11_NED_A_2026
Predraga svojima
Bog poziva Mojsija na brdo kako bi preko njega uspostavio savez s dvanaest plemena Izraelovih. Podsjeća narod kako je savez zapravo čin njegove ljubavi, čista milost koja prethodi svemu. Jedan dar koji Izrael nije zaslužio. Bog ih je posvojio- postali su njegova predraga svojina (hebr. segulah1). U starim vremenima kralj je imao svoju privatnu riznicu. Kada bi se nakon rata osvojila zemlja, plijen je išao u riznicu za javne potrebe, ali kralj je imao svoju riznici u koju je stavljao najdraži i najdragocjeniji nakit. To je bilo nešto za što bi se vezao, nešto njemu najdraže.
Nije riječ o tome da je kralj u riznicu stavljao najskupocjeniji nakit, već ono što mu je bilo najdraže. Sam dragulj tako se nije birao po vrijednosti tržišta, već po ljubavi kralja. To je bilo nešto osobno, nešto što je pokazivalo kraljevu sklonost i ljubav. Kralj bi dakle, izdvojio dio nakita koji je njemu bio osobito drag i taj bi nakit postao kraljeva svojina, vlasništvo kralja. To je bilo nešto što je kralj osobno pazio i nije prepuštao nikome. Nije slugama dopuštao da brinu o tom blagu.
Kada je uspostavljao svoj Savez sa Izraelom, Bog nije birao najbolji, najsnažniji i najbogatiji narod. Birao je gomilu stočara, nepismenih i poludivljih, nesposbnih za ratovanje. Odvojio ih je u svijetu za sebe, poput dragulja u riznicu, i obećao im paziti ih kao na svoje blago. Upravo ta „odvojenost“ iz svijeta za Boga najbolje opisuje ono što Izraelci shvaćaju kao „svetost“. Biti svet2, znači biti izabran i izdvojen iz svijeta za Boga, postati Božja svojina, netko kome će Bog darivati svoju ljubav na poseban način, po milosti. Milosti, koja prethodi svemu.
Biti svet, znači biti izabran za posebnu misiju u kojoj ćete Bog paziti i krijepiti. To ne znači biti „moralni čistunac ili netko poseban, izvaredno sposoban, ili netko tko izvarendno moli i ima vizije“, već netko posve predan onome što Bog od njega očekuje. Stoga je cijeli Izrael morao živjeti drugačije od ostalih naroda, kako bi postao kraljevstvo svećenika. Biti posvećen Bogu znači biti predan njegovim zakonima, ne živjeti po principima svijeta i stalno se vraćati u okrilje Boga, ujtečući mu se u svojim slabostima, svojoj grešnosti, obraćajući mu se kao nekome tko te silno ljubi.
Kraljevstvo svećenika
Bog zapravo od Hebreja radi jedan novi narod- Izrael, narod Božji, koji treba ostvariti jednu posredničku ulogu između Boga i ostalih naroda. U tom smislu svi su pozvani na svojevrsnu moralnu i duhovnu odvojenost od ostatka svijeta. Postali su narod svećenika ili kraljevstvo svećenika. To ne znači da su svi imali službu svećenika. Naprotiv, samo su pripadnici Levijeva plemena dobili tu zadaću u punom smislu riječi. Kod ostatka Izraela ta se služba ispunjala u svakodnevici, u njihovom obiteljskom životu. Tako, biti svojina Božja, Božji narod, ne donosi samo milosti, ne donosi samo zaštitu Božju, već i odgovornost. Bog ima određene zahtjeve koje stavlja pred one koje odabire. Biti svojina Božja tako ne znači biti privilegiran niti izoliran od drugih, već predstavlja određenu službu Bogu po kojoj drugi narodi trebaju upoznati Boga.
Bog od Izraela stvara „kraljevstvo svećenika3“. Svaki član naroda je član kraljevske kaste. Nitko nije manji ili veći u tom narodu i svatko pred Bogom ima svoju ulogu. Svatko ima pristup Bogu kroz svoj osobni život i svetost nije rezervirana za šačicu ljudi koji borave samo u hramu. I svi će imati jednaku zaštitu od Boga.
Biti dio tog kraljevstva znači živjeti samo za Boga i od Boga, postati most koji spaja Boga i život svakodnevice na zemlji. To znači posvetiti Bogu svoje rutine, svoje dužnosti, ljude s kojima živiš i radiš, na način da daješ primjer jednog posve normalnog, ali svetoga života. To znači živjeti po principima Božje ljubavi spram svakoga i kada te ljudi pitaju za razlog zbog kojeg živiš tako, neka dobiju samo jedan odgovor: zbog Gospodina mojega i Boga mojega.
