4_NED_KG_2026

Program svijeta

U jednom svijetu koji je sistematičan sve se šablonizira. Za realizaciju svega postoje programi: program dijetetike, program za podizanje tjelesne spreme, program za obradu podataka, politički program, ekonomski program,… Svijet, u većem dijelu funkcionira po programima kojima daje radni okvir svemu. Ono što svijet u programima nudi su postupci, ali ne i rješenja. Naime, koji god program primjenite, nitko vam ne garantira kako ćete uspjeti postići ono čemu program smjera.

Budući da svi programi ovoga svijeta nude rješenja za dijelove života, a uz to imamo milijarde programa za sve i svašta, iznimno je teško nabrojiti sve ono što se programima sugerira. Stoga, ćemo se na jednostavan način usmjeriti onome što svi ti programi svijeta danas postižu u mnoštvu ljudi. Naime, svijet je takav da svojim programima život usmjerava samo pojedincu. Stoga, mnogi danas nemaju pouzdanja u nikoga osim u sebe. Fokus programa je na čovjeku. Sve doista izgleda primamljivo. Ipak, sve rezultira otuđenošću, međusobnim udaljavanjem, gubitkom odnosa ili devijantnim odnosima i to samo zato, jer programi svijeta čovjeka usmjerava sebi. Cilj im je čovjek- ali taj čovjek umire. Stoga programi ubrzavaju život kako bi se što više toga postiglo u što manje vremena.

Budući da programi svijeta naglašavaju snažna čovjeka koji sve usmjerava i podređuje sebi, takvi često traže pohvale od drugih, “ponašaju se samodopadno i brzo se vrijeđaju (…), nemaju drugog oslonca ni nade osim sreće koja je u njima samima. Zato su često osjetljivi i na najmanju kritiku, ustrajni da u svemu imaju zadnju riječ, te uvijek željni priznanja i uvažavanja. (…) Koliko god bili uspješni u životu uvijek su nesigurni u sebe, nezadovoljni i nemirni. (…) Oholost se često izražava kroz unutarnji monolog u kojem se preuveličavaju ili prenaglašavaju vlastite sposobnosti; neosnovano podiže svoj ego. Ponos uvijek potiče čovjeka da u razgovoru govori o sebi i svojim postignućima te pod svaku cijenu traži tuđe priznanje. Neki uporno ostaju pri svom mišljenju, bilo to opravdano ili ne, te nikada ne propuštaju ispraviti i najmanju tuđu omašku, čineći suživot napornim. Najpodliji način isticanja vlastite vrijednosti je pokušaj omalovažavanja drugih; oholi ljudi ne vole slušati pohvale o drugima i uvijek spremno pronalaze tuđe nedostatke. Ne podnose suprotno mišljenje niti su u stanju prihvatiti ispravke”1.

“Sveti Bernard nabraja različite stupnjeve oholosti: znatiželja– željeti znati sve o svima; ležernost duha– zbog nedostatka dubine u molitvenom životu i životu općenito; neprimjereno i neumjesno veselje koje se nerijetko hrani tuđim nedostacimai ismijava ih; razmetanje; želja za isticanjem; preuzetost; ne priznavanje vlastitih slabosti, makar one bile očite; prikrivanje vlastitih krivica u ispovijedi”2.

Bog je problem ovakva svijeta

Ovakav svijet sebe nastoji prikazati dobrim. Doista, naći ćemo u njemu mnoge koji rade dobra djela, ali njihove konačne rezultate vide u sebi, u svom dobrom glasu. Vide to dobro kao svojevrstan poslovni pothvat. Ma koliko god ovaj svijet sebe prikazivao filantropskim, u njemu pronalazimo svojevrsnu ravnodušnost spram bijede i nevolje koje pogađaju malenoga čovjeka. Ne bi bila istina kada bismo kazali kako ne nalazimo na svijetle primjere brige o jadnicima, ali se u većini slučajeva promocija samoga sebe pokriva tom brigom. Tako su mnogi zabrinuti zbog gladi u svijetu, ali će zapravo zaraditi na gladnima. Mnogi su zabrinuti za ekologiju, ali na kraju na njoj zarađuju ili promoviraju neku ideologiju. Drugi pak pričaju o miru, ali im je to samo izlika za rat.

Briga koja iz neke nevolje izvlači bilo kakav oblik koristi, nije briga. Još manje ljubav. Ta lažna briga samo je tih odgovor na ravnodušnost svijeta spram jadnika- svijeta koji se zapravo brine samo za sebe. Tako, ravnodušnost i lažna briga dijeli ljude na manje ili više važne.

