Mt 13,1-23

Spasenje kao najveće dobro

Prorok Izaija svojim stihovma („Kao što dažd i snijeg s neba silaze i ne vraćaju se onamo dok se zemlja ne natopi, oplodi i zazeleni da bi dala sjeme sijaču i kruha za jelo, tako i riječ koja iz mojih usta izlazi ne vraća se k meni bez ploda, nego čini ono što sam htio i obistinjuje ono zbog čega je poslah.“1) želi kazati kako je Bog sve stvorio sa svrhom, sve je osmislio, ali ne bilo kako, ne kako bi se zabavljao, ili je prišao stvaranju iz dosade i dokolice. Sve ima svoju svrhu u Njemu samome- sve se treba vratiti Bogu i u Bogu živjeti (… tako i moja riječ koja iz mojih usta izlaza ne vraća se k meni bez ploda…). Život je u Bogu plodan vječnošću- to je jedan od pojmova koji ljudski um dohvatiti ne može, ali o njemu može misliti, može razmišljati, može shvatiti kako preko granica ovoga života postoji neko bolje životno stanje koje nam je sada nedohvatljivo. Ovo je prostor u kojem se ostvarujemo preko vjere prije svega, vjere u Boga koji je sebe objavio, dao se pokazati i dao je pokazati svojim uskrsnućem i uzašašćem kako doista postoji jedan drugačiji plan za nas u Bogu nakon smrti.

Ipak, vjera koju Bog od nas traži nije nešto slijepo. Ona podrazumijeva svojevoljan i svjestan pristanak na jedan način života koji nas usmjerava k Bogu. Ova „svejsnost“ o Božjem spasenjskom naumu ima jedan mali problem: a to je naša grešnost i naša ranjena narav. Grešnost zapravo iskrivljava sliku o onom najvećem dobru čovjeka: životu vječnom, životu s Bogom. Upravo to jest prostor kojeg obilato koristi đavao koji stalno traži načina kako da čovjeka okrene od Boga, okrene ga prema sebi, prema svijetu u kojem živi na jedan krivi način. Zato sveti Petar upozorava kako „đavao kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždre“2.

Grešnost stoga najprije iskrivljuje istinu o tome što jest dobro, a što nije. Nastoji istinsko dobro odmaknuti od čovjeka i gurnuti ga prema razmišljanju o partikularnim dobrima koja čovjeka mogu udaljiti od Boga i staviti ga u ruke grešnosti, ruke đavla. Nastoji ga zaokupirati nebitnim stvarima ili stvarima manje bitnim od spasenja, nastoji ga uvesti u svojevrsnu indiferenciju spram života vječnoga i svesti vjerski život na puko ispunjavanje obveza koje postaju teške i dosadne; nastoji oslabiti volju čovjeka po pitanju odnosa s Bogom i potpuno banalizirati odnos s Njim. Čini mi se kako najveća opsjena đavla kojom čovjeka odvlači od Boga jest onaj govor u kojem je „svatko dobar, pa bi Bog po naravi stvari trebao prihvatiti svakoga, svakome oprostiti sve, Bog će svakome dati drugu prigodu za povratak,…“.

Ovo romantično gledanje na Boga opušta vjernika po pitanju odnosa s Bogom, dovodi ga da zapravo Boga i vjeru ne vidi kao nešto bitno. Osim toga, to udaljavanje od Boga, stavlja nas u položaj ljudi koji od Boga ne traže ništa i ne surađuju s Njim u njegovu spasenjskom djelu. A ono je i dalje na snazi, ono i dalje generira očekivanja od Boga. Izaija šturo govori o razlozima zbog kojih je Bog poslao svoju riječ3, a zapravo daje do znanja da Bog ima određena očekivanja od onih koji Riječ Božju prime. Bog računa s njima u svom spasenjskom djelu. Oni koji se od Boga udalje, pokazuju da s Bogom ne računaju u svom životu, ali pokazuju istovremeno da ne odgovaraju na Božje poticaje, odnosno ni da Bog, uza svo svoje strpljenje s čovjekom, ne treba računati s njima. Iskoristimo stoga prispodobu o sijaču kako predložak za razmišljanje o gore navedenom.

