Lk 10, 25-37
U ono vrijeme: Neki zakonoznanac usta i, da Isusa iskuša, upita: »Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?« A on mu reče: »U Zakonu što piše? Kako čitaš?« Odgovori mu onaj: »Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!« Reče mu na to Isus: »Pravo si odgovorio: To čini i živjet ćeš.« Ali hoteći se opravdati, reče on Isusu: »A tko je moj bližnji?« Isus prihvati i reče: »Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Upao među razbojnike koji ga svukoše i izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva. Slučajno je onim putem silazio neki svećenik, vidje ga i zaobiđe. A tako i levit: prolazeći onuda, vidje ga i zaobiđe. Neki Samarijanac putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga posadi na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj. Sutradan izvadi dva denara, dade ih gostioničaru i reče: ‘Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš, isplatit ću ti kad se budem vraćao.’« »Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu što je upao među razbojnike?« On odgovori: »Onaj koji mu iskaza milosrđe.« Nato mu reče Isus: »Idi pa i ti čini tako!«
Biti ili ne biti, pitanje je sad
Stvorivši čovjeka na svoju sliku i priliku, Bog je u čovjekovo srce utisnuo sve. Utisnio je svoju sliku, sa svime što je čovjeku potrebno za život. Prvi je čovjek s lakoćom u svom srcu pronalazio sve potrebno za život, sve što je ispravno i dobro sve dok je bio okrenut Bogu, dok je Boga komunicirao onako kako je to bila volja Boga. No, sagriješivši protiv Boga, čovjek je najprije otvorio dramu u sebi: nutarnju komunikaciju s Bogom doveo je u pitanje. Počeo je preispitivati svoje srce na krivi način, potaknut strahovima i osjećajem krivnje zbog vlastitog postupanja, okrenuo je leđa Bogu.
Što je to bilo upisano u srce čovjeka, a čovjek to nije poslušao u sebi? Bog je prirodne zakone upisao i u čovjekovo srce. Upisao je zakone kojima se sve u ovom svijetu vodi i upravlja prema Bogu. Čovjekova sloboda, koji ju čovjek otkrio na krivi način počinivši grijeh, potaknuta napasti u trenutku slabosti, učinila je da čovjek ne posluša božji govor u svom srcu.
Govoreći o prirodnim zakonima upisanim srce čovjeka, ne govorimo o kemijskim i biološkim procesima, već o nečem vrlo racionalnom koje čovjeka u njegovim razmišljanjima potiče na postupanje. Riječ je principima, počelima u umu, počelima koji oblikuju sve zakone, ne samo pojedini. Bog je stvarao razmišljajući, planski i dio svojih razmišljanja o svijetu otvorio je čovjeku koji je po prirodi stvari mogao razumjeti potrebno za život.
Prva i temeljna stvar vezana za prirodne zakone jest zakon „ne-kontradikcije“. Ovaj zakon kaže kako jedna stvar „istovremeno ne može biti i ne biti“. Što bi to značilo u praktičnom smislu? Pogledate li neki cvijet, ne možete kazati da ne postoji, zar ne? Kažete li da ne postoji u kontradikciji se sa sobom. Lažete sebe, zavaravate se. Ovaj princip definira čovjekovo razumijevanje stvari, a zapravo oblikuje istinu: nešto ne može biti istina i neistina istovremeno. Ili je istina, ili nije. Možemo kazati i drugačije: ne može nešto biti bijelo i plavo istovremeno, ne može nešto biti dobro i zlo istovremeno.
Upravo ovo posljednje otkriva drugi princip koji se tiče isključivo čovjekova postupanja: uvijek treba činiti dobro i nikada zlo! Problem nastaje sa grijehom koji stvari mijenja u čovjeku prijanjajući uza zlo koje nastoji prikazati kao vlastito dobro. No, dobro u svijetu nije samo moje dobro. Čovjek ranjen grijehom čineći zlo nastoji ga opravdati nekim dobrom, te ovo postaje principom postupanja u grešnosti. Principom opravdanja zla.
Tko je čovjek koji ide iz Jeruzalema u Jerihon?
Sada se možemo pozabaviti prisodobom o milosrdnom Samarijancu. Čovjek kojeg su napali razbojnici ide putem od Jeruzalema prema Jerihnu. Jeruzalem se prevodi kao“posjed dvostruka mira[1]“. Slika je to nebeskog mira božjih sinova, ljudi koji žive ispravno, koji ruke otklanjaju od zla. To je grad smješten na uzvisni, okupan Suncem. Sunce daje jasno svjetlo čovjeku, stoga je ono slika Boga koji jasno obasjava sve naše postupke, pa oni koji drže do toga, koji slijede poticaje Boga , u sebi pronalaze ono što je ispravno.
