Nedjeljno evanđelje: Ljubiš li me?

Iv 21, 15-19

Ljubiš li me?

“»Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?« »Šimune Ivanov, ljubiš li me?« »Šimune Ivanov, voliš li me?«”- ovo su tri pitanja upućena Petru, a sva tri pitaju o Petrovoj ljubavi. Isus, za upitati Petra o ljubavi koristi dvije riječi: filéo i agapáo. Na grčkom jeziku obje riječi se odnose na ljubav, ali u različitim oblicima. “Filéo se odnosi na prijateljsku ljubav, dok agapáo označava jednu bezrezervnu ljubav, poputnu ljubav, ljubav koja se potpuno daje”[1]. Kada postavlja prvo pitanje: “Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?”, onda to Isus čini koristeći oblik “agapas-me”. Bilo bi logično da Petar odgovori na isti način, kako Isusa voli bezrezervno: “agapo-se”, što bi značilo: volim te potpuno, do kraja, do smrti. No Petar to ne čini, već odgovara sa “filo-se” što bismo preveli kao: volim te kao i svi drugi.

Petra ovaj trenutak podsjeća na onu noć u kojoj je izdao Isusa. Petar je na Posljednjoj Večeri Isusu kazao da će ga slijediti do smrti, no sjetio se koliko je slab i ne želi ponovo doživjeti te gorke trenutke vlastite izdaje. Stoga ostaje rezerviran i odgovara Isusu sa filo-se. Ni kada ga Isus drugi put pita, čini to koristeći isti oblik (agapas-me), Petar ne uspijeva pobijediti sebe i ponovo odgovara: filo-se– volim te samo kao čovjek poput drugih! Ovo sve rastužuje Petra, jer shvaća koliko je slab, a mislio je kako je jak. No, Gospodin mu daje do znanja kako je Njemu dovoljna Petrova ljudska ljubav. Zato pita treći put Petra: filo-me? Voliš li me kao i drugi? Sada Petar potpuno razoružan od sebe samoga odgovara: “Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim”.

Bog se prilagođava čovjeku

Iz svega se čini kako se Isus prilagodio Petru. I uistinu tako jest: Isus se prilagođava našoj ljubavi, i gdje god je nalazi, pa makar samo malo, pokušava nas preko tih zrna ljubavi dovesti k sebi. Upravo ovo Božje prilagođenje čovjeku nama budi nadu kako se ne treba obazirati na naše slabosti. Pogledajte Petra: čovjek koji je obećao Isusu da će ga slijediti pa makar ga to koštalo života, na prvoj je prepreci pao, izdao svoga Učitelja. Tako je Petar kušao poniženje izdaje, ali je shvatio koliko je važno kajanje i povratak Bogu. Isus kao da podsjeća Petra na njegove slaboće kako bi Petar shvatio da se treba osloniti na Boga, na Isusa u svemu, a ne na sebe.

Od ovog trenutka Petar je slijedio svoga Gospodina sa jasnom svijesti o vlastitoj nemoći. Kasnije, kada je Duh Sveti djelovao po apostolima, Petar je prvi koji je govorio kako on sam ništa ne može bez Krista i kako sve čini u njegovo ime. Od Petra treba učiti o poniznosti i o ljubavi koja se ne nadimlje, već se oslanja na Isusa u svemu. U trenucima u kojima nam se čini kako smo slabi i nemoćni ili kako nismo dorasli situaciji, oslonimo se na Gospodina. On nas ne dovodi u takve situacije slučajno, niti od nas traži da sve čvrsto držimo u svojim rukama, “pod kontrolom”. Želi da Njega dovedemo preko svojih slabosti ili preko svojih trpljenja u te svakodnevne situacije kako bi on radio tamo gdje se mi osjećamo nemoćni. Stoga, više od svega, trebali bismo rasti u toj sigurnosti kako je Isus uz nas kada radimo sa ispravnom nakanom, ne misleći kako ćemo i s kojim uspjehom završiti ono što započnemo. Ostavimo taj dio priče Bogu. Tako, oslanjajući se na Boga u svojim slabostima, zapravo oslanjamo sebe na božju ljubav u svemu što radimo.

