Nedjeljno evanđelje: Gozba Jaganjčeva

28_NEDJELJA_KG_A

Mt 22, 1-14

Računati s nekim

Svi mi imamo svoja očekivanja, koja mogu biti realna ili nerealna, ali unutar tih očekivanja slažu se polako naše „računice“, tihi nutarnji scenariji budućnosti. U scenama¹ vlastitih očekivanja, obično smo mi glavni glumci (možda i još poneko tko nam je iznimno važan) i scenografi², a svi drugi uključeni su u naše scenarije. No, kako i drugi imaju svoja očekivanja, ta naša uprizorenja budućnosti pokazuju zapravo s kim računamo i uključuje očekivanja od ljudi koji bi trebali računati s nama u njihovim scenarijima.

Kada čovjek shvati kako netko „ne računa s njim“, kako ga zaobilazi ili potpuno ignorira u svim računicama, nerijetko se osjeća duboko povrijeđenim i poniženim. Osjećaj da netko ne računa s tobom ravan je osjećaju odbacivanja. I nije tu riječ samo o emocijama koje signaliziraju kako stvari ne stoje kako smo očekivali, već o puno dubljoj stvarnosti. Riječ je o rani koja govori o povrijeđenom dostojanstvu. Odbačeni čovjek zapravo djeluje nedostojan nečijeg scenarija. I to boli strašno.

U kulturi modernoga čovjeka ovaj osjećaj zarobljen je shvaćanjem slobode koja danas iz svoga vidokruga gubi bližnjega i sve usmjerava pojednicu. Primjerice, događa se kako roditelji računaju unaprijed u nekim svojim pothvatima sa pomoći svoje djece (ne govorim sada o tiranskom odnosu, već o nečem normalnom). Pomoć od onih koje su odgajali za njih je sasvim normalna stvar. Ta dali su im svu svoju ljubav u životu. Nije rijetkost kako djeca, pozivajući se na svoju slobodu, na privatnost, neugodno reagiraju na roditeljske „računice“. Odbijaju biti dio nekog mini- scenarija svojih roditelja.

U pravilu se čuju opravdanja tipa: „i ja imam svoj život“, „to se ne uklapa u moje planove“, „prezauzet sam“, „ne možete vi upravljati mojim životom“, „nećete vi odlučivati za mene“,… Što ovo odbijanje zapravo pokazuje? Prije svega, pokazuje kako je čovjek usmjeren samo sebi. No, pokazuje kako i ne razumije roditeljsku ljubav. Neće roditelj nametati neke nenormalne stvari djeci, ali činjenica da „računa s njima“ pokazuje kako ih roditelj voli. To je „račun iz ljubavi“. Ponovit ću: ne govorim o situacijama u kojima roditelji prelaze granicu zdravog postupanja u kojem nastoje upravljati životom svoje (odrasle) djece. Kada bi sve bilo u redu sa odgojem, ta djeca bi shvatila roditeljsku ljubav ispravno i napravila žrtvu napustivši nešto „svoje“ iz ljubavi prema njima. Na žalost, sve češće nalazimo roditelje koji ostaju razočarani odbijanjem svoje djece da sudjeluju u njihovim planovima, da im pomognu.

Nije mi namjera tražiti krivca za ovakve stvari. Ima krivaca na sve strane. Ono što želim naglastiti jest kako netko s nama često računa jer nas voli! Ne zbog tiranskog odnosa. Tako i onaj koji biva odbijen u svojim računicama zasigurno ostaje duboko pogođen. Upravo onako kao i kada mi ispadnemo iz nečijih scenarija i kada se ne računa s nama, premda smo to očekivali. Riječ je o ljubavi koja je povrijeđena u nama, ljubavi koja ostaje bez odgovora na svoje darivanje i nerijetko dovodi u pitanje čovjekovo dostojanstvo. Ne treba zaboraviti kako se dostojanstvo roditelja oblikuje činjenicom kako čovjek može biti roditelj samo ako ima svoje dijete i obrnuto; dostojanstvo djeteta niče iz roditeljskog odnosa.

Poziv probranim gostima

Isusove prispodobe o Kraljevstvu nebeskom kao svadbenoj gozbi, te Izaijina slika Božje gozbe s najfinijim jelima i vinima za sve narode postaju jedna od središnjih Isusovih metafora za Božje kraljevstvo. Isus priču počinje sa pozivom kralja na svadbu svoga sina. Kralj je dakako Bog- Otac, a sin jest Sin Božji- Isus Krist. Kralj najprije na svadbu poziva probrane goste, ono koji su mu najbliži, koje sam odabire, koji su mu najmiliji i u koje se pouzdaje. U slici tih izabranika nalazimo izabrani narod- Izrael, kojeg je Bog odvojio od ostalih naroda za sebe. Postali su narod Božjim odabirom i svoje su dostojanstvo crpli iz tog odabira Boga. Narod su postali zbog Boga, a nije Bog postao Bog zbog naroda.

