Neću vas ostaviti kao siročad
Riječima ovoga naslova Isus je obećao poslati Duha Svetoga, Tješitelja, Branitelja, po kojem će se Bog svima očitovati na jedan poseban način: svima se stavlja na raspolaganje. Sada Boga po Duhu možemo upoznati na drugačiji način, u duši. Duh Sveti čini Boga razumljivim u mjeri u kojoj je to čovjeku potrebno za spasenje. Zaodjeva nas sinovstvom Krista kako bismo se poučavali razabirati volju Boga u svom životu, u konkretnim situacijama, na jedan naravan i spontan način. Zaodjeva nas Kristom da djelujemo poput Sina Božjeg, da se pokorimo Božjoj volji onda kada to ne ide u korist nama, kako bismo razumjeli ono što je ljudima nelogično ili prihvatili ono što nam nije ugodno, ali nas vodi spasenju. Želi nam kazati kako nismo sami nikada s Bogom, kako nismo siročad u ovom svijetu.
Duh Sveti poučava nas u dubini duše kako razumjeti Krista u svojem životu, a za razumjeti nekoga morate razumjeti duh njegova postupanja, njegova govora; za razumjeti Krista, morate imati najprije Kristov duh. Stoga Duh otvara prostore ljudskom razumijevanju u mjeri u kojoj je potrebno da vjeruje da Krist jest Gospodin, da čovjek bude prisan s Kristom, da prisloni glavu na njegove grudi.
Novost koju unosi Duh Sveti u život čovjeka jest jedno drugačije shvaćanje grijeha: „A kad On dođe, pokazat će svijetu što je grijeh, (…), grijeh je što ne vjeruje u mene“. Sa Duhom, grijeh prestaje biti puko kršenje zakona i postaje stvar ljubavi prema Bogu. Grijeh postaje odbijanje ljubavi i Božje naklonosti. Tako Duh Sveti otkriva kako je svaka nevjera povezana s raspećem i križem, pa i ono što javnom mnijenju djeluje bezopasno, Duh otkriva posljedice i upozorava u duši čovjeka pozivajući na oprez, budi strah Božji, čovjekov pogled upravlja na križ. Duh Sveti tako svaku stvar dovodi u vezu s križem, jer zapravo samo u odnosu na križ vidimo koliko smo grešni- u odnosu na onoga koji je bez grijeha.
Kako Duh Sveti djeluje u čovjeku?
Sveti Ćiril Jeruzalemski pojašnjava djelovanje Duha u čovjeku: „Njegovo je djelovanje u duši nježno i jednostavno, a iskustvo tog djelovanja je ugodno i lijepo, a teret kojeg može donijeti lako se nosi. Njegov je dolazak poput svjetla koje osvijetli razum i dadne spoznaju. Dolazi nam sa jednom dobrotom zaštitnika; jer nas dolazi spasiti, liječiti, poučiti, savjetovati, osnažiti, utješiti, pojasniti. Prije svega dolazi u razum čovjeka koji ga prima, a potom, po djelima istog čovjeka, ulazi u razum drugih ljudi. Na isti način kao što netko izađe na svjetlo dana i vidi ono što prije nije mogao, tako i oni koji se nađu dostojni primanja Duha Svetoga, primanjem duha koji osvjetljuje dušu, izdižu se iznad naravnog shvaćanja stvari i počinju shvaćati ono što prije nisu mogli”[1].
Ta promjena bi trebala biti prihvaćena na jedan naravan, spontan način, ali njezini učinci u duši tako su snažni da čovjek ne može ostati ravnodušan ni u čemu što radi: sve što radi sada nastoji napraviti radi Boga, ispravno, dobro, čestito,… „Pogledajmo preobrazbu koju napravi Duh Sveti u srcu u kojem obitava. Na lagan način taj čovjek prestaje uživati u zemaljskim stvarima, a bavi se nebeskim; strah i trepet se pretvraju u snagu duše. Vidimo jasno kako se to dogodilo sa učenicima, koji su se jednom osnaženi Duhom, prestali bojati svojih progonitelja, i ostali u svemu sjedinjeni Kristovom ljubavlju”[2].
Svaki čovjek po svojoj prirodi želio bi biti dobar i volio bih da ga svi doživljavaju kao ispravna čovjeka. Upravo u tome pomaže Duh Sveti. On čovjeka upravlja takvom životu, a po tome ga zapravo upravlja k sebi, u nebo. „Premda nedohvatljiv po svojoj prirodi, Duh je pristupačan po svojoj dobroti, pa svakoga ispunja svojim darovima, ali se ostvaruju darovi samo na onima koji su tih darova dostojni, i ni u koga na istu mjeru, već darove raspodjeljuje sukladno vjeri svakog čovjeka”[3]. Duha zato nerijetko prikazujemo slikom vjetra koji puše gdje hoće i kako hoće. On je Duh posvetitelj, koji djeluje u svakom koji mu otvori svoje srce za djelovanje, a to uvijek najprije ide čvrstom odlukom o jednom ispravnom kršćanskom životu. Takvu odluku Duh oplemenjuje mijenjajući čovjeka na jedan spontan način.