Problem Jeruzalem su zakoni. Zakoni upisani u srce čovjeka koje treba slijediti. Zapravo, zakoni nisu problem, već čovjekovo srce ranjeno grijehom koji dotiče slobodu čovjeka tako da odbija poslušati glas Božji u svom srcu, svojoj savjesti. Kada to učini, ne dopušta svjetlu Božje ljubavi da otkriva istinu o dobru i zlu u sebi, već zatamnjuje vlastito zlo opravdavajući ga nekim vlastitim dobrom. Tada čovjek okreće leđa Bogu- svjetlu i kreće prema Jerihonu.
Jerihon[2] je grad čije ime dolazi od riječi Jaar, što znači“mjesec“. Tako ime prevodimo kao „Grad mjeseca“ ili „Grad Boga mjeseca“. Kažu da je to grad iz kojeg se mjesec najbolje vidi. No to je grad u depresiji, na dnu, duboko ispod Jeruzalema, pa put prema Jerihonu predstavilja spuštanje prema dnu. Slika je to moralnog pada čovjeka koji želi živjeti bez ograničenja, ne mareći za zakone, živjeti bez Boga, kao Bog sam sebi. To je slika čovjeka koji ulazi u tamne prostore života u kojima svjetlo ne dolazi od Sunca, već od Mjeseca. Mjesec daje samo malo svjetla i na mjesečini se ne vidi sve. Mjesečeva svjetlost dopušta čovjeku da zatamni stvari, da ih zamrači, da se ne vide jasno. Nije jasno kao na Sunčevu svjetlu.
Jerihon je, u odnosu na Jeruzalem bio grad „mogućnosti“, grad u kojem su bio oslobođen pravila, grad slobode bez limita. Upravo ta sloboda bez granica otvarala je prostor nepravdama, ali i svakome tko nije mario za moral i Boga da se ostvari. Tako je put u Jerihon zapravo put u tamu, u grešan život. Put u Jerihon slika je čovjekova pada, okretanja leđa Bogu u nebeskom Jeruzalemu. To put čovjeka koji je krenuo prema paklu.
Rane
Na putu u Jerihon čovjeka napadnu razbojnici i ostave ga napola mrtva. Tko ga je ranio? Što su njegove rane? Rane ovoga čovjeka slika su naših povrijeđenosti. Ranjavaju nas bližnji, kolege,… Najprije nas ranjavaju nepravda i laž. No, osim pravedna srca čovjeka koji trpi, ranjen može biti i naš egoizam. Lako nam se može dogoditi da živimo jedan primjeren život koji služi isključivo da ljudi lijepo govore o nama. Život u kojem ću napraviti sve kako bi lijepo govorili o meni. Lako se pri tom naći povrijeđen kada stvari ne idu kako bismo htjeli. Takve povrijeđenost govore kako u našem životu postoji jedno mjesto privatne idolatrije, mjesto u kojem sam Bog sam sebi.
Što je dakle napalo ovoga čovjeka? Krenuvši put Jerihona, krenuo je put mjesta u kojem ne vladaju božji zakoni. Krenuo je na put okrenuvši leđa Bogu svojim ponašanjem. I na tom putu koji zaboravio na Boga, prije ili kasnije čovjeka spopadnu napasti i rane ga. Rani ga zlo kojem je krenuo u susret. Rani ga vlastita nakana da se svojim ponašanjem odmakne od Boga. U konačnici, ranio ga grijeh. Vlastiti grijeh.
Kako grijeh ranjava? Stoji u tekstu evanđelja kako razbojnici raniše čovjeka, svukoše ga i ostaviše polumrtva. Grijeh čovjeka ranjava. Ne ranjava samo onoga kojem se počinju zlo, već grijeh uvijek čini zlo onome koji sagriješi. Rane koje grijeh ostavlja u duši, takve su da čovjeka otvaraju mogućnosti da čini više zla. To je čovjek koji zatamnjuje stvari u svom životu, ne prihvaća istinu, dobro koristi kako bi zlim sredstvima došao do neke koristi. Takvo postupanje slabi čovjeka, potiče da postupa na lakši način, da radije bira zlo, nego da se pomiči oko dobra, malo istrpi radi nečeg što je ispravno. Konačno, oslabe ga do mjere da se nikakvoj napasti ne može opirati. Tada je na dnu. Tada je polumrtav.