Oni koje poziva, uglavnom su zanemarili kraljev poziv. Nisu se odazvali i našli su tisuću opravdanja. Time su zapravo jasno dali do znanja kako im kralj- zbog kojeg su postali ljudi posebnog dostojanstva- nije na prvom mjestu. Sve drugo im je bilo važnije od kralja i odlazak na svadbu bio im je napor kojeg sebi nisu htjeli priuštiti. Konačno, neke od slugu koje je kralj poslao, pogubiše. Jednako su postupali Izraelci sa prorocima koje im je Bog slao kako bi ih vratio k sebi. No, Izraelcima je bilo sve važnije od proročkih riječi. Važnija im je bila politika, gospodarstvo, zabave, dokolica. I, premda su oni uglavnom izvršavali odredbe Mojsijeva zakona, Bog im nije bio na prvom mjestu.

U priči o kraljevoj svadbi sada dolazi do neugodnog prevrata. Kralj prilično nasilno reagira, poubija sve i spali im gradove. Uništi sve. Isus, tim neugodnim riječima, zapravo poručuje Izraelu kako Bog ne računa više s njima! Ne uzima ih u obzir za svoje buduće planove!

Novi poziv svima

Kralj u prispodobi, koji je sve pripravio za gozbu s onima koje voli, sada poziva sve s reda. I dobre i zle. Bog, nakon brojnih razočaranja sa Izraelom, upućuje poziv svim narodima. Ne bira uzvanike. Ovo nas prije svega podsjeća kako Bog ne gleda na čovjeka onako kako to mi činimo. Zlo mu nije problem. On ne traži savršenog super-čovjeka, već izlazi čovjeku u susret sa milošću kako bi njegovo, grijehom palo dostojanstvo vratio tamo gdje mu je mjesto. Uz Boga.

Ovaj poziv svima izravno je ispunjenje Izaijina naviještanja da je gozba namijenjena svim narodima: „Gospodin nad vojskama spremit će svim narodima na ovoj gori gozbu od pretiline, gozbu od izvrsna vina, od pretiline sočne, od vina staložena.“ (Iz 25,16). Milost se više ne usmjerava samo na izabrani narod, već svim dolazi u izobilju.

Posljednji dio ove prispodobe opet nas dovodi do jednog dramatičnog ponašanja kralja spram uzvanika. Uzvanici su došli na svadbu, ali jedan od njih nije bio odjeven kako priliči. U drevnom orijentalnom običaju, kada bi bogati domaćin ili kralj priređivao veliku gozbu (pogotovo za ljude skupljene s ulice ili putnike koji dolaze izdaleka i nemaju vlastitu svečanu odjeću), svadbeno ruho se gostima dijelilo besplatno na samom ulazu u dvoranu.

Netko će ponoviti onu staru izreku kako „odijelo ne čini čovjeka“. Ipak, u posebnim prigodama, odijelo pokazuje koliko nam je stalo do nekoga. Stoga ne čudi što je odijelo u hebrejskom umu bila slika dostojanstva čovjeka. Sjetite se samo prispodobe o razmetnom sinu: kada otac odijeva jadnoga sina novim ruhom, Isus želi kazati kako će Bog zaodjenuti posebnim dostojanstvom svakoga tko mu se obrati, zamoli za oproštenje. Kada idete na vjenčanje od vas se očekuje da se „sredite“. Naravno, da se ne pretjeruje u tome kako biste se hvastali vanjštinom i time možda i ponizili nekoga, već da se uredite kako biste pokazali kako vam je stalo do onih koji su vas pozvali na svadbu, koji su računali s vama.

Vidjevši čovjeka nedostojno odjevena za svadbu, kralj ga upita: „Prijatelju, kako si ovamo ušao bez svadbenoga ruha?“ Najprije ga naziva „prijatelju“. Ova riječ u hrvatskom jeziku djeluje toplom, no grčki jezik jasno disocira razine prijateljstva. Bliski prijatelj tako se naziva –filios, ali Isus ne koristi tu riječ. Koristi -hetaire³, riječ koja označava osobu s kojom nemate bliskosti premda možda dijelite zajednički prostor ili interes. Riječ je odnosu u kojem postoji izvjesna udaljenost, nekada čak i negativna (primjerice, ljubavnica). Istu riječ Isus koristi u još dva navrata: na isti način obraća se gospodar radnicima prvoga časa kada se bune zbog izjednačavanja u plaći s radnicima posljednjeg časa; na isti se način Isus obraća Judi u Getsemanskom vrtu.

