Nedjeljno evanđelje: Idi i ne griješi

Iv 8, 1-11

U ono vrijeme: Isus se uputi na Maslinsku goru. U zoru eto ga opet u Hramu. Sav je narod hrlio k njemu. On sjede i stade poučavati. Uto mu pismoznanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u preljubu. Postave je u sredinu i kažu mu: »Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?« To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti.

Vjernost

U evanđelju nalazimo ženu uhvaćenu u preljubu. Ta je žena slika jednog vjernika koji je iznevjerio svoga Boga. Njezina nevjera slika je svih naših nevjera. Nevjernost nije samo stvar vjerovanje ili ne vjerovanja u nekoga, već stvar ljubavi. “Vjernost se iskazuje izvršavanjem danih obećanja, a to znači usklađivanjem riječi s djelima. Vjerni smo ako čuvamo danu riječ, ako smo unatoč svim preprekama i poteškoćama postojani u zadaćama koje smo preuzeli na sebe”[1]. Vjerni smo ne samo ako vjerujemo nekome, već ako svojim ponašanjem potvrdimo da mu vjerujemo. Vjernost se temelji na ljubavi koja pobjeđuje sve zapreke u nama: vlastitu sebičnost, oholost, zamor, nestrpljivost,… Onaj koji doista voli, taj će biti i vjeran u svojim postupcima, jer će ljubav u njemu nadvladati njegove požude, u konačnici. Onaj koji doista voli, pobijedit će sebe u svemu radi onoga kojeg voli. Vjernost je stvar nas samih, a ne osobe kojoj vjerujemo. Tako s jedne strane, ljubav podrazumijeva povjerenje u osobu koju volimo, dok nas obvezuje vjernošću.

Govoreći o vjernosti, onda se misli prije svega na vlastitu vjernost. Čovjek mora brinuti o svojoj vjernosti, a ne o vjernosti druge osobe. Naime, kada je potrebno razmišljati o vjernosti druge osobe, a ne o svojoj otvarate prostore sumnjama, ljubomorama. Pitam se koliko je to stvarno potrebno jednoj zdravoj vezi? Nije li dovoljno s moje strane učiniti sve kako bi ljubav moga života imala potpuno povjerenje u mene? Isto možemo primjeniti na naš odnos s Bogom.

Žena uhvaćena u preljubu, uhvaćena je u nevjeri. Stoga je prije svega slika naroda Staroga Zavjeta, Izraela, koji svoju vjeru temelji na pravilima Mojsijeva zakona, a ne na ljubavi prema Bogu. Stoga, Isus ne diskutira sa farizejima i pismoznancima koji žele da komentira trebaju li ili ne kamenovati ženu onako kako to Zakon nalaže. Ono što pokazuju jest nedosljednost u provođenju Zakona. Naime, Zakon o preljubu nalaže slijedeće: „Čovjek koji počini preljub sa ženom svoga susjeda neka se kazni smrću – i preljubnik i preljubnica.” (Lev 20,10). No, danas je pred Isusa dovedena samo žena preljubnica- nigdje nema preljubnika.

Bijeda i milosrđe

Isus zato ženu stavlja pred farizeje da u njoj vide same sebe. Ne priča previše sa farizejima. Pita ih za njihove grijehe: „Tko je bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.“ Nitko se nije usudio. Isus ih je natjerao da pogledaju u svoju nutrinu i da, nađu li sebe bezgrešnim bace kamen na ženu. Farizeji su znali da, kazati kako si bez grijeha, zasigurno znači da si ohol i slijep. Stoga se nisu usudili baciti kamen. Preko žene i njena grijeha, pogledali su u svoje grijehe. Shvatili su da od nje nisu bolji, jer grijeh je grijeh. I oni su njegovi dionici.

