Evo Jaganjca Božjeg

Slušamo riječi Ivana Krstitelja: „Evo Jaganjca Božjeg koji odnosi grijeh svijeta!“ Ivan je dobro znao zadaću svećenika u Hramu: ubijao je žrtveno janje koje se donosilo kao naknada za grijehe. O čemu je mogao razmišljati jedan židov koji bi tako za svoje grijeh ponudio janje? Gledajući ubijanje janjeta, trebao je misliti kako ono što se događa janjetu, treba zapravo dogoditi s njim. Janje je zauzelo mjesto grešnika i u svoju smrt unijelo ono što čovjeka odvodi u smrt i daleko od Boga- unijelo je grijeh čovjeka.

Međutim, janje ne može oprati grijehe čovjeka. Čovjek je uvijek odgovoran za njih i ne može se „na daljinu“ postići oproštenje i dati naknadu za štetu grijeha. Stoga Ivan naglašava kako je Isus onaj koji je došao zauzeti mjesto svih jaganjaca koji su se žrtvovali. Kao pravi Čovjek, zauzeo je mjesto grešnika. Kao pravi Bog, može oprostiti ono što samo Bog oprostiti može, ali može dati i naknadu za grijehe onoga koji mu se utječe.

Nakon istočnoga grijeha, Bog je zatvorio vrata neba, zapečatio ih je i u nebo ni najveći pravednici nisu mogli. Nastao je jaz između Boga i čovjeka- jaz koji je mogao premostiti samo netko poput Isusa koji je bio i Bog i Čovjek. Isus Krist, bogočovjek, premostio je jaz svojom ljudskošću i otvorio čovjeku- grešniku put u nebo, put prema Bogu. U Knjizi Otkrivenja stoji kako jaganjac koji je zaklan otvara vrata neba onima koji su ubijelili svoje haljine jaganjčevom krvlju. Židovi su uzimali krv jaganjca koji se žrtvovao i prskali krvlju rogove oltara. Prskala je krv i one koji su to janje donijeli za žrtvu. Isus, Jaganjac Božji sakramentima, prije svega krštenjem prska svojom krvlju čovjeka, a poslije tom krvlju u ispovijedi i pričesti izbjeljuje njegove haljine i čini ga spremnim za ulazak u nebo koje je sam Jaganjac otvorio svima. Kako shvatiti ovaj otvoren put u nebo?

Pripadnost

Pavao u svojoj Prvoj poslanici Korinćanima kršćane naziva svetima, pozvanima od Krista. Kršćani su se doista među sobom tako i nazivali, ali ne zbog nekog uštogljenog ponašanja zbog kojeg su sebe dražli boljim od ostalih, već zbog sasvim drugih razloga. Prije svega, kršćani su u Pavlovo vrijeme živjeli jednu neugodnu stvarnost u kojoj su bili proganjani u više navrata. Oni nisu dizali revolucije i pobune kako bi nametnuli svoj kršćanski stil života. Jednostavno su bili uronjeni u život naroda u kojem su prebivali. Ipak, bez obzira na to kako su se osjećali ili nazivali, važnije im je bilo da se među sobom prepoznaju kao kršćani.

Možemo kazati kako su pripadali nekom narodu, ali su zapravo svoju pripadnost vezivali jedino uz Krista. I upravo u toj povezanosti s Kristom vidjeli su ispunjenje svoga života. Kako su shvaćali sebe u svijetu ti kršćani kroz povezanost s Kristom? Prije svega kao cilj svojega života vidjeli su nebo. Problem je što su morali najprije proživjeti jedan život na zemlji da bi do cilja stigli. Možda možemo preformulirati pitanje: kako su shvaćali sadašnji život kojem je cilj bio u nebu?

Tuđinci

Nebo i vječni život povezivali su sa životom kojeg su živjeli: nebo je shvaćano kao grad- polis, koji ima svoga vladara, svojega kralja. Kako bi pripadali nekom gradu ili se zvali građanima nekog grada, morali su steći određena prava. Ne treba zaboraviti kako su većina kršćana u to doba bili prije svega stranci u gradovima u kojima su živjeli. Gradovi u kojima se odvijao život bili su kozmopolitski gradovi, mjesta miješanog stanovništva koje je stalno dolazilo i odlazilo. Ljudi su se miješali. Svaki je došljak u početku bio stranac koji je u gradove donosio svoju kulturu, bez obzira jesu li se ondje naseljavali duže ili kraće vrijeme. Tako su i kršćani u većini slučajeva bili paroikoi1– oni koji su se naselili u tuđini, pokraj nekoga, ali ne u svome kraju. Kako je to često imalo niz prednosti, građani su ih počeli prihvaćati i s vremenom im davati određena prava.

Pravo na građanstvo bila je kategorija koja se stjecala. Trebalo je dakle ispuniti određene uvjete kako bi došljaci počeli stjecati određena prava kao i domicilno stanovništvo koje je većinu prava dobivala po rođenju. Pravo se može dobiti kao mogućnost, ali da bi se ostvarilo, potrebno je djelovati, steći ga, osvojiti ga. Trebalo je ispuniti određene uvjete pripadnosti nekoj sredini.

