Mt 10,26-33

Jeremijina muka

Prorok Jeremija koji je stalno upozoravao kraljeve i narod na neprimjereno postupanje, na političke koalicije s pogrešnim saveznicima, koji se u konačnici suprostavljao dvorskim prorocima koji su se dodvoravali kralju kako bi sebe osigurali, znao je kako će morati trpjeti zbog svoje iskrenosti i izravnosti. Jeremija je govorio ono što nitko nije želio čuti. Jeremija prorok djelovao je u vrijeme vladavine triju Judejskih kraljeva. Najprije u vrijeme kralja Jošije (627.–609. pr. Kr.) kada Jeremija započinje svoju službu pozivom od Boga u trinaestoj godini Jošijine vladavine. U ovom razdoblju ukazuje na religiozne devijacije i poziva na iskrenost u vjeri. Potom u vrijeme kralja Jojakima (609.–597. pr. Kr.) koji vraća idolopoklonstvo, a Jeremija ga oštro kritizira zbog moralne pokvarenosti, lažnog kulta i nepravde. Zbog svojih proročanstava biva uhićen i optužen za defetizam. Napokon u vrijeme kralja Sidkije odnodno pada Jeruzalema (597.–586. pr. Kr.). Bilo je to vrijeme velike političke krize i rasta moći Babilona. Jeremija točno predviđa propast judejske države. Doživljava babilonsku opsadu, uništenje Jeruzalema 586. godine pr. Kr. te odvođenje naroda u babilonsko sužanjstvo.

Prorok Jeremija je jasan primjer što se događa s onima koji se zalažu za istinu- istinu koja ne odgovara ljudima koji žive zbog sebe, bogatstva, društvenog statusa, u konačnici zbog moći. Cijeli njegov život bio je protkan stalnim trpljenjem zbog Boga koji nije silazio s Jeremijina jezika. Na kraju je čak proglašen i državnim neprijateljem.

Najprije su ga bičevali i stavljali u klade. Nakon što je pred narodnim starješinama simbolički razbio glineni vrč najavljujući propast grada, hramski nadglednik i svećenik Pašhur dao je Jeremiju izbatinati. Potom ga je preko noći zatvorio u klade (drvene okove) na gornjim Benjaminovim vratima, gdje se uopće nije mogao micati. Potom su ga bacili u bunar pun blata. Tijekom babilonske opsade Jeruzalema, velikaši su uvjerili kralja Sidkiju da Jeremija potkopava moral vojnika. Bacili su ga u duboku cisternu dvorjanina Malkije koja je bila puna blata, a ne vode. Jeremija je potonuo u blato i bio ostavljen da ondje umre od gladi, no spasio ga je dvorski službenik Ebed-Melek koji ga je izvukao užadi i krpama. Ni to nije bilo dovoljno pa su ga zatvorili i naknadno poslali u kućni pritvor. Kralj Sidkija ga je dugo držao zatvorenog u tamničkom dvorištu kraljevske palače kako bi ga izolirao od naroda i spriječio širenje njegovih proročanstava. Svećenici i lažni proroci su ga osudili su ga i na smrt zbog proročanstva da će Hram biti uništen poput Šila. Spasili su ga pravedniji svjetovni knezovi koji su se pozvali na starije proročke presedane. Pretrpio je atentate i urote i u rodnom mjestu. Čak su i njegovi sumještani te rođaci iz rodnog sela Anatota skovali tajnu urotu da ga otruju hranom kako bi ga ušutkali. Na kraju života, nakon ubojstva babilonskog upravitelja Gedalije, preostali židovski vođe prisilno su poveli Jeremiju sa sobom u Egipat protiv njegove volje, gdje je prema predaji i umro.

