30_NEDJELJA_KG_A

Mt 22, 30-40

Izvor ljubavi

Ljubav je jedna od najčešće korištenih riječi danas. U hrvatskom jeziku, tom riječju izražavamo niz stvari, ali čini se kako mnoštvo od tih stvari nisu ljubav shvaćenu na jedan kršćanski način. Mnoštvo stvari koje imenujemo ljubavlju, nedostatne su za izreći što je ljubav. Premda u sebi nose „nešto“ od ljubavi, nešto što na ljubav podsjeća, ne govore o punini ljubavi.

„Ljubav“ je riječ koju primjenjujemo, primjerice kada govorimo o obiteljskoj ili roditeljskoj ljubavi, zaručničkoj ljubavi ili onoj prema Bogu… Sve te „ljubavi“ zapravo su na određen način neodvojive jedne od drugih jer izviru iz osobe i isprepliću se u ljudskim odnosima. S druge strane, sve te „ljubavi“ neodvojive su i od ljubavi prema Bogu. Tome u prilog idu i Isusove riječi iz današenjeg evanđelja: „Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.“ Potvrdu nalazimo i u riječima Prve Ivanove poslanice: „Rekne li tko: »Ljubim Boga«, a mrzi brata svog, lažac je. Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti.“ (1Iv 4,20). Pavao, u Prvoj poslanici Solunjanima potvrđuje kako je ljubav prema Bogu izvorište naše ljubavi prema bližnjima, te kako zapravo o toj ljubavi ovisi i naše ophođenje s ljudima: „A o bratoljublju vam nije potrebno pisati. Ta i sami ste od Boga naučili ljubiti jedni druge(…)“ (1Sol 4,9).

Bog je izvorište naše ljubavi prema svima. Možemo stvari gledati i na drugačiji način: ljubav prema bližnjima jest refleks naše ljubavi prema Bogu. Ne čudi stoga što u Pismu nalazimo često spominjanje „izvora“. U Ps 36 stoji: „U tebi je izvor životni1, tvojom svjetlošću2 mi svjetlost vidimo.“ (Ps 36,10). Izvor o kojem govori psalam nije neka voda pronađena na putu. Riječ je živom izvoru, arteškom bunaru kojeg čovjek treba iskopati kako bi iz njega neprestano i silovito izbijala voda iz dubine zemlje, voda koja ne presušuje. Nije dakle riječ o nekom površinskom izvoru, lokvi ili spremniku vode, već o nečem što treba kopati u dubinu radi obilja vode. Riječ za „život“ (hayyim) koristi se u množini, što ukazuje na intezitet, puninu i različite oblike života. Nije riječ o životu koji je puko preživljavanje, već o životu koji ne presušuje, ne prestaje teći- vječnom životu3.

Drugi dio stiha koji govori o svjetlosti, ukazuje kako onaj koji se napaja na toj vodi drugačije vidi život. Gleda ga kroz svjetlost koja nije njegova, već „svjetlost izvora“, Božja. Zapravo, pslamist želi kazati kako takav čovjek koji ponire u dubinu duše tražeći poticaje božje, počinje „gledati kroz Boga4“ ili gledati tako da sve što vidi biva osvijetljeno od Izvora Svjetlosti. Zamislite kako hodate u tmini i vidite samo obrise pred sobom, a onda vam netko upali svjetlo5. Tada vidite zahvaljujući svjetlu koje nije vaše. Svjetlo obasja kako vas, tako i put kojim hodite, tako da vidite tek kada netko drugi to dopusti: dok vam drži upaljeno svjetlo- vidite jasno. Upravo o tome govori psalmist. Svjetlost koju čovjek tada vidi, odnosi se na život, na stvarnost6. “Svjetlošću vidimo svjetlost” je rani biblijski izraz onoga što će filozofija kasnije nazvati epistemologijom (spoznajom). Ljudski vid (razum) nije dovoljan sam po sebi da spozna punu istinu. Baš kao što fizičko oko ne može vidjeti ništa u potpunom mraku bez vanjskog izvora svjetlosti (poput sunca), tako ni ljudski duh ne može spoznati pravu stvarnost bez Božjeg prosvjetljenja. Tek kada gledamo kroz “Božje naočale” (Njegovu ljubav, pravednost i istinu), stvari oko nas dobivaju svoj pravi smisao.

Voda i svjetlost su dva osnovna preduvjeta za bilo kakav oblik života na Bliskom istoku. Spajajući ih u jednom stihu, psalmist obuhvaća cjelokupnu egzistenciju. Bog je i jedno i drugo. Iz Njega sve izvire i samo ako gledamo na bližnje iz perspektive ljubavi prema Bogu, možemo ih gledati i ljubiti ispravno.

Kako Bog odgaja svece u svojoj mudrosti? Uvodi ih u svojevrsnu tminu kako bi ih lišio mogućnosti da sami, svojim sposobnostima djeluju. Malo ih paralizira, a onda ih pokreće sam, dajući im svojevrsno svjetlo po kojem shvaćaju drugačije konkretne situacije i djelovanje koje u njima odgovaraju Božjoj volji. Svjetlo mogu pronaći samo ako zarone u dubinu svoje duše u molitvi- u dubinu. Tek ako „kopaju“ u dubinu svoje duše (poput kopanja zdenca), u njoj će pronaći ono što je od Boga (živu vodu, svjetlo na dnu). Božju volju! I više im nakon toga ništa neće biti važno osim da se stalno molitvom vraćaju izvoru kojeg su pronašli u sebi- izvoru Žive vode, izvoru Svjetlosti. Tako sveci, poticani Božjim odgojem, žive samo da vrše volju Božju i da im je Božja volja važnija od svega.

