32. NEDJELJA KROZ GODINU_2026_A
Mt 25, 1-13
Prepoznavanje
Jedna od temeljnih stvari u komunikaciji jest prepoznavanje1 koje predstavlja sposobnost utvrđivanja identiteta, osobina ili prethodnog iskustva s nekom osobom, predmetom ili pojavom. To je čin u kojem nekoga ili nešto ponovno prepoznajemo na temelju ranijeg sjećanja ili poznatih obilježja (npr. prepoznavanje lica u gomili). Odnosi se na sposobnost razabiranja skrivenih obrazaca, simptoma ili vrijednosti (npr. prepoznavanje prvih znakova bolesti ili prepoznavanje talenta). U informatici i umjetnoj inteligenciji označava automatsku identifikaciju podataka pomoću algoritama (npr. prepoznavanje govora, prepoznavanje teksta ili biometrijsko prepoznavanje), dok u kriminalistici predstavlja službenu istražnu radnju u kojoj svjedok ili oštećenik identificira osumnjičenika ili predmet.
Kada je u pitanju spasenje, prepoznavanje je jedno od najvažnijih stvari o kojima govori Sveto pismo. Ono pretpostavlja „znanje ili poznavanje nekoga“. Ipak, to poznavanje u Svetom pismu ne ide činjenično, već intuitivno. Riječ je o prepoznavanju životnih okolnosti u kojima djeluje Bog, odnosno prepoznavanje puta prema njemu kroz svakodnevne situacije. Bog djeluje skiven očima, nema izravne jasnoće u tome i često se potvrda njegova djelovanja dobije po posljedicama, nakon svega. Stoga, u konkretnom trenutku, za prepoznati djelovanje Boga nije ključno neko teološko znanje, već jedno srce koje Boga doživljava na intiman, posve osoban način.
Primjerice, u Prvoj knjizi o Makabejcima stoji: „Obori ih mačem onih koji te ljube, da te hvale pjesmama svi oni koji ti poznaju ime!“ (1Mak 4,33). U hebrejskoj tradiciji i biblijskoj misli, poznavati nečije ime2, ne znači samo znati kako se netko zove, već dubinski spoznati nečiju bit, karakter, autoritet i ući u blizak, osoban odnos s tom osobom. Tako, za Hebreje nešto nije uistinu postojalo dok nije dobilo ime, zbog čega u Bibliji Adam daje imena svim životinjama čime određuje njihovu narav i mjesto u svijetu. Za razliku od zapadnjačkog shvaćanja gdje je ime samo etiketa za razlikovanje ljudi, u drevnoj hebrejskoj kulturi ime predstavlja samu suštinu bića. U hebrejskom jeziku riječ za „ime3” istodobno označava nečiju narav, ugled, čast i životnu ulogu.
Važnost poznavanja ili prepoznavanja možemo shvatiti kroz promjenu imena ljudi koje odabire Bog. Tako, kada bi osoba doživjela duboku duhovnu preobrazbu ili dobila novu životnu misiju, mijenjalo joj se i ime (primjerice, Abram postaje Abraham – otac mnoštva, a Jakov postaje Izrael – onaj koji se bori s Bogom). Riječ je o promjeni odnosa Bog- čovjek: onaj koji imenuje novorođeno dijete jest njegov roditelj koji će se o njemu brinuti. Promjenom imena čovjeka, Bog mu daje do znanja da sada čovjek pripada Njemu, da će se o čovjeku pobrinuti Bog. Promjenom imena izdvojio ga je iz mase ljudi i „usvojio“.
