Nedjeljno evanđelje: Dijalog s Braniteljem (2)

Jedan Bog

Sve kazano u prethodnom poglavlju mogli bismo drugačije izreći: nismo u stanju u sebi prevesti- razumjeti ono što nam Bog govori. Kao da Bog i mi govorimo različitim jezicima pa nam je potreban prevoditelj- netko tko će nam interpretirati Božji govor u nama samima.

Vratimo se sada malo na Trojstvo. U početku Bog stvara tako da dijalogizira u sebi. To je dijalog božanskih Osoba. Riječ “načinimo” otkriva kako je Netko u početku imao jednu ideju, zamisao o nečem. Ideje ne postoje same za sebe. Moraju postojati u nekome tko razmišlja. One su žive u nama, u našim mislima, ali se ne materijaliziraju dok ih ne priopćimo nekome, dok ih ne otkrijemo i kažemo nekome. Prva točka u razumijevanju Božjeg govora jest izricanje njegova nauma o stvaranju, otkrivanje Božjeg plana nekome.

Bog Otac ima naum sa čovjekom, sa stvarnajem svemira i taj naum je u njemu. Onog trenutka kada počinje stvarati, izgovara svoj naum. Tako riječi “i reče Bog” znači jednako kao da je napisano “i stvori Bog”. Ovo stvarateljsko izricanje svoje ideje ne ide bez Riječi. Riječ je nešto što oblikuje sve ideje u nama. Riječ i ideja su jedno, baš kao što smo riječi i mi jedno. One su dio nas, našega bića. U Bogu koji je duh, Riječ je takva da ima moć stvaranja ni iz čega. Ta Riječ ima moć materijaliziranja božjih ideja. Stoga, kada komunicira ideje, Bog to čini najprije Riječi- Isusu Kristu- Sinu Božjem, stvarajući istovremeno sve po toj Riječi sukladno naumu- idejama koje ima u sebi.

Bog i njegova Riječ su jedno- jedan Bog: “Ja i Otac jedno smo”- govori Isus o Ocu i sebi. On je Bog istobitan Ocu. Istobitan znači potpuno identičan, bez ikakve razlike u biću. Želi kazati kako Otac i Sin nisu dva bića već jedno biće: jedan Bog- jedan i jedini Bog! Poučava učenike o svojoj istobitnosti s Ocem: “Ko je vidio mene, vidio je i Oca. Kako ti onda kažeš: ‘Pokaži nam Oca’? ¹⁰ Ne vjeruješ li da sam ja u Ocu i Otac u meni? Riječi koje vam govorim, od sebe ne govorim: Otac koji prebiva u meni čini djela svoja. ¹¹ Vjerujte mi: ja sam u Ocu i Otac u meni.[1]” I: “Rekoh vam pa ne vjerujete. Djela što ih ja činim u ime Oca svoga – ona svjedoče za mene.[2]” Bog Otac djeluje po Riječi- Sinu. Otac i Sin su jedno. Jedan Bog!

Riječ Božja

Bog je dakle sve stvorio prema Sinu, Riječi Božjoj. Svi Očevi naumi sa svijetom najprije su bili iskomunicirani sa Sinom- Riječi Božjoj. Moramo najprije shvatiti stvarnost Riječi Božje za razumjeti ovo. Riječ Božja ima moć stvaranja- materijaliziranja, potpunog preobražavanja stvarnosti. U tom smislu, to nije riječ ljudska koja da bi postala stvarnost, od ideje u razumu čovjeka mora proći kroz proces rada. Mora postojati nešto materijalnoga što će čovjek oblikovati sukladno svojim idejama kako bi one postale stvarnost. Čovjek je tu limitiran materijalnim svijetom.

Kod Boga to ne vrijedi. On je čisti Duh u kojem je sve moguće i koji nije ovisan o matrijalnome. Štoviše, iz tog je duhovnoga stvorio materijalni svijet. Onog trenutka kada je počeo svoje ideje priopćavati Sinu, njegove su ideje počele svoj život u svijetu. Trenutak priopćavanja- govor Božji, podrazumijeva da se ideja pretvara u nešto životno što ima smisla- u Logos, u Riječ. Ne zaboravimo da Bogu nije potrebna materija za djelovanje- sam je materiju stvorio. Riječ je dakle postala žarišna točka stvaranja: sve je postalo po Riječi, po Sinu Božjem.

Stoga, sveti Ivan evanđelista počinje svoje evanđelje riječima: “U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. ² Ona bijaše u početku u Boga. ³ Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade ⁴ u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; ⁵ i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.[3]” U grčkom izvorniku evanđelja za Riječ se koristi izraz Logos[4]. Riječ “logos” ne se koristi samo za pojasniti nešto smisleno, već i za dijalog, za razgovor s nekim. Osim toga, jedno oz značenja riječi logos jest i „kazati sve jednom riječju“. Ivan je zasigurno koristio ovu riječ kako bi dao do znanja da je Bog sve o sebi i svojem stvarnju rekao u Isusu Kristu, Sinu Božjem, Riječi Božjoj! I ne samo to, već da je sve stvorio sukladno Riječi- živom Bogu.

Ova božanska narav Riječi očitovala se konačno utjelovljenjema: „I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.[5]“ Zaronimo li dublje u riječ „logos“ shvatit ćemo kako je Ivan zasigruno želio kazati kako je Isus- Riječ Božja, onaj koji priča o Bogu izravno- kao sam Bog, te kako se po Njemu očituje sva slava Božja. Osim toga, Bog je želio svoju božansku Riječ ljudima priopćiti preko ljudskosti Isusa Krista.

Prevoditelj

Zašto smo na jednom mjestu naglasili kako čovjek, u jednom trenutku svoje povijesti nije bio u stanju razumjeti govor Božji? Kazali smo kako je sve počelo sa idejama koje se priopćavaju po Riječi. Riječi i ideje treba razumjeti, a kada je Bog u pitanju, onda je za to razumijevanje potrebno čisto srce. Nije riječ o nekom matematičkom razumijevanju kako to danas prevladava, već o razumijevanju srca. Potrebna je inteligencija srca. Sama riječ „inteligencija“ dolazi od latinske riječi „intus legere“ što prevodimo kao „čitati iznutra“: za razumijevanje Božje riječi potrebna je inteligencija čista srca; srca koje nije opterećeno svijetom niti zamrljano vlastitim interesima.

Nekada naše srce nije u stanju prevesti u sebi govor Boga, govor čiste Ljubavi koja počiva na Istini, govor Istine koja se priopćava čistom Ljubavlju. To je razlog zbog kojeg Isus govori svojim učenicima: „Ako me ljubite zapovijedi ćete moje čuvati. ¹⁶ I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek: ¹⁷ Duha Istine, kojega svijet ne može primiti jer ga ne vidi i ne poznaje. Vi ga poznajete jer kod vas ostaje i u vama je.[6]“ Ljubav je preduvjet razumijevanja Božjeg govora, Riječi Božje. Ljubav je Božji prevoditelj, prevoditelj Božjeg govora, a ljubav je stvar srca- čitavog bića čovjeka, čitave njegove stvarnosti, načina života. Način na koji shvaća života, je način na koji dohvaća i Božji govor u svojoj savjesti. Možemo to kazati i drugačije: način na koji čovjek razumije Riječ, je način koji živi svoj život. Ovo ukazuje kako mnogi ne razumiju govor Božji jer ne žive tako da ga mogu razumjeti. Nisu ga razumjeli ni u obećanom narodu, pa im je Bog providio proroke. Ne razumiju ga ni danas. Kako onda Bog progovara?

Isus govori kako će Otac poslati Branitelja, Duha Svetoga, Duha Istine kojeg svijet ne može primiti: „A riječ koju slušate nije moja, nego Oca koji me posla. ²⁵ To sam vam govorio dok sam boravio s vama. ²⁶ Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh.[7]“ Branitelj, Duh Sveti, Duh Istine- Ljubav Boga Oca i Sina! Ovaj Branitelj je odnos Oca i Sina, odnos Ljubavi koji je uosobljen do mjere da postaje ljubav koja se komunicira izvan Boga. Shvatimo li kako je Isus pravi Bog i pravi Čovjek, razumjet ćemo i smisao utjelovljenja: Bog se utjelovio i postao Čovjekom, kako bi svoj naum komunicirao čovjeku po ljudskosti svoje utjelovljene Riječi, po Isusu Kristu. Bog počinje govoriti po ljudskosti, u ljudskosti, u srcu čovjeka i počinje govoriti jezikom ljubavi kojeg čovjek može razumjeti. U tom smislu, Duha Svetoga možemo shvatiti kao Prevoditelja Božje Riječi, Božjeg nauma s čovjekom.

Premda se za Duha Svetoga u evanđelju koristi riječ „parakletos“ koju najčešće prevodimo sa „branitelj, advokat, zagovaratelj“ što nas više podsjeća na sudište, istu riječ možemo prevesti kao i „onaj koji opominje, zapovijeda, nalaže, preporuča, dovikuje, sokoli i hrabri, pobuđuje, nagovara, savjetuje i preporučuje[8]“. Riječ je o božanskoj Osobi koja nam se daje kako bismo u svom srcu razumjeli Riječ Božju, ne samo o branitelju na sudištu, već branitelju od grijeha i zla, nekome tko će nas savjetovati i hrabriti u svijetu kako bismo u svemu tražili volju Božju, Božji naum s nama i s ljudima. Riječ je o Osobi koja poučava u ime Oca i Sina, doziva u pamet sve što je Isus govorio o životu, o tome kako treba postupati, o nekome tko pojašnjava, rasvjetljuje Riječ Božju u svjetlu konkretne životne situacije.

[1] Iv 14,8-11

[2] Iv 10,25

[3] Iv 1,1-5

[4] λόγος, 6,1. govorenje, dakle 1) riječ, govor, poslovica, tvrdnja, poučak, dokaz, izvod; usmeni prijedlog, dogovor, zaključak, zapo vijed, obećanje (s inf. fut.); u sing. ili plur. govor, besjeda, govorkanje, brbljanje, prazne riječi, izlike; samo u plur. dogovor, razgovor, vijećanje; pripovijedanje, pripovijest, priča, poruka, glas, slava, aps. i (περί) τίνος ο kom ili ο čem; ώς εΕπεΐν λόγω da jednom riječju (ukratko) kažem;

[5] Iv 1,14

[6] Iv 10,15-17

[7] Iv 14,24-26

[8] παρα-κελεύομαι, dep. med., 1) zapovijedati, nalagati, savjetovati, preporučivati. 2) dovikivati, opominjai, pobuđivati, nagovarati, sokoliti