Lk 10, 38-42

Marija

U jednoj pouci Gospodin govori kako Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio za razliku od lisica i životinja koje imaju svoje jazbine, koji imaju svoja sigurna utočišta. Sin Čovječji nema nikakve sigurnosti na ovoj zemlji, osim srca svojih prijatelja. Među njegovim prijateljima ističu su Marta, Marija i Lazar, dvije sestre i brat koji su živjeli u Betaniji. Iako ne znamo kako su se upoznali s Gospodinom, znamo da su bili s njim vrlo bliski, da su se međusobno voljeli i da su svoju ljubav iskazivali i velikim i malim djelima. Marta ovom prigodom primi u kuću Gospodina. U evanđelju stoji kako ga je Marta primila srdačno[1], više nego srdačno[2]. Primila ga je sa srcem. Voljela ga je istinski. Isus se u toj kući osjećao kao u svojoj, jer je u Marti, Mariji i Lazaru nalazio istinske prijatelje.

Marta je bila osoba posvećena domu. Ona, brat i sestra su vjerojatno ostali rano bez roditelja, pa se, po svemu sudeći Marta zauzela za kućanstvo. Za razliku od nje, kod Marije ne nalazimo takve brige o domu, pa ni o tome kako ugostiti Isusa. Pogledamo li malo u evanđelja, mogli bismo Mariju povezati sa ženom- grešnicom koja je Isusu pomazala noge, nakvasila svojim suzama i obrisala kosom: „2Marija bijaše ono pomazala Gospodina pomašću i otrla mu noge svojom kosom. Njezin dakle brat Lazar bijaše bolestan.“ (Iv, 16,2) Dok Ivan govori samo o pomazanu Isusa i pranju nogu kosom, Luka otkriva kako je žena koja je to učinila bila grešnica: „Neki farizej pozva Isusa da bi blagovao s njime. On uđe u kuću farizejevu i priđe stolu. 37 Kad eto neke žene koja bijaše grešnica u gradu. Dozna da je Isus za stolom u farizejevoj kući pa ponese alabastrenu posudicu pomasti 38 i stade odostrag kod njegovih nogu. Sva zaplakana poče mu suzama kvasiti noge: kosom ih glave svoje otirala, cjelivala i mazala pomašću.“ (Lk 7,36-39). To bi značilo kako je Marija bila ta koja nije posve pazila na svoje postupanje, što je Martu svakako ljutilo. Vratimo li se u Martine primjedbe upućene Mariji možemo shvatiti kako Marta ne prigovara Mariji zbog toga što ju je napustila kada je trebalo ugostiti Isusa, već zbog mogućeg načina života do tada. Čini se kako je Marija bila osoba koja nije najbolje shvaćala red.

Osim toga, starozavjetna tradicija nije dopuštala susrete ovakve vrste koju nalazimo kod Marije i Isusa. S jedne strane nije bilo primjereno neudanoj djevojci tako sjesti pred slobodna muškarca. Sjesti pod nečije noge, dodirivati ih na ovakav način, bio je znak svjesnog podlaganja svoga života nečijem. U slučaju muškarca i žene, bio je to znak potpune predanosti do zajedničkog života, do braka. Noge su naime, za Židove bile slika čovjekova života- onoga na čemu život počiva i kreće se. Stoga, „sjesti do nogu“ podsjeća na sliku Rute, Davidove bake, koja je ostavši udovica, slijedeći svekrvu Noemi i njezine savjete, legla pod noge Boazu kako bi mu pokazala da život želi nastaviti s njim[3]. Želi da se skrbi o njoj. Ne možemo ovo primjeniti do kraja na Marijino sjedanje do Isusovih nogu, već njezin čin možemo tumačiti više kao gestu potpune prijateljske privrženosti koja je u jednom trenutku nepromišljeno probila granice ustaljenih pravila postupanja.