U svemu tome Jeremija je ostao postojan i nije se obazirao ni na što osim na riječi Boga koje su odzvanjale u njemu. U jednom trenutku, ožalošćen svime Jeremija vapije Bogu za postojanost. Ne mari za ogovore i klevete1, ne mari ni za kazne, već samo za Boga: “Sa mnom je Gospodin kao snažan junak! Zato će progonitelji moji posrnuti i neće nadvladati, postidjet će se veoma jer neće uspjeti, vječna se sramota neće zaboraviti.” (Jer 20,11). Što je to što Jeremiju potiče na ovakvo postupanje?

Hebrejska anatomija ljubavi

Odgovore nalazimo u istom poglavlju u prethodnim stihovima: “Ti me zavede, o Jahve, i dadoh se zavesti, nadjačao si me i svladao me. A sada sam svima na podsmijeh iz dana u dan, svatko me ismijava. Jer kad god progovorim, moram vikati, naviještati moram: »Nasilje! Propast!« Doista, riječ mi Jahvina postade na ruglo i podsmijeh povazdan. I rekoh u sebi: neću više na nj misliti niti ću govoriti u njegovo ime. Al’ tad mi u srcu bî kao rasplamtjeli oganj, zapretan u kostima mojim: uzalud se trudih da izdržim, ne mogoh više.” (Jer 20,7-9). Srce mu je gorjelo za Jahvu i nije se mogao oduprijeti onom što je pronalazio u sebi. Morao je govoriti unatoč tome što je znao kako ga čeka neugodnost.

Jeremija je morao duboko promišljati u svojim molitvama o svemu. Morao je ući u svoju nutrinu, u tamu vlastite nutrine u kojoj progovara Bog. Ta ljudska nutrina nekada je doista nepregledno nepoznato prostranstvo misli u kojima treba prepoznati poticaje od Boga, onaj govor koji izvire iz savjesti, iz najdubljeg dijela čovjekova bića. Jeremija pokazuje kako se oslanja na Boga koji poznaje i najdublje kutke čovjeka: “Gospodine nad vojskama, koji proničeš pravednika i vidiš mu bubrege i srce, daj da vidim kako im se osvećuješ, jer tebi povjerih parnicu svoju.” (Jer 20,12).

Bubrezi2 o kojima pjeva Jeremija nalaze se u najdubljem i možda najnepristupačnijem dijelu čovjekova tijela (barem su tako razmišlali Židovi) i bili su slika čovjekove savjesti. Anatomski su bubrezi smješteni duboko u unutrašnjosti tijela, zaštićeni slojem masnoće, pa su smatrani “najskrivenijom posudom” čovjekova bića iz koje izviru najdublje emocije, moralni sudovi i tajne koje nitko izvana ne može vidjeti.

Srce3 je predstavljalo sjedište uma, volje i odluka, zapravo cjelokupne ljudske osobnosti. Kada čovjek o nečemu razmišlja, u izvornom hebrejskom tekstu doslovno piše da on “govori u svom srcu” (amar be-libo). Imati razum i mudrost na hebrejskom se kaže “imati srce” (hasar-lev je izraz za bezumnika, čovjeka “bez srca”, odnosno bez pameti). Sve čovjekove svjesne odluke, planovi i namjere izviru iz srca. Hrabrost se također mjerila srcem – ako čovjek gubi hrabrost, Židovi su govorili da mu “srce otječe” ili “pada”.Za Hebreje je srce bilo mjesto gdje čovjek bira između dobra i zla. Zato se u Bibliji stalno naglašava potreba za “čistim” ili “pravim” srcem. Ako čovjek osjeća krivnju, njegovo ga “srce udara” (što je hebrejski izraz za grižnju savjesti, kao kada je Davida “udarilo srce” jer je prebrojao narod). “Tvrdo” ili “kameno” srce označava tvrdoglavost, zatvoren um i nesposobnost da se usvoji nova informacija ili pouka. “Široko” srce sinonim je za čovjeka s velikim razumijevanjem, intelektualnom širinom i mudrošću. “Obrezano” srce jest um koji je očišćen od ponosa i spreman slušati. Za Hebreja, reći “ljubim te svim srcem” nije značilo samo “osjećam leptiriće prema tebi”, nego: “Svim svojim umom, svim svojim odlukama i cijelim svojim bićem predan sam tebi.” Kada kralj ili prorok donese čvrstu odluku, on je to “postavio u svoje srce”.