Problem tog svijeta jest Bog. Svijet za sebe želi božanski položaj u kojem će odlučivati o svemu, pa i o brizi za nevoljnike. No, Bog može biti samo jedan- ako su dva- jedan od njih nije Bog. Stoga je potrebno izbaciti Boga koji je bio raspet na križu i na njegovo mjesto staviti božanstvo koje donosi sjaj, bogatstvo, užitak, zadovoljstvo, novac, moć, …

Pravda je u takvom svijetu samo za više stvorove, a manje zanemaruje. Manji prema pravdi svijeta ne zaslužuju sreću svijeta jer su nešto svijetu skrivili ili se nisu mogli izboriti za sebe. Netko je u jednom trenutku života bio jači od njih. Tako svijet sebe zasićuje nagonom opstanka, nagonom jačega koji u svijetu opstaje, a to je doslovno životinjski i nije primjereno čovjeku. Koliko puta samo nekome kazali: sam je sebi kriv! Ili, tko mu je kriv kad nije napravio ovo ili ono. Tako smo prepustili bližnjega sudu svijeta, pravdi svijeta koji je nemilosrdan prema slabijima.

Ovakav svijet voli osrednje, ravnodušne, prosječne, koji će svoj odnos s Bogom pravdati zakonima svijeta. Istovremeno mrzi sve koji su predobri. Mrzi i one koji su prezli, jer ugoržavaju osrednjost svijeta i mir jedne ravnodušnosti. Ravnodušnost opisuje jednu dušu kojoj je svejedno što se zbiva oko nje dokle god ona sama nije ugrožena. To je ravnodušnost lažnog mira i zadovoljstva koji nastaje iz brige za samoga sebe, brige za vlastitim zadovoljstvom i moći, a prezentira se preko brige o jadnima i nevoljnima.

Novi program za nebo

Napram svijeta stoji Gospodin. Kada govori o blaženstvima, Gospodin iznosi svoj program. Program za nebo. Penje se na goru poput Mojsija, ali ne donosi zakone kojima će se čovjek upravljati. Čak je i tih deset zapovijedi slično programima svijeta: napravi ovo, smiješ ono, ne smiješ ovo,… Recepti za dolazak u nebo. Ipak, iskustvo je pokazalo kako ni ti „Mojsijevi recepti“ nisu bili dovoljni izraelcima.

Kakv program donosi Isus? Za shvatiti to pogledajmo malo u rječnik. Isusova blaženstva ne nalazimo u Mojsijevu zakonu. Stoga, riječ koja bi židovstvu bila najbliža onom što prijevodimo kao blaženstvo, bila bi hebrejska riječ as-rey, koja kao ni aramejska riječ tübey ne rješava naše probleme s prijevodom jer židovi blaženstva ne razumiju kao mi. Naime, pod egipatskim utjecajem židovi blaženstva shvaćaju samo u dinamizmu blagoslov- prokletstvo, čime su opominjali ljude na potrebu vjernosti Bogu preko vlastita postupanja u svakodnevici3. Riječ najbliža blaženstvima bila bi riječ za blagoslov: baruk koja se odnosila na Božji blagoslov svega, života u cijelosti onima koji slijede Božje zakone svojim životom. Naglasak u blagoslovima nije bio na onome što će netko dobiti materijalno, već su podsjećali više na to od koga će dobiti, te na buduću dobit. Tako blagoslovi više život usmjeravaju budućnosti vezanu uz Boga, ukoliko to sadašnje ponašanje potvrđuje djelima.

Kako nijedna hebrejska riječ ne odgovara prirodi onoga što je Isus želio kazati, u grčkom bibliji, riječ as-rey prevodi se kao makarios (javljaju se 50 puta u Novom Zavjetu). Grčki jezik nudi više tumačenja riječi blažesntvo. Riječ koja je u grčkom označavala blagostanje i blaženstvo (eudaimonia4) najčešće je korištena za materijalno blagostanje, za imućne ljude koje su smatrali sretnim zbog obilja dobara. Riječ srećkoviću kojem ide sve od ruke, kojega je dobri duh ili dobri demon (eu-daimonia) podržavao u svemu što radi. No, takvi nužno nisu bili uvijek sretni. Slično se odnosilo na riječ thaleiai5, koja je obilježavala život koji je obilovao u svemu. Isti korijen ima i riječ Thaleia6, odnosno jedna od muza iz grčke mitologije koja je poticala na bujanje života i na radost.

Evanđelje za blaženstva koristi riječ makarios7, kojom se nadilazi zemaljski pojam zadovoljstva i život se povezuje sa srećom bogova. Drugim riječima, ova riječ govori kako se sreća samo može pronaći kod Boga. Stoga označava mjesto na kojem obitavaju pokojni koji su sretni. Sretni su dakle samo oni koji svoj život usmjeravaju nečem što nadilazi ovaj zemaljski život- k Bogu! Blaženstva se pretvaraju u jedan oblik čestitanja onima koji to zavrijeđuju i pretpostavljaju jednu sreću, ili siguran put da se do sreće dođe. Stoga, makarismos možemo prevesti sa sreća, čin čestitanja,blagoslov, proslava. U tom smislu, onaj koji baštini blaženstvo naziva se makarios, odnosno sretnik, blaženik, onaj koji ima svu sreću zbog nečega. Blaženstvo je svojevrsna čestitka na dobro prijeđenom putu. Čestitka na cilju. Čestitka koja se za ispravan život dobije od Boga, od cijeloga neba. Isusov program, ne nudi recepte za dobar i uspješan život, već govori o putu kojim se treba ići da bi se postigao cilj- ni manji, ni veći nego nebo! Zapravo, govori više o cilju- nebu i proslavi svetih u Bogu.

Blaženstva su u nebu

Govor o blaženstvima na sličan način, kao i svijet, povezujemo sa srećom, zadovoljstvom ili mirom. Zadovoljstva ovoga života imaju svakako dobri ljudi, ali ona ne daju sigurnost da je to put u nebo, jer ista upoznaju i loši koji u nebo neće. Unutar života, postoje zadovoljstva ili sreće koje bi, pojednostavljeno kazano, Boga usrećile na našem mjestu, kao i ona koja ga ne bi usrećila. Kako pronaći kriterij u tome koje je to zadovoljstvo koje bi ugodilo i Bogu? Sveti Augustin govori kako radost ili oduševljenje nešto što pokazuje kamo smjera naš život. Zapravo, ono što nas raduje ili oduševljava otkriva kamo smjera naš život. Kada nas primjerice raduje istina, kada se čovjek oduševljava istinom, pokazuje kako posjeduje u sebi sklonost da svoj život usmjeri Bogu. Naprotv, kada od istine strahuje, kada je nastoji skriti, kada se njome ne oduševljava, pokazuje kako u svom životu ima određenu rezervu spram onog blaženstva u nebu.

Ljudi koji se oduševljavaju ispravnim životom, čestitošću, svim onim što bi nas trebalo voditi k Bogu, često u ovom životu doživljavaju neugodnosti upravo zbog toga. Svijet se ne oduševljava istim stvarima. Ljudima koji se oduševljavaju onim što ih k Bogu vodi, često prolaze loše u očima svijeta i nerijetko prolaze kroz velike tegobe i protivštine u okruženju u kojem žive. Svijet takve ne prihvaća.

To samo govori kako blaženstva o kojima Isus progovara, ono što čovjeka usmjerava k nebu nije istovjetno zadovoljstvima svijeta, prolaznoj sreći. Jedan ispravan život može tako biti neugodan i gorak, ali to ne znači da nije blažen, jer nagrada se pravoga blaženstva ne može dobiti na zemlji, već samo u nebu. Zadovoljština za plemenito postupanje u sadašnjem životu, ne dobiva se u sadašnjem životu. Dobiva se u Bogu. Stoga se isplati živjeti čestito, jer kada Bog plaća, daruje puno više od ovoga svijeta. Govor o blaženstvima cilj čovjekova života stavlja u nebo.

Duhovni sadržaj blaženstava jest sreća

Ova blaženstva ne napuštaju svijet jer čovjeka usmjeravaju Bogu- a čovjek živi u svijetu. Kako živjeti u ovom svijetu da bismo postigli blaženstvo u nebu? Najprije treba kao cilj svoga života vidjeti nebo, Boga. Potom prema tom cilju krenuti ispravnim putem: putem ispravna života. Ovaj put ne podrazumijeva da nećemo sagriješiti, već da ćemo se Bogu obraćati upravo tada i tražiti pomoć od njega.

Put ispravna života pretpostavlja uzeti Isusov život kao kriterij, kao smjerokaz prema nebu. Kada postupamo tako, onda se treba staviti u Getsemanski vrt zajedno s Isusom i sjetiti se njegovih riječi: Neka bude volja tvoja, a ne moja. Put ispravna života tako pretpostavlja kako ćemo učiniti sve da postupamo čestito, izbjegavamo grijeh i prihvatiti pri tom svaku situaciju i bez obzira koliko nam ona bila neugodna, ne odustajati od toga puta. Ne tražiti rješenja u grijehu, ne tražiti zadovoljstvo i zadovoljštinu u grijehu.

U ovakvu životu jedno je sigurno: zlo nas neće mimoići, pogodit će nas nepravdom drugih, grijehom drugih i učinit će sve da ga i sami učinimo. Tada ne treba posustajati. Treba se čvrsto držati onoga što je Isus govorio i sjetiti se njegovih riječi o blaženstvima u kojima podsjeća kako je naša jedina nagrada u nebu, kod Boga. Čovjeku koji živi ispravno, ovaj život ne garantira ništa. Upravo suprotno, vjerojatnije je kako će od svijeta dobiti nepravdu i bol. Jedina garancija jest Bog.

Govorili smo o oduševljenju stvarima u svijetu koje nas neće mimoići. Onaj koji dijeli ravnodušnost svijeta, za to što ga oduševljava spreman je prijeći granicu dobra i zla i postupiti bilo kako samo da postigne ono što vidi kao sreću svoga života. Često je spreman i na primjenu najgorih sredstava.

Naprotiv, onaj koji vidi Boga kao cilj, odustat će od svojih zemaljskih oduševljenja pred zidom kojem mu stavlja zlo: radije neće ostvariti svoje zemaljske ciljeve nego posegnuti za zlom. U očima će svijeta možda izgledati kao slabić, ali ako mu je nebo i sreća kod Boga uistinu cilj, ići će dalje sa svojim životom i tražit novi put u ovom svijetu prema Bogu.

Sada možemo i blaženstva definirati kao nešto što donosi jedan duhovni sadržaj. Jer uspoređujući ih s onim što je Židovima bilo najrazumljivije (blagoslov), shvaćamo kako nije bitno ono što ćemo sada dobiti, jer dobit nam garantira Bog u vječnosti ili u budućem vremenu. Bitnije je da to zavrijedimo sadašnjim postupanjem, odnosno kako ćemo tu buduću dobit sada zavrijediti. Isusova blaženstva stavljaju Boga kao jamca sreće u nebu za one koji se trude nebo i zadobiti.

Bilješke:

  1. F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, IV-312, 313 ↩︎
  2. Isto, slijedi ↩︎
  3. Tako su prilikom ulaska u Obećanu zemlju, poslali ljude na dvije planine, jedno nasuprot drugom kako bi izvikivali naizmjenično BLAGOSLOVE za one koji će ostati vjerni Savezu, i PROKLETSTVA za one koji će Savez izdati svojim ponašanjem (Jš 8,30-35) ↩︎
  4. ευδαιμονία, jon. -ίη, ή, sreća, blaženstvo: eyi) blagostanje εύδαιμονίζω, augm. εύ I ηύ, sretnim smatrati; eyj) slaviti koga poradi čega, τινά τίνος, υπέρ eyk) τίνος, έπί τινι i διά τι ili δτι εύδαιμονικός 3. onaj ili ono što pripada eyl) blaženstvu, τα -κά u čem je blaženstvo; eym) adv. εΰδαιμονικώς, sretno, blaženo εύ-δαίμων 2, adv. -μόνως, komp. -νέστε- eyn) pov, superl. -νέστατα, koji ima dobra demona, sretan, blažen; το εΰ. sreća; οι εύ. eyo) sretnici; blagoslovljen, moguć, imućan; ↩︎
  5. θάλειαι obilna sreća, blaženstvo θαλία, ή, jon. -ίη, zapravo cvat, bujnost, gok) obilje, blaženstvo, plur. čast, gozba ↩︎
  6. Θάλεια, ή, 1) jedna Nereida. 2) jedna Muza, gog) kasnije Muza komedije θαλερός 3. ep. i poet., s fem. θάλεια, bujan, ↩︎
  7. μάκαρες blaženi (bogovi i ljudi). U nagovoru: μακάριε, nedužni čovječe, dragi moj. 3) pokojnik, blaženi μακάρων νήσος (νήσοι) otoci blaženih, tj. mjesto gdje stanuju pokojni junaci mbd) μακαρίζω, akt. i pas. nazivati ili držati sretnim, τινά i τί mbe) μακαριότης, ή, sreća duše, blaženstvo mbf) μακαριστός 3. sretnim nazivan, smatran sretnim, koji se ima držati blaženim, uopće: blažen, savršen ↩︎