16_NEDJELJA_KG_A_2026
Mt 13,24-43
Koegzistencija dobra i zla
Na Istoku se često sijao kukolj u pšenicu kako bi se napakostilo nekome. Kukolj je biljka koja je pšenici jako slična, ali i dozrijeva u isto vrijeme. Tako bi se u tuđu pšenicu posijao kukolj koji se brzo širio i lako preuzimao polje od pšenice. Seljaci su se toga bojali jer su mogli izgubiti cijeli urod. Sam po sebi, kukolj je štetan koliko po pšenicu, toliko i po čovjeka: kada promakne nevještu oku i pomiješa se s brašnom može izazvati velike probleme čovjeku, dok kod životinja može biti uzrokom uginuća.
Isus koristi istu sliku u današnjem evanđelju. Bog- sijač napravio je sve dobro- posijao je samo dobro sjeme. Stvorio je sve dobro. Tako je stvorio i ljude. Unatoč tome, Isus govori “dok su ljudi spavali” – dok nisu pazili na svoje postupanje, đavao, kojeg u evanđelju doslovce naziva “mrzitelj” ili “protivnik”1 i posije zlo povrh toga dobra2. Zanimljivo je kako se riječ kukolj u hrvatskom jeziku ponegdje nazivala “zizanija”, pa je “sijati zizaniju” značilo unositi razdor u odnose. Kaže sveti Ivan Zlatousti kako je “vragu svojstveno istinu pomiješati sa zabludom”3. Svojstveno đavlu jest unositi razdor među ljude. Posije u nečije srce sjeme sumnje, zavisti, ljubomore, laži kako bi čovjeka okrenuo protiv svoga brata, a kada to napravi, đavao odlazi. Ostaje čovjek zatrovan kukoljem koji isti taj kukolj rasije u tuđi život.
Treba dakle shvatiti kako je svaki čovjek od Boga stvoren kao dobar, ali je otvoren napastima, utjecaju đavla, pa se u čovjeku lako pomiješa ono što je dobio stvorenjem od svojega Stvoritelja, sa zlom koje đavao posije u njegovo srce. U ovoj slici prepoznajemo koegzistenciju dobra i zla ne samo u svakom čovjeku već i na ovome svijetu. Crkveni su Oci govorili kako je svijet takav da u njemu zajedno žive i dobri i zli, te nije na nama da donosimo sudove o tome, već treba čekati kraj vremena i taj posao ostaviti za Boga i njegove anđele. Sveti Augustin govori o nevidljivoj razlici između “žita i kukolja” koja se pronalazi ne samo u svijetu, već i u Crkvi: “O vi kršćani, čiji su životi dobri, vi uzdišete i jecate budući da ste malobrojni među mnogima (…) Kazat ću ti istinu, moj Voljeni, čak i u ovim visokim stolicama ima i žita i kukolja, i među svjetovnjacima ima i žita i kukolja. Neka dobri trpi loše, neka loši promijeni sebe i podržava dobre. Neka svi, ako je to moguće, stignemo Bogu; neka svi kroz njegovu milost pobjegnemo od zla ovoga svijeta”4.
Zašto Bog dopušta zlo?
Doista, u svijetu vidimo puno dobra, ali pored dobra egzistira zlo: problemi, kompromisi nepravedni, bolesti, ratovi, laži, sukobi, otimačina, zavist, laž… To je kukolj nadsijan na pšenicu. Zašto svi nisu pšenica, zašto sve nije dobro ako je Bog sve kao dobro stvorio? Zašto Bog to dopušta? Zašto ne reagira? Zar nas je napustio?
Odgovor nalazimo u Psalmu: „No ti si, Gospodine Bože, milosrdan i blag, spor na srdžbu – sama ljubav i vjernost” (Ps 86). Onaj koji je sama ljubav i vjernost, ne želi da ijedan propadne kojeg je stvorio, već želi da se svi spase! Stoga, do zadnjeg časa otvara mogućnost i najokorjelijima kako bi se vratili na pravi put. Pokušajmo shvatiti Boga: to je Bog koji čovjeka voli više od sebe samoga, do mjere da je sebe radije razapeo na križu nego naudio čovjeku. Osim toga, toliko voli čovjeka da mu je dao slobodu po kojoj može pogriješiti. Sjetite se: nitko nije imun na grijeh. U svakoj, ali u baš svakoj duši postoji barem malo kukolja. Kada bismo inzistirali uništiti sav kukolj u dušama- paralizirali bi svijet- ta nitko ništa ne bi radio od straha da ne počini kakav grijeh ili bi bio kažnjen i proklet ili sam uništen zbog vlastitog kukolja.