Utroba4 označava unutarnje organe trbušne šupljine (creva, utrobu). Za Hebreje, kada je čovjek u dubokoj tuzi, tjeskobi ili pod utjecajem snažnih emocija, njegova utroba fizički reagira – ona “vrije”, “grči se” ili “drhti”. Dio utrobe jest maternica ili majčina utroba5. Hebreji nisu poznavali modernu embriologiju, pa je ono što se događa unutar majke za njih bila potpuna, čudesna tajna kojom upravlja isključivo Bog. Maternica se promatrala kao prostor u kojem Bog osobno, poput kipara ili tkalca, oblikuje svako pojedino ljudsko biće. Ključ ljudske plodnosti ne leži u biologiji, već u Božjim rukama. Zato u Starom zavjetu nalazimo brojne nerotkinje (poput Sare, Rahele ili Ane) gdje tekst doslovno kaže da je Bog “zatvorio” ili “otvorio” njihovu maternicu. Prvorođeni sin na hebrejskom se naziva peter rehem6– što doslovno znači “onaj koji otvara maternicu”. Otvara put u život onima koji će doći iza njega. Ti su sinovi po Zakonu bili posebno posvećeni Bogu. Isus, Prvorođenac za nebo tako otvara “utrobu” neba za sve koji će se krstiti u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

Sada možemo napraviti mali sažetak hebrejske anatomije ljubavi. Maternica (rehem) je prostor gdje nastaje život i simbol bezuvjetne majčinske ljubavi. Prostor izviranja Božjeg milosrđa (raham). Utroba (me’im) je mjesto gdje se fizički proživljava bol, tuga i empatija- prostor duboke iskrenosti. Bubrezi (kelayot) su najdublja ljudska savjest i skrivene namjere- prostor komunikacije s Bogom. Srce (lev) je razum, misli i donošenje čvrstih odluka- mjesto u kojem čovjek sam donosi odluke.

Što govorim u tami recite na svjetlu

Kada upućuje apostole na širenje evanđelja, Isus im govori: “Što čujete u tami, recite na svjetlu”. O čemu to Isus govori? Sjetimo se Jeremije na trenutak. Jeremija je duboko ponirao u sebe i u svojoj nutrini razlučivao ono što je od Boga. Molio je. Kada molite često zatvorite oči. Kada namjeravate dublje promišljati o svemu, zatvorite oči. A, kada zatvorite oči- najprije upadate u vlastitu tamu! Tama je u ovoj Isusovoj rečenici izraz za čovjekovu nutrinu. Kao da želi kazati apostolima: “Što prepoznate u tami svoje nutrine, u svojoj savjesti, u svom srcu, u svojoj utrobi- kažite, izrecite to ljudima!”

Upućuje ih da postupaju poput Jeremije, da o svemu promišljaju, iskomuniciraju ono Božje u sebi, u svojim mislima, srcu, savjesti u svojim emocijama- u čitavom svom biću. Govori im da ne postupaju hladno i nepromišljeno vođeni nekakvim interesom, da ih ne vodi ambicija dobra govornika, ili da ne koriste činjenicu da su Isusovi učenici, već da iznose vani u punoj iskrenosti i bez straha ono što čuju od Boga u sebi.

No, u takvom postupanju javlja se jedan problem. Zapravo, to je Jeremijin problem: kada tako postupaš, ljudi će te sigurno ogovarati, klevetati, oni kojima “staneš na žulj” svojim riječima, htjet će te ukloniti. Imat ćeš problema gdje god nastupiš na takav način.