Kraljevo obraćanje čovjeku nije nimalo srdačno. Upravo suprotno, prilično je oporo i upućeno je nekome kome tu nije mjesto. Stoga ga prijekorno pita: „Kako si ušao ovdje?⁴“ Zgraža se zapravo kako je ignorirao sva pravila postupanja, kako je prošao pored kraljevih slugu koji su nudili svadbeno ruho svakome. Kralj shvaća kako je gost svjesno odbio ruho! Zapravo je zaobišao sav protokol i izdigao se iznad kraljevih pravila! Kralj kažnjava tog čovjeka izbacivanjem sa svadbe jer je omalovažio i obezvrijedio kralja koji mu je iskazao milost. Ušao je na gozbu pod svojim uvjetima i ne znači mu ništa kraljeva riječ.

Milost se daruje

Svadbeno ruho koje se daje na ulazu u svadbenu dvoranu slika je milosti koja čovjeka grijehom posrnula, uzdiže na posebno dostojanstvo. U kršćanskoj tradiciji i komentarima crkvenih otaca, svadbeno ruho uvijek je simbol krsne milosti. Kad se osoba krsti, odijeva se u bijelu haljinu, svećenik izgovara: “Krista ste obukli“. Baš kao i ruho na ulazu, Božje oproštenje grijeha i milost nude se potpuno besplatno i “zlima i dobrima”. Nitko sam ne može zaslužiti ulazak u Kraljevstvo, ali svatko mora prihvatiti taj dar milosti da bi u njemu ostao.

Ovo je opomena svima nama: nije dovoljno formalno pripadati Crkvi. Potrebno je dopustiti Božjoj milosti da nas mijenja iznutra, da nas zaodjene u milost. Nije dovoljno „postati“ kršćaninom. Tko uđe u zajedništvo s Bogom i zadrži svoje „haljine prljave do grijeha“, haljine staroga života, on sam sebe isključuje iz toga zajedništva, sa gozbe. Odbijanje svadbenog ruha, slika je svjesnog odbijanja čovjeka da postupa u skladu s onim što od njega Bog očekuje. To je svojevrstan oblik oholosti koja ignorira Božje zapovjedi i odbija milost u čovjeku koji ne želi promijeniti ništa na sebi. Koji će se ispovjediti i pričestiti, ali će radije nastaviti „po starome“ i neće se odreći haljina sebičnosti, taštine, mržnje,… neprimjerena života.

Ovakvim je ljudima zapravo sve važnije od Boga. Oni zaboravljaju da nije Bog postao Bogom jer su oni kršćani, već su oni postali kršćani zbog Boga i darom njegove milosti. Stoga ne mogu razumjeti one koji se ne zamaraju sa govorom Crkve o poštenu i čestitu životu, o čistoći u intimi, o nesebičnoj ljubavi spram bližnjih koja više gleda na potrebe drugih nego na svoje. Kada se ponašaju kako oni žele, pokazuju kako „ne računaju s Bogom“- kako ne računaju s milosti. Odbijaju je. Kada Bogu dadnete do znanja kako „ne računate s Njim“, kako ignorirate sakramentalnu milost odbacujući mogućnost da Bog bilo što u vama promijeni i ne uzimate u obzir Riječ Božju, mislite li kako će „Bog računati s vama za gozbu svoga Sina“?

Odbijanje milosti nije stvar izjave o odbijanju, već života kojim se pokazuje kako „sve mogu sam“, kako mogu raditi nekažnjeno što me volja. Mislim kako je najgora opcija primati sakramente, a potom nastaviti sa „ludim“ životom računajući kako će „Bog sve oprostiti“ kako to neki misle. Nije upitno kako će Bog sve oprostiti, ali milost Božja i sloboda čovjeka se ne poništavaju, već traže suradnju. Milost, koja je učinkovita sama po sebi, traži uvijek čovjekov pristanak po pitanju učinkovitosti. Onaj koji živi neprimjereno, stavlja joj prepreke, ne dopušta milosti da djeluje u čovjeku. Zapravo je odbija, ne računa s njom. Mnogi tako danas dolaze i na misu i na sve „evente“ (ove moderne) Crkve, ali se ne zaodjevaju u milost. Vlastito dostojanstvo definiraju svojim kriterijima postupanja i ne računaju pri tom s Bogom. Bog neće računati s takvima jer im je stotinu puta nudio „svadbeno odijelo“, ali su ga odbili.