Grijeh toliko onemoća čovjeka da se napastima ne može opirati. Nije samo problem u nemogućnosti opiranja napasti, već grijeh u takvu onemoćalu čovjeku čini da čovjek polako shvaća svoju grešnost, ali na krivi način. Shvaća je kao prokletnik koji misli da mu nema spasa, da je potonuo, da je na životnom dnu iz kojega ga nitko ne može podići. Grijeh u takvu stanju ogoli čovjeka i on razumije da je grešan, ali ga onemoća do mjere da misli da ništa sa sobom ne može napraviti. Baca ga očaj glede samoga sebe. To je čovjek izranjen, ogoljen, polumrtav leži na tlu. To je čovjek koji misli kako mu drugi čovjek ne može više pomoći.
Ljubav je jedna
Pokraj čovjeka prošli su i svećenik i levit. Ljudi posvećeni Bogu. Obojica su ga zaobišli. Nisu smjeli dotaknuti čovjeka jer ne bi smjeli stupiti u službu u Jeruzalemu kmo su pošli. Zapravo su stavili zakon ispred ljubavi. Stavili su Mojsijev zakon ispred vidljive potrebe da pomognu čovjeku. Stavili su Mojsijev zakon ispred onog prirodnog zakona upisana u srce. Nisu poslušali srce koje im je sigurno govorilo kako trebaju pomoći jadniku. Oni zapravo nisu postupali po principima „ne-kontradikcije“. Vidjeli su da čovjeku treba pomoć. To je ono dobro koje su trebali prepoznati u svom srcu. Unatoč tome, vodili su se pravilima postupanja koje je napisao čovjek, a čovjek ih je napisao kako bi lakše pronašli u sebi, svojoj nutrini ono što Bog želi od čovjeka. U Mojsijevu zakoniku stoji: „Poslušaj glas Gospodina, Boga svoga, držeći njegove zapovijedi i njegove naredbe zapisane u knjizi ovoga Zakona! Obrati se Gospodinu, Bogu svome, svim srcem svojim i svom dušom svojom. (…) Jer blizu ti je riječ, u tvojim ustima i u tvome srcu, da je vršiš.“ (Pnz 30,10-14). Zakon je služio čovjeku da u srcu pronađe Božju Riječ, božji zakon ljubavi.
U evanđelju Gospodin pojašnjava kako su ljubav prema Bogu i prema čovjeku jedna te ista ljubav. Istom se ljubavlju ljubi. Ne mogu postojati dvije. Ne možete ljubiti čovjeka na jedan način, a Boga na drugi. Ljubav je ljubav- ne može biti jedna ljubav za Boga, druga za čovjeka. Ne može biti i ne biti ljubav. Ta ljubav ima red u sebi i Boga stavlja na prvo mjesto, no stavljajući Boga na prvo mjesto, pretpostavlja da se i ljubi čovjek- njegova slika i prilika. Stoga i levit i svećenik , zaobilazeći jadnika, ne griješe protiv njega već prije svega protiv Boga. To je samo prvi dio poruke Krista.
Bog je moj bližnji
Drugi dio poruke tiče se grijeha. Govoreći kako su obojica zaobišli ranjenika, Isus je htio kazati kako postoje stvari u kojima čovjek ne može pomoći. Postoje situaije u kojima, kada sagriješimo naiđemo na zid s druge strane i čovjek nam ne želi ili ne može oprostiti. Ne samo to, nego ne može čovjek obnoviti u nama stanje koje nastalo grijehom. Oprost nam otvara srce, olakšava nam boli i ponovo uspostavlja prijateljstvo, ali ne obnavlja ono što je grijeh ranio. U nama, u sjećanju ostaje memorija grijeha koja se često vraća u pamet čovjeku koji počne živjeti ispravno. Upravo tu memoriju nijedan čovjek ne može sanirati, ne može je iščupati iz nas čak ni opraštanjem. Čovjek ne može zavući ruku u moju dušu i kazati: taj grijeh više nije dio tebe. Čovjek ne može, ali može Bog.
Ranjenik je slika malaksala grešnika. Stoga shvaćamo iz svega kako zapravo ni levit ni svećenik nisu mogli pomoći. Grešniku može pomoći samo Bog. Čak ni Bog neće „čupati“ grijehe iz memorije, već će preobraziti nutrinu očajnika da se prema vlastitom grijehu ne odnosi kao očajnik. Zaliječit će njegov odnos, ne samo s drugim ljudima, već sa sobom samim, ali i s Bogom. Preobrazit će memoriju u kojoj će nam nekada napravljeni grijeh biti upozorenje da ne odlazimo prema Jerihonu, da Bogu ne okrećemo leđa. Takva memorija ne ranjava, već brani čovjekovu nutrinu od napasti Sotone.
Samaritanac je stoga slika Boga koji grešnika podiže iz mrtvih, koji ga liječi opraštajući grijehe, i brine se za njega da ozdravi koliko je god to potrebno. Liječi njegovu memoriju, najprije njegov odnos prema samome sebi. Stoga, Bog je čovjeku najbliži jer je uvijek spreman iskazati mu milosrđe, pa ono što čovjeku ne može zaliječiti drugi čovjek opraštanjem, što čovjek sam sebi ne može napraviti- Bog liječi. Bog preobražava odnose u nama svojom ljubavlju, tako da i grijehe koje briše ne uzima kao dug, jer On je sve naše dugove spram grijeha, platio svojom smrću na križu. Unaprijed je dao nakandu za sve što smo sagriješili i što ćemo sagriješiti. Ovo je jedno potpuno otvaranje Boga čovjeku u kojem je Bog išao toliko daleko da je sve napustio, napustio je nebo radi čovjeka. Bog se sebe napustio poput Samaritanca, utjelovio se i umro radi našega spasenja, radii naših grijeha. Čini sve da nas spasi.
U evanđelju stoji kako s Samaritanac sažalio. Riječ koja se u grčkom izvorniku koristi jest „splandhitzomai“[3], a prevodi se kao „okrenuti se utroba, smučiti se zbog nekoga ili nečega, sažaliti se do mjere da na sebi osjećaš načinu bol ili nečije stanje“. Upravo tako Bog gleda na nas kada sagriješio. Toliko nas voli da naš grijeh pogađa Boga do mjere da se sažali nad čovjekom kao roditelj nad svojim djetetom koje je u muci, koje griješi. Bog se ne okreće od čovjeka u grijehu. Njemu se ne gadi grešnik, već grijeh, rane koje grijeh napravi na nama. Čini stoga sve kako bi te rane zaliječio, čovjeka spasio.
Gostinjac
Samraijanac, nakon što je čovjeku rane zalio vinom i uljem, što su prije svega slika sakramenata, nosi čovjeka u gostinjac. Gostinjac je slika crkve u kojoj će grešnik i dalje pronalaziti vino i ulje u ispovijedi i svetoj misnoj žrtvi kojom je palćena zadužnica naših grijeha. Crkva je sigurno mjesto susreta s Bogom, mjesto u kojem se čovjek okreće licem prema Bogu koji ga obasjava sobom nebili čovjek u svom srcu pronašao sve ono što mu je Bog upisao kada ga je stvarao.
Gostioničar se u gostinjcu ne pita za porijeklo ni čovjeka, ni Samarijanca: Crkva je otvorena svima i svi koji Boga traže mogu joj pristupiti. Mogu pristupiti, ali s vjerom u ono što je naš milosrni Samarijanac, naš Bog učinio za nas: s vjerom kako će Bog preobraziti moju ranjenu nutrinu, zaliječiti moju memoriju grijeha, podići očajnika iz kreveta mrtvih i vratiti mi dostojanstvo čovjeka koji živi za Boga.
Vratimo se malo na one prve principe prirodnih zakona: „ne može jedna stvar istovremeno biti ili ne biti“. Može li netko biti u Crkvi i ne biti krščaninom? Svi kršteni mogu sebe nazivati kršćanima jer im je barem jednom u životu Bog zalio rane (unaprijed) vinom i uljem. Krstio ih je. Ipak, kako čovjek odrasta, sam bira svoje putove. Poput čovjeka na putu iz Jeruzalema u Jerihon. Na tim putovima nerijetko se otkloni od Boga, okrene mu leđa. Takav je čovjek poput nekoga tko uđe u gostinjac i ne koristi ga. Takav u gostinjcu ne pije niti jede, niti pokušava isprostiti nešto za sebe ako nema novaca. Sjedi u gostinjcu i sve ono što mu gostinjac pruža, takav ne koristi. Njegov dolazak u gostinjac je ispraznost.