Dobro i interes u ljubavi

Kako god govorili o ljubavi, uvijek možemo kazati isto: ljubav je prije svega odnos, bez obzira na koji način govorili o ljubavi. Ipak, danas, kada se o ljubavi govori gotovo isključivo preko sentimentalizma, često se previđa činjenica da je to odnos koji u sebi uključuje niz stvari koje nisu samo emocionalno pozitivna stanja u kojima se čovjek dobro osjeća. Ljubav uključuje štošta: osjećaje koji podrazumijevaju i lijepa stanja i bol i strahove, dobro, ali i zlo koje pogađa (kada je potrebno žrtvovati se), interes, zajedništvo i sjedinjenje kao cilj, dijeljenje zjedničkog dobra,… Mogli bismo nabrajati do u nedogled. Stoga ćemo, kako bi približili pojam ljubavi, o njoj razmišljati iz dvije neuobičajene perspektive: dobra i interesa.

Najprije, treba primjetiti kako ne volimo svakoga na isti način. Kada bismo svakoga voljeli na isti način, ne bismo mogli govoriti o ljubavi, već o jednom plošnom odnosu koji nema kriterija u postupanju. Takav odnos bio bi i moralno neispravan jer bi otvarao prostor za neprimjerena postupanja koja ne odgovaraju sudionicima u odnosu. Primjerice, ne možete se na isti način odnositi prema nekom prijatelju i prema nekom od svoje uže obiteljii. Ne možete ljubiti na isti način čovjeka i psa. Tako možemo govoriti o različitim oblicima ljubavi i u svakoj od tih ljubavi postoji nešto na što se oslanja ta ljubav. To je prije svega dobro. U svakoj od ljubavi pronalazimo neko dobro koje se prezentira na različite načine, koje u nama budi želju za posjedovanjem i dijeljenjem s nekim. To dobro može biti u drugome, ali i u nama. Dobro je predmet mojih želja na način da ga posjedujem kada je u pitanju dobro koje nalazim u drugome ili dijelim s nekim, ako je riječ o vlastitom dobru. Odnos se stvara podudaranjem dobara i želja sa obje strane.

Možemo kazati kako svaki čovjek po svojoj naravi (stvorenoj) zapravo želi dobro. Dobro je stoga svojevrstan interes čovjeka koji je normalan. No, percepcija dobra je različita i upravo stoga, u ovom razmišljanju gledamo na ljubav kao odnos preko dobra i interesa. Percepciju dobra s lakoćom izražavamo u hrvatskom jeziku kao „dobro, bolje i najbolje“. Upravo to dobro (željeno dobro) potiče na stvaranje ili kidanje odnosa, a u kojem će se smjeru sve odvijati ovisi o drugom čimbeniku: interesu za dobrom7. Kada postoji interes da se neko dobro u drugome ili u sebi dijeli, polako se stvara odnos. No, kada se to dobro uskraćuje, odnos se mijenja ili raskida. Ipak, kidanju odnosa nije krivo dobro već naša percepcija tog dobra i usmjerenje naših želja, odnosno interesa za dobrim.

Možda sama riječ interes8 bolje pojašnjava ovo. Riječ dolazi od latinskog glagola interesse, što doslovno znači “biti između“ ili “nalaziti se posred srijede“. Ono što se nalazi u sredini odnosa shvaćeno kao dobro, kao interes ili želja, može odnos ojačati i sjediniti ljude, ali može postati i prepreka u odnosu i uništiti ga.

Iz latinske fraze id quod interest (“ono što je između”, odnosno “razlika između stvarnog stanja i onog koje je trebalo biti”) razvilo se pravno značenje u srednjem vijeku. Označavala je naknadu za štetu ili gubitak (gubitak koji se nalazi između očekivane i stvarne dobiti). Iz toga se u francuskom (intéret) i engleskom jeziku razvilo financijsko značenje koje imamo i danas – kamata ili materijalna korist/udio u nečemu.

Ovim se da nazrijeti kako interes krivo usmjeren može naštetiti ljubavi. Može privatizirati ono to bi trebalo biti zajedničko dobro, prisvojiti ga i ne ostaviti ništa drugom u nekom odnosu. U tom smislu, dobro se više ne vidi kao takvo i odnos postaje „toksičan“, štetan barem po jednu stranu u odnosu. Naime, kada „dobro koje se traži“, koje je predmet interes ne sjedinjuje i učvršćuje odnos, kada unosi nesklad u njega i odnos gubi svoju draž i ljepotu, tada to dobro prestaje biti dobro, a odnos postaje sve samo ne ljubav. U takvu odnosu netko uvijek gubi, a netko dobiva9.

U klasičnom latinskom jeziku, treće lice jednine tog glagola glasilo je interest, što je značilo “važno je”, “tiče se (nekoga)” ili “čini razliku” (doslovno: nalazi se između dviju stvari i stvara razliku među njima). U ljubavi, interes bi trebao biti zajednički, dobro zajedničko, razlike bi se trebale poništavati, a osobe poistovjećivati bez da izgube svoju osobnost. Trebale bi se oplemenjivati i obogaćivati za osobnost onog kojeg vole i istovremeno obogaćivati život drugoga, a ne ga osiromašivati. U konačnici, trebalo bi se darovati i primati s mjerom koja to dobro podržava, bez da odnos izgubi svoju ljepotu i privlačnost. Kako bi sve doista bilo dobro, jedan odnos u ljubavi trebao bi imati ispunjenje u svrsi, razlogu zbog kojeg netko stupa u odnos.