Zastor i gora

Usmjerimo se malo na pitanje „svadbene gozbe“. Kralj- Bog Otac, poslao je Sina- Isusa Krista kako bi pripravio svoju Zaručnicu- Crkvu na svadbenu gozbu u nebu. Ovaj život na zemlji mogli bismo shvatiti kao pripravu za tu gozbu. Ipak, ta gozba Jaganjčeva nije samo stvar neba. Već sada imamo preokus te gozbe na zemlji. Sada se pripravljamo i ulazimo na gozbu. Čudom u Kani Galilejskoj (Ivan 2, 1–11), na kojem je Isus pretvorio vodu u vrhunsko, plemenito vino na svadbi, evanđelist Ivana najavljuje kako je s Isusom počela mesijanska gozba. To nije bila samo gesta ljubaznosti, već “znamenje” – znak da je započela eshatološka mesijanska gozba za sve narode koju je Izaija obećao. Gozba Jaganjčeva započela je prije samoga razapinjanja na križu i uskrsnuća.

Usporedit ćemo to sa jednom uobičajenom svadbom. Svadba ne počinje kada svatovi dođu u Crkvu na vjenčanje. Počinje puno prije. Svi se danima pripravljaju na taj divan događaj. Svi spremaju darove, odijela, uređuju se posebno za taj događaj. Svadba najprije počinje u srcima pozvanih. Oni pripremana za nju pokazuju koliko im je stalo do svatova. Dokle se god ne dođe u Crkvu i ne obavi vjenčanje, svi su slobodni pobjeći sa svadbe. Do trenutka sklapanja braka, sve je još neizvjesno. Trenutak sklapanja braka jest kulminacija svega. Tada se sve vidi: vidi se zapravo smisao svih priprema. Do tog trenutka- sve je moglo propasti. Do trenutka sklapanja braka, taj brak se još ne vidi- sve je „zastrto“ pripremama za slavlje. Brak postaje vidljiv onog trenutka kada se sklopi, postaje vidljivo ono zbog čega su se svi pripremali.

Zbog toga Izaija i piše: „Na ovoj gori on će raskinuti zastor što zastiraše sve narode, pokrivač koji sva plemena pokrivaše i uništit će smrt zasvagda.“ (Iz 25,7-8). Mjesto svadbe jest „na ovoj gori“. Riječ je o nebeskom Jeruzalemu, o gori Sionu. Za njega je to mjesto susreta Boga i čovjeka. Izaija vidi goru Sion kao mjesto na kojem se nalazi Hram, mjesto slave Božje, „shekinah“. To je novi Sinaj, novi Jeruzalem na kojem se Bog ponovo združuje sa svojim narodom. Ovaj put je to sa ljudima iz svih naroda- ne samo Izraelcima.

Izaija veli kako će se na toj gori raskinuti „zastor“ koji prekrivaše sve ljude. U starom svijetu, zastor⁵ ili pokrivač preko glave i lica⁶ bio je opći simbol tuge, žalovanja ili duhovnog sljepila⁷. Kada bi ljudi tugovali zbog smrti bližnjih, pokrivali bi glavu. Također, taj pokrivač simbolizira neznanje i duhovnu tamu u kojoj su živjeli poganski narodi, odvojeni od pravoga Boga. Činjenica da će Bog raskinuti taj zastor znači da će ukloniti tugu, otkriti istinu svim narodima i ukinuti duhovnu sljepoću. Rečenica opisuje „mrežu koja je istkana” ili „pokrov koji je razapet” nad svim poganskim narodima (goyim). Prorok slika sliku čovječanstva koje je uhvaćeno u gustu, tešku, neraskidivu paukovu mrežu smrtnosti. Ljudi se iz te mreže ne mogu sami izvući; Bog je taj koji je mora „progutati” kako veli Izaija. To je zastor smrti kojeg nitko ne može zaobići. Istovremeno je to zastor koji je “razapet” na takav način da ne dopušta pristup Bogu, pristup otajstvu. Čovjek je pred njom nemoćan i ne može je zaobići niti raskinuti.

Promislimo li malo bolje o ovim slikama, shvatit ćemo kako Izaija vidi čovjekov život na zemlji kao mrtvački odar. Čovjekove oči prekrivene su “zastorom” kojim se mrtvac prekrivao, a oni koji su pratili takav život bili su žalovatelji koji su također prekrivali glave pokrivačem. Izaija zapravo opisuje sprovodnu povorku kada govori o “zastoru” i “pokrivaču”. Ovaj govor potpuno je u suprotnosti o govoru o svadbi. Sahrana i svadba? To ne ide jedno s drugim.