S druge strane, ista tradicija nije dopuštala da se ženama daje velika pouka o božjim stvarima. Rabinska mudrost drži da je bolje „da se riječi Tore spale nego da ih se priopćava ženi“[4], jer su smatrali kako svaki „koji tako svoju kćer Tori poučava, potiče je na razuzdanost“[5]. Stoga žene nisu smjele poučavati o Tori svoju djecu, predmoliti kod obiteljskog stola, niti su smjele u sinagogu kako ih je bila volja. Za sve to su postojali propisi koji su žene ograničavali. Ni proroku nije bilo primjereno poučavati žene izvan rodbisnkog kruga. Isus je dobro poznavao sve to, ali sam to nadilazi otvarajući jedan novi prostor za prazmišljanje o pristupu ženi. Od propisa, Isusu je bio važniji čovjek. Osobito onaj grešnik koji se iskreno kajao i svim srcem prijanjao uz njega. Možda netko poput Marije?! Isusu je više stalo do prijatelja nego do propisa koji su potiskivali ženino dostojanstvo.

Marta

Jeste li ikada imali osjećaj kako Vam nedostaje vremena obaviti neke stvari? Imate li osjećaj kako ništa ne stižete? Ljutite li se na ljude oko Vas koji Vam se čine beskorisnim? Stekli ste dojam kako dokoličare i ne rade ništa? Sličan je osjećaj imala Marta kada je došao Gospodin. U svemu je htjela ugoditi mu, ali je nije primjetila jednu važnu stvar: Gospodin nije došao jesti i piti u njihovu kuću, već je on došao donijeti hranu i piće za vječni život. Dakako, Isusu je godila Martina pažnja, ali ju je upozorio na ono važnije od njena gostoprimstva. “Marta, Marta! brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno.” Ove riječi mogle bi biti upućene svakom od nas u određenom trenutku našeg života. Lako iz vida izgubimo ono bitno i usredotočimo se na manje važno.

Marta nije bila jedna nemarna žena. Voljela je zasigurno imati sve uredno i na svaki je detalj pazila. Koliko je puta Marta za Marijom morala nešto popraviti, koliko je samo puta za Marijom raditi ispočetka neki posao, jer se Marija lako zanosila nečim što ju je odvlačilo od posla. Marta je bila uredna i odgovorna žena koja stvari nije prepuštala slučaju. U pravilu mi svi volimo biti okruženi takvim ljudima, jer oni daju sigurnost kako će svaki posao ispasti dobro. Ovi dobri i dogovorni ljudi učine mnoga dobra koja se ne vide. Nije li Marta tako obavljala jedna velik i nevidljiv posao! Zar nije ona bila ta koja je pazila da svi imaju hrane i pića? Ipak, postojale su stvari koje su Marti promicale.

Osobe poput Marte su ljudi koji vole kontrolirati situaciju– to su oni koji o svemu brinu i vole da je svaka stvar na svome mjestu. Kada bismo ocjenjivali Martu mjerilima današnjice, ona bi bila pozitivna osoba. Uostalom, ni Gospodin je nije drugačije okarakterizirao. Blago joj je rekao bez teških riječi: Marta, Marta! Ovo ponavljanje imena izraz je Njegovih simpatija, a ne prijekora.

Razmišljajući o Marti, učinilo mi se kako živimo u svijetu Marti. Mnogi su oko nas koji se na ovakav način odnose prema životu: vole kontrolirati situaciju u svemu, igraju na sigurno, ali pri tom često ne vide ono važno. Živimo u svijetu u kojem je programiranje jako bitno. Mnogi isprogramiraju svoje obveze, svoje zadaće koje si zadaju. I to je dakako pohvalno. Ipak, događa se da ne ide sve kako je isplanirano. Upravo tada znaju nastati tjeskobe i zabrinutosti.