Voda, vatra, golubica
Sve dakle počinje odlukom, ali odluka nije dovoljan sama po sebi. Odluka može biti prisutna u čovjeku bez da se ikada realizira. Stoga, Duh svojom silom krijepi čovjeka u nastojanjima da odluku o kršćanskom životu i provede. Ova Sila jest sila Božje ljubavi koja sjaji čistoćom, pa Duh naprije pomaže pri čišćenju od grijeha, jer „Duh sveti djeluje po svakom čovjeku koji je čist u svojim nakanama i nagnućima”[4]. Nije čudno što, kada o Duhu Svetom govori, Isus spominje živu vodu, vodu koja čisti i krijepi život koji bi se sam po sebi osušio. Pri tom valja misliti kako se ovdje ne rado o nekom čistunstvu koje se temelji na popisu grijeha i štete. To ne bi bila milosrdna ljubav, jer onaj koji voli zaboravlja i oprašta sve greške onog kojeg voli. Tako nas Duh pomaže očistiti se, krijepi nas i u svemu najprije upravlja opraštenju grijeha. Čini da pred Boga dolazimo raskajani.
„Mi smo poput glinene posude koja se najprije treba isprati vodom, potom se treba ojačati i usavršiti u vatri duhovnoj (Bogom, koji je kao vatra koja oblikuje); i to je način na koji primamo Duha Svetoga koji nas usavršava i obnavlja”[5]. Ognjem svoje ljubavi, Duh nas oblikuje i ražaruje istu ljubav u nama da ustrajemo. Stoga se pored vode, Duh često prikazuje i slikom ognja. Ta ljubav nas oblikuje tako da postanemo spremni na žrtvovanje sebe radi drugih- poput Isusa Krista. U Starom Zavjetu golubica je bila slikom žrtve, pa se i na krštenju na Jordanu Duh s neba prikazao u obličju goluba, kojom često prikazujemo Duha Svetoga.
Posinjenje
Primanje Duha Svetoga za cilj ima posinjenje čovjeka od strane Boga. „Duh Sveti, koji je Ljubav, poučava nas kako taj božanski život utisnuti u sebe; i consummati in unum (Iv 17,23)- postavši jedno s Kristom, možemo postati ljudima ono što Augustin govori o Euharistiji: znak jedinstva, sveza ljubavi (O Evanđelju po Ivanu 26,13)”[6]. Gospodin nam sinovstvom Božjim pripravlja put, priprema nas same za ulazak u nebo i pristup Ocu nebeskom. Ipak, „po Duhu Svetom ne zamjenjuje se nebo, već nam se omogućuje da se uzdignemo na nebo nakon posinjenja, po kojem sa sigurnošću Boga možemo zvati Ocem, po sudioništvu u Kristovoj milosti, po pravu da se zovemo sinovima svjetla, a to znači biti sudionik vječne slave i trajnog blagoslova, kako u budućem tako i u sadašnjem životu (…)”[7].
Što u konačnici Duh radi u čovjeku? Daje mu poticaje za postupanje u svakodnevici koje bi čovjek trebao prepoznati u sebi. Svi ti poticaji nisu uvijek ugodni. Češće su zahtjevni i neugodni. Ali, tako je to sa onima kojima se puno daje: on njih se i nešto očekuje. Ipak, djelovanje Duha u čovjeku ne iscrpljuje se samo u upoznavanju križa, u shvaćanju što i kako treba napraviti, već u nečem posve drugom. Bog nas Duhom vodi i poučava kako bismo na kraju shvatili kako i koliko nas voli. Kako bismo shvatili da smo voljeni od Boga i živjeli s tom spoznajom na jedan drugačiji način. Jer, onaj koji se osjeća voljenim, koji zna da je voljen, uvijek postupa u svemu s drugačijim motivima, s drugačijim žarom, spreman na sve. „Duh koji u dušama blaženika kliče Abba- Oče, znade dobro tko je pao ili sagriješio, pa nakon svoje žalbenice ostavlja grijehe pred svetohraništem svoga tijela, (…) Duh takve zagovara pred Bogom silnim suzama čovjeka, čineći tako naše tuge svojima i naše jade svojima”[8].
[1] Sveti Ćiril Jeruzalemski, Kateheza 16, o Duhu Svetome, 1
[2] Sveti Ćiril Jeruzalemski, Komentar o Evanđelju po Ivanu, 10
[3] Sveti Bazilije Veliki, O Duhu Svetome, 9,22-23
[4] Sveti Bazilije Veliki, Komentar Izaije, 3
[5] Didimo Aleksandrijski, O Presvetom Trojstvu, 2,12
[6] Sveti Josemaria Escriva DE BALAGUER, Susret s Kristom, 87
[7] Sveti Bazilije Veliki Veliki, O Duhu Svetom, 15
[8] Origen, O molitvi, 2,3