U konačnici, interes može opisivati jednu želju za dobrim u drugome; želju koja može biti uredna ili neuredna, unositi sklad u odnos ili nered u život, a svakako otkriva svrhu svega.

Romantična ljubav10

Nasuprot hrvatskom, grčki jezik kojim su pisana evanđelja ima posebnu riječ za svaku od ovih ljubavi, pa bolje opisuje ljubav u svojim posebnostima kada je u pitanju dobro i interes (želja).

Razmišljanje o ljubavi možemo započeti sa mladenačkom, erotiziranom ljubavlju. Danas je uobičajeno da mladi rano stupaju u intimne odnose. Oni najprije jedno u drugome prepoznaju jedno dobro koje mogu dobiti od drugoga, a to dobro jest zadovoljstvo. Interes ili želja za dobivanjem tog zadovoljstva potiče ih da stvaraju odnose u kojima žele probiti zdrave granice intime. Upoznavanje u takvim odnosima ide do točke dobivanja „onog što žele“ i najčešće se tu i zaustavlja, jer mnogi mladi gledaju jedno u drugome ostvarenje samo jednog oblika zadovoljstva. Ono u sebi nije loše, ali ako je razlog nečije, nazovimo to ljubavi, samo erotika, tada je cilj promašen, jer s vremenom to nestaje. Na površinu odnosa izbijaju stvari koje se nisu vidjele dok ste crpli svoje dobro iz života drugoga. Želja ili interes za dobivanje nekog dobra (zadovoljstva) od drugoga, prevladavajuća je u ovakvom odnosu. Često izostaje istinsko upoznavanje bića koje je podređeno erotici, pa odnos ne evoluira u ono što bi jedno takvo potpuno otvaranje vlastite intime trebalo donijeti: sjedinjenje po životu do kraja, a ne samo tjelesno sjedinjenje. Ne treba se čuditi što mnogi brakovi krahiraju kada dođu do određene točke u kojoj bi trebali podijeliti neko zajedničko dobro, ali se nitko nije spreman žrtvovati za odnos, ili kada supružnici shvate kako se zapravo ne poznaju i kako je stvarnost njihove ljubavi bitno drugačija od onog što su sebi predočili dok su se vodili za strastima.

Ova romantična ili strastvena ljubav podrazumijeva tjelesnu privlačnost, strast, zaljubljenost i žudnju. To je emocionalna i osjetilna ljubav koja teži posjedovanju voljene osobe. Ovu žudnju možemo nazvati „interesom“ koji prevladava dobro u odnosu. Pokreće je želja za ljepotom i užitkom. U svojoj biti, erōs može biti sebičan ako se svede samo na iskorištavanje drugoga. Tada druga osoba postaje sredstvom po kojem zadovoljavamo svoje apetite za senzualnošću. Nije dakle, riječ o ljubavi.

Riječ „eros“ nikada se ne pojavljuje u grčkim tekstovima Novoga Zavjeta, jer su rani kršćani željeli napraviti jasnu razliku između poganskih shvaćanja strasti i kršćanske ljubavi. Kršćanska ljubav podrazumijeva duboko poznavanje osobe, a ne površinski- tjelesni odnos. Duboko poznavanje osobe stoga je bilo podržano i tjelesno čistim odnosom, ne samo kako bi se fokus odnosa usmjerio na zajedničko dobro, već kako bi se i sam odnos usmjerio iskrenom prijateljstvu ili braku. Brak se shvaćao kao „zajednički put prema Bogu“ i pravi i jedini smisao ulaska u brak bio je Bog. Naravno, kazati to danas, djeluje bespredmetno, ali kada Boga volite više od svega na svijetu, onda ima smisla shvatiti brak kao put prema Bogu, put kojem je cilj Bog.

Roditeljska (obiteljska) ljubav11

Brak i obitelj trebali bi biti kruna jednog zdravog odnosa. To je prirodna, urođena ljubav i privrženost koja postoji među članovima obitelji. Riječ je o stabilnom, trajnom odnosu koji ne zahtijeva posebne zasluge i temelji se na kršćanskoj ili krvnoj pripadnosti i međusobnoj ovisnosti. Povezuje ih zajedničko dobro koje dijele svi. U Novom zavjetu se uglavnom pojavljuje u složenicama, poput philostorgos (duboko privržen, pun obiteljske ljubavi prema braći u vjeri).

Normalno je da, primjerice roditelji u svojoj djeci vide samo dobro, da se upinju svim silama kako bi se to dobro umnožilo u njima. To podrazumijeva jedan zdrav odgoj prepun roditeljskih žrtava. Naziremo kako takva ljubav jasno ocrtava žrtve koje se ne čine iz interesa već radi dobra drugoga. No i tu postoje opasnosti da se ljubav izordi u devijantan oblik odgoja. Roditelji mogu dobro djeteta povezati sa svojim željama (interesom) koje nisu najbolje za dijete, koje u konačnici nisu njegovo dobro. Nije rijetkost da roditelji primjete određene talente svoje djece, poput sporta, glazbe. Pomisle kako će „mali“ igrati u Realu ili Barceloni ili će svirati u Bečkoj filharmoniji, pa zanemare cjelovit odgoj djeteta. Dijete ostane oskaćeno za zdrav odgoj koji podrazumijeva svojevrsnu ljudsku širinu, pa umjesto da dobijete dobro odgojenu osobu, događa se da dobijete dobrog nogometaša ili glazbenika, ali istovremeno iznimno neodgojenu, nekulturnu i sebičnu osobu. Dobijete modernog divljaka. Je li to doista dobro za dijete?