Ljubav i tuga

Pogledamo li na današnje evanđelje iz perspektive Petra, prva stvar koju uočavamo jest tuga. Petar se ražalostio što ga Isus pita tri puta voli li ga. Mogu li se povezati ljubav I tuga kao što to vidimo kod Petra? Možete li nekoga voljeti i istovremeno tugovati? Naravno. Nije ni potrebno prisjećati se bližnjih koji u umrli, a za kojima tugujemo. Je li ljubav nestala? Nije i ne može. Jer ljubav je jača od tuge, i koliko god tuga obuzimala srce čovjeka, ljubav najdača sve što tuga u njega unese. Tuga u čovjeka unosi očaj, razočaranje životom. No, ljubav u srcu, sve može preobraziti. Može, jer kako sveti Toma Akvinski kaže:  “ljubav preobražava onog koji ljubi u onoga kojeg ljubi”[2].

Doista, ljubav tako malo po malo pobjeđuje sve tuge, nadjačava sva razočarenja I malo pomalo otvara put u život onome koji je rastužen, ali voli. Ljubav me preobražava u želje osobe koju volim, jer, “svaka prava ljubav čista je I bez vlastitih interesa i sa sobom nosi samo opravdanje u ljubavi za onog kojeg voli (…)”[3]. Ljubav traži ono što voljeni želi I pokreće me da u ovom životu nastojim ugoditi voljenoj osobi. Tako, nakon svih Petrovih tuga, Kristova ljubav njegovu nutrinu preobražava u apsotolsku dušu koja je spremna umrijeti za Krista, koja je u svemu tražila najprije Boga i božju volju.

Ljubav i bol

U sceni današnjeg evanđelja, nalazimo da Petar trpi zbog Gospodinovih pitanja. Boli ga. Teško da se ljubav događa bez da nas dodirnu boli. Ljubav, kao I sve drugo što je dobro za čovjeka, donosi izvjesnu dozu boli u dušu. Često se događaju situacije koje su plod nerazumijevanja osoba koje se vole, ili je riječ nekada I o svjesnom ili nesvjesnom ponižavanju ljudi. U tim situacijama bol je neizbježna. Bole riječi koje pogađaju, ali zapravo boli ljubav kojom volimo nekoga. Zašto bi bol trebala biti prisutna u ljubavi? Bol, kao I sve što postoji može biti razarajuća sila, a može i preobražavajuća. Bilo kako bilo, bol je signal da je došlo do dramatične promjene u odnosima (ne govorimo o tjelesnoj boli, već o boli duše- premda I tjelesna bol može pratiti duhovnu). Nekada je ta bol zbog nekog neuspjeha ili kao u slučaju Petra, bol svijesti o vlastitoj slabosti, zapravo jedna bol čiste ljubavi koja zna biti tolika da nikada ne može nestati iz života, baš kao i neke tuge koje ne mogu minuti. Ne mogu nestati zbog silne ljubavi kojom se ljubi, jer “ljudsko je srce rođeno da bi ljubilo. I kada mu se ne uzvraća na ljubav, čistom, jednostavnom I plemenitom ljubavlju, ono se grči, tone u vlastitim jadima”[4]. Zato Augustin I veli kako je jedini “njegov teret ljubav”[5].

Problem odnosa ljubavi, boli I tuge može se opisati jednostavnim riječima svete Tereze Avilske: “ljubav traži svoju ljubav”[6], i kada je ne pronalazi moguće je da nas obuzmu tuge I boli. Što kada ne uspijemo u svojim naumima, kada mislimo kako smo razočarali nekoga? Mislim kako treba imati stalno na pameti da “prava ljubav raste u nevoljama; lažna se gasi. Iz iskustva znamo kako, kada trpimo teške neugodnosti radi nekoga koga volimo, ljubav se ne urušava, već raste”[7]. Sveti Augustin tvrdi da sve ono što nam se čini teškim u zapovijedima, može postati lakim zbog ljubavi: “Pogledajte kako rade oni koji se vole? Ne osjećaju nikakav umor, udvostručuju napore u želji da nadiđu probleme”[8]. U tom smislu, nije moguće nikada odvojiti ljubav od boli niti bol od ljubavi, jer se “i zaljubljena duša raduje u svojim bolima, I uzdiže svoju ljubav koja je boli”[9] To je stoga je rast u ljubavi ima svoje osobitosti. U ljubavi se često raste preko duhovnih nevolja, preko problema, preko situacija kojima se opiremo I shvaćamo kao napad na sebe, preko niza neugodnosti. Ljubav ne isključuje takvo što.

