26_NEDJELJA_KG_A
Mt 21, 28-32
Uznemiravanje: prijetnja ili znak milosti?
Živimo u svijetu u kojem se bilo koji oblik uznemiravanja nastoji odbaciti. Preferira se uravnoteženost, a na uznemiravanje se gleda kroz stres, napetost, kao znak da se moram braniti od nečega što narušava moje zdravlje ili moj integritet. Stoga, najbolje je eliminirati ono što nas uznemirava jer, u konačnici to nije zdravo prema današnjim mjerilima. Naravno, nikako se ne mogu složiti s tim.
Pogledajmo primjerice roditelje. Roditelj kojeg ne uznemirava neko stanje djeteta ima ozbiljan problem sa svojim stavovim ili karakterom. Ne mogu zamisliti roditelja koji primjeti kako nešto nije u redu s djetetom, kako ga nešto muči, povlači se, ili koji primjeti kako dijete reagira burno, pretjerano, agresivno na neke stvari i pri tom ostane miran kao da se ništa ne događa. Prva pomisao na takvog roditelja jest da ne mari za svoje dijete. Uznemiravanje nije stoga znak neke bolesne okolnosti koju trebamo ukloniti iz svoga života, već nešto sasvim drugo. U vremenu u kojem se nastoje ukloniti bol, tuga, problem, nezadovoljstvo, muka, trud,… pa i uznemiravanje, stvaramo nezdrav mentalitet koji se ne zna ili izbjegava nostiti s takvim stvarima koje su sastavni dio našega života.
Nutarnje uznemiravanje uglavnom se javlja kao znak u duši koji kazuje kako „nešto nije u redu“, kako „nešto ne štima“. U tom smislu, uznemiravanje je poput jednog glasa ljubavi u čovjeku koji ga upozorava na oprez u postupanju, na moguću opasnost, na zlo. Doista, gledamo li tako na nutarnje uznemiravanje, lako je shvatiti kako milost često uznemirava kada upozorava čovjeka na grijeh, na prijeteće zlo. Ljubav se uznemirava, ona istinska ljubav koja brine o dobru onih koje volite i ona šalje uznemirujući znak milost kako stvari nisu na svom mjestu.
S druge strane, uznemiravanje koje toliko svijet želi potisnuti kao nešto negativno, ne može nestati iz takvog svijeta. Svijet u kojem je čovjek sve okrenuo sebi, djeluje tako da čovjekov lik i djelo stavlja na mjesto Boga- čitaj: „napuhuje ego“ do mjere da se nikome ništa ne smije kazati uznemirujuće. Neka ne čudi što na medijima često pored fotografija ili video uradaka stoji upozorenje: „uznemirujući sadržaj“.
Dezorjetacija po pitanju dobra i zla
Što to stvarno uznemiruje čovjeka današnjice? Pogledajmo malo prve ljude. Dobili su zabranu od Boga koju nisu poštovali. Nisu ga poslušali. Što zapravo nisu poslušali? Jedan nutarnji glas koji ih je upozoravao da nešto ne smiju raditi, da je to zlo! Sami su odlučili „ne slušati“ glas Božji, ali su zato poslušali onaj demonski glas koji ih je poticao na grijeh i na zlo. I kada su počinili grijeh, Adam i Eva nisu se uznemirli. Bili su uvjereni da im se ništa neće dogoditi. Doista, ništa im se naoko nije dogodilo.
Ono što ih je uznemirilo bio je susret s Bogom, s istinom o sebi- jer Bog drugačije ne može postupati osim u skladu s istinom. Uznemirili su se tek kada su stali sučelice Bogu, kada je bilo objelodanjeno njihovo zlo. No i tada su ostali tvrdoglavo pri svojim stavovima negirajući vlastitu krivnju. Samo su je prebacivali na drugoga, ali svoje stavove promijenili nisu. Ne nalazimo u Svetom Pismu nijednu riječ koja upućuje kako im je bilo žao što su počinili grijeh.
Kako se nisu pokajali niti tražili oproštenja, otišli su od Boga, okrenuli mu leđa. Udaljviši se od Boga, izgubili su sposobnost slušanja onog istoga glasa u sebi, koji ih je navodi ona dobro i samo dobro. Možemo to i ovako opisati: svoje misli uvijek percipiramo po glasu ili po slici. Ono što im je Bog unosio u dušu kao poticaj na dobro, teško su prepoznavali u sebi između mnoštva misli koje su ih na razne načine uvodile u napast ili udaljavale od Boga. Ono što im se dogodilo nakon prvoga grijeha jest da više nisu imali nutarnji kompas po pitanju dobra i zla. Dezorjentirali su se po tom pitanju. Nisu više slušali niti su mogli slušati jedan glas u dubini svoje nutrine koji ih je navodio na ispravno postupanje, a njihov pokušaj da budu kao Bog, krahirao je. Zbog neposluha, tvrdoglavosti, oholosti u konačnici. Jedino što je uznemirilo Adama i Evu bio je njihov ego kojeg je povrijedila istina o zlu koje su počinili.