Interes koji se naglašava neurednom (često i nerealnom) željom, pretvorio je zdravo roditeljstvo u jedan odgoj koji dijete nerijetko osakati u ljudskosti. Taj odgoj također bi trebao biti usmjeren Bogu. Dijete treba odgojiti za Boga, a to znači odgojiti ga kao osobu koja će u svojoj zrelosti samostalno, u slobodi tražit svoj put prema istinskoj sreći. Zapravo, tražiti put prema Bogu u ovom svijetu s ljudima.

Prijateljska i bratska ljubav

Treći primjer su prijateljstva. U Novom Zavjetu se spominje često (npr. Isusovo prijateljstvo s Lazarom ili Ivanom), a od nje potječe i pojam philadelphia (bratska ljubav). To je ljubav koja se temelji na uzajamnom poštovanju, zajedničkim interesima, vrijednostima i duhovnoj povezanosti. Ljubav između prijatelja. Za razliku od obiteljske (storgē), ova je ljubav stvar izbora. Uključuje dijeljenje misli, osjećaja i životnih iskustava. U njoj postoji snažan element reciprociteta – “volim te jer si mi prijatelj i s tobom dijelim mnoštvo stvari“. Dijelimo isto dobro.

Unatoč tome, ova se prijateljstva nerijetko ostvaruju temeljem interesa i krive percepcije dobra. Netko je zabavan, netko je popularan, netko te može pogurati u društvu, od nekoga možeš dobiti ono što ti treba. Kada to mine, prijateljstvo splasne. Često nestaje sa prvim nevoljama u kojima prijatelji okrenu leđa jedno drugome jer ne žele dijeliti dobro i zlo s nekim. Nestane „ljubavi“. Riječ je o tome da sudionici u takvom odnosu vide dobro u drugome koje žele imati, posjedovati, ostvariti preko drugoga i to je krivo. Opet može prevladati jedna sebična želja- interes u odnosu, pa kada se ne ispunja, osobe se udaljavaju. Dobro ostane postrance.

Agape ili zašto dolazim u Crkvu?

Kada ljubav stavimo u kontekst vjere dolazimo do pojma jedne posve drugačije ljubavi: bezuvjetne ili požrtvovne ljubavi koju Sveto Pismo naziva „agapē“12. Ovo je ključna riječ Novog zavjeta. Bog je Agapē (1 Iv 4,8): „Tko ne ljubi, ne upozna Boga jer Bog je ljubav.13“ Agapē ne ovisi o tome je li netko zaslužio ljubav ili ne. Ona ne traži svoje, ne postavlja uvjete i spremna je na žrtvu za dobrobit drugoga, čak i kada je to teško (pa i prema neprijateljima). To je ljubav koja izvire iz odluke volje, a ne iz trenutnog osjećaja. Kada Isus zapovijeda: “Ljubi (Agapēseis) Gospodina Boga svojega svim srcem…”14, On traži upravo ovaj oblik ljubavi — posvemašnje predanje i vjernost. To je najviši oblik ljubavi koja je spremna žrtvovati sebe radi dobra drugoga. Čista ljubav bez ikakva interesa za sebe spremna na potpunu žrtvu iz ljubavi!

To je ljubav koja VOLI VIŠE DOBRO DRUGOGA NEGO SVOJE DOBRO. O takvoj ljubavi pričamo u kršćanskom kontekstu. Nju doista možemo pronaći u roditeljskoj ljubav, prijateljstvu, bratskoj ljubavi onda kada su oni koji se vole spremni žrtvovati svoje zbog dobra drugoga. Ljubav koja ne gleda vlastiti interes, već više želi dobro drugome nego sebi samome i za to je spremna na žrtvu. Spremna je podnijeti sve. Nju vidimo na Križu.

Stavimo sve u kontekst vjere i upitajmo se koji je razlog naših dolazaka u Crkvu. Zašto dolazimo u Crkvu? Netko dolazi u crkvu da ga se vidi, drugi iz tradicije, treći stoga jer se užasno boji Boga i pokušava nadomjestiti nedostatke ovdje, ali ne mijenja život. Mnogi tako misle: kad se ispovjedim, riješio sam sve ili, kada se pričestim dobit ću što mi je potrebno za ispraviti stvari u životu. Koliko je samo svetogrdnihi pričesti jer mnogi ljudi na pričest dolaze samo zbog sebe15! Drugi dolaze jer im se sviđa glazba, treći jer im odgovara propovijed, četvrti da ispune neki svoj običaj i da se vide s drugima, proćakulaju poslije mise, peti jer se boje da ih župnik neće krizmati ako ne dođu na misu,… Sve su to krivi razlozi dolaska u crkvu, na misu, jer u svim tim „prijateljstvima“ i dolascima u crkvu, zapravo mislimo samo o „svojem dobru“. U redu, čak i takve odnose možemo opisati riječju ljubav, ali nije dostatno za nazvati to agape.