Za shvatiti ovo možete pogledati i anđele: svi su stvoreni kao dobri. Ipak, neki su od njih otpali od Boga. Kod anđela se ovo usmjerenje dramatično vidi po djelovanju. Kod njih je jasno odijeljeno usmjerenje prema Bogu ili od Njega. Kada su dobri- onda su dobri. Kada su zli- nema im povrataka i njihov otpad postaje vidljiv. No, kod čovjeka, često se zlo ne vidi- ta pomiješano je sa ljudskom dobrotom, te izbija na površinu tek po postupanju u određenim situacijama. Stoga, kada bi nas se sudilo samo po kukolju- svi bismo propali! A Bog dopušta čak i demonima da opstaju. Zašto onda barem demone ne bi uništio? Prije svega Bog nije Bog koji uništava, već stvara. Kada bi uništavao, onda bi to činio tako da uništi i svu baštinu onoga koji je za uništenje. Dakle, kada bi uništavao demone, uništavao bi s njima i ono što su posijali, a to je u čovjeku. Tako bismo svi bili osuđeni. Kada bi čupao iz nas ono demonsko, ono zlo koje je vlastito njima, a koje je postalo dio nas, pogazio bi pšenicu- svoje dobro u čovjeku, a s njim i čovjeka.
Zato Bog polako stvara okolnosti i uvjete za stvaranje “nove baštine” u čovjeku. Svjestan čovjekove slabosti, njegove grešne sklonosti, čovjeka obnavlja, posinjuje svojih Duhom. Ostavlja čovjeku da se bori sa svojim slabostima i pomaže mu pri tome milošću. Po toj borbi, po trudima oko svojeg svetog života, čovjek pokazuje kako želi da mu samo Bog bude baština. Stoga takvog Bog ne sankcionira, već pomaže da se oslobodi sjemena zla u sebi. Daruje mu Duha koji “potpomaže našu nemoć” uvodeći polako čovjeka u baštinu Boga.
Budući da Bog dopušta da se to zlo razvija, najprije treba vidjeti korijen zla. To je sloboda čovjeka. Bog nije tvorac nikakva zla. S druge strane, shvatimo li kako Bog želi da se unatoč kukolju svi spase, možda ćemo razumjeti da Bog dopušta zlo isključivo radi nekog većeg dobra! To je jedini razlog zbog kojeg Bog neće naprasno čistiti kukolj u pšenici. Neće trijebiti zlo iz ljudskog roda, jer bi time sve generacije prije i poslije nas konstatno poništavao.
Neka veća korist
O kakvom je većem dobru riječ zbog kojeg Bog dopušta zlo? Prije svega riječ je o spasenju. O ulasku u nebo gdje čovjek sam po sebi, bez milosti i ne može ući. Ipak, spasenje se ne generalizira. Ono nije stvar jednog reprezentativnog stava po kojem će u nebo ući jedan narod, a drugi neće. Spasenje je stvar osobne naravi. Tiče se svakog pojedinog čovjeka. U nebo se ne ulazi sa sklonostima prema grijehu, sa životom koji je usmjeren zlu. Istovremeno, ta je sklonost inducirana u nas po Adamu. Stoga, za ovu koegzistenciju dobra i zla u čovjeka potrebno je rješenje drugačije od „čupanja kukolja“ kojim bismo uništili čovjeka. Bog stoga, upravo to mjesto na kojem raste kukolj preobražava na poseban način. Način koji nije dohvatljiv ne samo čovjeku, već i demonima. Način spram kojeg je đavao nemoćan.
Za razumjeti ovo sjetimo se svetoga Pavla i njegova govora o „trnu“ kojeg mu je Bog ostavio u tijelu. Ne znamo točno o čemu je riječ, ali znamo kako je sigurno mučilo Pavla. Bog ga ostavlja s trnom. Zašto? Vjerujem kako je riječ o nekakvoj napasti i grijehu koji je mučio svetoga Pavla. Bog ga je ostavio u Pavlu kako bi Pavao rastao u milosrdnoj ljubavi. Sjetiete se Pavla prije obraćenja: ponosni židov koji je žestoko branio svoju vjeru i pri tom sudjelovao u ubijanju kršćana! Zar on sam nije „čupao kukolj“ kršćana i pri tom gazio pšenicu? U slučaju da je tako nastavio, vjerujem kako bi Pavao postao ohol, možda bi se uspeo visoko na hijerarhiji farizeja i bio iznimno ugledan. To bi ga vjerovatno još dublje utvrdilo u razmišljanju po kojem on postupa ispravno, što bi zasigurno izazvalo i veće progone kršćana. Pavao bi vjerovatnon ubijao radi Boga, a to Bog ne želi. Istovremeno, Pavao bi dublje tonuo u grijeh. Ako ni po čemu, onda po oholosti. A više od toga i ne može.
