Iv 14, 23-29
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. Tko mene ne ljubi, riječi mojih ne čuva. A riječ koju slušate nije moja, nego Oca koji me posla. To sam vam govorio dok sam boravio s vama. Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh. Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje. Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši. Čuli ste, rekoh vam: ’Odlazim i vraćam se k vama.’ Kad biste me ljubili, radovali biste se što idem Ocu jer Otac je veći od mene. Kazao sam vam to sada, prije negoli se dogodi, da vjerujete kad se dogodi.«
Dijalog
U Djelima apostolskim Pavao i Barnaba raspravljaju s ljudima iz Antiohije koji su ušli u zajednicu kršćana i od njih tražili da se obrežu po običaju Mojsijevu. Zahtjevaju da se nikome tko iz poganstva ulazi u kršćansku zajednicu ne nameće takvo što. Pismo u kojem to pojašnjavaju, završavaju s riječima: “Zaključismo Duh Sveti i mi ne nametati vam nikakva tereta osim onoga što je potrebno: uzdržavati se od mesa žrtvovana idolima, od krvi, od udavljenoga i od bludništva. Budete li se toga držali, dobro ćete učiniti.” Pozivaju se na Duha Svetoga. O istom Duhu govori i Isus, kao o nekome koga će “koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh”. O čemu je riječ?
Vratimo li se u Stari Zavjet naići ćemo na više mjesta kako stoji: “Reče Bog” ili netko “reče Bogu”. Pogledamo li tekstove u kojima to stoji, shvatit ćemo kako postoji jedna razlika: do pojave kraljeva Bog se redovito obraćao ljudima koje je odabrao, no nakon pojave kraljeva Bog se počeo drugačije obraćati ljudima. Bog je očito netko tko je spreman za dijalog s čovjekom.
Same početak Knjige Postanka, daje za razumjeti kako Bog govori u djelu stvaranja svijeta još dok ne postoji čovjek kojemu bi se obraćao. Nitko ne govori u prazno. To bi u najmanju ruku bilo čudno. Govoriti sam sa sobom!? Očito je da se u tom djelu stvaranja Bog obraća u sebi nekome: sve to otkriva jedan nutarnji dijalog Boga. Upravo taj dijalog potiče nas razmišljati o Bogu kao o Trojstvu, Trojedinom Bogu. Bogu koji je Jedan, ali istovremeno živi kao Trojstvo. Sama riječ dijalog[1] sa grčkog prevodimo kao razgovor s nekim. To je razgovor koji pretpostavlja kako imate sugovornika s kojima dijalogizirate[2], odnosno zajedno razmišljate o nečem, istražujete, dogovarate se. Dijalog pretpostavlja nekoga s kim zajedno razgovarate, a prefiks dia[3] u dijalogu pretpostavlja da se obraćate nekome, odnosno da svoje riječi ne zadržavate za sebe. Dia u osnovi znači destinaciju izvan sebe kojoj je usmjerena neka radnja.
Božji plan
U Knjizi Postanka u hebrejskom izvorniku stoji: “Bog je rekao[4]” (wayyomer elohyayim). Prva riječ zapravo je pisana u prošlom vremenu i sama za sebe znači “I On je rekao[5]” (hebr. wayyomer). Hrvatski prijevod u tom smislu ne slijedi grčki[6] (Bog je rekao), koji je dosljedan prijevodu u vremenu, pa hrvatski jezik sadašnjim vremenom cijelu radnju smješta u prošlost (Reče Bog)[7]. Hrvatski jezik u ovom slučaju bogatije govori o Bogu koji je izvan vremena, u kojem su i prošlost i budućnost jedan “sadašnji trenutak”.
U nastavku se otkriva dijalog: Bog daje prijedlog “nekome” da se stvori čovjek: “I reče Bog: »Načinimo čovjeka[8]”. Hebrejski izvornik sve opet smješta u prošlost, ali se govori o djelu koje nije stvar samo jedne osobe: “Napravili smo čovjeka na svoju sliku[9]” (hebr. nahasaterha adm betzalmealnoo). U grčkom prijevodu se sada koristi sadašnje vrijeme, ali množine: “Učinimo[10]” (prevodimo ga sa “načinimo”). Sam način grčkog prijevoda govori o svečanosti odluke. Kao da Bog želi kazati: sada ćemo napraviti najvažije od svega stvaranja. I Bog stvori čovjeka.