Žena uhvaćena u preljubu slika je istih onih koji su je optuživali za preljub: farizeja i pismoznanaca- naroda Staroga Zavjeta, Izraela. Često je Bog opominjao svoj narod podsjećajući ih kako je On uvijek vjeran. Pa ako smo vjerni njemu, najprije ćemo imati povjerenje u njegovu providnost, a sami ćemo se brinuti o svojoj vjernosti. No, narod je sumnjao u Boga, sumnjao je u njegovu vjernost u poteškoćama. Stoga je često otpadao od Boga i bio mu nevjeran.

Kada su se razišli, ostali su samo Isus i žena. Milosrđe i bijeda grijeha. Što je zapravo Isus napravio? Najprije je ženi otkrio zbog čega je Sin Božji došao na zemlju: nije došao suditi, nego spasiti. Nije došao optuživati, već oslobađati. Nije došao uništiti, već preobraziti. Upravo onako kako je to Bog činio sa izraelcima u babilonskom ropstvu kada ih je na čudesan način oslobodio, kada je njihov plač preobrazio u smijeh.

Isus je oslobodio ženu. Opraštanjem je preobrazio njezino jadno stanje u jedan nov život slobodne osobe. Osobe slobodne od vlastita grijeha. Oslobađa je od grijeha i ne pita je za račun, ne traži od nje da unazad gleda u svoje greške već unaprijed: da živi i da se trudi ne griješiti više. Izaijine riječi podsjećaju na to: „Ne spominjite se onoga što se zbilo, nit mislite na ono što je prošlo. Evo, već činim novo, već nastaje: zar ne opažate?“ Njegove riječi su poticaj čovjeku koji se oslanja na Boga da ne misli o onom što je Bog promijenio, da ne misli o zlu i grijehu kojeg je Bog riješio, već da se čovjek usmjeri na plodan život koji je pred njim: “Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag nije prikladan za kraljevstvo Božje” (Lk 9,62). Kao što Bog pustinju pretvara u plodno tlo, tako će i grijeh nevjere preobaraziti u vjernost svoga naroda.

„Išli su išli plačući, vraćat će se s pjesmom noseći snoplje svoje“. Ovim riječima psalmist opisuje što je Bog napravio sa svojim narodom: zbog nevjere, zbog pada u grijeh dopustio je da ga porobe, ali je sam Bog preobrazio ono što ljudi nisu svojim snagama mogli. Njihov odlazak u ropstvo, njihov plač, promijenio je u povratak s pjesmom. Bog tako želi preobraziti grijeh- ono što mi sami ne možemo promijeniti, u nešto plodno, u jedan nov život. Od nas samo traži da ne optužujemo nikoga, već da u grešniku kojeg vidimo, najprije nađemo sebe, da sami promišljamo o sebi, o svojoj vjernosti Bogu, te da se na Boga oslanjamo u svemu: na Boga koji je uvijek vjeran svojim obećanjima o spasenju.

Traži od nas da ne bacamo kamenje na druge. U evanđelju se koristi riječ „gađati kamenom“: anamartetos. Promašiti cilj u tom gađanju znači pogriješiti. Upravo ta riječ (hamartia) znači promašiti cilj, ali znači pogriješiti, sagriješiti, varati se, sagriješiti kao čovjek. Izravan prijevod te riječi je “promašiti cilj”[2]. Grešno postupanje je promašeno postupanje. I kako kamen pogađa I ubija, tako i grijeh pogađa čovjeka. Pogađa ga na krivo mjesto, gdje čovjeka boli, pa je grijeh poput kamena koji pogodkom oduzima čovjekovu snagu.

[1] F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, 5-356

[2] Άμαρτάνω, άμαρτήσομαι; HAMARTANO, HAMARTESOMAI, ne pogoditi, promašiti, zaći, udaljiti se od čega, zabrazditi, ne postići, sagriješiti, ‘skriviti, varati se, sagriješiti kao čovjek, izgubiti; lišiti se, ne dobiti, štetovati, propustiti, uskratiti, αμαρτία; AMARTIA, pogreška, zabluda, grijeh, propust, prestupak