Stoga, hebrejski glagol jada (znati, poznavati) ne opisuje puko intelektualno ili površno znanje informacija, već promjenu odnosa. Riječ je o iskustvenoj i dubokoj bliskosti. Stoga je „poznavanje“ izraz koji se koristi za najdublju moguću povezanost i intimnost među ljudima (primjerice, u Bibliji se koristi i za bračnu zajednicu muža i žene). Kada se kaže kako je netko „poznao“ svoga supružnika, to znači kako su svoju intimu otvorili jedno drugome do krajnjih granica, do tjelesnosti. Stoga, „poznavati nekoga“ predstavlja odnos povjerenja i saveza u kojem razumijete nečije namjere, dijelite životno iskustvo i međusobnu odanost. Tako u U Knjizi Izlaska (33,17) Bog kaže Mojsiju: „Poznajem te po imenu”, što znači da Bog u potpunosti razumije Mojsijevu dušu, osobno ga je izabrao i s njim sklapa savez. Istovremeno, to pretpostavlja kako je Mojsije doživljavao Boga na jedan dubok i intiman način. Znati nečije pravo, unutarnje ime, značilo je imati uvid u ranjivost i snagu te osobe. Zato se u židovskoj kulturi i danas velika pažnja posvećuje očuvanju „dobrog imena” (Šem Tov), koje se smatra vrjednijim od svakog bogatstva.
Međusobno prepoznavanje Boga i čovjeka
Poznavati Božje ime (poput JHVH – Jahve) ne znači samo znati ga izgovoriti. U židovskoj se tradiciji Božje sveto ime iz strahopoštovanja uopće ne izgovara naglas, već ga „poznavati” znači živjeti u skladu s Božjim osobinama – pravednošću, milosrđem i vjernošću. Proroci stoga redovito povezuju poznavanje Boga sa djelima čovjeka. Onaj koji traži dobro u svom životu, usmjerava se Bogu po djelima i pokazuje zapravo što Bog očekuje od čovjeka.
Tako Jeremija piše o onima koji ne poznaju Boga: „Da, bezuman je moj narod, ne poznaju me, djeca su oni nerazumna, ništa ne shvaćaju, mudri su tek za zlodjela, al’ činiti dobro ne umiju.“ (Jr 4,22); „Kao lûk napinju jezik, laž, a ne istina, prevladava na zemlji. Iz zla u zlo srljaju, mene ne poznaju« – riječ je Jahvina!“ (Jr 9,2); „Nasilje na nasilje! Prijevara za prijevarom! Neće da spoznaju mene – riječ je Jahvina.“ (Jr 9,5). Prorok Hošea, govoreći o otpadu naroda od Boga kojeg opisuje bludom, također govori o nepoznavanju Boga koje se očituje djelima: „Ne daju im djela njihova da se Bogu svome vrate, jer je duh bluda među njima; oni Jahve ne poznaju.“ (Hoš 5,4). Iz riječi proroka shvaćamo kako zlo toliko može vezati čovjeka uz sebe, da ga onemogući za bilo kakav povratak Bogu. Zato i veli: Ne daju im djela njihova da se Bogu svome vrate!
O vezi djela i poznavanja Boga govore i poslanice. U Poslanici Titu nalazimo: „Ispovijedaju da Boga poznaju, ali djelima ga niječu – odvratni, neposlušni i za koje god dobro djelo nepodesni.“ (Tit 1,16). Pavao govori o nijekanju Boga djelima i nespodobnosti prepoznavanja dobra koju opisuje neposlušćnošću.
S druge strane, sam Gospodin daje do znanja kako će „prepoznavanje“ biti ključno za spasenje: „Ja sam pastir dobri i poznajem svoje i mene poznaju moje … “ (Iv 10,14). O vjernicima koji ga slijede govori kao o ovcama koje prepoznaju glas svoga pastira za kojim idu: „A kad sve svoje izvede, pred njima ide i ovce idu za njim jer poznaju njegov glas.“ (Iv 10,4). To su vjerni koji prepoznaju u sebi glas Božji, Riječ Božju koja ih upućuje na dobro i sve drugo odbijaju raditi. Odbijaju raditi ono što ih uvlači u zlo: „Za tuđincem, dakako, ne idu, već bježe od njega jer tuđinčeva glasa ne poznaju.“ (Iv 10,5).