Ljubav kao nadnaravnu stvarnost

Ljubav koja se ljubi nikada se ne prestaje tražiti u životu oko sebe, premda te osobe možda nema u mojoj blizini. Ipak, ljubav je takva da me drži u stalnoj prisutnosti onog koga volim, jer ljubav traži ljubav. Kada čovjek ima takav stav, i doista voli, onda će “tamo i gdje nema ljubavi pronaći ljubav”[10] na različite načine. Nikada neće pronaći onoga kojeg voli, ali će pronaći tragove prisutnosti te osobe u ljudima, u situacijama koje će živo podsjećati na ljubav koja se traži. Budući da ljubav traži ljubav, htjeli mi ili ne, cijeli se život čovjeka predstavlja kao jedno traganje za svojom ljubavlju. Traganje je poput hodanja koje za sobom ostavlja tragove. Upravo ti tragovi su ono što prepoznajemo kada ostanemo bez onih koje volimo, kada nas pogodi smrt ili bolest voljene osobe. Bol i tuga koje prate ljubav preobražavju naš pogled u svijet čineći nas sposobnima prepoznati u vidljivome ono što se na prvu ne vidi. Prepoznajemo tragove nečije dobrote u svijetu, jer dobrota koja se širi sama od sebe, nezaustavljivo se širi I nitko je u tome ne može spriječiti.

Dobrota koja se daruje drugome po ljubavi, trag je nečijega života koji često ne prepoznajemo dok je netko koga volimo s nama tjelenso prisutan. Tek kada nas netko napusti I nije s nama, bol I tuga koji prate jednu ljubav koja traga za svojom ljubavlju, čine da se osobe prepoznaju po tragovima njihove dobrote koju su posijali u druge ljude.

Mislite li kako je ovo slučajno? Mislite li kako je netko sijao dobrotu bez veze, bez smisla? Dobrota se širi sama od sebe, ali je ljubav oblikuje u nešto smisleno I izgrađujuće u životima ljudi. “Kaže Aristotel kako je ljubav zapravo željeti dobro nekome, I budući da je tako, ljubav se upravlja dvoma: dobru kojeg se želi za nekoga (…) I nekome za kojeg se želi to dobro”[11].Upravo činjenica da ljubav oblikuje darovanu dobrotu, podsjeća kako iza traga nečije dobrote zapravo prepoznajemo nečiju nesebičnu ljubav. U ovoj točki bi zastao s pisanjem, postavio bi kratko pitanje I na njega dao odgovor, a čitatelju, Tebi bi ostavio prostor za razmišljanje. Pitanje je: može li se, kada je ljubav u pitanju govoriti o mrtvima, o beživotnim tijelima? Odgovor je: ne! Nipošto, jer ljubav otkriva život! I život je uvijek tamo gdje je ljubav! Ljubav je I od smrti jača: može nas pokositi smrt, ali ljubav srca koje voli umrijeti ne može!

Ljubav koja otkriva život tamo gdje ga drugi ne vide, otkriva i ono što jedan kršćanin stalno ima u svom srcu: čvrstu vjeru u uskrusnuće Isusovo, čvrstu nadu da sve ono što nas u ovom životu pogađa ima duboki smisao u spasenju ljudi zbog kojih trpimo. Ovakva ljubav otkriva Boga u nama i preobražava sva naša razočaranja i tuge u novu radost, novi polet.

[1]Benedikt XVI, Opća audijencija, 24-05-2006

[2]Sveti Toma Akvinski, O ljubavi, pogl.1, str. 202

[3]Sveti Ivan Pavao II, Govor, 02-06-1980.

[4]Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Prijatelji Božji, 183

[5]Sveti Augustin, Ispovijesti, 13

[6]Sveta Tereza Avilska, Život, 22,14

[7]Sveti Toma Akvinski, O ljubavi, pogl.1, str.221

[8]Sveti Augustin, Govor, 96

[9]Sveti Pavao od Križa, Pismo 1

[10]Sveti Ivan od Križa, Pismo M.M. od Utjelovljenja, Život, BAC, Madrid, 1950, str. 1322

[11]Sveti Toma Akvinski, Teološka Suma, II, q. 26., a. 4.