Stoga Bog ostavlja „trn“- grijeh ili napast kako bi Pavao po grijehu u sebi proživljavao iskustvo opraštanja, iskustvo milosrđa koje njega samoga čini suosjećajnijim spram drugih ljudi i njihovih grijeha. Bog mu ostavlja trn baš kao i kukolj u pšenici ne kako bi uništio Pavla, već kako bi ga promijenio, učinio još privrženijim sebi. Nije mu ostavo grijeh kako bi osudio Pavla. Naprotiv, Bog tako ne radi. Ostavio mu je trn kako bi Pavao po svojem grijehu stvarao dublji odnos s Bogom koji mu oprašta, koji ga ne sakncionira, koji želi da Pavao bude njegova baština, a Bog Pavlova. U konačnici, kako bi spasio Pavla.
Bog dakle, stalno odgađa sud po pravednosti onima koji se Njemu utječu. Njih odgaja milosrdnim opraštanjem. Milosrđem. Tako Božja providnost djeluje upravo po onom trnu, po kukolju u pšenici, po našim grijesima. Bog dakako ne želi da griješimo, ali budući da se to događa, želi da upravo po grijesima dobijemo pouku o milosrđu. Bog želi da u nama raste milosrđe upravo po grijesima koji nam se opraštaju. Tako Bog preobražava grijeh koji od prokletstva postaje mjesto susreta s Bogom. Bog dakle dopušta zlo isključivo radi nekog većeg dobra.
Mi sami često ne znamo kako prihvatiti vlastite grijehe, a samim time ni tuđe još manje. Skloni smo osuđivanju drugih zbog nedostataka, grešaka i grijeha. Bog to želi da promijenimo po iskustvu vlastite grešnosti i postanemo ljudi koji čak i u najporaznijem životnom mjestu koje se zove „grijeh“, susretnemo Boga.
Ne vjerujete li, pogledajte kako Crkva u moli nakon Očenaša u završnom dijelu embolizma: „Izbavni nas, molimo Gospodne od svih zala, daj milostivo mir u naše dane, da s pomoću tvoga milosrđa budemo svagda i slobodni od grijeha i sigurni od sviju nereda: čekajući blaženu nadu i dolazak Spasitelja našega Isusa Krista“. Svjesna vlastitog kukolja i svjesna velike Božje ljubavi spram čovjeka, Crkva moli upravo za to da Gospodin ne trga kukolj, već nas stavi u svoju zaštitu, da budemo Njegova baština i On naša. Slijedi molitva kojom se objašnjava ovakav stav: „Gospodine Isuse Krista, ti si rekao svojim apostolima: mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem; ne gledaj naše grijehe, nego vjeru svoje Crkve; daruj joj mir i jedinstvo kako je volja tvoja.“ Crkva Ga moli da ne gleda u kukolj koji je u nama, već u ono što je od Njega, u vjeru koju nam je darovao. Moli Ga da zanemari naše slabosti, već gleda u želju da budemo s Njim, da se ne odmaknemo od Njega. Zašto Crkva moli na ovakav način? Zar je slijepa spram grijeha? Zar Crkva želi kazati da Bog ne treba gledati u one koji i dalje siju zlo u svijetu i žive naopako? Nipošto! Crkva je svjesna velike Božje ljubavi Boga spram čovjeka. Svjesna je i grešnosti čovjeka koji je u Crkvi. Stoga, igra na kratu ljubavi: moli da Bog preobrazi nas po vjeri, ne da zanemari grijehe, već da ih preobrazi u mjesto susreta s Njim. Na koji način?