Kako bismo onda shvatili agape u konekstu dolaska u Crkvu? Agape podrazumijeva spremnost na bezuvjetnu žrtvu radi dobra drugoga. Kada je u pitanju Bog- što mi možemo žrtvovati za njega? Ništa. Njemu od nas nije ništa potrebno. Bog je savršen. Zašto onda dolazimo? Čini se kako nas pokreće više interes nego dobro Drugoga! Kako onda shvatiti ovaj agape kada je u pitanju Boga (i ne samo Bog, već i ljudi). Kazali smo kako svaki oblik ljubavi u sebi skriva ili otkriva nekakav razlog zbog kojeg smo s nekim u vezi. S nekim radi privlačnosti, s nekim iz nekog materijalnog interesa,… Agape to nije jer agape podrazumijeva da nekoga volimo ZBOG NJEGA SAMOGA! I za bilo što izvan bića čovjeka, agape se ne interesira. Volimo nekoga, s njim smo jer je takav kakav jest, a ne zato jer posjeduje neko dobro koje želimo kao svoje.

Upravo tako se trebamo postaviti prema Bogu i prema ljudima. Ne gledati ih kroz prizmu današnjeg svijeta, kroz interes ili neko dobro koji bi volio da je moje, već „biti“ s nekim, jer je takav, zbog njega, a ne zbog sebe. Biti s nekim samo zbog njega, zbog te osobe, ne zbog interesa ili neke dobrobiti! Tako moramo i s Bogom: biti s Njim samo zbog Njega! Ne stoga jer od Njega možemo dobiti oprost, pričest, neku dobrobit. Ne biti u crkvi zbog krizme, pričesti, krštenja, vjenčanja ili sprovodne mise,… koječega. Ne biti uz Boga iz straha, iz poštovanja koje možemo dobiti u zajednici, zbog dobroga glasa,… Samo zbog Njega, samo zbog Boga! Kada RAZLOGE ZA BITI S NEKIM (voljeti nekoga) NALAZITE U TOJ OSOBI, KADA STE S NJOM ZBOG NJE, TADA GOVORIMO O AGAPEU. Zbog toga se dolazi i Bogu. Zbog Boga smo u Crkvi, pa se zbog Boga ide u crkvu, zbog Boga vjerujemo, zbog Boga, zbog Boga…

Govoreći o ljubavi prema Bogu, o agapeu, onda cilj dolaska u crkvu i cilj vjerovanja ne bi smjeli stavljati u sebe tražeći neko dobro za sebe (iz interesa), već isključivo treba sve činiti iz ljubavi prema Božjoj volji! Voljeti volju Božju! Moramo voljeti više „dobro Boga“ nego svoje! Moramo voljeti VOLJU BOŽJU: ono što On hoće za nas i za svijet. Voljeti volju Božju do mjere da smo spremni žrtvovati se za nju daje jedini pravi razlog dolaska u crkvu! Voljeti volju Božju znači htjeti, željeti postupati onako kako bi to Bog volio za nas! Dolazeći zbog Boga na misu, uvijek dobivamo. Ljubeći Njegovu volju u svojim odlukama- uvijek smo na dobitku premda ne dolazimo samo i isključivo radi svoje koristi, već zbog Boga.

Tu nastaje problem. Vršenje volje Božje pretpostavlja da ćemo učiniti sve kako bismo se spasili, živjeli vječno- jer to je u osnovi ono što Bog želi za nas. Kao i svaki roditelj koji želi da mu dijete izađe na dobar put. No, poput neposlušne djece koja se ponašanjem odmaknu od dobra roditeljska odgoja i mi se svojim ponašanjem odmaknemo od Božje volje, od svojega spasenja.

Obično nevolje i neugodnosti života otkrivaju kamo je usmjerena ta naša ljubav prema Bogu. Naime, kada bismo doista voljeli samo volju Božju, kada bismo u Crkvu dolazili doista samo zbog Boga i ni zbog čega drugog, tada bismo bili spremni žrtvovati sve za to. Ne bi nam bio problem ni predbračna čistoća, ni svijet, ni ljudi, ni država, ni zakoni, ni progoni, ni nervozni i dosadni župnici, … ništa nam ne bi predstavljao problem. Dolazili bi Bogu na sasvim drugačiji način i iz drugačijih razloga. To nas ne bi lišilo problema, ali bi u nama stalno odzvanjale Pavlove riječi: „Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? (…) 7U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi. Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem.“ (Rim 8,35-39).

Tko će me rastaviti od ljubavi Kristove? Grešan život? Ludosti ovoga svijeta? Pohlepa? Taština? Oholost? Moja sebičnost? Psovka? Nečiste misli i tjelesna požuda? Dosadni i nervozni župnik? Preduge i naporne propovijedi? Oni “kršćani” koji licemjerno žive, a dolaze svaki dan na misu? … Sve bismo mi to odlučili- čvrsto odlučili promijeniti kada bismo iznad svega u ovom svijetu voljeli, doista voljeli Božju volju. Kada bi nam Bog bio više od svega ništa nas ne bi zaustavilo! I tada, posve bismo drugačije živjeli!

Ne zovem vas slugama

Ovaj agape, s Božje strane je više nego vidljiv na križu. No, Bog se ne zadržava na agapeu- ljubavi koja je spremna na žrtvu radi dobra drugoga. Nastavlja dijeliti svoju ljubav u drugačijem obliku. Za shvatiti to, najprije bi se pozabavili jednom drugom stvari koju nalazimo u ljubavi, a to je strah. Malo čudno, zar ne? Netko bi rekao kako u ljubavi straha nema. Doista, time bi ponovio Ivanove riječi: „Straha u ljubavi nema, nego savršena ljubav izgoni strah; jer strah je muka i tko se boji, nije savršen u ljubavi16“ (1Iv 4,18).

