ, u mjeri u kojoj je shvaćamo otkriva koliko neku stvarnost poznajemo ili posjedujemo u sebi, koliko nečim doista vladamo, jer čovjek svojim životom i svijetom oko sebe upravlja riječima. Možemo kazati kako svu stvarnost koju dohvaćamo osjetilima, najprije pronalazimo u sebi preko riječi. Riječi otkrivaju jednu posebnu moć ljudskog duha: moć riječi koje nosi u sebi, koje u konačnici odgovaraju stvarnosti koju netko proživljava. Kojom gospodari ili koja njime gospodari.

Govori li slika više od tisuću riječi?

Vratimo se malo slikama. Jedna umjetnička slika doista donosi niz stvari koje uočavamo na njoj. Svemu što na slici uoči, čovjek pridodaje netko značenje: boja, likovi, kompozicija, teksture,… Unatoč tome neke (mnoge) slike postaju nejasne. Značenja i znakovi ponekad u sebi skrivaju smisao. Stoga je potrebno sliku staviti u širi kontekst kako bismo shvatili, ne samo što slika predstavlja, već i zbog čega je slikar to djelo osmislio.

Vratimo se malo slikama. Jedna umjetnička slika doista donosi niz stvari koje uočavamo na njoj. Svemu što na slici uoči, čovjek pridodaje netko značenje: boja, likovi, kompozicija, teksture,… Unatoč tome neke (mnoge) slike ostaju nejasne. Značenja i znakovi ponekad u sebi skrivaju smisao. Stoga je potrebno sliku staviti u širi kontekst kako bismo shvatili, ne samo što slika predstavlja, već i zbog čega je slikar to djelo osmislio.

Primjerice, uzmemo li jednu pobožnu sliku izvan crkve, pomislit ćemo kako je autor bio pobožan. No, stavimo li je u crkvu, razumjeti ćemo i pravi razlog i svrhu slike. Tako i mi moramo riječi gledati u kontekstu kako bi značenja u njima dobila smisao. Nekada čak ni kontekst ne otkriva do kraja smisao, ali nam otkriva cilj, svrhu, razloge zbog kojih je netko napravio nešto ili rekao nešto. Izvadimo li riječi izvan konteksta, možemo lako biti uskraćeni za razumijevanje riječi. Tako, shvaćanje značenja riječi može biti dvojako: s jedne strane proširivanje spoznaje o riječima uvećati će naša znanja, ali s druge strane, ne stavimo li riječi u kontekst na ispravan način, značenja će ostati bez snage, bez smisla, bez svrhe. Znanje se ne otkriva samo u značenjima, već u ispravnom primjeni značenja u sebi, u razmišljanju, u kontekstualizaciji.

Smisao i zlo

Što je to što čovjek pokušava dohvatiti riječima? Na elementarnoj razini imenovanja čovjek opisuje stvarnost riječima, no na jednoj komunikativnoj razini čovjeku je potrebno više od imenovanja. Potreban mu je smisao kako riječi postale učinkovite i pretvorile se u djela. Smisao uvijek odgovara na pitanje “zašto”. Zašto radim ovo ili ono; zašto ova stvar stoji ovako, a ne onako; zašto je čovjek postupio na ovakav način…

Problem smisla ne iscrpljuje se na znanju. Nekada svi znanje svijeta nije dovoljno da shvatimo smisao nečega. Svijet nas nadilazi i premda je stvoren radi nas, nismo dovoljno mudri da bismo shvatili sve u svijetu. Uvijek na kraju svog naših potraga za smislom, u zraku ostaje jedino pitanje, koje potiče na dodatne potrage. Ostaje u ugarsku jedno pitanje: zašto ili kako ili zbog čega…?

Ovo pitanje “zašto” uvodi nas u problem, jer lako možemo shvatiti svijet oko sebe, lako možemo shvatiti dobro koje nam se događa, ali jednu stvar shvatiti ne uspijevamo- a to je zlo: zašto postoji zlo u svijetu?! Prije nego čovjeka pogodi zlo, život doista djeluje kao bajka. No, zlo nas uvodi u dramu. U grčkom jeziku riječ drama doslovce označava jednu predstavu ili čin. Ipak, sama po sebi ova riječ ne otkriva ništa. Kada se drama zaplete zlom pretvara se u tragediju koja se propitkuje za razloge zbog kojih je neko zlo pogodilo čovjeka. Tragedija ne opisuje samo radnju: zlo koje se nameće u drami, potiče na razmišljanje, zaključivanje, potragu za smislom, za razlozima postojanja takvoga zla, ali ne daje potrebne odgovore. Zlo tako djeluje: nikada ne otkriva svoje namjere do kraja.

Demon  želi iskoristiti sve ono što čovjek nosi u sebi na krivo način; da ga odmakne od Boga. Iskoristit će i znanje čovjeka da ga uvede u napast nepotrebnim pitanjima, analizama koje neće dati odgovora na pitanja o smislu nečega. Nastojat će čovjeka uvući u nutarnje vrzino kolo iz kojeg se neće izvući da odgovorima koji će mu otvoriti putove nade, već očaj, beznađe, odustajanje od života.