Kidanje smrtnog zastora

Zapravo, govorom o svadbi Izaija najavljuje jedan prevrat koji će se dogoditi. Za njega je ovaj život zarobljen u smrti i to ropstvo smrti može ukloniti samo Bog. Pa kada Bog to i čini, Izaija to opisuje kidanjem i uklanjanjem zastora, mrtvačkog pokrivača.

Možemo sada povezati pojmove ranije spomenute: svadba na gori, pokrivač, uklanjanje smrti. Gospodin naš Isus Krist razapet je (poput smrtnog pokrivača) na gori Kalvariji. No, upravo na toj gori On pobjeđuje smrt. U trenutku njegove smrti, hramski zastor koji je odjeljivao Svetinju nad Svetinjama od ostatka Hrama se kida, razdire na dvoje (Mk 15,38). Smrt Boga, ulazak Boga u smrt na Klavariji označavo je kidanje pokrivača, skidanje zastora smrti nad čovjekom: čovjeku je otvoren pristup Bogu!

Istovremeno, na Klavariji počinje svadba, gozba Jaganjčeva. Čovjek se sada može zaodjenuti u neraspadljivo svadbeno odijelo milosti. Uskrsnuće Isusovo pokazuje da je smrt pobijeđena. Stoga, Pavao u svojoj glasovitoj raspravi o uskrsnuću mrtvih izravno citira upravo ovaj dio Izaije i to na način koji naglašava pobjedu nas smrću: „A kad se ovo raspadljivo obuče u neraspadljivost i ovo smrtno obuče u besmrtnost, tada će se obistiniti riječ napisana: Pobjeda proguta smrt. Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj?“ (1Kor 15,54-55). Pavao prepoznaje da je Isusovim uskrsnućem započelo ono što je Izaija vidio u proročkoj viziji. Isus je taj koji je uništio smrt, a kršćani u Njegovu uskrsnuću već sada imaju udio u toj pobjedi. Svi se mi krstimo u Kristovu smrt (Krista ste obukli), krstimo se zapravo u Kristovu pobjedu nad smrću! Tu se zaodjevamo u svadbeno ruho nebeskog slavlja i otvara nam se potpuni pristup Zaručniku po Zaručnici.

U Knjizi Otkrivenja nalazimo opise ovog konačnog skidanja zastora i brisanja suza. „Evo Šatora Božjega s ljudima! On će prebivati s njima: oni će biti narod njegov, a sam Bog bit će s njima. I obrisat će svaku suzu s očiju njihovih te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer – prijašnje uminu.“ (Otkr 21,3-4). U istoj knjizi nalazimo i poziv na gozbu Jaganjčevu koji odgovara Izaijinim riječima: „Blago onima koji su pozvani na svadbenu gozbu Jaganjčevu!“(Otkr 19,9) To je konačno ostvarenje Izaijina mišteha (banketa) – vječno zajedništvo Boga i proslavljenog čovječanstva.

Gutanje smrti

Kada Izaija govori o kidanju zastora, smrtnog pokrivača, koristi jedan zanimljiv glagol. Glagol בָּלַע (bala‘) u hebrejskom jeziku ne znači samo „raskinuti” ili „uništiti”. Njegovo primarno, doslovno značenje je „progutati”, „proždirati” ili „usisati”. U 8. retku dolazi do veličanstvenog obrata riječi: בִּלַּע הַמָּוֶת (Billa‘ ha-mavet) – „Progutat će smrt”. Smrt, koja je kroz cijelu ljudsku povijest bila neumoljiva neman koja u svoje ralje guta sve živo, sada sama biva progutana i pojedena od strane Boga.

Ovo „gutanje smrti“ neodoljivo podjeća na trenutke kada je Isus blagovao sa učenicima poslije uskrsnuća. Gospodin time anticipira govor o gozbi na nebu, ali i o onome što ostavlja nama na zemlji. Najprije pogledajmo čime su se hranili. U evanđelju po Luki, Isus jede s učenicima ribu i med (Lk 24,42.43). Potom, u evanđelju po Ivanu ponovo jede ribu i kruh (Iv 21,9-13). Riba se ponavalja u obrocima nakon uskrsnuća. Bila osnovna hrana tog podneblja, ali i duboki rani kršćanski simbol (grčki IXTHYS⁸ – Isus Krist, Sin Božji, Spasitelj). Med u saću simbolizira slatkoću i radost novoga života te puninu obećane zemlje u kojoj teku „med i mlijeko”.