Tri su temeljne odrednice shvaćanja stjecanja ovoga prava. Prije svega grčko, jer prevladavajuća kultura ovoga vremena bila je helenska. Grčko shvaćanje prava podrazumijevalo je prije svega pravo na sudjelovanje u političkom životu, svojevrsno političko pravo. Ovo je zapravo jedan oblik prava na upravljanje koje štiti nositelja prava- ne samo osobu, već i njegov posjed, sva njegova dobra. Budući da se život odvijao u Rimskom Carstvu, ni rimsko shvaćanje prava nije zanemarivo. Ono donosi pravo na naslijeđe pored ovog prava na upravljanje. Osim toga donosi jedan imunitet na poreze, davanja državi, vojnu službu ili sve oblike teških službi. Rimsko pravo štiti svoga građanina od nevolja i daje mu imunitet. Na ovaj se način štiti svaki koji je, poput Pavla primjerice, bio punopravni rimski građanin. To pravo nitko nije smio ugroziti. Samo onaj koji ima to pravo može ugroziti samoga sebe, odnosno svoje pravo tako da napravi u svojoj slobodi nešto što će to pravo poništiti ili umanjiti. Mora napraviti nešto protiv zakona koje mu je osiguravalo to pravo.

Stanovnici neba

U ovakvim okolnostima počela se shvaćati potreba za nečim što shvaćamo kao dvojno državljanstvo. Ono podrazumjeva život u okolini, pravo na upravu i imunitet, ali istovremeno i pravo na zadržavanje vlastitih nutarnjih zakona. Taj zakon u kršćana bio je zakon ljubavi Kristove i samo vršenjem tih zakona krašćani su shvaćali kako stječu pravo na nebo koje je za sve otvorio Krist. Dakle, kao što su pravo na građanstvo stjecali poštivanjem građanskih zakona, tako su pravo na nebo stjecali poštivanjem Kristovih zakona ljubavi. To nije nešto što se ostvaruje vršenjem pravila, već pravo koje se ostvaruje bratskom ljubavi. Bratska ljubav pretpostavlja život s nekim tko te voli, pa su dobro razumjeli Ivanove riječi: ne možeš ljubiti Boga kojeg ne vidiš, ako ne ljubiš brata kojeg vidiš.

Kršćani su tako živjeli kao građani ovoga svijeta, ali istovremeno su živjeli tako da zadobiju pravo na nebo. Pravo na nebo im je donosilo nešto posebno. Prije svega imunitet od kazne za grijeh. Utjecati se Kristu iskreno znači gledati u Jaganjca koji oduzima grijehe svijeta i shvatiti da bi se meni trebalo dogoditi ono što se dogodilo Kristu na križu. Takav pogled na križ trebao bi me potaknuti da promijenim svoj život, da doista napravim sve što je god potrebno da zaslužim pravo na nebo. Da, da zaslužim, jer pravo, kako god se treba zaslužiti, tako se može i izgubiti nesretnim i grešnim životom.

Osim imuniteta, pravo na nebo nas uvodi u zajedničko dijeljenje dobara, baš kao i u nekoj dobro organiziranoj državi. U takvoj državi netko doprinosi više, a netko manje- koliko tko može, ali postoji zajedničko dobro (mir, sigurnost, materijalna pomoć,..) od koje svi imaju koristi. Tako svatko može imati koristi od nečije svetosti: netko može izmoliti moje spasenje, netko može podnijeti žrtvu za moje spasenje, baš onako kako je to Krist radio. Ovo pravo na dijeljenje zajedničkih dobara nije nikakvo upravljanje nečim, već je riječ o korištenju dobara koja nam se nude, na koja smo stekli pravo. Poput primjerice sakramenata. U Rimskom carstvu građani istoga podrijetla ili prava mogli su se udruživati u zajednice radi zaštite svojih dobara. To su rimljani nazivali politeuma, koji najčešće prepoznajemo kao koloniju. Oni koji su imai dvojno državljanstvo u politeumi, bili su zaštićeni, imali imunitet od zakona države.

Tako su se kršćani trudili živjeti sadašnji život na zemlji, kako bi zadobili onaj u nebu. Kako bi zapravo iskoristili pravo na nebo. Nebo je za njih bio grad u kojem je vladao Krist, stoga su se na zemlji vodili Kristovim zakonima. Njihova prava domovina bila je nebo, a ovdje su sebe vidjeli kao strance, došljake, ljude u proalzu ovim životom.

Bilješke:

  1. Παρoικία, boravak u tuđini, u korjenskoj je vezi sa nečim; περί-οικος , s osob. fem. περιοικίς, ίδος, ή, α) koji naokolo stanuje, okolni, susjedni; čim, τινός τι; περι-οικέω unaokolo stanovati; παρ-οικίζομαι, jon. pas., aor. -οικισθήναι, kraj koga naseliti se, τινί παρ οικοδομέω kraj čega zidati, dalje graditi πάρ οικος, koji kraj koga stanuje, susjed ↩︎