Mt 3, 1-12

Sebi usmjerena kultura

U prvom čitanju nalazimo mladog judejskog kralja Ahaza koji se nalazi u politički neugodnoj situaciji. Jahve mu šalje proroka Izaiju da ga ohrabri, da se ne boji, već da se osloni na Boga svojih otaca onako kako su se oni oslanjali na Njega u pogibelji. Izaija mu nudi da traži znak od Boga kako bi se uvjerio da je Jahve s njim. No, Ahaz to odbija.

Ahaz se nalazi u svom svemiru. Čovjek je koji osjeća na sebi odgovornost za situaciju u kojoj se nalazi Judeja, ali kada je Bog u pitanju, taj isti osjećaj odgovornosti može postati teretom ako se čovjek zatvori u sebe poput Ahaza. On je poput ljudi današnjice koji sve svaljuju na sebe. Ne govorim sada o sebičnjacima koji sve grabe za sebe, već o ljudima koji misle kako su njihove odluke najvažnija stvar na svijetu. Današnja kultura iznjedrila je ljude poput Ahaza koji misle da je sve na njima, jako su bitne odluke koje oni donose, oni moraju odlučivati o sebi, oni moraju izabrati, sve je njihov izbor. Moj je život, moja je smrt: sve je to moj izbor. Kultura poput ove stvalja čovjeka I njegove odluke u središte svemira. Poput Ahaza. Možda bismo mogli kazati kako živimo u svijetu kraljeva koji umišljaju kako su njihove odluke najvažnija stvar na svijetu. Upravo takva usmjerenost sebi, dovodi čovjeka da, ne samo da zaboravi na Boga, već da s Bogom ne računa u svojim projektima. Jer, sve je u čovjekovu izboru, sve je u njegovim odlukama.

Odbiti pomoć od Boga

Kada Bog nudi znak Ahazu, poziva ga zapravo da iziđe iz svoga maloga svemira, da mu prepusti vođenje života, da mu prepusti i odluke. No, Ahaz nije u stanju prepoznati govor proroka i drži da je riječ o kušnji, a ne o pomoći. Doista, čovjek koji je toliko usmjeren sebi i svojim izborima, nije u stanju razlikovati između pomoći i kušnje jer nije u stanju primati pomoć. Sve što napravi- on sam mora napraviti.

Puno je ljudi koji se za primiti pomoć odluče tek u rubnim trenucima života. Pogledajte samo malo u brakove koji se lome. Nije sporno kako u tim brakovima uvijek postoji neka od strana koja je lomila odnos u braku. No, redovito postoji i strana koja nije bila u stanju zatražiti pomoć jer je računala samo sa sobom. Sve će se srediti- toliko puta to čujemo od ljudi koji odbijaju bilo kakvu pomoć koja im se nudi poput znaka. Nisu u stanju razaznati pomoć od bespredmetnog uplitanja u svoj život. I sve stoga jer se zatvorimo u svoje malo kraljevstvo, u svoj mali svemir. Za primiti bilo kakvu pomoć potrebno je prije svega otvoriti se toj pomoći, prestati biti kralj svojem jadnog kraljevstva, prestati biti središte svoga bijednog svemira. Pravi je problem kako to učiniti?

Predati se Bogu poput Josipa

Pogledajmo Josipa. Josip je zasigurno imao svoje planove za život. Bog ih je na neki način pomrsio. Preusmjerio mu je život kamo to Josip nije ni sanjao. Promijenio je sve svoje planove i prilagodio ih Božjoj volji. Doista, pogledate li tog čovjeka možete li zamisliti kako je mogao na jedan posve drugačiji način imati obitelj i život? Ipak, odustao je od svih svojih nauma. Josip je na neki način kapitulirao pred Bogom. Kapitulirati1, vojnim rječnikom znači položiti oružje, predati se na milost nekom jačem od sebe. Kršćanski gledano, kapitulacija nije odustajenje od borbe, već podlaganje Božjem vodstvu, puštanje da On planira i bira moje bitke.

Predati svoj život u ruke Bogu ne znači planirati stvari pa “kako bude”, očekivati povoljan ishod nečega i to tumačiti Božjom voljom ili, prihvatiti nepovoljan ishod mojih pothvata i kazati kako je Bog tako htio. Kapitulirati pred Bogom ili predati mu život u ruke znači prije svega shvatiti sebe malenim pred Bogom i prihvatiti stvari koje mi donosi život bez obzira koliko su one meni ugodne ili neugodne, koliko su one u skladu s mojim planovima ili to nisu. To znači da sam spreman na situacije koje su neočekivane i ne slijede moje odluke.

Ponekad te situacije nadilaze mene. Josipa su svakako nadilazile situacije u kojima se našao. No, za predati sebe u ruke Boga poput Josipa, znači te situacije prihvatiti i nadići sebe sama, odnosno nadići onaj dio sebe koji bi stalno govorio: ja sam uredio ovo, ja sam napravio ono, ja sam izgradio ovo, ja sam zaradio ono… To su sve planirane situacije koje padaju u vodu pred Bogom. Kada čovjek preda svoj život Bogu, onda kao da govori: treba mi Bog, treba mi njegova snaga, njegova pomoć: Pri tom sve svoje planove brzo napušta, prihvaća sadašnji trenutak i ravna se po njemu.

Bog tako često pomrsi naše planove kako bismo kapitulirali pred Njim, kako bi se zapravo predali Njemu. Pustili Mu da On upravlja onim dijelovima života u kojima smo nemoćni svojim snagama realizirati nešto. Kako bismo se osjećali nemoćnima i malenima i tražili pomoć od Njega. Kako bi zapravo ušao u naš život po pomoći koju mi želi pružiti.