Najprije treba primjetiti kako je strah dio naših odnosa. Kada nekoga volite, često strahujete za tu osobu u želji da sve bude dobro. Strahujete iz ljubavi. Možemo to drugačije nazvati pa kazati kako se javljaju bojazni. One u sebi nose strahove i sumnje, oprez i svojevrsnu distancu sprema nekih očekivanja. Ivan govori o nadvladavanju bojazni od strane ljubavi koja je jača od svega. Nije da se bojazni neće pojaviti, nego će čovjek unatoč njima, zbog ljubavi napraviti ono što zbog opreza ili straha ne bi. Stoga koristi ponovo riječ agape za ljubav.

Strah u kontekstu ljubavi podsjeća na robovski ili sluganski odnos. U roba ili sluge, pokretač djelovanja je strah. Jedini interes ili dobro jest preživljavanje, pa gonjen strahom za sebe radi ono što mora. Kada poučava svoje apostole razlozima postupanja, Isus im želi kazati da ne trebaju slijediti Njega iz straha, pa raditi nešto zato što moraju, već sve treba biti pokretano ljubavlju koja čovjeka potiče na djelovanje jer to želi! Apostoli će puno poslije Isusove smrti i uskrsnuća doživljavati silne neugodnosti, prijetnje životu, ali neće odustajati. Strah ih neće pokolebati. Ljubav prema Isusu nadvladat će sve, izgonit će strah. Stoga će raditi sve pokretani ljubavlju.

Poučavajući ih o tome Isus veli: „Više vas ne zovem slugama, jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga.“ (Iv 15,15). Isus unosi jednu radikalnu novost u odnosu čovjek- Bog. Čovjeka naziva prijateljem (grč. philios), a ne robom (grč. doulos) kako bi ih poučio o postupanju, o temelju odnosa s Bogom. U antičkom svijetu i Starom zavjetu, odnos prema Bogu često je bio opisan kroz odnos sluge i gospodara. Sluga izvršava zapovijedi iz dužnosti, straha ili poslušnosti, ali nema pristup gospodarevu srcu niti pozna njegove skrivene motive. On je samo hladni izvršitelj naredbi, zakona, pravila.

Naspram tome, nazivajući učenike prijateljima, Isus ukida distancu i strah. Prijateljstvo podrazumijeva ravnopravnost u ljubavi, uzajamno povjerenje i slobodu. Bog se u Isusu ne predstavlja kao daleki vladar, nego onaj koji s čovjekom želi dijeliti intimu. Isus im dijeli svoju intimu, Božju intimu (priopćih vam sve). Otvara svoje srce apostolima jer ih drži prijateljima. Sluga zna što treba raditi, ali prijatelj zna zašto treba raditi. Isus učenicima ne daje samo zakone i pravila, nego im otkriva samoga sebe, nacrt Očeva srca i smisao spasenja. “Sve što je čuo od Oca” jest objava da je Bog ljubav (Agapē) i da je plan te ljubavi spasiti svijet kroz žrtvu. Dijeljenjem te najveće tajne, Isus učenike uvodi u najuži krug božanskog zajedništva.

Caritas

Latinski prijevod istih rečenica uvodi jedan drugačiji pojam koji češće koristimo od pojma agape. Uvodi pojam „caritas“17. Tako i Ivanove riječi iz Prve poslanice govore o Bogu kao o Ljubavi riječima: Deus caritas est18. Ova riječ, premda latinska, grčkoj je podrijetla. U staroj Grčkoj, prije nastanka Novog zavjeta, riječ cháris19 označavala je ljupkost i ljepotu, vanjski šarm koji izaziva divljenje (karizmatičnost). Označavala je i blagonaklonost i milost, jednu: dobru volju ili naklonost koju moćnik ili kralj pokazuje prema nekome tko je ispod njega, ali i dar i darivanje, odnosno besplatan dar koji se daje iz čiste plemenitosti, bez ikakve obveze ili zasluge primatelja. Kao odgovor na primljeni dar očekivala se zahvalnost20, pa je i za to korištena ova riječ.

Na ovom mjestu bismo malo zastali i pokušali razlučiti agape i caritas radi lakšeg razumijevanja. Rani kršćani, osobito sveti Pavao, uzeli su ovaj pojam i dali mu duboko teološko značenje. U Novom zavjetu, cháris postaje Božja nezaslužena i besplatna naklonost prema grešnom čovjeku. Cháris je dar koji se ne može zaraditi niti kupiti dobrim djelima. Ona se daje besplatno. Pavao u Poslanici Efežanima piše: “Ta milošću (cháriti) ste spašeni po vjeri! I to ne po samima sebi: Božji je to dar!” (Ef 2,8). Charis postaje sinonim za milost, a milost nije apstraktan pojam ili “stvar” koju Bog šalje. Ona je sam Bog koji se priginje čovjeku, ulazi u njegov život i daje mu snagu da čini ono što sam, svojim ljudskim silama, nikada ne bi mogao. Dok ljudska pravednost traži naplatu i zasluge, Božja cháris daruje opravdanje i spasenje onome tko priznaje svoju slabost.