Velikodušni sijač

U prispodobi o sijaču, najprije što opažamo jest kako sijač- Bog sije svoju Riječ velikodušno. Razbacuje je, ne uskraćuje je nikome. Doista, sijanje sjemena na zemlju jest svojevrsno razbacivanje sjemena od kojeg nešto sigurno neće niknuti. Tako je i sa sijanjem Riječi Božje. Riječ Božja jest ono što se u nama, kao misao, kao nakana, kao odluka treba pretvoriti u djelo koje će nas usmjeriti Bogu i njegovoj volji. Doista, pogledate li malo ljude koji dosljedno žive svoju vjeru, uočit ćete možda niz nedostataka u njihovim životima, ali i ustrajno vraćanje i obraćanje Bogu učinit će da ih se vidi kao vjernike po djelima. Ne kažem kako će taj život u vjeri biti jedan savršen život, bez mana. Upravo suprotno, usred tih ljudskih mana, redovito će nicati nešto plemenito što će biti odraz čvrste vjere.

Stoga, najprije treba shvatiti kako je zemlja na koju se sije riječ Božja jest čovjek. Humus i humanitas imaju isti korijen. Ljudskost i zemlja. Doista, da bi se Riječ Božja primila kako spada ljudskost mora biti takva da se u njoj Riječ i ukorijeni. Rekosmo, nije riječ o bezgrešnoj ljudskosti, već o manjkavoj ljudskosti koja surađuje s Bogom i koja se trudi očistiti svoju „parcelu ljudskosti“ od svega što će smetati ukorijenjivanju onoga što Bog posije. Bog je upravo tu velikodušan, sije obilato znajući kako neće sve što posije niknuti u čovjeku. Jedno sjeme nikne, drugo ne. Sijač će ponovo posijati tamo gdje se nešto od sjemena primi, ukorijeni i dadne nešto ploda. Doista, Bog ne odustaje od čovjeka- samo je potrebno da čovjek ne odustane od Boga. Stoga, sijanje velikodušnog Sijača, Isus uspoređuje sa sijačem pšenice koji punom šakom razbacuje sjeme oko sebe znajući kako se sve neće primiti.

Ipak, nisu sve ljudskosti iste. Nije svaka zemlja ista na koju se sije. Isus stoga najprije opisuje zemlje u kojima se sjeme neće ukorijeniti.

Uz put

U Isusovo vrijeme Izrael je obilježen malim parcelama koje su okruživali utabani putovi. Stoga, kada se sijalo jedan dio sjemena padao je na utabani put. To je zemlja u koju sjeme nije moglo upasti, već je ostajalo na površini. Kada govori o utabanim putovima, o sjemenu koje padne uz put i ne može pustiti korijena jer je pozobaju ptice, Isus govori o ljudima koji čuju Riječ Božju, ali ostanu indiferentni na nju. Njihov odnos prema Bogu je površan. To su ljudi kojima je sve ovo svojevrsna besmislica, koji se ne zamaraju s Riječi Božjom. Ne govorimo ovdje o ljudima koji nisu vjernici, već o kršćanima koji su posve indiferentni na Riječ Božju, na Deset Zapovijedi, na Crkvu. Riječ se neće uhvatiti u dušu ako o njoj ne razmišljamo, ako mislimo da je samo dovoljno doći na misu, ako mislimo kako je dovoljno da sam ja dobar čovjek i sve ostaje na tome. Riječ ne postoji samo kako bi se izgovorila. Smisao koji nosi traži od nas da razmišljamo o njoj, da je preispitujemo, tražimo odgovore u njoj.

U tom smislu kršćanstvo je zahtjevno. Već smo kazali kako se dobrota može tumačiti u nijansama koje odudaraju od kršćanskog shvaćanja dobra- onog istinskog dobra koje nas upravlja spasenju. Stoga, zanemarivanje Riječi Božje, često dovodi do svojevoljnog tumačenja kršćanstva, do prilagođavanja kršćanstva okolnostima vlastita života. Nerijetko je riječ o potpunom zanemarivanju života jer mislimo kako je dovoljno da smo kršteni- ali nije tako. Bog bez nas neće napraviti ništa. Može, ali neće- ta dao nam je slobodu koja podrazumijeva izbore u djelovanju.