Tvrdoglavost nije vrlina
Slično se događa i danas. Mnogi su dezorjentirani po pitanju dobra i zla. Ne treba se čuditi neizmjernoj količni optužbi koje nalazimo u javnom prostoru: većina ljudi vlastite greške nastoji opravdati greškama drugih ljudi. Iz mnogih kritički nastrojenih tekstova progovara samo povrijeđeni ego- ego uznemiren nekim udarcem. Nekada je uznemiren jer sam prima kritiku koja mu nije po volji, a nekada jer shvaća kako je pogriješio pa se pokušava obraniti napadima. Sam način komunikacije takav je da odražava jednu dezorjetniranost po pitanju dobra i zla, te sa sigurnošću možemo tvrditi kako su mnogi okrenuli leđa Bogu. Ono što se još uočljivo jest kako mnogi od onih koji pogriješe, ne žele promijeniti svoj stav i uporno se do kraja drže njega.
U evanđelju nam Isus predstavlja prispodobu o ocu koji poziva na rad svoje sinove. Obojica su nestalni u prosudbi, mijenjaju svoje odluke i definitivno su malčice dezorjentirani. Nijednom od njih se ne mili poći u vinograd raditi s ocem. Jedan od sinova je rekao ocu da ide, ali nije otišao. Prije svega, nije bio iskren u svojim stavovima- mogao je kazati kako mu se ne ide. Ipak, vjerovatno da umiri oca kaže da će poći, ali ne odlazi. Ovaj je sin sličan kršćanima koji naizvan odobravaju sve što Crkva naučava, ali ne postupaju u skaldu s tim. Drže se i dalje vlastitih stavova. Ne mijenjaju ih premda se deklarativno ne protive ničemu.
Takvi ne vide ništa loše u svojem postupanju. Ni Adam se nije protivio Bogu- ali ga nije poslušao. Kada je sagriješio i dalje se tvrdoglavo držao svojih stavova i krivicu prebacivao na ženu. Ovo komentira papa Benedikt XVI riječima: “Poruka ove prispodobe jest slijedeća: ne računaju se riječi u pravednost, već djela koja se rade, računa se čin obraćenja, promjene i vjere. Isus svoje riječi upućuje velikim svećenicima i straješinama Izraelskim, ili stručnjacima za religijska pitanja svoga naroda. Ipak, njihova religioznost završava na rutini i Bog ih ničim ne uznemirava. Stoga im smetaju riječi kako Ivana Krstitelja, tako i Isusa. (…) Kada bismo ovu parabolu preveli u naše vrijeme uspoređujući mnoge od nas sa ljudima Isusova vremena, mogli bismo razumjeti kako će mnogi agnostici koji stalno traže Boga, oni koji trpe zbog posljedica svojega grijeha, ali u sebi nose gorljvost jednog srca čistog i punog ljubavi, biti Bogu bliži nego mi, koji sve rutinski radimo, bez srca koje bi trebalo biti dotaknuto vjerom.”1
Ovaj sin je pogriješio, ali je vjerovatno mislio da ne čini ništa strašno i nije odustao od svojih nutranjih stavova. I nama se može dogoditi da mislimo kako nemamo grijeha, ili kako taj grijeh nije nešto tako strašno. O tom umišljaju koji ukruti srce govori papa Grgur Veliki: “Kao što vidimo iz svakodnevnog iskusva, oni koji misle da ih nikakvo breme grijeha ne opterećuje, stoje doduše na putu ispravnosti, ne čineći ništa nedozvoljeno, ali ipak svojski ne streme k nebeskoj domovini. Često su lijeni kad moraju učiniti nešto posebno dobro, jer su toliko sigurni u sebe da nisu počinili nikakvo zlo”2.
Promijeniti mišljenje nije grijeh
U društvu u kojem živimo čini se kako ni promjena mišljenja nije poželjna. Često čujemo kako ljudi govore: “Nisam ja od onih koji mijenjaju bandiru!” Pitam Vas, kada biste bili svjesni kako Vaše spasenje, Vaš opstanak ovisi o jednoj promjeni mišljenja, biste li je promijenili? Bili biste prilično nerazumni da to ne učinite.
Zbog čega je jedan od sinova promijenio mišljenje i otišao za ocem u vinograd? Samo da bi otac imao lijepo mišljenje o njemu? Da bi drugi mogli govoriti lijepo? … Ne, ovaj sin je shvatio kako će njegov povratak ocu zapravo biti drag u očima oca: htio je ocu ugoditi iz ljubavi prema njemu. Ljubav je uzrokom njegove promjene u ponašanju. Iz ljubavi prema ocu prilagodio je sebe potrebama oca. Iz ljubavi prema ocu, promjenio je svoje stavove, malo se ponizio i poslušao oca.
Ovaj sin sličan je čovjeku koji spozna vlastitu grešku i prestaje sebe opravdavati i skrivati se iza tuđih grešaka. Ta iskrenost prema sebi početak je istinske promjene. No, ne može sve ostati na iskrenosti prema sebi: za promjenu su potrebna vidljiva djela. Za ovakvu promjenu potrebno je „slomiti“ vlastite stavove, poniziti se na neki način priznanjem da griješiš i napraviti ono što je ispravno. Ne tvrdoglavo ustrajati na svojim stavovima unatoč tome što su pogrešni.