Prije i nakon grijeha

 Zašto se to događa u nama? Prije grijeha prvih roditelja zla nije bilo. Bog je stvorio sve savršeno, bez zla. Jesu li prvi roditelji tražili smisao u svemu poput nas? Ne bih rekao, jer mislim kako za to nije bilo potrebe. Naime, kada govorimo o stanju čovjeka u izvornom obliku, govorimo o utisnutoj spoznaji. Riječ je o tome da prvi ljudi nisu imali potrebe za shvaćanjem i razumijevanjem, pa i učenjem stvari poput nas. U čemu je bila temeljna razlika?

Nije bila razlika u razini spoznaje, u količini znanja, u nekoj produhovljenoj intelektualnosti, već u odnosu s Bogom. Blizina Boga, život u stalnoj prisutnosti Boga– to je bila stvarnost prvih roditelja. To je zapravo stvarnost kojoj se nadamo nakon smrti. U takvoj stvarnosti čovjeku nije bila potrebna iskustvena spoznaja bez koje smo mi bespomoćni. Prvi ljudi su prije grijeha, u sebi pronalazili ono što im je bilo potrebno, ali ne u svom iskustvu ili znanju već u Riječi Božjoj. Nije bilo zla u njima, i tamo gdje nema zla Riječ Božja odzvanja na jedan poseban način. Na način milosti. Doista, Bog se prema prvim ljudima ophodio kao otac prema malenoj djeci dajući im stalno jasne znakove u nutrini, u njihovu srcu, savjesti, točno to im je bilo potrebno za život. Stoga su prvi ljudi u sebi tragali, ne za nekim velikim znanjem već za Riječju božjom koja je jasno govorila sve što im je bilo potrebno za život. Nije to bila potraga za smislom, već za Riječima Boga u svom srcu.

Zlo koje su počinili prekida tu izravnu vezu Boga i čovjeka. Zlo utišava glas Boga u čovjekovoj nutrini i čini da čovjek čuje u sebi sve samo ne Boga. Onoga trenutka kada su počinili grijeh, prvi ljudi u sebi nisu više mogli pronaći ono što su u riječima dobivali kao dar od Boga. Morali su se početi oslanjati na sebe, na svoje iskustvo, na vlastito znanje, a njega su morali stjecati mukotrpno.

Riječi Boga su u nama

Kada danas pogledate malo na zlo, zajedničko svakome zlu jest jedna nerazumljivost. Zlo je teško shvatljivo. Nikada se ne otkriva do kraja. Uvijek nastoji skriti svoje uzroke i ciljeve. Stoga to i nazivamo otjastvom zla.

Bog nam se objavio do kraja u Isusu Kristu kojeg nazivamo Riječ Božja, Logos. Objavio se, ne samo kako bi nam kazao kakav je Bog, već nas i po Isusovu životu poučio nečemu. Njegova pouka, pouka Riječi Božje ne ide za tim da mi tražimo uzroke zlu, da se iscrpljujemo u nekoj velikoj analitici. Pouka po Riječi Božjoj ide za tim da tragamo za putem koji nas otklanja od zla, putem koji nas vodi k Bogu. Poučava nas da svoj pogled usmjerimo na Riječ Božju, na Isusa Krista, kako bismo u ovoj životnoj drami uspjeli pronalaziti stalno putove koji me vode k Bogu, a ne očajavali u svojoj pogođenosti zlom i tražili njegov smisao kojeg pronaći nećemo.

Ha, netko će pametan sada kazati kako nam je zlo učinilo neko dobro. To čine samo zabludjeli idealisti koji ne prave razliku između dobra i zla. Zlo nikada ne može biti dobro, jer premda je na posredan način učinilo da krenemo u potragu za smislom u životu, sve čini da nas od smisla odvrati i sve čini besmislenim.

Logos, Riječ Božja

Isus Krist, kojeg je sveti Ivan evanđelista nazvao Logos¹– Riječ Božja, otkriva zapravo svrhu našega postojanja. Logos- Isus Krist neće vam govoriti o zlu da bi ga raskrinkao ili kako bi vam dao neke recepte za izbjegavanje grijeha. Logos nije dakle, bilo kakva riječ, već Riječ Božja koja svojim životom otvara Put prema cjelovitoj Istini o Bogu koji želi svoga čovjeka imati uz sebe vječno. To je Riječ koju su tražili patrijarsi, proroci, svi su za tom Riječi žudjeli.

To je Riječ koja poziva na razmišljanje o svom životu na jedan drugačiji način od svijeta koji je protkan zlom. To je Isus Krist koji ti kaže da se ne baviš zlom jer za njega treba ispostaviti račun jednom, već da okreneš život prema Bogu i živiš kao dijete Božje koje od Oca traži i dobiva pomoć u svemu.

Onaj koji svoj život protka zlom, tu Riječ neće pronaći u sebi. Čak i da je pronađe bit će mu teška, nesnosna, odbojna, jer mu neće govoriti o smislu koje izgubi sa zlom, već o tome da mora drugačije živjeti i da mu se obratiš za pomoć.