Stoga, prepustimo li se indiferenciji, ravnodušnosti spram Riječi Božje, spram svoje vjere, Riječ će u nama pozobati netko tko će nas potaknuti da živimo kako je nas volja. Riječ se ukorijeniti neće. Pozobat će je napasti, pozobat će je sve ono iz života što će učiniti da nas postupanje odmakne od Boga, da potpuno zanemarimo vjeru.

Ovo su ljudi koji Riječ Božju ne razumiju i ne drže do nje. Jedna od ključnih stvari za kršćanstvo jest razmjeti da bi se uvećala vjera. Ne da bismo se hvastali znanjem koje imamo o Bogu, već da bismo više ljubili Boga i bližnjega. Stoga se treba stalno poučavati, stalno razmišlajti o Riječi Božjoj, jer preko nje upoznajemo Boga u svom životu. Logika je jednostavna i daje dovoljno razloga da se bavimo Riječju Božjom. To je logika ljubavi koja podrazumijeva da ne možete ljubiti onoga kojeg ne poznajete. Upravo ta ljubav je jedini ispravan razlog da o Riječi razmišljamo, upoznajemo je dublje, pokušavajući je staviti u vlastiti životni kontekst na ispravan način. Jer, kršćanstvo se ne sastoji u „puno znati o Bogu“, već u „puno ljubiti Boga“.

Kamenito tlo

Nešto od sjemena pada na kamenito tlo gdje nema puno zemlje. Riječ nikne, ali kako je zemlja plitka Riječ se ne ukorijeni. Ovakvi ljudi su poput onih koji Riječ čuju i dožive nekakvo religiozno ili duhovno iskustvo, ali se u susretu s prvim tegobama odmaknu od Boga. Religiozno iskustvo nije dovoljno da bi se Riječ Božja ukorijenila u nama. Potrebna je disciplina, praktična vjera i poučljivost. Tako, često čujemo kako nije bitno ići redovito na misu! Pa to je stvar discipline, baš kao i moljenje krunice ili svakodnevna molitva. Bez takve jedne vjerske discipline, Riječ se neće ukorijeniti. Doći će poteškoće i odustat će se od kršćanstva.

Ljubav koja brzo plane i brzo se gasi nije ljubav! Pogledajte samo malo u brakove koji traju. Imaju bezbroj problema koji se ponekad vide, ponekad ne. Unatoč problemima, ljubav traje, odnos traje. Ljubav podrazumijeva stalnost, jer to je odnos. Tako je i sa odnosom s Bogom: od nestalna obraćanja, površna odnosa u molitvi, sakramentima- nema pravoga odnosa. Zamislite jednu drugačiju situaciju: zamislite da vjernici dolaze na mise samo ako je svećenik atraktivan. Zar jedan svećenik treba glumiti pajaca kako bi netko došao na misu? Zar mora pored mise, u kojoj se Bog daruje do kraja svakom vjerniku, nešto posebno izmišljati? Ili, zar je potrebno od mise napraviti cirkus, „event“ kako bi netko došao na nju? Oni koji se vode time imaju „vjeru kratkog daha“ i nisam siguran kako su na pravom putu. Ostavljam naravno, jednu rezervu po kojoj se ovo oduševljenje preobrazi (milošću Boga, dakako) u jednu čvrstu, postojanu vjeru. Ipak, početno oduševljenje je samo „početno“. To može biti početak jednog rasta u vjeri.

U tom smislu, disciplina, koja danas nije previše na cijeni, igra najvažniju ulogu. Riječ disciplina, vraća nas malo u prostor „sjemena koje padne uz put“, odnosno na činjenicu da je o Riječi potrebno razmišljati, potrebno se poučavati kako bi se ljubilo više. Naime, riječ disciplina dolazi od latinskog korijena discere4, što znači učiti ili spoznavati. U tom smislu, disciplina nije drugo nego proces učenja, primanja pouke. Učenik5 (discipulus) je onaj koji je podvrgnut svojevrsnoj disciplini koja ga poučava o nečem. U antičko doba, discipulus nije bio samo netko tko sjedi u klupi i sluša predavanje, već netko tko aktivno upija način života i razmišljanja svog učitelja (mentora). U kršćanskom kontekstu, ova je riječ u latinskom prijevodu Biblije (Vulgata) odabrana za grčku riječ mathetes (učenik/sljedbenik Isusa). Stoga, ono što spada na učenika, odnosno učenje, poučavanje, znanje, znanost ili vještina, jest biti dicipliniran.