Orlova krila zaštite
Bog Izraelce podsjeća kako ih je s lakoćom izbavio iz egipatskog ropstva. Podsjeća ih kako bi shvatili da se trebaju oslanjati stalno na Boga i koristi sliku orla: „kako sam vas nosio na orlovskim krilima“. Bog ih je izveo iz Egipta bez borbe, bez sukoba, pobrinuo se da dobiju hranu i vodu, skrbio se o njihovoj egzistenciji do kraja. Podigao ih je u visine poput orla koji nosi ono što mu pripada.
U hrvatskom prijevodu koristi se riječ „orao“, ali u hebrejskom originalu riječ je zapravo o „bjeloglavom supu4“, ptici ogromnih krila koja koristi zračne struje za let, s lakoćom prelazići velike udaljenosti. U antičkoj tradiciji, vjerovalo se kako sup svoje mladunce nosi na krilima i leđima, a ne u kandžama kao druge grabljivice. Nosi ih nježno pazeći da ne padnu. Upravo tom slikom želi se opisati nježna ljubav Boga koji u svemu brine za narod. To je slika apsolutne sigurnosti i intime od strane Boga spram naroda.
Psalam 61 povezuje krila supa ili orla sa bogoslužjem, sa šatorom sastanka: „O, da mi je stanovati uvijek u tvom šatoru, da se sklanjat’ mogu pod okrilje tvoje!“ (Ps 61,5). Krila su slika Šatora sastanka u kojem su na kovčegu stajali kerubini sa ogromnim krilima. Tako govor o „krilima“ zapravo nije drugo doli govor o dolasku u Šator sastanka, odnosno, kasnije u Hram. U mjesto susreta s Bogom.
Nova Božja svojina, nov narod
Stavimo li ovo u kontekst scene izabranja apostola, shvatit ćemo kako tekst zapravo govori o Crkvi- novom narodu, novom kraljevstvu svećenika, novom blagu Božjem koje Bog sam pazi i skrbi da mu ne nedostaje ništa. Shvatit ćemo i kako Crkva postaje novi posrednik između Boga i svijeta. Ali razumjet ćemo kako nas Bog dovodi u svetište, u svoju prisutnost, darujući nam milost- dovoljno milosti za sve što od nas očekuje. Očekuje da svojim životima pokažemo kako samo pripadamo Njemu, da u svojim svakodnevnim dužnostima proslavimo Boga čestitošću i primjerenim životom. I da mu se stalno vraćamo pod krila, u Šator, u Hram, u Crkvu.
O tom Božjem odabiru piše i Petar u svojoj poslanici: „“A vi ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni da naviještate silna djela Onoga koji vas iz tame pozva k divnom svjetlu svojemu.“ (1Pt 2,9). U Knjizi Otkrivenja nalazimo slične stihove u hvalospjevu kojeg nebeska bića pjevaju Jaganjcu: „Učinio si ih Bogu našemu kraljevstvom i svećenicima i kraljevat će na zemlji.“ (Otkr 5,10). Ljude je Jaganjac u Crkvi izdvojio za sebe. Posvetio nas je sebi i učinio da se okupljamo oko Sina Božjeg, Isusa Krista i njegove žrtve.
Kako ćemo se okupljati oko Isusa Krista u Crkvi, kako mu doći u okrilje? U evanđelju po Mateju stoje Isusove riječi: „Gdje bude strvine, ondje će se skupljati i orlovi.5“ (Mt 24,28). Isus je govorio o Posljednjim vremenima, o drugom dolasku Sina Božjeg kojeg će narodi tražiti svim silama, ali ga neće pronalaziti lako. Govorio je o orlovima koji jedu strvine. Orlovi se zapravo rijetko hrane strvinama, stoga je prevoditelj na grčki riječ „bjeloglavi sup“ preveo sa orao. Sup je strvinar i hrani se mrtvim tjelesima. Kada Isus govori o strvini6, govori zapravo o žrtvi koja nije ritualno zaklana, već je sama od sebe umrla (uginula). Isus govori o svojoj žrtvi.
Pavao u svojoj Poslanici Rimljanima to Isusovo predanje u smrt radi nas opisuje: “Dok mi još bijasmo nemoćni, Krist je, već u to vrijeme, za nas bezbožnike umro. Zbilja, jedva bi tko za pravedna umro; možda bi se za dobra tko i odvažio umrijeti. A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije.” (Rim 5,6-8). Krist je umro kao žrtveno janje za naše grijeh, ali nije bio ritualno ubijen, već je odveden izvan grada kao grešnik. I nije ubijen jer ga je bio prisiljen na to, već je sam sebe- u potpunoj slobodi predao na smrt.