Riječ Božja poziva da je stavio u kontekst svoga života preko evanđelja kako bi iz njemu pomoć pronašao Put, Istinu i stigao u vječni život. Sjetite se priče o slici: kada je izvadite iz konteksta, ne može se prepoznati svrha zbog koje je slikar slikao. Divit ćete se ljepoti slike, umijeću umjetnika, ali nećete razumjeti svrhu. Kada Riječ božju ne primjenjuje na svoj život, možda ćete biti dobri poznavaoci Svetoga Pisma, možda ćete biti mudri u očima ljudi, ali prije će biti da ćete se uzoholiti zbog svoga znanja jer Riječ Božju ne primjenjujete u svom životu. No, stavite li Riječ Božju u kontekst svoga života, u svoje životne situacije, počet ćete polako osluškivati nešto u dubini svoje duše i čuti ćete nešto što nije vaše, što je iznenađujuće, što vam otkriva put u postupanju. Jedan ispravan put koji baš život vodi prema volju, a to je život vječni.

Zato nedjelja Riječi Božje poziva na razmišljanje o životu Isusa Krista, jer taj život nam otkriva kako živjeti danas, otkriva koje riječi pronalaziti u sebi za živjeti ispravno i kako ih pretvoriti u djela. Otkriva nam i svrhu našega života: život vječni u trajnoj prisutnosti Boga. Ovo poziv, ne samo na razmatranje Isusova života po kojem ćete doista upoznati Riječ Božju ne na jedan filozofksi način, već na način da ćete je prepoznavati u sebi prije svega, kako biste se i danas preko te Riječi stavljali u Božju prisutnost, zazivali Boga i tražili od njega njegovu snagu da hodite ovim životom, ne samo kada vam sve ide od ruke, kada je život bajka, već i kada vam se čini kako ništa u ovom životu nema smila. Svrha koju otkriva Logos i milost koju Krist donosi, dat će vam snage da idete dalje, da živite kao da ste već spašeni.

Bilješke:

1. λόγος, 6,1. govorenje, dakle 1) riječ, govor, poslovica, tvrdnja, poučak, dokaz, izvod; usmeni prijedlog, dogovor, zaključak, zapo vijed, obećanje (s inf. fut.); u sing. ili plur. govor, besjeda, govorkanje, brbljanje, prazne riječi, izlike; samo u plur. dogovor, razgovor, vijećanje; pripovijedanje, pripovijest, priča, poruka, glas, slava, aps. i (περί) τίνος ο kom ili ο čem; ώς εΕπεΐν λόγω da jednom riječju (ukratko) kažem; ali i: rekao bih; ζργα λόγου μέζω djela veća negoli se može izreći; λόγον ποιεϊσ&αι besjediti, govoriti (περί τίνος ο čem, υπέρ τίνος za koga); λόγον προσφέρειν τινί govor kome govoriti, predlagati da; εις λόγους έλθεΐν doći na razgovor; έν λόγοις εΐναί τινι razgovarati se s kim; λόγου Ζνεκα samo naoko, tobože; λόγου τυγχάνειν doći do riječi; ώς λόγος kao što se priča; λόγος έχει pripovijeda se; έχει τις λόγον {s ak. i·inf.) govori se ο kom da; λόγου άξιος vrijedan da se spomene; λόγου πλείστου vrlo ugledan; έν ούδενΐ λόγω bez svake slave; λόγους πλάσ-σειν izmišljati vijesti. 2) a) što se pripovijeda ili može pripovijedati: događaj, stvar, predmet govorenju, tema; τον έόντα λόγον (cijelu) istinu; άλλος λόγος to je sasvim nešto drugo b) prilika ili dopuštenje da se govori; λόγον αίτεϊσθαι moliti riječ; λόγον διδόναι dopuštati govoriti, dati riječ, c) govoreni govor, rječitost, go vornička vještina, d) pisana riječ, povijest, spis, knjiga; έν τφ λόγω u mojoj povijesti, έν όίλλω λόγω na drugom mjestu moje povijesti; i proza {protivno: ώδαί), istinska povijest {protivno: μϋ-9-ος); ali i: priča, bajka, e) rasprava, istraživanje, filozofsko raspravljanje, sistem, filozofija luw) II. računanje, 1) račun,odgovornost; obračun; λόγον άπαιτεΐν τίνα račun tražiti od koga, pozvati ga na odgovornost; λόγον διδόναι έαυτφ u sebi promišljati. 2) a) razmišljanje, razmatranje, mnijenje, mišljenje, razlog, uzrok, uvjet, pogodba, dokaz; svrha; έκ λόγου s razlogom; λόγον έχειν imati razlog; έπί λόγω τούτω u tu svrhu, ali i pod tim uvjetom, b) obziranje, štovanje; načelo; od-nošaj; vrijednost, ugled; λόγον ποιεΐσθαί τίνος obazirati se na; έν ούδενΐ λόγω ποιεΐσθαι ne cijeniti nikako; κατά λόγον τινός prema čemu. 3) moć mišljenja, razum, razbor. 4) svjetski um, svjetski zakon, isp. Heraklitfr. ↩︎