Izraelci su bili narod kopna, a ne pomorci. U njihovoj kozmologiji, morske dubine (hebr. tehom) i veliko more (Mediteran) predstavljali su zastrašujuće mjesto. More je bilo simbol kaosa, tame, smrti i prebivalište morskih nemani poput Levijatana. Zato u Knjizi Otkrivenja, kada Ivan opisuje novo nebo i novu zemlju (konačni raj), on naglašava: „i mora više nema” (Otk 21, 1). Za Izraelca je nestanak mora značio nestanak straha, nesigurnosti i prijetnje smrću.

Isus i njegovi učenici nisu lovili na otvorenom oceanu ili velikom moru, već na Galilejskom jezeru (koje se u Bibliji naziva i Kineret ili Tiberijadsko more). Premda su ga nazivali „morem” zbog veličine u odnosu na okolni krajolik, ono je zapravo slatkovodno jezero bogato životom, koje je za stanovnike Galileje bilo primarni izvor hrane i gospodarstva, a ne prijetnja (iako je zbog geografskog položaja bilo podložno iznenadnim olujama, koje su apostole plašile, ali su ih poznavali).

Budući da je riba dolazila iz vode, ona za Izraelce nije bila predstavnik smrti, već čudesni dokaz Božje pobjede nad kaosom – život koji buja ondje gdje čovjek ne može preživjeti. Pri stvaranju svijeta (Post 1, 22), prva stvorenja koja Bog izričito blagoslivlja i zapovijeda im da se množe su upravo ribe i morska stvorenja. Riba je u židovskoj tradiciji postala arhetip plodnosti i obilja jer je njezino razmnožavanje skriveno od ljudskih očiju i zaštićeno pod vodom. Prema Levitskom zakoniku (Lev 11, 9), ribe koje imaju peraje i ljuske smatrale su se čistim životinjama⁹ (košer). Izraelci su ih redovito jeli, posebno za šabat, jer se riba smatrala blagoslovljenim jelom koje ne zahtijeva ritualno klanje poput kopnenih životinja.

Najbolji dokaz da riba predstavlja život i obnovu nalazi se u Knjizi proroka Ezekiela (Ez 47). U tom poznatom viđenju, iz obnovljenog Hrama izvire rijeka koja teče prema Mrtvom moru (koje je stvarni simbol smrti jer u njemu nema života). Ezekiel piše da će ta hramska voda ozdraviti slanu vodu. Dakle, dok je samo more/dubina doista predstavljalo strah, nestabilnost i smrtnu opasnost, riba je bila hrana koju je Bog iz tih dubina davao čovjeku za život. Kada Isus nakon uskrsnuća pred učenicima jede ribu, on ne dodiruje simbol smrti, već koristi hranu koja je za njih bila svakodnevni pojam preživljavanja, Božje providnosti i održanja života, jer ako je duboka voda (tehom, bezdan) za Izraelca bila prebivalište kaosa, tame i smrti, onda je riba jedino stvorenje koje u tom carstvu smrti živi i buja.

Bacajući mrežu u dubinu vode, ribar radi nešto dramatično: ulazi u prostor smrtne opasnosti (smrti) i iz smrti izvlači hranu za život. Isus čini upravo to u svom pashalnom misteriju. On dragovoljno silazi u najveću ljudsku „dubinu” – u smrt, grob i podzemlje (Šeol). No, on ondje ne ostaje poražen. Uskrsnućem On iz tog bezdana smrti izvlači novi, proslavljeni život i donosi ga ljudima kao hranu. Kada uskrsli Isus stoji pred učenicima na obali Galilejskog jezera i peče ribu na žaru, ili je pak jede u Jeruzalemu, poručuje im: „On više nije u vlasti dubine (smrti). Smrt više nema nikakvu moć nad Njim”. Držeći i jedući ribu, On simbolički pokazuje da je ono što je nekada dolazilo iz tajanstvenih i strašnih dubina sada pretvoreno u kruh svagdanji, u opipljivu stvarnost i dar zajedništva. Smrtonosna dubina morala je predati svoj plijen.

Kada Isus jede ribu sa učenicima nakon uskrsnuća pokazuje kako je progutao smrt: pojeo je ono što je smrt zarobila. Smrt (more) je grijehom čovjeka udaljila čovjeka od Božjeg blagoslova (riba). Sada, taj blagoslov postaje ponovo dostupan po Isusu koji je smrt pobijedio, kojem smrt ne može ništa. Riba (IHTYS) tako postaje slikom Krista- onoga koji može živjeti i u prostoru smrti, kojem smrt ne može ništa!

Gozba Jaganjčeva

Bog smrću svoga Sina radi prokret u odnosu spram čovjeka. Otvara mu prostor vječnog života i kida onaj zastor smrti koji ga je od Boga dijelio. Ne samo ga da kida, nego otire „svaku suzu s očiju“. Tako će Bog život čovjeka kojeg se uspoređuje sa sahranom, preobraziti u svadbenu gozbu kada skine smrtni pokrivač sa čovjeka. Obrisati će suze tugujućem zemaljskom putniku. Glagol מָחָה (mahah) koji se koristi za „brisanje suza“, ne znači samo „izbrisati”, već i „otrti”, „sravniti”. Kada ovo dovedemo u vezu sa odijevanjem krsnog odijela milosti, možemo razumjeti kako „brisanje suza“ znači i brisanje grijeha koji je čovjeka neizostavno vodio u smrt. Brisanje grijeha koji je čovjeka zastirao svojim smrtnim pokrivačem. Bog se ovdje ne pojavljuje samo kao moćni ratnik koji uništava neprijatelja (smrt), već kao brižan roditelj koji se saginje nad svakim pojedinim licem (kol-panim) kako bi prstom izbrisao suzu (dim’ah).

Bog je dakle, pripremio čovjeka za svadbu svoga Sina, za Gozbu Jaganjčevu na gori Sionu. Obrisao mu je suze i otvorio oči da može gledati drugačije na Boga, gledati na Boga u Sinu. Kada se prisjetimo Isusove večere sa učenicima na putu u Emaus, shvaćamo o čemu je riječ. U tom trenutku prelamanja kruha učenicima su se otvorile oči i prepoznali su ga, nakon čega je on iščeznuo ispred njih. Blagovanje sa Sinom, otvara oči da dijelom vide Boga, ali ne do kraja. Blagovanje sa Sinom polako nas uvodi u otajstvo, misterij Gozbe Jaganjčeve.

Otajstvo je takvo da se dijelom otkriva, dijelom ostaje skriveno u znakovima. Upravo to nalazimo u svetoj misi. Nalazimo sve elemente gozbe, svadbe, brisanja suza, skidanja zastora s očiju, zaodijevanja u milost. Stoga, sveta misa nije samo preokus nebeske Jaganjčeve svadbene gozbe, nego njena stvarnost koja se prolongira u vremenu, posadašnjuje.

Prije svega, posadašnjuje se na oltaru Kristova Kalvarijska žrtva- ulazak u prostor smrti i njegovo uskrsnuće- pobjeda nad smrću. Posadašnjuje se i ulazak u svadbenu dvoranu Jaganjčeve gozbe. Ulazi se u Zaručnicu- Crkvu. Ulazi se zaodjevanjem po milosti u ruho novog, svečanog života. Upravo tu skida pokojnički zastor s naših lica i brišu nam se suze propasti zbog grešna života. Na misi, Jaganjac i Crkva, koji se svadbom združuju u jedno: jedno Tijelo i jedan Duh, daruju uzvanike hranom vječnog života- hranom kojoj smrt ne može ništa, koja je iščupana iz dubina smrti Isusa Krista njegovim uskrsnućem. Daruju se hranom nepropadljivom, boljom i slađom od ikoje druge hrane. Po vjeri, po ispravnu životu skida se zastor smrti koji je dijelio čovjeka od Boga i čovjeku se otvara pristup gori Sionu, nebeskom Jeruzalemu.

U misi čovjek dobiva više od života kojeg živi. Dobiva nezasluženo, kao neočekivani dar od Boga. Jedino što se od čovjeka traži jest da se trudi oko svojeg života, da se bori sa vlastitom grešnošću i da u tome računa prije svega s Bogom; da računa s Onim koji ga želi pored sebe u vječnosti.

Bog želi da računamo s Njim u ovom životu kako bismo ga mogli gledati u vječnosti. Zbog toga nam daje u misi najviše što čovjek može primiti od života: vječnost. Pitam se stoga, shvaćamo li to doista tako, ili nas nije briga za svetu misu? Je li i nama važnije sve drugo u životu? Stavljamo li neke “obaveze” ili dokolice ispred mise? Shvaćamo li ozbiljno ovaj poziv na misu ili nas nije briga i mislimo kako možemo raditi što nas je volja s darom milosti? Računamo li s Bogom u životu?