Rađanje kršćanstva u nama

Ako kršćanstvo svodemo na to da se Krist, njegov život rađa u nama, onda je za to rođenje prva odgovorna Marija. U njoj se najprije začeo Spasitelj. Kako bi se začeo u nama, potrebno je predati se potpuno u ruke Boga poput Marije: neka bude po Božjem planu- ništa ne treba biti po mome! Ništa ne treba biti po mome! Svi se zapravo bore da bude po njihovome, po mome! U toj borbi treba kapitulirati pred Bogom. U čemu se sastoji to predanje Bogu po kojem se u nama rađa Krist?

Jedan dobar i normalan kršćanin, dok živi sam ispunjajući svoje kršćanske dužnosti, djeluje poput kruha koji sebe dijeli drugima: komadiće svoga života, svoje dobrote ostavlja ljudima koje susreće, hrani ih sobom darujući im od sebe komade svoje ljubavi. Ljubav koja se tako konzumira u prijateljstvu, ostavlja trag u svakome; neizbrisivi trag koji pred oči povremeno donosi lice osobe koja me sobom nahranila. Tako gledajući na prijateljstvo, možemo kazati da pred sobom vidimo čovjeka koji dio sebe ostavlja u nama, a mi u tim dijelovima vidimo lice cijele osobe. Taj komadić osobe koji ostaje u nama podsjeća nas na život prijatelja, na njegove riječi i postupke, na njegovu ljubav.

Pogledajmo što Gospodin radi u pričesti. Isus u pričesti daje sebe u komadićima kruha, ali kada nam se daje ne ostavlja dio sebe za nas, ne ostavlja krhotine života da bi se njime hranili kao Lazari pod stolom bogataša, već u komadićima kruha ostavlja cijeloga sebe, cijeli svoj život- i dušu i tijelo, kako bi njegovu ljubav konzumirali do mjere u kojoj bismo stalno pred očima trebali imati njegovo lice, njegove riječi, njegove postupke. Kako bi u tome našli poticaj da svoje postupanje uskladimo s Kristovim.

Ne daje nam se Krist samo zbog toga da Njega imamo stalno pred očima. Mnogi se pričešćuju redovito, no unatoč tome žive kao da Krista nisu nikada vidjeli. To je stoga jer, ili nisu kapitulirali pred Bogom i odustali od svojih planova, ili im nije stalo do Njega, pa ga i ne drže u svom srcu kao prijatelja već kao zarobljenika koji im služi samo kako bi oni mogli kazati da su kršćani. Bog je kapitulirao u njima, ali takvi Boga ne vide kao prijatelja, već kao roba, zarobljenika. No, kršćanin se ne zadržava samo na etiketama. Naime, prijateljstvo i samo prijateljstvo, u komadićima svoje ljubavi mijenja prijatelja. Ljubav je takva da mijenja prijatelje i to na poseban način: poistovjećuje ih. Kada na jednom kršćaninu ne nalazimo nikakvu sličnost s Kristom, teško možemo govoriti o prijateljstvu s Njim. Takve pričest ne preobražava. U konačnici, ne znači im ništa.

Kada Isus daje sebe, onda to čini da bi svoje prijatelje preobrazio, polako, preko svoje ljubavi, a ljubav se ne nadimlje nad drugim, ona kapitulira pred voljenim. Čini to strpljivo preobražavajući u nama ono što od njegova života odudara. I ne čini to bez nas dokle god ne kapituliamo, predamo mu se.

Kada se Isus daje u pričesti, onako, u bijednom komadiću kruha, njegov život više ne pripada njemu, već meni. Predao mi se potpuno. Kapitulirao je predamnom. Želim li da moj život priprada njemu, moram i ja stalno imati pred očima njegovo lice i njegove riječi. A za takvo što trebam pred Njim kapitulirati, dati mu se preko ovoga života u svakodnevici. To u konačnici znači misliti stalno o Kristu i njegovim postupcima, imati ih pred očima i oponašati u konkretnim situacijama shvaćajući da ne mora ništa biti po mome.

  • Voda nema oblika osim ako je uspete u nešto što joj daje oblik. Živa voda Duha Svetoga dobiva oblike kršćanska života samo ako se ulije u jedan život potpuno predan Bogu
  1. franc. capitulation: sporazum, poravnanje /pa i onaj između pobjednika i pobijeđenog/, prema srednjovj. lat. capitulare: sporazumjeti se, od lat. capitulum: poglavlje.
    Čin kojim oružane snage neke zaraćene strane ili samo dio njih prestaju s borbom i predaju se neprijatelju. Kapitulaciji obično prethode pregovori između zaraćenih strana, koje u ime strane koja se namjerava predati vode parlamentari. Kapitulacije su poseban tip ugovora koje su sklapale, od XVI. st., snažnije kršć. države (europske, a poslije i SAD) s nekršć. državama (s Turskom, nekim zemljama Afrike, Bliskog i Dalekog istoka) osiguravajući u njima različite povlastice bez reciprociteta (npr. pravo na intervenciju u odnosnim zemljama, izuzeće vlastitih državljana ispod sudbenosti organa tih zemalja i sl.). Protivan načelu suverene jednakosti i ravnopravnosti država, režim kapitulacija danas je posve nestao. U svakidašnjem govoru kapitulacija je poraz, slom, prestanak otpora i obrane, npr. u polit. borbama, u znanstv. polemikama. – Kapitulant, čovjek koji ustukne pred zaprekama ili teškoćama, koji odustaje od borbe, koji nije ustrajan u nastojanju; slabić. (Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2025.) ↩︎