Kada ovo prenesemo u kontekst života u vjeri, onda se disciplina razumije kako moljenje krunice, čitanje Svetoga Pisma, redovita molitva, redovit odlazak na misu, ustrajno primanje sakramenata i stalna pouka o kršćanskom životu. Sve ovo vodi produbljivanju odnosa s Bogom, odnosa koji će ostati postojan u svim okolnostima života, u problemima koji vjernika neće pokolebati u vjeri ili udaljiti od Boga u nekakav vlastiti duhovni prostor koji nema puno veze s kršćanstvom ili je samo blijeda slika kršćanstva prilagođena emocijama vjernika. Nije dovoljno kazati kako sam duhovan. „Nisam religiozan, ali sam duhovan“- to je poputno krivo! Odvojiti svoju duhovnost od religioznosti jest prazna priča, svojevrsno duhovno lutanje. Trenutan oduševljenost ne drži čvrsto čovjeka uz Boga jer za prvih teškoća s lakoćom odustaje od svega i neko duhovno iskustvo ostaje puko sjećanje. To nije dovoljno. Potrebno je ustrajno dolaziti na misu, ustrajno moliti, ustrajno primati sakramente. Bez toga izostaje i praksa u vjeri. Svakodnevica rasprši religiozna iskustva svojim problemima. Svo oduševljenje koje je brzo naraslo, još brže nestane. Ostane samo jedno prazno sjećanje.

U trnju

Sjeme koje padne u trnje jest Riječ Božja koju čuju vjernici koji se nisu u stanju fokusirati na vjeru kao na prioritet. Sve drugo im je važnije od mise, od Boga. Mnoštvo ih stvari zaokuplja, navodno hitnih, ali najčešće posve nebitnih stvari. Vjera se tako polako uguši pod pristiskom sve ga i svačega, potiskuje se na listi prioriteta i polako uvene.

Živimo u ubrzanom vremenu. Život ubrzavaju obveze koje su, slobodno mogu kazati nametnute na određen način. Nametnute posve neprirodno, neprimjereno jednom zdravom žviotu čovjeka. Zapravo, jedno od obilježja modernog čovjeka jest da mu stalno nedostaje vremena. Vrijeme kao da izmiče. Nije riječ o vremenu, već o životu, o obavezama, o percepciji onih stvari koje su bitne i onih koje to nisu. Toliko je nametnutih obveza da čovjek nema vremena za sebe. Kada kažem „za sebe“, onda mislim na „zaustaviti se i promišljati život“. Nema se vremena „za misliti, za razmišljanje“. Stalno naviru nove obveze koje se prihvaćaju bez filtra. I svi stalno nešto rade, svi su zauzeti,… Što se to događa sa čovjekom?

Pogledajmo malo u svijet. „Netko“6 stalno nameće ideal savršenstva u ovom životu. Sve mora biti savršeno. Izgled, obavljanje posla, odnosi sa susjedima. Čovjek mora biti savršen u savršenom svijetu! Ako je to tako, zašto nam onda netko stalno nameće neko novo „usavršavanje“? Naime, „biti savršen“ znači da se tom savršenstvu ne može ništa niti oduzeti niti dodati. Zbog čega se onda predlažu stalne promjene u svemu što živimo? Očito je kako to „savršeno“ što nam se predlaže u svim oblicima zapravo nije savršeno! U svemu tome čovjek gubi vrijeme na posve nebitne i nepotrebne stvari. Naravno, kako svoje „obveze“ shvaća kao nešto što ga upravlja „savršenstvu“ (savršeno obavljen posao, savršen izgled, savršeno mjesto u društvu, savršena obitelj, savršena djeca, savršena zabava i savršen odmor,…) drži do njih kao do stvari koje su mu bitne, prioritetne. Prioriteti su takvi da za njih odvajamo najviše vremena. Ipak, ako „savršene stvari“ i nisu „savršene“ pitamo se jesu li ti prioriteti moderna čovjeka istinski prioriteti? Dakako da nisu.