Stoga Isus daje protulijek: ne bojte se, ne budite zabrinuti ni za što- pouzdajte se u Boga koji brine o svakoj, pa i najmanjoj stvari na ovom svijetu. Isus ih poučava da se moraju oslanjati na Boga i njegovu providnost, a ne na ljudske snage. Jednako tako, poučava ih da se ne podlože ljudskim obzirima ili moći. Ovo nas vraća na Jeremijin primjer: nije ustuknuo ni pred kime. Ni pred svojim rođacima, ni pred svećenicima, ni pred moćnicima. Ne bojte se, ne budite zabrinuti za tijelo, već za svoje spasenje. Ne uzmičite pred moćima ljudi.

Moć

U svijetu je red nužan kako bismo živjeli mirno. Ipak, red sam po sebi ne mora biti pravedan, što zapravo često uočavamo ili osjećamo na sebi. Istovremeno, vidimo da unutar jednog poretka netko drugi može ono što ne možemo mi. Ne samo što može napraviti ili dobiti nešto, nego nikada nije sankcioniran za istu pogrešku kao i mi. Možemo li kazati kako je neki poredak nepravedan ako je zakon krojen jednako za sve?

Mislim kako to nije pravi fokus na koji se moramo usmjeriti, jer pretpostavka je da zakonodavac misli na sve prilikom donošenja zakona. Ipak, zakon ne može obuhvatiti sviju. Tu se otvara pitanje pojedinaca koji nastoje iskoristiti sve, pa i zakon kako bi se uzdigli u društvu ili jednostavno živjeli lagodno. Naime, u svakom društvu uvijek postoji određena hijerarhija moći. Nekad politička, nekada ekonomska- ali nije ni bitno, jer postoji uvijek netko tko može ostvariti više prava od drugih. Zašto je to tako? Riječ je o tome da se red održava preko hijerarhije, a hijerahija svoj položaj osigurava preko moći. Kako se ta moć u ovom svijetu održava? Kako se moći upravlja ljudima?

Želi li netko upravljati ljudima, manipulirati njima, učinit će to prije svega strahom. „Moć“ kao takva zapravo opisuje nečiju mogućnost da ostvari ono što drugi ne mogu. Moć, u konačnici daje odgovor na ono što možeš ostvariti. U sustavu koji je evidentno nedostatan kada je pravednost u pitanju, netko će uvijek nastojati zadržati svoj visok položaj u hijerarhiji utjecajem na ljude koji su ispod njega. U pravilu strahom. Pogledate li najjednostavnije stvari u medijima, lako je shvatiti kako je strah jedno opće sredstvo kojima se realizira neka mogućnost.

Primjerice, kazat će vam kako je nešto što jedete štetno za zdravlje kako biste se pobojali za sebe jer to isto konzumirate često. Istovremeno će vam ponuditi rješenje za vaše strahove. Ponudit će vam imperative u postupanju. Drugi je primjer odgoj. Roditelji se dovode do jedne mjere nezdrave zabrinutisti za svoju djecu, za njihovo zdravlje, za odgoj da bez puno promišljanja prihvaćaju ono što im „netko“ ponudi kao rješenje. Istovremeno, zabrinutost raste s godinama, pa djeca, premda već odrasla dobivaju sve servirano od roditelja i redovito ne ostvaruju ništa posebno u životu (jer im je dobro i ne trebaju se brinuti o ničemu dok roditelji brinu njihove brige).

Zabrinutost

U takvoj komunikaciji pronalazimo dvije stvari: prva je strah koji se inducira u ljude, a druga je imperativ kojim se donosi rješenje. U strahu malo tko propitkuje ispravnost svega i radije sluša ono što mu se donosi kao rješenje. Zabrinutost u osnovi donosi dvojbe u kojima često ostajemo podijeljeni u sebi. U grčkom jeziku izraz „brinuti se“ ili „biti zabrinut“ može se jednako prevesti kao „biti tjeskoban“ ili „imati podijeljen um“.

Zabrinutost pretpostavlja kako stalno vidimo neku opasnost po svoj život. Vidi opasnost koja nije trenutno prisutna, ali je moguća. Kako postupati? Čovjek se nađe doista podijeljen u sebi: podrediti sebe mogućoj opasnosti i prihvatiti sve što mu se kaže; ili nastaviti sa životom jer doista nema stvarne ugroze. Većina ljudi, na žalost radije prihvaća sve što se naloži nego promišlja dublje o stvarnosti koja ju brine.

Naime, zabrinutost nije plod samo razmišljanja o jednoj brizi, već o nizu stvari koje nam se serviraju kao opasnost. Takvo prihvaćanje nečijih sugestija zapravo je lakši način da se riješiš svojih strahova. Možda se trenutačno riješiš strahova, ali se javljaju nove brige i nalaze nove ugroze, pa ne čudi što mnogi zapravo jednom nogom žive jedan tjekoban život u kojem su zabrinuti za sve. Takav čovjek živi pritisnut svime na što nailazi u životu. Doista, tjeskoba7 u svojoj biti jest jedna pritisnutost brigama. Živi kao da ga stalno netko drži za vrat, kao da ga guši.

Imperativi

Tako, želite li nekim upravljati ili manipulirati- jednostavno ga uplašite, utjerate mu strah u kosti. Iz straha za sebe će uglavnom poslušati i pokoriti vam se. Pogledajte samo srednju generaciju ljudi koje je netko uvjerio kako neće nikada više pronaći novi posao, pa stari rade za malu plaću, trpeći kojekakve nepravde. I ne samo to, već i sami pristaju- iz straha za egzistenciju, raditi i ono neprimjereno na nalog poslodavca.

Sve ovo otkriva dvije stvari. Prva stvar koja se otkriva jest koliki smo materijalisti- koliko smo tjeskobno zabrinuti za svoje materijalno stanje, za zdravlje, za tijelo, za izgled,… Druga stvar koja se otkriva jest kako doista nama netko upravlja imeprativima koji počivaju na strahovima za sebe. I jedno i drugo otkrivaju u kojoj se mjeri oslanjamo na Boga, u kojoj se mjeri pouzdajemo u Božju Providnost.

Pojam imperativ dolazi od latinske riječi imperatus8 i u najširem smislu označava nalog, zapovijed ili nešto što je nužno i neizbježno učiniti. Oslikava način kojim se izriče zapovijed, molba, poticaj, zabrana ili savjet. Imperativ je misao koja zapovijeda našim postupanjem. Govorili smo o podijeljenosti u dvojbama i tjeskobama. Tada se kao imperativ javlja ono što će umiriti naše strahove i brige. Što ako je imperativ grešan i uvodi nas u zlo? Što ako imperativ djeluje protiv prirodnih zakona? Što ako imperativ u mislima navodi da griješimo protiv Božjih zapovijedi?

Dopustite da primjerom pojasnim. Netko ne može završiti fakultet, ali tata i mama učine sve, pa makar se služili mitom ili utjecajem da se fakultet završi. Netko ne može naći posao, pa da umirim svoje tjeskobe platim nekome za to ili se učlanim u neku stranku pa to riješim politički. Netko se želi domoći neke imovine pa će i lagati da dobije što želi. Ovakvi imperativi služe samo kako bismo umirili svoje strahove, tjeskobne brige i neuredne želje.

Riječ je o tome da je naša volja toliko slaba da se ne može oprijeti ovakvim imperativima premda čovjek u sebi zna da griješi. Ovi imperativi pokazuju kako nama vlada strah, odnosno kako „netko“ koristi naše strahove i brige kako bi upravljao nama. Taj „netko“ može biti bilo koji čovjek, može biti društvo u cjelini, ali može biti i đavao.

Ono što je vidljivo u upravljanju putem straha jest slijedeće: osim predstavljanja stvarne opasnosti (koja ostaje u mogućnosti i najčešće se nikada ne realizira), javlja se i rješenje koje se predstavlja kao jedna imeprativ (za riješiti jednu stvar- moraš napraviti ovo ili ono). Javlja se jedan neugodni „moraš“ koji uvećava naše tjeskobe ukoliko ne uspijemo realizirati takvo što.

Strah Božji

Ipak, nisu imperativi krivi za naše grijehe. Problem je u našoj vjeri koja se ne oslanja na Boga u svojim potrebama i koja radije bira u odlukama ono što mu godi životu. Takvi se nerijetko oslanjaju na Božje milosrđe računajući kako će im sve biti oprošteno. No, sami ne vladaju sobom već njima upravlja netko drugi po strahovima (ili nečem drugom). Stoga bi milosrđe trebali tražiti u nekoga tko im nudi rješenja, u onoga na koga se oslanjaju, a tamo obično milosrđa nema.

Ovakvo postupanje, koje koristi binom „pazi opasnost- moraš postupati ovako“ imperativima vlada čovjekom i čovjek nije slobodan. Naime, koristi se prirodna sklonost čovjeka da u sebi (u svojim tamama), u svojim mislima odabere ono što mu djeluje najsigurnije, najčvršće. Tako se imperativom „moraš“ s lakoćom upravlja čovjekom. No, taj čovjek nije slobodan i uvijek se osjeća ograničenim u postupanju. Uvijek ima osjećaj da ga netko nadzire ili kanalizira njegovo postupanje u određenom smjeru.

Bog ne želi takvoga čovjeka, nije ga stvorio takva. Čitamo u Poslanici Rimljanima Pavlove riječi: „Ali s darom nije kao s grijehom“ (Rim 12,15). O čemu to Pavao govori? U podlošci strahova koji ljude potčinjavaju leži grešno postupanje koje čovjeku ne otvara mogućnost za slobodno izražavnje. Ne postupiš li prema obrascima imperativa „moraš“, drugi će te krivo gledati, ogovarati će te, klevetati, postat ćeš crna ovca u društvu i trpjet ćeš sankcije. Dar o kojem Pavao govori jest milost koja je stvaral čovjeka, a Bog je čovjeka stvorio slobodna. Taj milosni dar čovjeka ne tjera ni u čemu, ne nabija mu imeprativ „moraš“, već mu otvara mogućnost: „možeš- ako želiš“. „Možeš- ako želiš- i u tome ću to pomoći.“ Bog čovjeka ne uvjetuje ni kada je grijeh u pitanju, zar ne? Možete sagriješiti i Bog neće učiniti ništa. Možete ne poći na nedjeljnu misu, i…? Možete se ponašati kako god želite. Ipak, postupate li tako, premda Bog neće napraviti ništa, morae znati da se udaljavate od Njega. Ostajete sami u svijetu lažnih imperativa. Unatoč tome, Bog te neće napustiti. Čekat ćete. Čekat ćete dokle god ne zaroniš u svoje tame i dobro promisliš o svojem postupanju. U tamama svoje nutrine, možda ćeš pronaći jedna novi, drugačiji strah.

Strah je prirodna pojava u čovjeku. Služi čovjeku kao svojevrsno upozorenje na opasnost koja prijeti. Postoji jedan strah koji je različit od ostalih, koji posve drugačije postavlja stvari u našim imperativima. Riječ je o daru Duha Svetoga, o strahu Božjem. Analogijom vođeni, ovaj strah upozorava na opasnost, ali na opasnost od grijeha, opasnost da ne izgubimo vječni život i odvojimo se od Boga.

Stoga, ovaj strah donosi jedan imperativ koji je drugačiji od svih ostalih imperativa, jer ovaj ne zapovijeda, već te opominje i nudi ti pomoć na jedan drugačiji način. Ovaj strah te upozorava da nešto ne trebaš raditi zbog Gospodina. Polako te poučava kako ne trebaš biti zabrinut za materijalno, jer će se Bog pobrinuti o tome, već kako samo trebaš paziti da ne sagriješiš kako se ne bi odvojio od Onoga kojem je najviše stalo do tebe. Ovaj strah te potiče pronaći razloge u sebi da se ne obazireš na ljudske obzire, već da postupaš u skladu s Božjim zapovjedima. Čini da u sebi pronalaziš i prepoznaješ jedan imperativ ljubavi Boga koji te želi imati kod sebe i ne želi te izgubiti. Taj imperativ ne uvećava brige, ne donosi tjeskobu, već te polako osnažuje da postupiš tako da se vidi kako ti je samo do Boga stalo: „tražite najprije kraljevstvo nebesko, a sve drugo će vam se dodati!“ Ovaj imperativ je Bog i to je jedini imeprativ koji ne vlada čovjekom nego ga pušta da u svojoj slobodi odluči o sebi.