U gostinjcu se jede i pije, veseli i odmara (govorimo naravno o normalnom postupanju u gostinjcu). No u gostinjcu ne plaćaju svi koji jedu i piju: neki dobiju jelo i piće zabadava, jer netko plati za njih. Za shvatiti priču o gostinjcu- Crkvi, pođimo malo u Samariju i sjetimo se na tren susreta sa grešnom samarijankom i Gospodinovih riječi koje joj je uputio govoreći o sebi kao o izvoru žive vode, Duha Svetoga: „Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: ‘Daj mi piti’, ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive (…) Tko god pije ove vode, opet će ožednjeti. 14 A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni“ (Iv 4,10.13-14). Na drugom mjestu poučavao je učenike: „Ako je tko žedan, neka dođe k meni! Neka pije 38 koji vjeruje u mene! Kao što reče Pismo: ‘Rijeke će žive vode poteći iz njegove utrobe!’« 39 To reče o Duhu kojega su imali primiti oni što vjeruju u njega.“ (Iv 7,37-38).
Govorio je o sebi kao o kruhu života koji se daje ljudima kao hrana za vječnost: „Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.(…) Ovo je kruh koji silazi s neba: da tko od njega jede, ne umre. 51 Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.“ (Iv 6,34.50-51). Isus o sebi govori kao o hrani vječnoga života, hrani koja ljude ima okrijepiti u sakramentima Crkve, u milosti. Hrani koja se daje samo u Crkvi. Sve izvan Crkve je nesigurno. U gostinjcu ne ostaju dugovi za nama jer je Bog platio za nas sve i daje nam se besplatno. Izvan gostinjca- Crkve, nikada ne možete biti sigurni čime se hranite i tko će platiti dug i hoće od vas tražiti da za hranu koju vam je dao napravite našto kao namirivanje duga. Izvan crkve možete primiti nešto što vam djeluje kao milost koja vam podiže život. Ali ne zaboravite kako se demon zaodjeva u anđela svjetla kako bi prevario ljude. Stoga, dobiti nešto izvan Crkve uvijek sa sobom nosi rizik da će „netko“ od nas tražiti uzvrat u nečem nečasnom. Samo u Crkvi imamo siguran put spasenja- put koji je ostavljen kako ne bismo pošli put Jerihona.
Samo u Crkvi se ostvaruju Isusove riječi: „Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! 54 Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. 55 Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. 56 Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu. 57 Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni. “ (Iv 6,53-58). Samo u Crkvi se ostvaruju riječi proroka Izaije: „O svi vi koji ste žedni, dođite na vodu; ako novaca i nemate, dođite. Bez novaca i bez naplate kupite vina i mlijeka! 2 Zašto da trošite novac na ono što kruh nije i nadnicu svoju na ono što ne siti? Mene poslušajte, i dobro ćete jesti i sočna ćete uživati jela. 3 Priklonite uho i k meni dođite, poslušajte, i duša će vam živjeti.“ (Iz 55,1-3). Samo u Crkvi ostvaruju se riječi iz Knjige Otkrivenja: „Svršeno je! Ja sam Alfa i Omega, Početak i Svršetak! Ja ću žednomu dati s izvora vode života zabadava. 7 To će biti baština pobjednikova. I ja ću njemu biti Bog, a on meni sin. (…) Ja, Isus, poslah anđela svoga posvjedočiti ovo po crkvama. Ja sam korijen i izdanak Davidov, sjajna zvijezda Danica.« 17 I Duh i Zaručnica govore: »Dođi!« I tko ovo čuje, neka rekne: »Dođi!« Tko je žedan, neka dođe; tko hoće, neka zahvati vode života zabadava!“ (Otkr 21,6-7.22,16-17).
[1] heb. ירושלים jerušalajim; arap. ا قُدس al-Kuds = “Sveti”; službeni arapski oblik u Izraelu: أورشليم Ûrshalîm; grč. Ίερουσαλήμ ili Ίεροσόλυμα; lat. Hierosolyma, Hierusalem, Aelia Capitolina, armenski: Երուսաղեմ, Erusaġem
[2] arapski: أريحا Arīḥā ʔaˈriːħaː hebrejski: יְרִיחוֹ Yəī
[3] Dolazi od korjena Splanchnon (σπλάγχνον) koji se prije svega odnosi na životinjsku ili ljudsku utrobu. Istovremeno (splancha, množina od splanchanon) shvaća se kao snažan osjećaj sažaljenja nad nekim, susojećanja, tugovanja zbog nekoga