Sve ovo bi trebala biti jedna priča o misi koju svakodnevno slavimo u crkvama. Kada bismo shvaćali, barem malo shvaćali taj predivni dar, sve bismo ostavili za sobom za biti dio Gozbe Jaganjčeve. Kada bismo shvaćali, možda bismo postupili kao Samarijanka u susretu s Isusom na zdencu. Isus joj je rekao: „Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: ‘Daj mi piti’, ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive.“(Iv 4,10). I nastavlja: „A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni.“ (Iv 4,14). Tada bismo odgovorili poput Samrijanke: „Gospodine, daj mi te vode da ne žeđam i da ne moram dolaziti ovamo zahvaćati.“ (Iv 4,15). Gospodine, napoji i nahrani me svojim životom, svojim Tijelom, da u ovom životu ne gladujem ni za čim, da mi u njemu ne treba ništa osim Tebe. Jer, osim Boga, drugo nam ništa nije potrebno. Računaj sa mnom i daj mi milost da u svemu računam s Tobom.

Bilješke:

1. Grč. σκηνάω i σκηνόω Ι. akt. 1) u šatoru biti, uopće stanovati, taboriti. 2) u šatoru, i uopće častiti se, ručati, jesti. II. med. nastaniti se, εν τινι; dati graditi kolibu (καλύβην) 690) σκηνή, ή, σκήνημα i σκήνωμα, τό, Ι. nat-krito mjesto, si. 1) šator, čador, sjenica. 2) koliba, stan, daščara. 3) daščara koja je služila glumcu za presvlačenje kad je glumio u jednom komadu više uloga; kasn. pozorišna zgrada, pozornica. 4) zastor na kolima, zastrta kola. II. boravljenje pod natkritim mjestom, ručak u šatoru. Riječ dolazi od starogrčke riječi σϰηνή – skēnē, a u pradavna vremena ova je riječ označavala šator, kolibu ili sjenicu. Smatra se da je povezana s riječi skiā́, što znači “sjena” (mjesto koje pravi sjenu, zaklon). U kontekstu starogrčkog kazališta, skene je isprva bila drvena struktura ili šator iza prostora za nastup (orkestre) gdje su glumci mijenjali maske i kostime. S vremenom je taj šator postao stalna, ukrašena pozadina same predstave ↩︎
2. Grč. σκηνογραφία, ή, 1) slikanje pozorišne zgrade, tj. prednje stijene njezine, koje se pridijeva Agatarhu i Sofoklu. 2) pripovijedanje kao u kazalištu ↩︎
3. Grč.: εταίρος 3, ep., jon. i poet. Ιταρος, Α) adj. sprijateljen, prijateljski; superl. -ότατος. Β) supst. 1) ό εταίρος α) drug, prijatelj., po moćnik, pristaša, pratilac, τινός i τινί, b) učenik (os. Sokratov). 2) ή εταίρα, jon. -ρη, ep. έτάρη i 1-ταιρίς, ίδος, ή, družica, prijateljica, pomoćnica; ljubavnica, blud nica, τινός i τινί ↩︎
4. Grč.: πῶς εἰσῆλθες ὧδε (pōs eisēlthes hōde): Glagol εἰσέρχομαι (eiserchomai) znači „ući” ili „stupiti unutra”. Postavlja se pitanje drskosti. Kako je moguće da je netko prošao pokraj kraljevih slugu i ušao u samu svadbenu dvoranu ignorirajući protokol koji je vrijedio za sve ostale? ↩︎
5. Hebr.: Masekhah (מַסֵּכָה): Označava tkaninu, mrežu, pleter ili salivenu masku. ↩︎
6. Hebr.: N’sukhah (נְּסוּכָה): Dolazi od korijena koji znači „tkati” ili „razapeti”. ↩︎
7. Hebr.: פְּנֵי־הַלּוֹט הַלּוֹט (p’nei-ha-lot ha-lot): Riječ lot označava omot, veo ili pokrov. Ponavljanje istog korijena doslovno zvuči kao „pokrivač koji pokriva” ili „zastor koji zastire”. Taj veo označava mrtvački pokrov ili veo duboke žalosti i beznađa koji je obavio „sve narode” (kol ha-amim). ↩︎
8. Grč: ΙΧΘΥΣ, Ἰησοῦς, Χριστός, Θεοῦ, Υἱός, Σωτήρ (Isus Krist, Sin Božji, Spasitelj) ↩︎
9. U drugoj prispodobi o kraljevstvu nebeskom, Isus priča o velikom ulovu riba u mreži koje će se odijeliti kada se mreža izvadi. Kada bi vadili mreže ribari su ostavljali samo one ribe koje su imale peraje i ljuske. Ostale su bacali. Dijeljenje ribe i odbacivanje jednih od drugih aluzija je Posljednjeg Suda kada će se razdvojiti oni koji će baštiniti vječni život od onih koji će biti odbačeni. Odbačeni u tom dijeljenju odgovaraju onima koji odbijaju svadbeno ruho- koji svojom voljom odbijaju milost Boga. ↩︎