Ovaj imperativ nije „moraš“, već te sam strah Božji- dar, poučava kako jedan „moraš napraviti ovo ili ono“ preobraziti u „želim postupati ispravno bez obzira na sve“. Bez obzira na moje strahove i zebnje. To je predivan imperativ ljubavi koji te ne ograničava, već ti otvara nove prostore slobode u onom dijelu života u kojem Bog sebe daruje. Taj imperativ čini tebi isto što i proroku Jeremiji: On te zavodi, samo Mu se daj zavesti; kada Mu dopustiš da njegova ljubav igra u tebi, nadjačat će sve imperative koji te bacaju u brige i tjeskobe; kada ti osvoji srce, neće te biti briga ni za ogovore i klevete, nećeš mariti za govor ljudi i njihove prijetnje; kada ti dotakne srce, stoput ćeš htjeti odustati od Njega, ali nećeš moći od ljubavi silne koja te probada, od ognja u tvojem srcu i kostima. I više ti osim Njega ništa neće biti važno. Nećeš mu se opirati. Dat ćeš se voditi po onom što ćeš pronaći u tami svoje nutrine i iznosti ćeš to na svjetlo dana bez strahova, bez briga, bez tjeskoba.

Imperativi u našim mislima otkrivaju koga vidimo kao svojega boga: pravoga i istinskoga Boga ili nešto drugo. Otkrivaju i naše strahove: bojimo li se za vječni život ili se plašimo za svoje sadašnje stanje. U Svetom Pismu izraz „ne boj se“ ponavlja se 365 puta. Za svaki dan po jedan put. Gospodin u evanđelju podsjeća da se ne bojimo, a evanđelist koristi jedan izraz kojeg možemo prevesti kao „nemojte panično strahovati“ ili „prestanite se bojati“ ili ne dopustite da vas strah trajno obuzme“. Govori vam to naš Bog koji poznaje do u detalje naš život i naše potrebe i koji nas ne želi ispustiti iz svojeg zagljaja.

Bilješke:

  1. Jer 20,10 : “Čuh klevete mnogih: »Užas odasvud! Prijavite! Mi ćemo ga prijaviti.« Svi koji mi bijahu prijatelji čekahu moj pad. »Možda ga zavedemo, pa ćemo njim ovladati i njemu se osvetiti!«” ↩︎
  2. Hebr: kelayot (כְּלָיוֹת); bubrezi su metafora za čovjekovu najdublju nutrinu, savjest, skrivene misli i osjećaje. ↩︎
  3. Hebr: lev (לֵב); Dok zapadni svijet danas srce vidi kao simbol emocija (ljubavi, tuge, strasti), a mozak kao središte razuma, za Hebreje je srce bilo ono što je mozak nama danas. ↩︎
  4. Hebr: me’im (מֵעִים) ↩︎
  5. Hebr: rehem (רֶחֶם) ↩︎
  6. Na ovom mjestu možemo povući paralelu s Petrom koji je prvi u Crkvi, prvi među jednakima, ali prvi. Isto tako, u ovom svjetlu možemo gledati i na blagdan Uzašašća odnosno na Krista Isusa koji je Prvorođenac za nebo- prvi koji je otvorio utrobu neba za sve koji će doći za njim. ↩︎
  7. Lat. angustia, Uskost, tjesnac, stiješnjenost; Dolazi od glagola angere (stišnjavati, daviti). ↩︎
  8. Lat., od glagola imperare – zapovijedati ↩︎