U kršćanskoj misli ovi grčki pojmovi čine savršen, zatvoren krug. Agapē je Božja bit — Njegova bezuvjetna ljubav. Cháris je ta ista ljubav kada se spušta prema čovjeku koji je u potrebi i grijehu. To je Ljubav koja na djelu postaje milost. Konačno, euharistija svoj korijen nalazi u istoj riječi charis, a zapravo znači doslovno „dobra zahvalanost“21. Kada čovjek primi tu milost (cháris), njegov jedini ispravan odgovor jest zahvalnost. Sveta misa ovako shvaćena nije drugo nego komunikacija silne Božje ljubavi čovjeku (charis) koji na primljen dar ne može odgovoriti ničim osim zahvalnošću! Božanska milost (charis) spušta se k čovjeku besplatno i nezasluženo preobražavajući njegovo srce i liječeći ga od bojazni i strahova. Kroz to se rađa duboka, osobna privrženost i prijateljstvo (philia) između Isusa i učenika, Boga i čovjeka. To prijateljstvo nije obično, nego je prožeto agapēom (požrtvovnom) ljubavlju, za koju Isus kaže: “Veće ljubavi (agapē) nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje” (Iv 15,13).

Kako zahvaliti Gospodinu?

Ostaje problem zahvale Bogu na primljenim dobročinstvima. U Psalmu 116 stoji: „12Što da uzvratim Jahvi za sve što mi je učinio? 13Uzet ću čašu spasenja i zazvat ću ime Jahvino.“ (Ps 166,12-13). „Zazvati ime Jahvino“? Zar je to sve? Doista, pslamist shvaća kako čovjek nema načina za uzvratiti Bogu na milosti. Kada bi mogao, sličilo bi to poravnavanju računa: ti meni- ja tebi. Opet bi se sve svelo na pravednost, zakon, kaznu,… Milost bi izostala iz toga odnosa. Milost koja se daje besplatno, koja je djelotvorna sama po sebi, neće biti učinkovita bez čovjekova sudjelovanja. Stoga se od čovjeka očekuje odgovor na milost, trud u postupanju, nastojanju da se živi ispravno utemeljenju na pokajanju iz ljubavi prema Bogu. Iz ljubavi kojoj je žao što je povrijedila Onoga koji mu je dao sve. Milost dakle, pretpostavlja ljudskost- odgovor u ljudskosti. U protivnom, milost se može shvatiti krivo, poput ljubavi neke osobe kojom ćemo se okoristiti.

Zahvalnost je svakako jedan od uzvišenih načina da se izrazi ljubav. No, ta zahvlanost ne bi trebala ostati na riječima. Stoga psalmist nastavlja: „17Tebi ću prinijeti žrtve zahvalne, zazvat ću ime Jahvino. 18Izvršit ću Jahvi zavjete svoje pred svim pukom njegovim, 19u predvorjima doma Jahvina, posred tebe, Jeruzaleme!“ (Ps 116,17-19). Žrtve zahvalne, djela su koja ćemo činiti zbog Boga, a ne zbog vlastite koristi ili iz straha. Ovaj psalam, Boga stavlja u središte svoga djelovanja i pslamist kako da želi kazati: sve što budem radio u životu- raditi ću samo zbog Tebe Bože, samo zato jer ti to tako želiš. Kada se ovako postave stvari, onda nijedna žrtva nije teška, nijedna situacija neugodna, nijedan prijekor ili kazna opterećujuća. Sve zbog Boga– to je razlog zbog kojeg dolazimo i u crkvu, zbog kojeg se pričešćujemo, krizmamo,… Kada čovjek sve radi zbog Boga, iz zahvalnosti, iz ljubavi, onda milost ne izostaje. Prima je u svoju grešnost pa milost polako zauzima mjesto grijeha u čovjeku koji sve čini zbog Boga, a ne zbog sebe. Zbog Božje volje!

No, kako je prepoznati? Isus često kritizira farizeje, pismoznance i svećenike, židovski „establishment“, zbog traženja znakova. Traže znakove, ali zapravo se sve prepoznaje u hodu (poput učenika na putu u Emaus), po životu. Najprije u sebi! U molitvi, skrušenoj molitvi u tišini svoje duše. U dubinama u kojima više nismo opterećeni svojim mislima i svojim planovima i željama, interesima.

Kada Isus govori o ljubavi prema Bogu kao temeljnoj stvari za život čovjeka, aludira na židovsku molitvu „Čuj Izraele22“. Evanđelje je na grčkom donosi kao „Akoue Israēl“. Za „čuj“, koristi imperativ glagola akouō23. Taj glagol znači puno više od pukog slušanja, registriranja zvuka. U sebi predstavlja slušanje, razumijevanje i poslušnost! Čuti, u našem slučaju, znači poslušati. Kada Isus kaže „što sam čuo od Oca“, On time naglašava svoju savršenu usklađenost s Očevom voljom. Njegovo slušanje je izraz apsolutne sinovske ljubavi i poslušnosti.

Zašto dakle dolazimo na misu, vjeronauke, zašto primamo sakramente? Ukoliko je razlog strah za sebe ili nekakva vlastita korist u bilo kojem obliku- krivo. Ukoliko je razlog Bog i spremnost da živimo ispravno (a to je najbolji pokazatelj da nam je stalo do Božje volje), onda je zapravo razlog ljubav prema Bogu, želja da se s Njim sjedinimo u svemu- i to je jedini pravi razlog dolaska. Jedini interes i jedino dobro treba biti Božja volja za mene. Nju treba više voljeti od sebe. Od svega. I tada, tada neće biti problem ništa, ni žrtve, ni život u čistoći ili celibatu, ni životne okolnosti koje me pritišću,… Sve će to biti ništavno i samo će mi Bog biti bitan!

