Nedjeljno evanđelje: Nauči nas brojiti dane svoje

23_NEDJELJA KG_C_2025

Nauči nas naše dane brojiti

Slušamo riječi iz Psalma kojima psalmist vapije: “Nauči nas naše dane brojiti”. Shvaća kako u svijetu postoji nešto što sam ne može razumjeti, baš poput pisca Knjige Mudrosti. Razumije kako nad ovim životom postoji nešto puno više, a i sam je život takav da ga čovjek nikada ne može do kraja shvatiti niti vladati njime. Stoga moli za pomoć s neba. Ovo brojanje svojih dana ne odnosi se na brojanje godina, već na razumijevanje vlastita života. U grčkom jeziku riječ ETZETASO koja se koristi za brojanje, istovremeno znači i ispitivanje, istraživanje, preslušavanje, donošenje suda po nečem¹.

Ovo brojanje odnosi se na preispitivanje samoga sebe. Ne kako bismo Bogu nešto dokazali, već kako bi u sebi pronašli put prema milosti Božjoj. Zato psalam i nastavlja dalje: “Vrati se k nama, Gospodine! Ta dokle ćeš?  Milostiv budi slugama svojim!” Preisitivanje samoga sebe zapravo je jedan od načina da dozovemo Gospodina k sebi, da mu damo do znanja kako nam je stalo do toga da budemo u njegovoj milosti. “Dnevni ispit savjesti velik je oslonac milosrđu” kaže stoga II Vatikanski koncil².

U tom smislu, naučiti brojiti dane, molitva je kojom psalmist vapije da ga Bog nauči staviti sve u red, u onom dijelu života koji razumije. I ono što razumije jest red. Dakle, obojica shvaćaju kako postoji dio života koji razumiju, ali i dio života koji ne razumiju.

Zapravo, ono što obojica razumiju jest da je Bog sve stavio u red, da je sve uredio i upravo to mole od njega: da im da mudrosti da svoje živote mogu staviti u red. Oni o Bogu uče gledajući život oko sebe. Prepoznaju red! Što zapravo time prepoznaju? Ono što nalazimo izvan sebe, nalazimo u sebi u onom trenutku kada nešto shvatimo. Drugim riječima, red izvan sebe, prirodni red, uočava i se shvaća samo ako ga prethodno ima            mo u sebi. Ako ga nemamo u sebi- ne razumijemo ga! Ovdje ne govorim o matematičkom shvaćanju stvari, već o jednom nutranjem procesu razumijevanja po kojem ne moramo znati sve da bismo shvatili stvari oko sebe.

Kada je Bog stvaro svijet, on ga je uredio. Stvorio je svemir. Na grčkom se jeziku kaže kosmos. Ta se riječ zapravo prevodi kao red. Bog je u svako svoje biće utisnuo idealnu sliku- svoju sliku. To je slika savršeno uređena života- slika savršena reda. To svaki čovjek ima u sebi. Nosi u svojim stanicama jedan univerzalni red od Boga. Tako red u duši možemo shvatiti kao početne postavke života kada nas Bog stvara. Odgoj je potreban (između ostaloga) kako bi čovjek sazrijevanjem prepoznavao red u sebi, u svojem životu i uskladio ga sa onim redom kojeg prepoznaje i izvan sebe. Dakle, kako bi živio u hramoniji sa svijetom.

Nered

Grijeh je unio svojevrstan nered u dušu čovjeka. Što je zapravo unio? Poremetio je odnose u čovjeku, čovjeka sa svijetom izvan sebe i sa Bogom. Ovaj poremećaj unosi nered u red, a red ne pretpostavlja ništa drugo nego ispravan odnos sa nečim/ nekim izvan sebe. Nered u odnosima redovito donosi izvjestan stupanj nerazumijevanja. Nešto što djeluje besmisleno. Takvo je i zlo. Često ne razumijemo zašto netko napravi nekakvu ludost.

Kada netko postupa suludo u životu, kažu za takvoga kako „nema reda“. Njegovo je postupanje nerazumljivo. Obično tamo gdje ne postoji red u duši, ne mogu se odrediti ispravno prioriteti u životu, a prioriteti uvijek odražavaju naše ljubavi: pokazuju do čega nam je stalo najviše. Kada Gospodin kaže u evanđelju: „Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik!“, želi kazati: „Ako mene netko drži svojim prioritetom, ne može drugo voljeti više od mene!“ Želi naglasiti kako je potrebno imati red u ljubavi: najprije Bog- stvoritelj svega, Onaj koji je uredio sav život, unijet će red i u sve vaše odnose. Tako, ispravno odnositi se prema Bogu uvijek znači ispravno odnositi se i prema bližnjima.

Imati reda u sebi, pretpostavka je za pronaći put prema Bogu kroz ovaj život. Ne možete istovremeno govoriti kako ljubite Boga, a neredno se odnosite prema svojim bližnjima, prema poslu, prema prirodi, prema prostoru u kojem živite… Ne možete kazati kako volite Boga, a ne marite za roditelje, ne marite za susjede, ne marite za svoj kvart, ne marite za kolege na poslu,… Ne možete kazati da marite za Boga ako nemate reda u sebi i ne znate prepoznati prioritete trenutka i prostora u kojem živite.

Ne znati prihvatiti stvarnost

Što je dakle s osobom koja ima nered u sebi? Čovjek bez reda dezorijetniran je ne samo u svijetu, već i po pitanju Boga. Pogledajte mnoštvo koje ne zna što bi sa svojim životima, ne znaju kako bi se pokrenuli, uvijek nailaze na neke prepreke, smetaju im zakoni, pravila,…, uopćeno djeluju izgubljeni u životu. Kao da im život nije krojen po mjeri, ali zapravo nemaju reda u sebi, pa ne mogu prepoznati isti ni izvan sebe. Stoga djeluju kao avangarda koju ne zanimaju zakoni ni pravila.

Do nereda u duši dolazi prije svega zbog jedne stvari koja mi se čini danas izraženija nego ikada. Za razumjeti to poslužit ću se odgojem djece. Danas većina ljudi odgaja djecu na jedan način koji podrazumijeva da im udovoljava većini njihovih želja. Kada odrastu (pa i prije) te osobe ne može ništa više zadovoljiti niti oduševiti, jer im se pružalo sve: sve su im se želje ispunjale. Takva osoba teško može prihvatiti stvarnost koja nije prema njegovim željama. Budući da su privatne želje naglašene, prioriteti se gube, brkaju, takva osoba stavlja svoje želje ispred svega- pa i ispred Boga. U duši zapravo imaju svojevrstan nered kada nije po njihovome, a prava je muka kada ispred njih stoji jedna potreba da se pobrinu za nekoga. Problem stoji u nerazumijevanju ili nedostatku želje da razumiju nečije potrebe.

Kada zanemare sebe da bi se posvetili drugome, ako pri tom ne dobiju pohvale, čini im se kako je sve što su radili besmisleno. Umjesto da budu ponosni na sebe, sebe žale ili osjećaju prazninu. Osjećaju se neostvarenim- jer njihove želje nisu ispunjene, njihov plan nije ispunjen.

U trenutku kada život pred njih stavi zahtjev da uđu u jedan red obaveza, brige o drugome, o obitelji, sve im je teško i besmisleno, gube entuzijazam. Zašto? Njihove privatne želje ostale su neostvarene, žrtva koju su možda morali raditi bila im je besmislena patnja. Nered u željama, učinio je da ne mogu prihvatiti stvarnost i napustiti sebe. Učinio je da nisu sposobni uzeti svoj križ, preuzeti odgovornost na sebe.

Problem je zapravo što stvari nisu onakve kakve bi njima odgovarale, ili nisu onakve kakve bi trebale biti prema njihovu shvaćanju stvari. Preko ovog možemo dovesti u vezu shvaćanje i prihvaćanje života sa vjerom u Boga. Naime, ljudi koji nisu u stanju prihvatiti stvarnost kao nešto što im je darovano i što ih nadilazi, teško sebe mogu ubicirati u prostoru vjere, jer vjera zahtijeva prihvaćanje nečega što mi nije posve evidentno, što im nije do kraja razumljivo. Prihvaćanje stvarnosti takvom kakva jest zahtjeva red u duši.

Naučiti brojiti dane znači preispitati svoje želje kako bismo shvatili svoje prioritete, svoje želje ispravno definirati u stvarnosti u kojoj živiš. Voljeti Boga više nego svoje, znači staviti svoje želje iza onoga što je bitno u životu. Uzeti svoj križ na sebe znači u prihvatiti stvarnost takva kakva jest i tražiti dobro u njoj- dobro koje nas i druge vodi k Bogu. Biti učenik Kristov, u konačnici znači imati reda u sebi, u svom životu, jer jedan učenik ne može bez reda naučiti i razumjeti stvari, ne može staviti Boga i bližnjega ispred svojih želja.

Napomene:

1. έξ-ετάζω, -ασω (-τώ), -ήτασα itd.,Έξίημι a) ispitivati, istraživati, pokušati, b) suditi έξέμεν ν. koga po τινά παρά τίνα; ispoređivati, τινά προς τίνα. c) pregledavati (o vojsci), izbrojiti, izbljuvati d) ispitivati, preslušavati, τινά τι, na istrazi pronaći; pas. pronađen biti, pokazati se kao ostali μετά τών δλλων. med. u sebi συνθήκας razmišljati, suditi po čemu. έξέτασις, εως, ή, i έξετασμός, ό, -ημπόλημαι), jon. Έξ-εμπολέω, 1) ispitivanje, istraživanje, istraga, pregledavanje rasprodati, prenes. izdati. ↩︎
2. II. Vatikanski koncil Dekret Praesbyterorum Ordinis,18 ↩︎