Kao kriterij „poznavanja“ ili „prepoznavanja“ Boga u životu su djela čovjekova. Dobra djela, djela milosrđa! Onaj koji ih čini pokazuje da prepoznaje ono što je dobro, ispravno, čestito. Time pokazuje i „prepoznavanje“ Božjeg prsta u svojoj svakodnevici. Prepoznaje Boga u njoj. Upravo ta djela će biti kriterij prepoznavanja na Posljednjem sudu, o čemu Gospodin govori u prispodobama. Posebno dramatična je ona o odjeljivanju jaraca od ovaca: „Postavit će ovce sebi zdesna, a jarce slijeva. Tada će kralj reći onima sebi zdesna: ‘Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.’ Tada će mu pravednici odgovoriti: ‘Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?’ A kralj će im odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!’“ (Mt 25,33-40).
Mudrost
Tjelesna djela milosrđa su dakle kriterij spasenja. To su djela koja čovjek čini, ne iz vlastita interesa, već iz ljubavi prema nekom za koga vidi kako je uskraćen za neko životno dobro. Ljubav je stoga, pokretač ovakvih djela. Možemo kazati kako je ljubav kriterij prepoznavanja na Sudu, ali ljubav se mora konkretizirati djelima. Povezujući mudrost sa djelima, može se kazati kako je mudrost duboko razumijevanje života, ljudi i svijeta koje spaja stečeno znanje, životno iskustvo i zdrav razum u sposobnost donošenja ispravnih, pravednih i promišljenih odluka. Za razliku od same inteligencije ili obrazovanja, mudrost uključuje i moralnu zrelost te emocionalnu ravnotežu. Ne iscrpljuje se u znanju i činjenicama, već u ljubavi koja čovjeka pokreće prema dobru. Stoga, govoreći o „poznavanju“ ili „prepoznavanju“ ne govorimo o nekoj intelektualnoj kategoriji, već o srcu- intimnu shvaćanju potrebe koja se treba zadovoljiti u činu. U djelu ljubavi.
O takvoj mudrosti govori se i u Knjizi mudrosti. Stoji kako je mudrost je sjajna i ona ne tamni: lako je vide koji je ljube i nalaze je oni koji je traže. Ona pretječe sve koji je žude i prva im se pokazuje. Knjiga Mudrosti govori o „prepoznavanju“ („lako je vide“) one mudrosti koja nas vodi ispravnu postupanju. No, za prepoznati je, potrebno je ljubiti mudrost, odnosno neko dobro koje se prepoznaje.
Kada govori o čovjeku koji traži mudrost, onda pisac pretpostavlja „mudrost koja je djelatna“, koja se čini. Nije dakle riječ samo o misaonoj kategoriji. Knjiga Mudrosti jedan je od dvije knjige Staroga Zavjeta koja je napisana grčkim jezikom. Tako se u grčkom originalu za mudrost koristi grčka riječ – sophia. Ona je zapravo prijevod hebrejske riječi – hohma. Za razliku od grčke mudrosti (Sophia) koja često teži apstraktnoj teoriji, metafizici i kontemplaciji, hebrejska Hohma je izrazito praktična, životna i operativna. Korijen riječi izvorno je povezan s vještinom i umijećem. U Bibliji se hohāmîm (mudrima) nazivaju vrhunski obrtnici, graditelji (poput onih koji su gradili Kovčeg saveza), kormilari ili državnici. Imati Hohmu znači posjedovati “umijeće uspješnog življenja” u skladu s Božjim poretkom. To je sposobnost donošenja ispravnih odluka u svakodnevnom životu.
Ta Mudrost jest most između Boga i svijeta. U hebrejskom mentalitetu Bog je transcendentan, neopisiv i dalek. Kako se takav Bog povezuje sa stvorenim svijetom? Budući da je svijet stvoren kroz Mudrost, to znači da u samoj prirodi i svemiru postoji utkan Božji red i logika. Tko traži Mudrost, zapravo pokušava dešifrirati taj Božji potpis u svijetu. Zato Knjiga Mudrih izreka kaže: “Strah Gospodnji početak je mudrosti.” Prava mudrost, stoga je neodvojiva od pobožnosti. Kako je svijet stvoren u Mudrosti, tako je i mudrost most Boga i čovjeka. Onaj koji je traži u svemu, pronalazi Boga.
Mudrost sjedi kraj vrata
U Knjizi Mudrosti, ta mudrost4 prestaje biti samo prestaje biti samo ljudska osobina i postaje personificirana – prikazana je kao živa osoba, Božja suputnica. Ona govori u prvom licu i tvrdi da ju je Bog oblikovao “prvu od djela svojih, pradavno, prije vjekova”. Bila je uz Boga kao “suradnica” ili “miljenica” dok je stvarao svemir. Tako Mudrost aktivno sudjeluje u stvaranju i sama silazi među ljude: “Ona pretječe sve koji je žude i prva im se pokazuje.”
Kada je aleksandrijski autor5 ove knjige uzeo grčku riječ Sophia da bi preveo hebrejsku Hohmu, on je zadržao hebrejsku ideju da je Mudrost bliska ljudima, da “sjedi kraj vrata” i da je pratilja u stvaranju, ali joj je dodao grčki sjaj – opisao ju je kao “odsjev vječne svjetlosti” i “čisti izljev svesilne slave Božje” (Mudr 7). Taj helenističko-židovski spoj Hohme i Sophie postat će kasnije ključan za Novi zavjet, gdje će apostol Ivan iskoristiti sličan koncept (Logos / Riječ) kako bi opisao Isusa Krista u Ivanovom prologu (“U početku bijaše Riječ…”), a Pavao će izravno nazvati Krista “Božjom snagom i Božjom mudrošću” (1 Kor 1, 24).
U antičkom svijetu, gradska su vrata bila središte javnog, pravnog i poslovnog života. Kada grčki tekst kaže da mudrost sjedi kraj vrata (epì tôn thyrôn), koristi semitsku sliku koja poručuje da prava mudrost nije skrivena u dalekim filozofskim školama, već je dostupna u svakodnevnom životu svakome tko je želi. Mudrost nam je ispred nosa i ne vidimo je. Ona zapravo traži nas. Shvatimo li Mudrost kroz personifikaciju, razumjet ćemo kako autor svega, Personificirana Mudrost- Bog, odnosno Riječ- Logos traži čovjeka, približava mu se. Mudrost hodi naokolo i traži sebi dostojne; i pojavljuje im se dobrohotno na stazama i ususret im dolazi u svakoj misli.
Cijeli odlomak govori o tome kako je mudrost lako uočljiva (prepoznatljiva) onima koji je vole i da ona sama hita ususret onima koji je žude. Ona ne čeka pasivno da bude otkrivena, već aktivno traži one koji su je dostojni, prateći ih na njihovim životnim putevima i ulazeći u njihove misli kao izvor nadahnuća i vodstva. Postoji dakle korespondencija između čovjeka koji traži mudrost i Mudrosti koja traži čovjeka6. Čovjek koji traži mudrost čestitim životom, „dostojan“ je toga da mu se Mudrost nudi u toj potrazi. Tako ni Bog ne čeka čovjeka u svemu, već mu se nudi svojom milošću, hita mu u pomoć7.
Stoga autor prikazuje mudrost kao svjetlo koje ne tamni, koje uvijek svijetli: „Mudrost je sjajna i ona ne tamni8: lako je vide koji je ljube i nalaze je oni koji je traže.“. Svjetlo mudrosti prepoznaju i čovjek i Bog i ono ih povezuje. Čovjek traži Mudrost koja traži čovjeka dostojna mudrosti.
Mudre i lude djevice
Upravo to svjetlo ključna je stvar za razumjeti prispodobu o deset djevica9. Najprije o broju deset: broj deset u židovskoj tradiciji označava puninu i minimalan broj ljudi potreban za formiranje zajednice. Stoga, ovaj broj upućuje kako se radi o zajednici koja iščekuje Božji dolazak. Možemo slobodno kazati kako u prenesenom značenju ovih deset djevica predstavlja i našu zajednicu u iščekivanju, Crkvu. Ove djevice su djeveruše koje prema tadašnjem svadbenom običaju čekaju mladoženju ispred mladenkina doma kako bi ga u svečanoj procesiji s upaljenim svjetiljkama dopratile do svadbene dvorane.
No zaručnik kasni10. Kašnjenje zaručnika stavlja na kušnju djevice, baš kao što kašnjenje (neodređeno vrijeme dolaska) Krista stavlja na kušnju cijelu Crkvu. Ovo je izravna Isusova poruka ranoj Crkvi: Paruzija se možda neće dogoditi odmah. Treba ostati budan kako nas Kristov dolazak ne bi iznenadio. Djevice su se, zbog kašnjenja zaručnika opustile i zadrijemale. Konačno su čvrsto zaspale11. Važno je uočiti kako su zaspale i mudre i lude djevice. U slici djevica vidimo zajednicu u kojoj svi griješe, svi se ponekad opuste i dogodi im se da sagriješe.
Ono što slijedi pokazuje kako sam grijeh po sebi nije problem Bogu. Naime, kada zaručnik dođe, mudre djevice upale svjetiljke, dok lude odu u potragu za uljem. Isus djevice ne krivi zbog sna (zbog nekog grijeha), već je problem u onom što se dogodilo prije sna: jesu li ili nisu bile pripravne za dolazk zaručnika; jesu li u zalihama imale ulja. Kada prevedemo ovo na vjernički život, svhatit ćemo kako je riječ o cjeloživotnoj brizi za svoje spasenje. Grijeh se može dogoditi svakome. Osim toga, tko može kazati kako je bez grijeha. No, briga za spasenje, trud koji se ulaže da se se svoje postupanje ispravi, da se čestito živi, jest ključna stvar. Sakramentalan život koji će podupirati ispravno življenje tako postaje slika budna čovjeka koji se brine kako bi svoje grijehe uklonio uz pomoć Boga, uz pomoć milosti. To je čovjek koji traži svoj put prema spasenju, koji traži mudrost, a Bog, koji vidi iskrene napore čovjeka, izlazi u susret svojom milosšću. Čovjek koji tako živi prepoznaje što treba učiniti za svoje spasenje, to jest on je onaj koji je dostojan milosti- Mudrosti, koja vidi njegovo svjetlo i izlazi mu u susret.
Zaručnik konačno dolazi. Dolazi iznenada. Svoje svatove upravlja prema svjetlu koje će vidjeti u daljini. Bog ide ususret čovjeku čiji život svijetli čestitošću i brigom za svoje spasenje. Ovaj iznenadni dolazak unosi pometnju među djevice. Bog iznenađuje svojim zahvatima. Tako je u Egiptu iznenadio prolaskom kroz narod. Prilikom prolaska Gospodnjeg kroz Egipat, u ponoćni sat začuo se samo krik i jauk. Baš kao i u prispodobi. Kada „krik“ (znak za uzbunu) najavi da zaručnik stiže, djevice moraju izići van u susret njemu kako bi ga u slavlju dopratile natrag na svadbu. Kako su se svjetiljke vjerovatno ugasile, trebalo ih je ponovo upaliti. Svjetiljke su vjerojatno bile baklje s omotanim platnom koje su mogle gorjeti tek kratko vrijeme ako se platno redovito ne natapa uljem. Ulje u posudama je metafora za postojanu vjeru, dobra djela i unutarnji život sjedinjen s Duhom Svetim. Unutarnji život se ne može posuditi nikome. To je stvar osobne priprave. To je ulje za svjetiljke bez kojeg su lude djevice ostale.
Otovrena i zatvorena vrata
Djevice su zasigurno zaspale u sumrak i produljile sa spavanjem u noć. Cijelo to vrijeme, vrata svadbene dvorane su bila otvorena. Vrata svadbenog prostora bila su otvorena u vrijeme tame. Vrijeme tame je naše vrijeme u kojem se dobro i zlo miješaju i izmjenjuju kao dan i noć. Vrijeme tame jest vrijeme u kojem čovjek ne vidi jasno istinu i mudrost i mora je tražiti. To je vrijeme u kojem su dobro i zlo u stalnoj bitci za dominaciju i premda vidimo kako zlo, često i prečesto nadvlada dobro, uvijek se pojavi neka svjetlo koje govori kako zlo pobijedilo. Milost Božja u tamu ovoga svijeta prodire kao dan u noć i očituje se po onim ljudima koji svojim životima svijetle, koji traže mudrost. Stoga, naše vrijeme nije samo vrijeme tame, nego i vrijeme milosti u kojem Bog pohodi svojom milošću sve one koji su Mudrosti dostojni, koji se pripravljaju za njegov dolazak.
Prispodoba o deset djevica paradoksalno nas uči da je noć zapravo vrijeme milosti. Dok god traje tama, dok god zaručnik „kasni“, vrata su otvorena, a ulje se može nabaviti kroz molitvu, sakramente i ljubav prema bližnjemu. Zatvaranje vrata podsjeća vjernika da povijest i ljudski život imaju svoj cilj i svoj kraj – i da se budnost ne može odgađati za trenutak kada mrak postane previše gust.
U židovskom svijetu svadbe su bile vrhunac društvenog života, ali su se odvijale noću. Kada bi zaručnik s procesijom napokon ušao u kuću/dvoranu, vrata bi se zaključala prečkom iznutra. Razlog je bio praktičan: zaštita gostiju od noćnih razbojnika, divljih životinja i nepozvanih gostiju u mraku orijentalne noći. Tko je unutra, na sigurnom je i u svjetlu; tko je ostao vani, prepušten je mraku noći.
Zatvaranje vrata svadbene dvorane u Matejevu evanđelju (Mt 25,10) predstavlja jedan od najpotresnijih i najozbiljnijih trenutaka u cijelom Novom zavjetu. „Vrata se zatvoriše!12“. Riječ je svršenoj radnji koja se ne ponavlja, odnosno o radnji koja je konačna. Vrata koja su se zatvorila jednom, više se neće otvarati! Osim toga, to nisu vrata koja vjetar malo pritvori pa se mogu ponovno gurnuti. To je pravni i povijesni rez. Riječ je pasivnom obliku izražavanja koji se u teologiji često naziva „passivum divinum (božanski pasiv)“ – to znači da je sam Bog onaj koji zatvara vrata. Riječ je o konačnom sudu nakon kojeg više nema promjene stanja. Zatvaranje svadbene dvorane implicira ostanak izvan prostora spasenja. Svadba u prispodobi jest svadba Jaganjčeva, odnosno proslva Boga u nebeskom Jeruzalemu kojoj nemaju pristup oni koji nisu bili pripravni za nju. Oni ostaju izvan, u paklu. I povratka nema!
Postoji veza Zaručnika i Mudrosti: oboje traže one koji imaju ulja u sebi, one ljudske mudrosti koja ih upravlja ovim životom prema Bogu. Ta se veza očituje u prepoznavanju: Zaručnik prepoznaje one koji imaju svjetlo i ide im u susret; Mudrost prepoznaje one koji mudro postupaju- koji su je dostojni i ide im u susret. Ukoliko nisu, niti oni traže Mudrost, niti Mudrost ne prepoznaje njih.
Ne poznajem vas!
Prispodoba završava strašnim riječima upućenima ludim djevicama: „Ne poznajem vas!“, nakon čega Isus izriče imperativ: „Bdijte, jer ne znate ni dana ni časa!“ (Mt 25,13). U kontekstu grčkog izvornika, „bdjeti“ ne znači ne spavati tjelesno (jer su i mudre zaspale), već živjeti u stanju stalne opskrbljenosti uljem – biti budne savjesti, spremnog srca i osiguranog odnosa s Bogom, kako nas iznenadni ponoćni krik ne bi zatekao s ugašenim svjetiljkama na mračnom pragu svadbene dvorane. Pustinja i noć su bila mjesta gdje se moglo skupljati ulje. Ovaj život je vrijeme „sakupljanja ulja“ za susret sa Zaručnikom. Jednom kada Zaručnik stigne, vrijeme pripreme završava i nastupa vrijeme slavlja (ili suda).