Ono što je bitno za ovo postupanje nalazimo u riječima psalma: „Gospodin je sama dobrota i pravednost; grešnika on na put privodi. On ponizne u pravdi vodi i uči malene svome putu“. Bog ne uništava one koji promijene svoje mišljenje i postupanje, ne uništava one koji promjene svoja djela. Za to je potrebno poniziti se, postati malen, isprazniti sebe od sebe, kako bi u svojim mislima mogli pronaći Božje poticaje na ispravno postupanje koje često podrazumijeva promjenu stavova. Takve Bog u nutrini poučava i usmjerava ih. To je moguće samo onima koji ne postupaju kao Adam: koji ne ustrajavaju tvrdoglavo na svojim stavovima, već su ih, u slučaju pogreške spremni promijeniti. Takvi dopuštaju da ih Bog vodi.
Milost često uznemirava
Možemo pretpostaviti kako je spoznaja kako griješi, za onog sina koji je promijenio mišljenje, bila uznemirujuća; kako nije ostao miran u svojoj nutrini. Srce mu je govorilo da mora postupiti drugačije od svojih riječi. To je srce koje je voljelo oca. Ono što se od jednog kršćanina traži nije bezgrešnost, već ljubav prema Bogu, jedna ljubav koja nas ne ostavlja ravnodušnima pred grijehom kojeg počinimo. To „uznemirenje“ znak je zapravo kako Boga volimo i kako nam nije svejedno griješimo li ili ne griješimo.
„Uznemirujuća ljubav“ potresa nutrinu i ne osjećamo je poput utjehe ili nekog slatkog osjećaja. Taj nutarnji potres jest znak za uzbunu, za promjenu. Znak milosti! Danas živimo u vremenu u kojem se naglašava psihička ravnoteža koja pretpostalja izbjegavanje stresova i uznemiravanja. Mnoga od tih uznemiravanja djeluju alarmantno do mjere da se traži liječnik. Čovjek se uznemirava zbog mnoštva stvari materijalne naravi, ambicija, dobra glasa, nekog uspjeha,… No, čini se kako se malo tko uznemirava zbog grijeha! Djelujemo nerijetko dezorjentirani po pitanju dobra i zla i kao da nam je u buci vlastitih misli sve teže pronaći ono što je od Boga. Najprije, sve manje se odgaja čovjeka za slušanje drugoga, a to je preduvjet normalna odnošenja spram drugih, ali i preduvjet slušanja nutarnjeg glasa milosti.
Slušanje je preduvjet normalna odnosa s drugima, jer bismo smo kao ljudi, slušanjem- barem slušanjem, mogli pokazati kako nam je do drugih stalo, kako ih uvažavamo. Osim toga, slušanjem drugih često se otkrivaju potrebe tih ljudi. Te potrebe su na neki način kriterij našeć vidljivog kršćanstva. Isus je rekao: „Tko god primi ovo dijete u moje ime, mene prima“. Dijete je slika osobe koja je potrebna drugoga, nečije pomoći, ljubavi. Upravo ove riječi otkrivaju kako bismo trebali gledati jedni na druge: kroz potrebe. Tako naime gledaju oči ljubavi. Mi češće druge gledamo i procjenjujemo kroz diplome, firme koje su stečene, novac koji se ima, statu u društvu,… Kroz potrebe nam je teško gledati ljude. Koliko puta samo okrenemo glavu od čovjeka u potrebi. I ne mora biti materijalna potreba- možda samo potreba za nečijom prisutnošću, za nečijim slušanjem.
Najveća potreba čovjeka jest spasenje! Kada je čovjek u stanju grijeha, s lakoćom ga osuđujemo, umjesto da ga gledamo kao na nekoga tko je potreban spasenja. Isus nije bježao od grešnika onda kada je hodao po zemlji, a ne bježi ni danas od mene- grešnika. Strpljiv je sa mnom. Čeka da ga zamolim za oproštenje. Još strpljivije čeka da promijenim svoje postupanje. Gleda me kroz potrebu spasenja i ne okreće od mene glavu, već me žali.
Ova potreba spasenja jest potreba svakog čovjeka i ona oblikuje i onaj drugi odnos- odnos čovjeka s Bogom. Ovu potrebu bi svatko od nas trebao pronaći u sebi. Kako bismo je pronašli, Bog šalje znakove milosti, znakove jedne ljubavi koja uznemirava iznutra kako bismo potrebu spasenja ispunili po Bogu. Problem uznemiravanja zbog grijeha i dalje ostaje upitan jer mi se čini kako se mnogi ne uznemiravaju zbog njega. Mnogi kršćani su poput prvog sina: deklarativno su u Crkvi, deklarativno su uz Boga, ali ih ni najmanje ne uznemirava neko grešno stanje. Stoga, premda su deklarativno u Crkvi, djelatno i srcem su daleko od Boga.
Bilješke: