Lk 15, 1-3.11-32

Odustajanje od sinovstva

Sin je svojim odlaskom na neki način usmrtio svoga oca. Uzevši baštinu, zapravo je uzeo dio očeva života. Nasljedstvo se tražilo samo nakon smrti oca. Stoga, ovaj čin je na neki način ravan usmrćivanju svoga oca. Dok je imao tu baštinu očevu, dok ju je trošio, sin je po baštini oca bio prepoznat kao „netko“. No, kada je rasuo baštinu, rasuo je i svoj život. Potrošivši baštinu svoga oca, sin je zapravo umro. Uništio je sebe.

Mi nekada svoj život trošimo grešnim načinom života. Trošimo svoju baštinu za nebo, premda primamo sakramente, premda se često molimo i postimo, ali ako ne živimo kao sinovi koji traže blizinu svoga nebeskog Oca, već se od njega udaljavamo i uzimamo svoj život u svoje ruke i počnemo odlučivati o svemu suprotno od volje Božje, trošimo baštinu neba, baštinu vječnog života i udaljavamo se od spasenja. Kao da je Bog mrtav, kao da nam je Otac nebeski mrtav i mi sada u potpunosti upravljamo svojim životom, ne mareći za Božje zapovijedi, za jedan zdrav kršćanski moral. Način života kojim je živio sin, razvratan život, u evanđelju se grčim jezikom naziva asotos, što bi u doslovnom prijevodu značilo „ne- spašen“, onaj koji odustaje od spasenja. I naš način života može pokazivati jesmo li ili nismo odustali od spasenja.

Kada dođe k sebi, kada je počeo razmišljati o povratku ocu, sin smišlja govor u kojem će radije odustati od sinovstva nego ostati daleko od oca. Zapravo spas svojega života vezuje isključivo uz oca i njegovu blizinu. Sin je sebe doveo u stanje u kojem je potpuno izgubio dostojanstvo. Baviti se svinjama nije bilo dostojno Židova. Bio je mrtav kao čovjek. Shvativši svoj položaj, sin ne traži da mu se vrati sinovstvo, već da ga otac uzme barem kao slugu. Samo da je blizu svoga oca.

Povratak ocu

Ovaj trenutak „dolaska k sebi“ ključan je za sina. Shvaća kako mu je jedino bitan otac od kojeg je primio život, svo dostojanstvo, sve što je imao. No nije bilo dovoljno shvatiti svoje stanje, trebalo je nešto napraviti: ustati i poći ocu raskajana srca. To mu je jedino što je mogao napraviti sa svojim životom.

Ugledavši ga izdaleka, otac se ganuo. U evanđelju se za ganuće koristi grčka riječ splandhidzomai, koju doslovno prevodimo kao da se ocu „okrenula utroba“ od žalosti vidjevši u kojem je stanju sin. Ovo je bilo ganuće nastalo dodirom boli vlastita sina. To je slika milosrđa Božjeg koji se milostivo gane gledajući jedno raskajano, iskreno, bolima razderano srce pokajnika. Bol sina, dirnula je srce oca. Sin ničim nije zaslužio očevu reakciju, ali se otac raznježio i u njegovu je srcu bujnulo milosrđe, poput bujice koja se ne može zaustaviti. Pojurio je u susret sinu i bavio mu se oko vrata! Od sreće jer sin mu se vratio!

Otac drugi put žrtvuje sebe. Prvi put kada je darovao baštinu sinu, drugi put kada mu je potrčao u susret. Otac židova to nikada ne bi napravio. To bi bilo nedostojno njegove uloge oca obitelji. U najboljem slučaju to bi učinila mati. Otac je ovim činom žrtvovao svoj očinski stav. Spreman je potpuno napustiti sebe radi sina. Danas to malo teže razumijemo, ali u tradicionalnim sredinama bilo je moguće žrtvovati sve osim jednog stava koji podržava dostojanstvo položaja. Kada se izgubi taj stav, izgubio se i položaj i ugled u očima ljudi. U tom slučaju, čovjek kao da se odriče sebe kada napravi nešto u suprotnosti s tim stavom. Otac se ponio poput majke, prekoračio je sve granice njima poznatog očinstva, prekoračio je sve norme ponašanja samo da bi pomilovao svoga sina, samo da mu pokaže kako mu ništa drugo nije važno osim da ima sina pored sebe živa. Ničim nije pokazivo da mu je stalo do sebe, kao što je i sin razbio vlastite oholosti i pokazao da ipak cijeni i voli oca i njegovu ljubav.

I sin se ponizio. Mogao je držati se svoga ponosa i ne dopustiti da bude ponižen pred slugama svoga oca. Mogao je izabrati smrt čuvara svinja, o kojem bi se govorilo nakon smrti kako je nekada bio bogat, o kojem bi se možda ispredale priče, ali je radije prihvatio krajnje razbijanje slike koju je sam stvarao o sebi, ponizio se i priznavši svoju grešku vratio ocu.

Vraćanje dostojanstva: odijevanje i prsten

Hebrejska riječ za „povratak“ jest tešuva. Ona zapravo znači i „biti jači od srama“. To je izraz koji odgovara obraćenju, jer pretpostavlja jedan zaokret u kojem lomimo samoga sebe i vraćamo se Bogu, jer ići prema nečemu od čega te je sram je teško samo po sebi. To je jedan zaokret prema iskrenosti. U tom smislu, i pokora je vezana uz jedan zaokret protiv samoga sebe.

Biti jači od srama! Sram je često pokrivalo za ono što ne želimo da se vidi na nama. To su naši duhovni dronjci kojima često pokrivamo vlastiti grijeh ili zlo. No, ako drugi to ne bi smjeli vidjeti, ni Bog neće napraviti da se to vidi na nama. Kada se sin vratio ocu, otac ga je zagrlio. Ova čin grljenja ravan je činu jednog novog rađanja sina. Oca ne zanimaju detalji razvratnoga života, već samo da mu je sin blizu. Zagrljaj oca čin je očinske ljubavi.

Otac želi zaodjenuti sina. Kasah je hebrejska riječ koja, osim zaodjenuti, znači i otpustiti, oprostiti, pokriti, prekriti. Bog je taj koji će nas zaodjenuti u novu odjeću, ne u dronjke, već u odjeću sina, ne najamnika. Stoga ne zanimaju oca riječi sina kojim se odriče svoga sinovstva, već samo da mu povrati dostojanstvo sina. Odijeva sina u odjeću sličnu onoj koju nosi otac. Ponovo je sin sličan ocu. Posinovljenje se vidi po vanjštini, baš kao i naše posinovljenje koje se vidi po našem postupanju. Otac daje jasan znak kako je to njegov sin bez obzira koliko je gluposti napravio u životu, pa opravdava sina vraćajući mu dostojanstvo sina. Stavio mu je prsten (daktylos, grč.) na ruku. Taj su prsten nosili samo kancelari odnosno ljudi kojima je bio povjeren cijeli imetak. Otac sinu vraća sve, ne polovicu, kako je to sin na početku tražio. Sve!

Bog te voli

Ova prispodoba pokazuje koliko Bog čovjeka voli. Čak i kada izgubimo svoje kršćansko i ljudsko dostojanstvo, Bog čeka na nas, jer smo slobodni ljudi i sami odlučujemo o sebi. Neće nikada protiv naše slobode. Čeka nas i kada smo nezreli za povratak njemu, kada odbijamo sinovstvo božje, kada rasipljemo svoju ljudsku baštinu, kada smo ljuti na njega, kada mu se i ne vraćamo- voli nas i spreman je sve za nas.

Žrtvovao se jednom na križu na vidljiv način, ali žrtvuje sa svaki dan opraštanjem u kojem napušta svoj položaj suca i svu ljudsku pravednost nadilazi milosrđem koje nema mjere. Jedino kada njegovo dijete ne želi biti blizu oca neće napraviti ništa samo zato jer dijete to ne želi. On čeka na povratak. Bog nas voli i čeka na nas. A onaj koji čeka na ljubav svoga života uvijek pati. Bog je taj koji pati više od nas kada se ne vraćamo njemu. Pati zbog svoje ljubavi prema nama i čeka.