Bilješke:

  1. Hebr.: מְקוֹר חַיִּים (Mᵉqôr ḥayyîm) – “…izvor životni”. Mᵉqôr: Dolazi od korijena qûr koji nosi značenje “kopati (za vodom)”. Označava živi izvor, vrelo, arteški bunar koji neprestano i silovito izbija iz dubine zemlje. To nije stajaća voda (poput lokve ili spremnika), već samoiscjeljujući, nepresušni kladenac. ↩︎
  2. Hebr.: בְּאוֹרְךָ (Bᵉ’ôrᵉkā) – “…tvojom svjetlošću” ↩︎
  3. Hebr.: Ḥayyîm ↩︎
  4. Hebr.: ’Ôrᵉkā: Riječ ’ôr znači svjetlost, a sufiks -kā označava pripadnost tebi. Dakle: “U tvojoj svjetlosti” ili “Kroz tvoje prosvjetljenje”. ↩︎
  5. Hebr.: Nir’eh: Glagol ra’ah (vidjeti) u obliku koji označava prvo lice množine (“mi vidimo”). Zanimljivo je da ovaj oblik može imati i pasivno/refleksivno značenje: “bivamo obasjani” ili “dopušteno nam je vidjeti”. ↩︎
  6. Hebr.: ’Ôr: Ponovno riječ “svjetlost”, ovaj put bez sufiksa. Označava opću svjetlost, stvarnost, istinu i radost postojanja. ↩︎
  7. Namjerno ne govorimo o željama već o interesu, jer interes (korist koju želim za sebe ili za drugoga) često preoblikuje želje i preusmjere ih prema nečem što nije dobro ↩︎
  8. Lat.: interesse; inter- (prijedlog koji znači između, među); esse (glagol koji znači biti). Riječ počinje označavati općenitu dobit, korist ili prednost. Primjerice, “državni interes” označavao je ono što je ključno za opstanak i napredak države. Tek u modernom dobu riječ dobiva današnje najčešće značenje – zanimanje, radoznalost, sklonost ili pažnja usmjerena prema nečemu. Logika iza ove promjene je jednostavna: ono što nam donosi korist ili nas se osobno tiče (što je važno za nas), privlači našu mentalnu pažnju i budi našu radoznalost. ↩︎
  9. Dobro bi trebalo zadovoljavati slijedeće note: sklad, mjeru, sjedinjenje, ljepotu, a sve se očituje u svrsi. Kada se ne zadovolji to, dobro se preobražava u zlo ili nešto što nekome šteti ↩︎
  10. Grč.: Ἔρως (Érōs) ↩︎
  11. Grč.: Στοργή (Storgē) ↩︎
  12. Grč.: Ἀγάπη (Agapē) ↩︎
  13. Grč.: ὁ μὴ ἀγαπῶν οὐκ ἔγνω τὸν θεόν, ὅτι ὁ θεὸς ἀγάπη ἐστίν. ↩︎
  14. Grč.: Ἀγαπήσεις κύριον τὸν θεόν σου ἐν ὅλῃ ⸀τῇ καρδίᾳ σου καὶ ἐν ὅλῃ ⸁τῇ ψυχῇ σου καὶ ἐν ὅλῃ τῇ διανοίᾳ σου ↩︎
  15. Ne želim kazati kako na pričest treba doći zbog sebe, ali SAMO ZBOG SEBE otkriva i drugačije razloge dolaska na pričest od onog koji je bitan, a to je Bog ↩︎
  16. Grč.: φόβος οὐκ ἔστιν ἐν τῇ ἀγάπῃ, ἀλλ’ ἡ τελεία ἀγάπη ἔξω βάλλει τὸν φόβον ↩︎
  17. Lat.: Timor non est in caritate, sed perfecta caritas foras mittit timorem ↩︎
  18. Lat.: Qui non diligit, non cognovit Deum, quoniam Deus caritas est. ↩︎
  19. Grč.: χάρις; riječ charis dolazi od glagola chairo – radovati se, klicati ↩︎
  20. Izraz chárin echein znači “biti zahvalan“, što je prešlo u moderni grčki ευχαριστώ – efcharistó = hvala ↩︎
  21. Grč.: eu = dobro + charis = hvala/milost ↩︎
  22. Šema Izrael ↩︎
  23. Grč.: ακούω (ž), άκούσομαι, ήκουσα, άκήκοα, ήκη κόειν (άκηκόειν), ήκουσμαι, ήκούσθην, άκου σθήσομαι, ακουστός, 1) čuti; slušati, do čuti, saznati, razumjeti, i gen. i ak. stvari; πατρός τεθνηώτος ο ocu da je umro; τινός τι od koga što čuti, saznati; ακούω τινός λέγοντος čujem nekoga govoriti (na svoje uši); i s ak. i part.: od drugih kao sigurno; s ak. i inf., kad vijest nije pouzdana; οι άκού-οντες slušatelji. 2) slušati koga, uslišati, poslušati, pokoravati se, privoljeti, pristati uz koga; τινός παραγγέλοντος slušati na čiju riječ. 3) zvati se, na glasu biti; κακός ά. drže me za zločesta; ά. κόλαξ zovu me laskavcem; εδ, (άριστα, καλά) ά. na dobru, najboljem sam glasu (ύπό τίνος kod koga); κακώς ά. biti na zlu glasu. 4) med. = akt. II. 4, 331. — Prez. ima često znač. perf.: čuo sam, znam, razumijem ↩︎