Ne želim kazati kako ljudi koji ovako žive nemaju osjećaj za Boga ili ne daj Bože, nemaju vjere. Naprotiv. Samo kriva percepcija prioriteta, strahovi koji se generiraju ako se sve ne obavi savršeno, stavljaju ih u položaj ljudi na „koje se ne može računati“. Kada se prestane dolaziti redovito na misu ili živjeti jedan uredan sakramentalan život, lako se izgubi volja. Izgubi se disciplina u odnosu na Boga. Krivi prioriteti (čitaj „trnje“) uguši vjerski život. Čovjek se pusti da ga milion obaveza „nosi“ i ne opire im se. Izgubi snagu za prekinuti s takvim načinom života i vjera uglavnom ostane „mrtvo slovo na papiru“. Od mnoštva bitnih stvari, ona najbitnija se ne razvija, uguše je prioriteti koji nemaju puno veze s vjerom.

Oni s kojima se ne računa

Ovo nas vraća na početak priče. Spominjali smo ljude koji su indiferentni spram vjere, koji ne razmišljaju o Riječi Božjoj, koji se prema vjeri odnose površno (sjeme palo uz put); potom smo se osvrnuli na one koji se brzo oduševe vjerom, ali sve splasne s privm tegobama, ljudi koji nemaju discipline niti su poučljivi (sjeme palo na kamenito tlo); konačno govorili smo o ljudima koji zbog mnoštva manje bitnih ili posve nebitnih stvari krivo poslože prioritete, pa nikada nemaju vremena za Boga (sjeme koje uguši trnje). Svima je zajednička kriva percepcija dobra (iz različitih razloga) i jedna stvar koja je za mene puno poraznija: na njih se ne može računati!

Za shvatiti ovo podsjetit ćemo se prispodobe o mudrim i ludim djevicama. Lude djevice ostale su bez ulja i dok su se snašle dvorana (nebo) se zatvorila i nisu ih pustili unutra. Ne bih htio licitirati o značenju ulja, već o činjenici da se sa ludim djevicama nije moglo računati. Nisu ispunile ono što se od njih očekivalo. Dakle, ne govori se o tome da su bile grešne ili da su živjele sablažnjivo, već su bile nemarne, indiferentne, nisu razmišljale o tome što trebaju napraviti, nisu razmišljale o svatovima na koje su bile pozvane osvijetliti put zaručnicima. I premda su predvili i njih u svatovima, u jednom trenutku s njima se više nije računalo! Ostale se izvan vrata gozbe i nisu mogle unutra.

Dakle, kada govorimo o onima s kojima se ne računa, ne razmišljamo o grešnosti. Ta Gospodin je došao na zemlju kako bi nas oslobodio spona sa grijehom. Govorimo o nemarnosti, nediscipliniranosti, o udaljavanju od Boga svojim životom koji naoko ne treba biti grešan. Kazali smo kako „đavao kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždre“. Ovo ne znači nužno kako će čovjeka prožderati grijeh. Ne, đavao želi čovjeka ugrabiti na jedan lukav i suptilan način u kojem čovjek sebe neće uopće vidjeti kao grešnika ili će svoju grešnost, baš kao i vjeru zanemariti. Želi ga odvući od Boga kao što grabežljivac odvlači svoj plijen sa stratišta. Želi ga udaljiti od Boga do mjere da se na njega ne računa.

Đavla na zapadu najčešće imenujemo Lucifer. Malo bih se poigrao s hebrejskim riječima kako bismo shvatili zapravo ovo „ne računanje na nekoga“. Premda ime Lucifer nema veze sa ovim „računanjem na nekoga, u hebrejskom jeziku postoji jedna riječ koja neodoljivo podsjeća na Lucifera i njegov utjecaj na čovjeka. U Knjizi Propovjednika stoji: “Što je krivo, ne može se ispraviti, čega nema, izbrojiti se ne može” (Prop 1,15). Riječ iz Knjige Propovjednikove odnose se na ljude na koje se ne može računati. Izraz “lo tsafar” ili “lo safar”7 na hebrejskom doslovno znači “nije brojao“ ili “nije zapisao“, no u modernom hebrejskom izričaju ima snažno figurativno značenje. U svakodnevnom govoru, izraz “lo tsafar [nekog]” neodoljivo podsjeća na izgovor imena đavla (lucifer), akoristi se u značenju “potpuno je ignorirao“, “uopće nije mario“ ili “nije ga doživljavao“. Istovremeno ovaj izraz možemo prevoditi kao „nemjerljiv, koji se ne da izračunati“, a zapravo ga shvaćati kao „onaj na kojeg se ne može računati“

Riječ je dakle o ljudima koji prije svega ne računaju s Bogom u svom životu zbog čega se od Njega udalje do mjere da se ne računa ni s njima. Kada nekoga “ne brojiš”, kada “ne računaš s nekim”, to znači da ti ta osoba ništa ne predstavlja, ne pridaješ joj nikakvu važnost, ne poštuješ njezin autoritet ili je gledaš svisoka (smatraš je nebitnom, kao da je “nula”). Tako se danas u Izraelu koristi izraz koji i mi čujemo često: Hu lo safar oti8 – “Uopće me nije doživio” / “Ignorirao me kao da ne postojim.” Bog za ovakve ljude ne postoji, premda sebe vide kao vjernike. S njima se ne računa.

U hebrejskom jeziku postoji riječ lociphir9, kojeg Izaija (Iz 14,12) koristi u svojoj rugalici babilonskom kralju koji je u svojoj oholosti pao s vlasti. Ova riječ nije izvorno hebrejska riječ, već latinski prijevod Iazaijinog teksta. Latinska riječ Lucifer10 značila bi „Donositelj svjetlosti“ ili „Zvijezda Danica“ (odnosilo se na planet Veneru). Kada je u 4. stoljeću sveti Jeronim prevodio Bibiliju na latinski jezik, stih iz Izaije o kojem smo govorili (“Kako pade s nebesa, Svjetlonošo, sine Zorin,…”) počeo se tumačiti u svjetlu pada anđela prije stvaranja svjetla. U tom prijevodu, Jeronim hebrejsku riječ „heilel“ (svijetleći ili sjajni) prevodi sa latinskom zamjenicom za Zvijezdu Danicu – Lucifer. Tako je s vremenom, latinska riječ lucifer (svjetlonoša) s vremenom postala vlastito ime za Sotonu prije njegova pada.

Dobra zemlja

Malo smo se odmaknuli od teme o ljudima na koje se ne računa. Zapravo, o onima koji ne računaju s Bogom. Pogledajmo malo i drugu stranu priče o sijanju: sjeme padne na dobru zemlju i donese obilan rod.

Humus (zemlja) i humanitas (ljudskost) imaju isti korijen u latinskom jeziku. Doista, za spasenje, za suradnju s Bogom u djelu spasenja potrebno je najprije imati ljudskost koja nije površna u življenju vjere, koja se ne vodi trenutnim oduševljenjima, koja je postojana i disciplinirana. No, sve ovo ne znači kako je to ljudskost neke savršene osobe koja nikada ne griješi. Spomenuli smo već kako naš grijeh Bogu nije prevelik problem. On se ponaša kao dobri Otac koji će pokriti i zanemariti sve ludosti svoga djeteta i jedino bitno u svemu jest da to dijete bude uzanj. Zapravo, da se spasi, da živi vječno s Bogom.

