NEDJELJNI SLAVUJI U DUBRAVI

NEDJELJNI SLAVUJI U DUBRAVI

Prijedlog i poziv župnika don Ivana da se članovi mješovitog zbora opuste na izletu i posjete njegov rodni kraj podno Mosora, s oduševljenjem je prihvaćen. Vrijeme je bilo prekrasno, ugodnije nismo mogli poželjeti. Tako smo se u subotu, 22. rujna, okupili ispred crkve, razmjestili u osobne automobile i krenuli put Dubrave. Ako se u svakom automobilu nalazio vrstan poznavatelj kraja i običaja, kao što je to bilo u onome u kojemu se nalazila potpisnica članka, onda je ovo bio ne samo rekreacijski izlet, nego i učenje i produbljivanje znanja iz hortikulture, povijesti i zemljopisa ovoga lokaliteta. Suputnicima (muškog roda) je osobito bila zanimljiva tema o lozi, vinogradima i sortama vina. Vidjeli smo usput i neke terase novo zasađenih vinograda. Još smo tijekom vožnje saznali da su ljudi ovdje vrijedni, da puno rade te da je Dubrava, osim svega toga, izuzetno pobožno mjesto koje je dalo jako puno duhovnih zvanja. Valja odmah spomenuti da je, osim našeg župnika, ovo rodno mjesto i dubrovačkog biskupa Mate Uzinića. Dubrava se nalazi u srcu Poljica, a župna crkva je posvećena svetom Luki. No, ljudi ovoga kraja osobito časte sv. Arnira koji je mučeništvo podnio 4. kolovoza 1180. godine u današnjoj župi Dubrava. Crkva sagrađena njemu u čast nalazi se u prosjeku između dva brda i lijepo se vidi sa ceste, ali nismo do nje išli. Sv. Arnir (Rajnerije) je, osim sv. Staša, suzaštitnik Splitsko-makarske nadbiskupije. Bio je splitski biskup i podnio je mučeništvo kamenovanjem. Na mjestu gdje je kamenovan, pojavio se izvor vode za koju se u vjerničkom puku vjeruje da je čudotvorna, pa na bunarić podignut na mjestu mučeništva i danas dolaze mnogobrojni hodočasnici da zagrabe čudotvornu vodu. Osim ove crkve, prolazeći kroz mjesto ili u njegovoj okolici, nalaze se još i kapelica sv. Klementa, Gospe od Začeća, sv. Ante, sv. Ivana a na vrhu Mosora sv. Jure. Nakon što smo napustili prijevozna sredstva, uputili smo se u šetnju stazom koja vodi do nekadašnjeg vrela. Saznali smo da se brdo s lijeve strane zove Kođik (od koza – kao i Kozjak), malo prezalogajili i krenuli dalje. Pogled s jedne stane mami planina koja osvaja svojom stasitošću i ljepotom, a s druge strane more i Kaštelanski zaljev. Na nadmorskoj visini od oko 600 metara pluća se šire i pune svježim, čistim zrakom, a oči odmaraju u prirodnom okruženju dubaca (hrastova) koji su se othrvali velikim ljetnim žegama i još uvijek pružaju debelu hladovinu. Velika većina (vjerojatno s puno manje kondicije od nas koji smo krenuli dalje) zaustavila se ispod jednog takvog duba pokraj izvora vode koji je napojio mnogo ljudi i stoke. Što su čuli od don Ivana, nama ostaje nepoznato jer smo mi, poneseni tko zna čime, mislili da do nekog vrela treba tek doći, pa smo nastavili hodati i hodati… i tko zna gdje bismo završili da nismo shvatili da ipak nešto s tim vrelom nije u redu. Bio je to samo još jedan razlog više za smijeh i šaljive dosjetke kojih ni u nastavku druženja nije nedostajalo. I vratismo se do tog velikog duba te zajedno s ostatkom male čete posjedasmo uokolo. Prisjećao se don Ivan kako se tu dovodilo blago, kako su iz ovih krajeva nadaleko bili poznati pršut, krumpir, kukuruz, trešnje i višnje i još puno toga. I kako je nekadašnji župnik don Marko, koji je tu bio 34 godine na službi, prokleo vukove kako se ne bi vrelu približili. Da je tako i bilo, da su se vukovi držali podalje od vrela i ovog duba svjedoče mještani. Nekako smo zaronili u tu prošlost i gotovo dotaknuli kroz don Ivanovu priču događaje i ljude koji su se tu družili, razgovarali i pričali priče, molili i čuvali svoja Poljica. Održao nam je don Ivan i kratku katehezu o radu i poštenju, o pravednom stjecanju i čuvanju dobara. Ali, ni ovdje nije kao što je nekada bilo, zaključio je. Došlo je vrijeme za nadmetanje. U sportskim aktivnostima, naravno. Neki su se latili balota, drugi badmintona, a neke mlade gospođe su se vratile u djetinjstvo i razvukle „laštik“. Prostrana livada sve nas je primila u svoje krilo, čak i one koji su se prihvatili „sportskog izležavanja u hladovini“ ili sudačkog promatranja i komentiranja igara. Što je sve livada poduzela kako bi omela vrsne balotaše i dala prednost debitantima, nije nam poznato. Jer čini se da je samo veteranima bila neravna, puna busenja i kamenja. A što reći za zadnju točku druženja. Čotići su nas primili i pogostili u svom domu kao prijatelje. Malo se i zapjevalo, bio je red – ipak smo mi zbor! Hvala don Ivanu, njegovima i hvala Dubravi. Sve je bilo po domaću, baš kako treba i…  ponovilo se.

                                                                                       Mirjana Vučica

Galerija slika