Božje milosrđe je svemoćno
U Knjizi Mudrosti čitamo o svemoći Boga koja se u glavi jednog Izraelca temelji na pravednosti. Prema takvom shvaćanju, Bog je pravedni sudac koji će suditi svima. No, ova svemoć Boga ne očituje se toliko u pravednoj presudi koliko u milosrdnom opraštanju. Za razumjeti ovo pogledajmo malo u suce u sudištima. Oni imaju mogućnost kazniti ili osloboditi krivca. Međutim, više od pravednih ili nepravednih presuda, moć se sudaca očituje u mogućnosti oslobađanja, aboliranja krivca, bez obzira na indicije i dokaze. Sudac može napraviti presedan i osloboditi krivca čak i kada to djeluje posve nepravedno. Doista, svaki sudac može postupiti blago unatoč zakonu kada vidi da stvarnost u čovjeku progovara jednim drugačijim jezikom, jezikom kajanja, jezikom želje da popravi sve što je napravio. Premda iskustvo govori kako je to rijetkost sa kriminalcima, ova mogućnost sudačke blagosti nije isključena.
Postupi li tako, suca će svi optuživati kako tolerira zlo, kako dopušta da zločinac prođe nekažnjen. No, takav sudac gledat će dalje od same krivice i presude koja će možda uništiti jedan dobar život koji je u jednom trenutku svoga života napravio grešku koja je možda nastala i stjecajem nesretnih okolnosti.
Stavimo li ovo u kontekst naše priče o kukolju i žitu, najprije se treba prisjetiti kako je u naravi đavla da optužuje i pri tom se služi svim sredstvima kako bi se čovjek našao osuđen. Đavao će se služiti i zakonom i pravdom, samo da čovjek ne bude oslobođen i spašen, već da dospije na Posljedni sud kao grešnik- krivac, da bude osuđen na pravdi Boga. Upravo tu leži zamka pravednosti. I đavao se koristi njome kako bi natovario teret krivnje grešniku i ovaj pomislio da ga više ništa ne može spasiti, da je propao, da postane očajnik koji misli da mu nema spasa. Zamislite tog lukavca đavla: igra na kartu pravednosti Boga kako bi upropastio čovjeka, kako bi pogazio pšenicu dok se čupa kukolj!
Bog ima protulijek tome: milosrdnu ljubav koja oprašta! Svemoć Boga, najviše se očituje milosrdnim opraštanjem koje nadilazi sve pravedne presude svijeta. Po pravdi Boga, mi bismo svi trebali biti osuđeni zbog svojih grijeha. Ali Bog koji želi da se svi ljudi spase, koristi čak i kukolj da čovjeka promijeni, da kuša njegovo milosrđe prije Posljednjeg suda, prije presude čovjeku, da se obrati, te i sam promijeni svoje srce. Doista, ljubav Božja nadilazi taj pravedni sud i ona izlazi u susret svakom čovjeku koji je želi. Stoga stalno oprašta u nadi da će čovjek promijeniti svoj život. Stalno oprašta samo da kukolj u čovjeku ne preuzme pšenicu.
Pisac Knjige Mudrosti govori stoga o blagosti Boga kao o njegovom najjačem oružju koji od čovjeka traži samo da bude čovječan, kako bi milosrđe osjetio na sebi opraštanjem grijeha i izbjegao presudi. Pisac shvaća kako se sva moć Boga očituje u ljubavi prema čovjeku, ljubavi kojom Bog oprašta: „Jer moć je tvoja načelo pravice tvoje i jer svime vladaš, možeš i sve poštedjeti.“Istovremeno, pisac jasno govori kako će oni koji upoznaju svemoć Boga preko opraštanja, a ne poprave se, osjetiti na sebi sud. Njih će se sankcionirati. Drugim riječim, ljudi koji ne vjeruju u njegovu blagost su ljudi koji prođu nekažnjeno za zlodjela i nastave po starom, ne obrate se i promijene svoje ponašanje. Takvi ne pokazuju vjeru da im je oprošteno, jer da vjeruju da im je oprošteno- promijenili bi se. Zapravo pokazuju kako im do Boga nije stalo ili da ne vjeruju u Njega. „Jakost svoju pokazuješ samo onda kad ljudi ne vjeruju u puninu tvoje moći i kažnjavaš drskost onih koji je spoznaše.“ Pravednost Boga koju grešni shvaćaju kao moć očituje se samo onda kada čovjek koji upozna ljubav Boga preko praštanja, ne mari za nju, kada ga nije briga što će mu biti oprošteno već nastavlja s nerednim i grešnim životom.