Stoga, gledati na spašenu ljudskost u svjetlu nekog „nadčovjeka“ potpuno je pogrešno. Za shvatiti o čemu pričamo pogledat ćemo malo kako sjeme raste na dobroj zemlji. Sjeme se posije i ono će samo rasti od sebe, jer u sebi nosi jedan životni princip koji je potiče da se preoblikuje u drugačiji životni oblik. Kako će to preoblikovanje napredovati ne ovisi o sjemenu. Naime, u idealnim uvjetima sjeme bi se razvilo bez problema. Ipak, čak i na dobroj parceli niče korov kojeg treba čistiti. Korov- grijeh ometa sjeme u razvoju i crpi zemlju. Čak i kada sjeme nikne potrebno je novu biljku paziti, čistiti od nepotrebnih listova kako ne bi crplili onu hranu iz biljke koja može biti korisna plodu. Sve je usmjereno plodu. No, bez brige o parceli zemlje- ljudskosti, i bez brige o onome što u ljudskosti nikne- biljki iz sjemena, neće biti ploda.

Dakle i o dobroj zemlji treba brinuti. Čovjek mora birnuti o svom životu, moralnosti i čestitosti. I pri tome računati s Bogom koji je ostavio sebe u sarkamentima kako bi nas odriješio grijeha i vratio u stanje milosti, u zajedništvo s Bogom. Tada i Bog računa s nama. Unatoč tome može se dogoditi da plod ne dolazi kada bismo mi željeli. Sjeme ima u sebi tu mogućnosti da uspori ili ubrza razvoj ovisno o okolnostima. Tako je i sa Riječju Božjom. Ona donosi plod uvijek u pravo vrijeme. U vrijeme koje je korisno za spasenje bilo nama, bilo nekome drugome. Stoga, slušajući vjernike koji steknu dojam suhoće duhovnog života, dojam po kojem im se čini kako ništa ne napreduju, ništa dobro ne rade, ili mole slabo, valja se sjetiti kako plod dolazi uvijek u pravo, najbolje vrijeme. Samo treba biti ustrajan i strpljiv. Discipliniran. Moliti ustrajno, redovito pristupati sakramentima.

Biljka koja se razvije iz sjemena često donese plod koji osjemeni prostor oko sebe. Sjetite se samo poljske trave: svoje sjeme razabacuje oko sebe. Takva parcela ljudskosti koja donosi plod, stalno će osjemenjivati novim sjemenom iz ploda. Stalno će napredovati u duhovnom životu, u odnosu s Bogom. Sjeme koje se razvilo u takvoj parceli transformira i parcelu. Ona nikada više nije ista. Tako je i sa Riječju Božjom: ona u sebi ima transformirajuću snagu i nikada se Bogu ne vraća bez ploda. Nikada. Samo treba razmišljati o Riječi, biti discipliniran i računati s Bogom da bi Bog računao s nama.

Bilješke:

  1. Iz 55,10-11 ↩︎
  2. 1Pt 5,8 ↩︎
  3. “ono zbog čega je poslah” ↩︎
  4. Glagol -discere vuče korijen iz indoeuropskog prajezika (*dek-), što znači “uzeti, prihvatiti” ili “poučavati/biti prikladan” (iz istog korijena dolazi i grčka riječ dekhomai – primiti). Kako je proces učenja u antičko doba (osobito u rimskoj vojsci i školama) zahtijevao red, ponavljanje, stroga pravila i samokontrolu, značenje riječi se s “predmeta poučavanja” pomaknulo prema metodi poučavanja. Tako je disciplina postala sinonim za red, stegu, samokontrolu i poštivanje pravila. ↩︎
  5. Lat. Discipulus (učenik) dolazi od korijena discere (učiti) i sufiksa -pulus (koji označava onoga koji prima, slično kao u riječi manipulus – pregršt). To je onaj koji uči, polaznik, šegrt ili sljedbenik nekog učitelja. ↩︎
  6. Ne želim se baviti uzrocima nametanja jednog oblika života, jer bi nas to daleko odvuklo od teme. „Netko“ je zbirni izraz za mnoštvo čimbenika koji utječu na to da se život oblikuje. Nije mi stoga namjera otvarati teme nekakvih „zavjera“, već samo bilježim kako „netko“ utječe na način života. I taj je utjecaj ozbiljan i ne smije ga se zanemariti. ↩︎
  7. Hebrejski: לֹא סָפַר ↩︎
  8. Hebrejski: הוא לא ספר אותי ↩︎
  9. Hebrejski: לוציפר ↩︎
  10. Lat. Lucifer; Lux (genitiv lucis) = svjetlost i Ferre = nositi, donositi ↩︎