Kada govori o okupljanju orlova oko strvina, Isus govori zapravo o Crkvi koju će okupiti oko svoje misne žrtve, koje će okupiti u svom Tijelu.
Što vidi Bog u nama?
Zašto bi nam Bog darovao toliku milost da postanemo njegova svojina, njegovo najdragocjenije blago? Vidimo sebe (ako smo normalni, a ne oholi) kao nedostatne tolike i takve milosti. Vidimo sebe kao nekoga tko nije vrijedan toga. Ni kraljevi nisu dragulje za svoju riznicu birali po mjerilima stručnjaka, već po ljubavi- mi smo njegovo najvrijednije i najdraže, njegovo blago.
Unatoč nedostatcima izabrao nas je za sebe. Zašto? Napravio je s apostolima isto što i sa Izraelom. Pogledajte koga je samo izabrao: ni najbolje, ni najpametnije, ni najljepše, ni najbogatije. Izabrao je Petra koji ga je izdao, Mateja koji je volio novac, Ivana i Jakova koji su bili ambiciozni, Tomu koji je bio skeptičan, Šimuna Revnitelja koji je bio vjerski fanatik. No, u svakom od njih nije gledao ono loše, već je i to loše preobrazio u nešto jako dobro. Petar je postao vođa, Matej je iskomunicirao sve što je trebalo svojim evanđeljem, Ivan i Jakov postali su ljudi duboke duhovnosti, Šimun Revnitelj čovjek velike energije kojom je širio evanđelje. Isus vidi samo ono pozitivno u njima, a mi u svakome od njih možemo pronaći sebe. Bilo u lošim, bilo dobrim stvarima. Možemo pronaći sebe u Crkvi. Okupljene oko Tijela Kristova.
One koji se poput apostola okupljaju oko njegova Tijela, Isus gleda na drugačiji način: kao svoje. I preobražava njihove slabosti u nešto dobro za spasenje, poput karakternih nedostataka i grešnosti apostola. Čini to jer smo njegovo blago, odabrani komadić svijeta između svih ljudi, njegova svojina. Sjetite se dvaju prispodoba o blagu: “Kraljevstvo je nebesko kao kad je blago skriveno na njivi: čovjek ga pronađe, sakrije, sav radostan ode, proda sve što ima i kupi tu njivu” (Mt 13,44); “»Nadalje, kraljevstvo je nebesko kao kad trgovac traga za lijepim biserjem: pronađe jedan dragocjeni biser, ode, rasproda sve što ima i kupi ga.«” (Mt 13,45-46). U obje prispodobe treba se sjetiti kako je kraljvestvo Božje posijano u nas krštenjem i mi postajemo blago Božje. Stoga, onaj koji je spreman rasprodati sve da bi došao do blaga kojeg je pronašao jest Bog. Bog je u konačnici “rasprodao” i sebe samoga na križu. Rasprodao je svoje dostojanstvo, svoj život, samo da bi mi- njegovo blago postali doista dio njegove riznice, njegova predraga svojina.
Sjetite se i Isusovih riječi: “Doista, gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce” (Mt 6,21). Ako kažem da smo Božje blago, onda shvatite kako Bog želi da njegovo srce kuca u vama. Jednako kao što želi da vaše kuca u njemu, da i vama Bog bude jedino blago. Sve što imate.
Bilješke:
- Hebr: סְגֻלָּה, svojina, riznica ↩︎
- Hebr: קָדוֹשׁ (kadoš) odvojenost za posebnu namjenu. Nešto što je kadoš izdvojeno je iz vreve svakodnevne, profane upotrebe i posvećeno isključivo Bogu. ↩︎
- Hebr: Mamlehet kohanim, מַמְלֶ֥כֶת כֹּהֲנִ֖ים; Mamlehet- dolazi od troslovnog korijena M-L-K (מ-ל-ך) koji je u potpunosti vezan uz kraljevanje, kralja (melek) i vladanje; Kohanim- oblik množine muškog roda osnovne riječi כֹּהֵן (kohen), što znači „svećenik”. ↩︎
- Hebr: nešer, נֶשֶׁר, bjeloglavi sup ↩︎
- Grč: ὅπου ἐὰν ᾖ τὸ πτῶμα, ἐκεῖ συναχθήσονται οἱ ἀετοί ↩︎
- Hebr: nevelah, נְבֵלָה, Označava tijelo životinje koja je uginula sama od sebe (nije ritualno zaklana) ili leš koji je ostavljen da trune. Dolazi od glagola נָבֵל (navel), što znači „uvenuti”, „propanuti”, „osušiti se” ili „postati bezvrijedan” ↩︎