Ova množina (načinimo) govori kako Bog dijalogizira. Ne priča sam za sebe, već se obraća “nekome”. Grčki prijevod sada otkriva jednu drugu stvar: Bog govori, ali ne govori “sebi u bradu”, već se obraća nekome i to u jednom dijalogu koji otkriva plansko promišljanje. Otkriva kako je sve stvorio s nekom svrhom, kako nije stvarao svemir jer mu je bilo dosadno. Naime, grčki jezik razlikuje jedan govor u sebi, govor koji je jedno neizrečeno promišljanje za samoga sebe. Za takvo što koristi riječ “logon didonai eaut¨f[11]” koju prevodimo kao promišljanje u sebi, za sebe. No, prevoditelj jasno koristi izraz: “I reče Bog”- reče “nekome”.
Božja šutnja?
Pogledajmo ponovo malo u Sveto Pismo. Uočit ćemo jednu stvar: do pojave kraljeva Bog je govorio čovjeku. Obraćao se Adamu, Kajinu, Noi, Abrahamu, Sari, Mojsiju, sucima. Nakon što je obećani narod odlučio imati kralja da vlada nad njim, Bog se drugačije obraća čovjeku. Prorocima se obraća u viđenjima, a zadnji kralj kojem se izravno obraća je Salomon. Od Salomona nalazimo jednu drugačiju komunikaciju. Prorcima se objavljuje u viđenjima, u njihovoj nutrini, a svima drugima nalazimo obraćanje u jednom smjeru: čovjek moli Boga, ali Božji govor se ne naglašava riječima. Bog sada komunicira samo uslišanjem ili neuslišanjem. Zar je Bog prestao govoriti?
Odgovor na ovo pitanje treba potražiti u Poslanici Hebrejima: “Više puta i na više načine Bog nekoć govoraše po prorocima; konačno u ove dane progovori u Sinu.[12]” Ovo nas navodi razmišljati kako Bog nije prestao govoriti čovjeku, već se čovjek našao nesposoban prepoznati Njegov govor! Patrijarsi su bili ljudi koji su govor Boga prepoznavali jasno. Prepoznavali su ga u sebi. Može li danas itko takvo što tvrditi? Postoji očito jedna razlika u načinu života koja dopušta čovjeku razmišljati jasno o Božjem glasu u sebi. Čovjek, s vremenom kao da prestaje prepoznavati Božji glas u svojoj savjesti i ne odazivlje se na njegovu ponudu spasenja. Ovo prepoznavanje uvijek je vezano s našom grešnošću, s načinom života u kojem se često opredjeljujemo za nešto što nas udaljava od Boga. Ova blizina Boga vezana je uz grijeh koji nas udaljava od tog nutarnjeg krika Boga u nama. Krika za nama!
[1] διάλογος, δ, razgovor, dijalog
[2] διαλογισμός, δ, proračunavanje, istraživanje, razmišljanje, misao, razgovor; δια-λογίζομαι, dep. med., 1) razmišljati. 2) zajedno istraživati
[3] διά, prep., poet. i iza padeža, ali bez anastrofe. — 1. s gen. 1) mjesto: kroz, preko; po, uz, uzduž, pokraj; τω λόγω έ”ς τίνα obratiti se na koga
[4] וַיֹּ֥אמֶר אֱלֹהִ֖ים
[5] וַיֹּ֣אמֶר
[6] καὶ εἶπεν
[7] Post 1,3 i slijedi
[8] Post 1,26
[9] נַֽעֲשֶׂ֥ה אָדָ֛ם בְּצַלְמֵ֖נוּ
[10] ποιήσωμεν
[11] λόγον διδόναι έαυτφ u sebi promišljati
[12][12] Heb 1,1-2