Kada lude djevice počnu lupati na zatvorena vrata i vikati: „Gospodine, Gospodine! Otvori nam!“ (Mt 25,11), Zaručnik odgovara strašnim riječima: „Ne znam vas“13. Ili parafrazirano: „ne prepoznajem vas kao djeveruše! Vi ste zasigurno uljezi“. Svjetlo (čestit život) je znak prepoznavanja, a za svjetlo je potrebno imati ulja (brinuti se o svom spasenju). U biblijskom hebrejskom i novozavjetnom grčkom, glagol -oida/jada ne znači površno prepoznavanje („nikad vas nisam vidio“), već intimno poznavanje i zajedništvo. Zaručnik zapravo kaže: „Nismo proveli noćne straže zajedno (kao u Psalmu 63), niste dopustile da vaša ljubav prema meni bude bolja od života, niste skupile ulje intimnosti. Vi ste stranci.“
Ovaj ostanak izvan vrata svadbene dvorane zapravo označava gubitak osobnog odnosa. Dramatičan prekid s Bogom i potpuni gubitak egzistencije. „Ne znam vas“- to su riječi koje mogu pogoditi svakog od nas kada ne ispunimo ono što Bog od nas očekuje u ovom životu. Ne očekuje da gradimo „kule babilonske“- sve se to lako uruši, ne očekuje da budemo ljudi silnih ambicija u ovom svijetu, već da čestito živimo brinući za svoje spasenje radeći ono što spada na nas u konkretnim trenucima svojega života.
Bilješke:
- Riječ je glagolska imenica nastala od svršenog glagola prepoznati (nesvršeno prepoznavati). Sadrži dva prefiksa, pre- i po-, koji mijenjaju i dopunjuju osnovno značenje radnje. Korijenski morfem je -zna- (praslavenski znati, indoeuropski korijen *ǵneh₃- sa značenjem ‘znati, poznavati’). Iz istog korijena potječu riječi poput znanje, poznanik, neznalica i priznanje. Dodavanjem tvorbenih nastavaka -va- i -nj- te gramatičkog nastavka -e nastaje glagolska imenica srednjeg roda. ↩︎
- Hebr. יָדַע שֵׁם: jada šem ↩︎
- Hebr.: שֵׁם, šem ↩︎
- U grčkom tekstu mudrost je Sophía (σοφία). Autor koristi grčki jezik i stil poticajnog govora (protreptikos) kako bi privukao čitatelje obrazovane u grčkoj filozofiji (poput platonizma i stoicizma). ↩︎
- Knjiga Mudrosti i Druga knjiga o Makabejcima, jedine su dvije knjige Staroga Zavjeta napisane grčkim jezikom ↩︎
- Grč.: περιέρχεται (peripherchetai): Doslovno “obilazi”, “ide uokolo”. Naglašava njezinu neumornu i aktivnu potragu. ↩︎
- Grč.: ὑπαντᾷ (hypanta): “Susreće”, “izlazi ususret” ↩︎
- Grč.: Lamprà kaì amárantos): Riječ amárantos (u prijevodu “ona ne tamni” ili “neuvela”) grčki je pojam koji označava nešto vječno, besmrtno i imuno na propadanje vremena. To izravno parira grčkom idealu vječne ljepote i vrline. ↩︎
- Grč.: Deka parthenois (δέκα παρθένοις): Deset djevica / djeveruša. ↩︎
- Grč.: Chronizontos tou nymphiou (χρονίζοντος… τοῦ νυμφίου): Budući da je zaručnik kasnio… Glagol chronizō (χρονίζω) znači tratiti vrijeme, odgađati ili kasniti. ↩︎
- Matej koristi dva različita glagola za spavanje: nystazō (klonuti glavom, drijemati) i katheudō (čvrsto spavati). ↩︎
- Grč.: καὶ ἐκλείσθη ἡ θύρα (kai ekleisthē hē thyra). Glagol kleiō (zatvoriti) ovdje je upotrijebljen u obliku aorista pasivnog (ekleisthē). U grčkom jeziku aorist označava jednokratnu, svršenu i neopozivu radnju u prošlosti. ↩︎
- Grč.: οὐκ οἶδα ὑμᾶς – ouk oida hymas ↩︎