Igrajte na kartu ljubavi
Znate li koja je najveća slabost đavla? Po mom mišljenju, njegova najveća slabost je to što ne razumije ljubav. U njemu se ljubav kojom ga je stvorio Bog, okrenula u krivom smjeru- u onom kojom se ljubav preobrazila u mržnju koja uništava sve, koja mrzi ono što bi trebalo ljubiti. Đavao sigurno ne razumije kako taj Bog kojeg grešan čovjek toliko vrijeđa svojim grijesima, stalno tom čovjeku oprašta krivice! Đavao nema rješenje za ljubav. Ima za zakon, ima za pravednost, ali za ljubav nema rješenja. Nema rješenja za opraštanje! Sva nemoć đavla očituje se u njegovoj nesposobnosti da oprašta. On nikada ne prašta! Čak i kada počinite zlo i grijeh i mislite kako ste prošli neozlijeđeni, pa nastavite s takvim životom, varate se da ste možda i đavla prevarili. On sigurno zna za Posljednji sud kojeg nitko ne može izbjeći. Zna da će vam se suditi i učinit će sve da na taj sud dođete sa svojim krivicama, da budete optuženi. Zapravo, učinit će sve da se ne ispovjedite i promijenite svoj život. Učinit će sve da Bog, koji je gospodar svega, ne sasuši kukolj u vama prije Suda, da kukolj ostane do kraja i eventualno preuzme pšenicu.
Gore od toga, učinit će sve da vidite zlo koje je u svijetu i pri tom zaboravite na dobro. Zašto? Pa, kada čovjek koji nastoji živjeti čestito vidi da zlo i dobro koegzistiraju, počet će se pitati što radi Bog. I nije isključeno kako će Boga optuživati za ono što je đavao posijao u svijet. Ili će Boga odbaciti. Dođete li do te točke, sjetite se kako je Isus prošao isto. Bio je nepravedno osuđivan. Nikavo zlo nije napravio, a osuđival su ga zbog koječega. Isto mnogi danas rade s Ocem.
Igrajte na kartu ljubavi! Ne znam koliko ste toga svjesni, ali kada te netko voli, on jedva čeka da ga zamoliš za neku uslugu, za pomoć. Neće ti se nametati, jer ljubav nije takva, već će strpljivo čekati da mu priđeš i zatražiš pomoć. Učinit će ono što je najbolje za tebe. Možda ti njegovo rješenje neće uvijek biti po volji jer će od tebe tražiti da promijeniš život ili jedan njegov dio. No, ne brini se. Neće te osuditi, već će strpljivo čekati da se to ostvari. I ne samo to. Kad ga zamoliš za uslugu, bit će sretan. Neizmerno sretan jer si zatražio mrvice njegove ljubavi. A ljubav je takva da jedva čeka darovati sebe.
Nemojte stoga očajavati zbog prisutnosti zla u svijetu. Doći će vrijeme za Božju pravdu kada će se sve razdvojiti. Do tada ne možemo znati zbog kojeg je dobra trn u našem tijelu ili u nekom drugom. Do tada igrajte na kartu Božje ljubavi. Usrećite, ne samo sebe nego i Njega. Pokazat ćete time da vam je doista stalo do Onoga koji vas najviše voli. Jer ljubav se nekada iskazuje i primanjem, ne samo darivanjem. Čovjek je takav da je iznimno sretan kada može sve sam napraviti u životu. I zbog toga često, svladan ponosom, ne traži ništa ni od koga. Krivo! Oni koji su toliko ponosni da ne trebaju pomoći ili je ne žele tražiti, ne znaju ni ljubiti. Za primiti pomoć treba se poniziti. Za primiti dar, treba se poniziti. Bez dara se može živjeti, ali dar koji ti netko donese nosi u sebi ljubav darovatelja. Treba ga primiti, jer kad ga primiš usrećit ćeš darovatelja i pokazati mu da ga voliš. Spustite se na koljena pred Bogom i budite poput onih koji traže od njega ljubav. Tražite i dobit ćete! Tražite oproštenje, tražite milosrđe i dobit ćete nešto od svemoći Boga.
Bilješke:
- Grč. ἦλθεν αὐτοῦ ὁ ἐχθρὸς (ēlthen autou ho echthros) – “došao je njegov neprijatelj”. Riječ echthros doslovno znači mrzitelj ili protivnik ↩︎
- Grč. καὶ ἐπέσπειρεν (kai epespeiren) – “i nadsijao je” / “posijao je povrh”. Glagol epispeirō znači sijati sjeme tamo gdje je već nešto posijano ↩︎
- Sveti Ivan Zlatousti, Catena aurea, II-240 ↩︎
- Sveti Augustin, Sermones, 23 ↩︎