Abraham

Za shvatiti što Marti promiče, pogledajmo Abrahama. Kada ga Bog posjećuje, Abraham ostavlja sve. Nastoji ugoditi Gospodinu i naređuje Sari da pripravi najbolje. Gospodin zazuvrat Abrahamu obećava ispunjenje želja o vlastitome potomku. Gospodin je to ispunio jer je Abraham napustio sve, ne stoga što je Sara izvanredno pripravila hranu. Abraham je pokazao stav sličan Marijinom. Stavio je Boga ispred svih svojih obveza u životu. Pored Boga sve drugo mu je bilo nevažno. I pogledajte: Abraham nije molio Boga ništa ovaj put! Ništa! Ali stavivši Boga na prvo mjesto u svom životu, Bog mu je providio ono za čim je potiho u srcu čeznuo.

Bog od nas ne traži da kontroliramo sve situacije svoga života. U takvu životu nema mjesta za Boga. Naravno, stvari treba isplanirati, stvari treba organizirati. Važnije od toga jest da se stvari naprave dobro i ispravno, i još važnije da se znamo ispravno odnositi prema neuspjehu. Kada nam stvari izmiču kontroli, ne treba biti tjeskoban zbog toga. Mnogi su danas tjeskobno zabrinuti za mnoštvo stvari bez kojih se može. Najprije čitamo gomilu stvari po medijima koje nas se vjerovatno nikada neće ticati. Poslije nailazimo na niz naslova koji djeluju prijeteći. Stvara je svojevrsna kolektivna zabrinutost za sutrašnji standard, za plaće, za cijenu goriva. Pogledajte kako mnoštvo ljudi odmah reagira na ovakve poticaje. Pogledajte samo one dane kada se daju veliki popusti na cijenama u trgovačkim centrima. Sve se ostavlja samo da bi se kupilo nešto- najčešće marginalano, po povoljnijoj cijeni.

Što muči Martu?

Kao glava kuće (zasigurno starija sestra) Marta prima Isusa i ljuti se zbog Marijina postupanja. Vjerujem kako se ne ljuti toliko zbog njezina izbjegavanja obveza, čak ni zbog neprimjerena postupanja, već sve djeluje kao kulminacija nečega što se od ranije nakupilo u odnosu Marte i Marije. Martino ogorčenje je izišlo na vidjelo pred Isusom.

Na ovom mjestu Martu najprije treba pohvaliti. Naime, ona je doista po svemu model kako jedan vjernik treba pristupati svojem životu. Osim toga, ona je iskreno Isusu kazala što je muči! Bogu treba sve iskreno povjeriti. U tom smislu, Marta je imala i vjeru i povjerenje u Isusa, bila je njegov iskreni prijatelj, a nama model kako treba pristupati Isusu. Što Martu zapravo muči? Marta u stvari nije mogla razumjeti ljubav kojom je Isus pohodio Mariju, njezinu, vjerojatno nestašnu sestru. U trenutku kada je Marija (grešnica), Isusu oprala noge svojom kosom, zbog čega su mu svi prisutni prigovarali, Marija se osjetila voljenom do kraja onog trenutka kada joj je sve bilo oprošteno. Osjetila se voljenom od Boga. Onaj trenutak opraštanja grijeha nosila je zauvijek u svom srcu. Umjesto osude, dobila je ljubav koja joj je promijenila život.

Marta je svu ljubav darivala svojim životom Isusu, ali je nije poput Marije osjetila na sebi. Stoga se osjećala uskraćenom. Upravo tako se mnogi osjećaju kada sebe daruju do kraja i ne dobiju odgovor u ljubavi za ono što daruju. Ne treba sumnjati u iskrenost ljubavi takvih ljudi, ali često puta, zaboravljajući na sebe u tom sebedarju, zaborave da su i sami potrebni ljubavi. Osjete se osamljeni u tom što rade- baš poput Marte, i uronjeni u mnoštvo obveza koje revno izvršavaju, zaborave kako je od svega bitnije da te Bog ljubi. Zapravo zaborave da su voljeni.

Nama za pouku: ljubav se daruje radi drugih, da usrećimo druge, jer doista sretni možemo biti samo u sreći drugih. Darujemo ljubav da bi se drugi osjetio voljenim, ne da bismo naglašavali koliko volimo mi. Onaj koji inzistira samo na darivanju svoje ljubavi, lako zaboravi da je i sam prima, lako se udalji od bitnoga u životu i zaokupira se svojim viđenjima života do mjere da njegovo darivanje ljubavi drugoga može povrijediti. I Bog se žrtvovao radi nas- ne radi sebe.

S druge strane, greške i grijesi koje počinimo nisu razlog za udaljiti se od Boga. Vidimo kako su „revnu“ Martu obaveze udaljile od Boga- osjećala se ostavljenom u svojoj kuhinji. Mariju njezina grešnost nije vratila Bogu, već opraštanje Boga. I ona je, poput Marte, u jednom trenutku svoga života spram Isusa bila iskrena do kraja, do boli. Plakala je zbog svoje grešnosti i njezine suze bile su puno više od riječi kojima bi se izrekla grešnost. Vratila se u blizinu Božju iskrenim i raskajanim srcem koje se po opraštanju grijeha osjetilo voljenim od Boga. Upravo to je nedostajalo Marti: zaboravila je u jednom trenutku da je voljena, do kraja voljena od Boga.

Nekada ljudske riječi- one iskrene, kojima prijateljski jedni druge upozoravamo na grešan život, nisu dovoljne za promjenu postupanja. Potrebno je nešto više. Potrebno je da se osoba koja griješi osjeti voljenom od Boga. A voljenim od Boga se možeš osjetiti kada napustiš sve ljudsko i podložiš se Bogu, kada mu sjedneš pred noge i pustiš njegovu Riječ u sebe. Ovdje je važna Martina iskrenost. Spram sestre Marije, ta je iskrenost progovarala iz srce: željela je da Marija napusti svoj grešan život. Ne možemo kazati kako je Marija život promijenila zbog Martinih riječi, ali možemo biti sigurni kako je ono što je Marta govorila (prigovarala) Mariju potaklo da Isusa potraži, da sebe u susretu s njim doista shvati kao grešnu, da svoju grešnost prihvati i u konačnici se raskaje. Iskrenost Marte u susretu s Isusom, učinila je da se Marta spusti na zemlju, da i ona počne odbacivati ono ljudsko radi Boga i da shvati da, kada se osjećaš voljenim od Boga, ništa nije nemoguće.

Napomene:

[1] ὑπεδέξατο, više nego srdačno; δεξίωμα, τό, rukovanje, ljubazno primanje, plur. pozdrav, prijateljstvo δέξο ν. δέχομαι δ έξω ν. δείκνυμι δέομαι, δέον i si. ν. δέω δέος, gen. δέους, ep. i δείους, τό strah, tjeskoba, bojazan; uzrok strahu; δέος ίσχετε μηδέν.. nemajte nikakva straha δέπας, αος, τό,

[2] ΰπο-δέχομαι, 70«. ύπο-δέκομαι, dep. med. (-δέξομαι, -εδεξάμην itd.), ep. aor. konj. 1. sg. -δέξομαι, i od korijen, aor. -εδέγμην 2. sg. ύπέδεξο, 3. sg. ύπέδεκτο, inf. -δέχθ-αι, part. -δέγμενος, 1) primati, dočekivati, k sebi pozivati (os. gosta), ugostiti, počastiti, τινά. 2) neprijateljski dočekati, napadati. 3) zanositi, zatrudnjeti. 4) međašiti, τί čim. 5) preuzimati, primiti, a) podnositi, τί. b) ponuditi se, obećavati, τί τινι, ili s inf

[3] Usp. Rut 3

[4] J. Sota, 19 a 8

[5] Isto, 2 b