7_VAZMENA NEDJELJA_A_2026
Iv 17,1-11a
Početna zbunjenost
Nakon uzašašća na nebo, Gospodin šalje svoje apostole u svijet da krste sviju u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Daje im novu zadaću. Vjerujem kako ni sami apostoli nisu imali pojma što im je činiti. Stoga se vraćaju sa Maslinske gore u onaj nukleus nove Crkve, u dvoranu Posljednje večere, vjerojatno iznimno zbunjeni. Ono što im se dogodilo jest da više Gospodina nisu mogli vidjeti. On im je obećao pomoć, ali ni o tome nisu imali pojma. Stoga su najprije molili zajedno.
Upravo to je zajednički temelj cijeloj Crkvi: zajednička molitva. I za što su molili? Vjerojatno su se oslanjali na Židovsku tradiciju- jer drugačije, osim Očenaša i nisu znali. I zasigurno su recitirali i stihove danjašnjeg psalma: „Za jedno molim Gospodina, samo to ja tražim: da živim u domu Gospodnjem sve dane života svoga, da uživam milinu Gospodnju i dom njegov gledam.“ Dobro, cilj im je bio biti s Gospodinom, čekati kraljevstvo nebesko, ali nisu znali kako. Osim toga, ostali su na zemlji, a Gospodin je uzašao na nebo. Povrh svega, svi događaji koji su se zbili prije uzlaska na nebo, zbunjivali su ih do mjere da sami vjerojatno nisu znali ni to bi mislili. Gospodin, s kojim su tri godine boravili, s njima je jeo i pio, smijao se i plakao, činio čudesa i dijelio s njima male, lijepe, nadasve ljudske trenutke. Svo to vrijeme im je navješćivao svoju smrt i uskrsnuće što su teško shvaćali i prihvaćali. Nakon Posljednje večere, svi su se prepali i razbježali, neki su ga izdali, neki ostali do smrti uz njega.
Potom su ih zbunile žene koje su rekle kako su ga tri dana nakon smrti vidjele, našle otvoren grob i anđele u njemu. Pa, ona dvojica koja ga nisu prepoznali na putu u Emaus i shvatili su da je On, tek u lomljenju kruha. Potom im je iščezao pred očima. Konačno, pojavljivao se među njima u posve zatvorenoj prostoriji, pa bi opet nestao. Opet bi se pojavio i stavljali su mu prste u rane, jeo bi s njima kao i svaki čovjek i opet nestao. Sve skupa ih je zbunjivalo da nisu znali ni pto misliti ni što raditi. Osim toga, na kraju, prije uzlaska na nebo poručio im je da krste ljude. Ništa im nije bilo jasno što im je činiti.
Sjetili su se kako im je govorio i o Duhu Svetom- Branitelju, te kako će u svijetu imati muku, ali ih neće ostaviti same. Vjerojatno su unutar toga prostora shvatili kako Gospodin želi da oni nastave tamo gdje je on stao u svijetu. Osim toga, nakon uzašašća, anđeli su im jasno dali do znanja da se vrate nazad u svijet, da ne stoje skrštenih ruku. Sva njihova potištenost polako se pretvarala u jedan mir unutar kojeg su kroz molitvu počeli razmišljati.
Tražiti lice njegovo
O čemu su razmišljali apostoli i žene? Opet se vraćamo na početak, na molitvu. Od nje sve treba početi. Kako se ta molitva u njima razvijala? Možda bismo trebali razmišljati počevši od njihove žalosti. Učenici su bili ožalošćeni smrću Isusovim, zbunjeni uskrsnućem i posve smeteni uzašašćem. O čemu su mgoli razmišljati?
O čemu razmišljaju ljudi u vrijeme kada im umre netko drag, netko s kim su dijelili život? Prije svega sjećaju se pokojnika i događaja iz njegova života; događaja u kojima su s njim dijelili dobro i zlo, tugu i radost, uspjeh i neuspjeh,,, Sjećaju se njegovih riječi, upozorenja, viceva, suza, gorčina, svih uzbuđenja, ali i mira. Cijeli jedan život prolazi ispred očiju, moža jasnije nego kada je pokjnik bio s njima. Neke stvari, koje su se prije uzimale zdravo za gotovo, počinju se shvaćati.
Ipak, sva ta sjećanja ne objašnjavaju sve. Ostaje puno pitanja na koja se nema odgovora: što sada, kako dalje, treba li nešto raditi ili je to-to…? Kako su učenici bili Židovi, u molitvi su se sigurno oslonili na svoju tradiciji. Stoga im je kao utjeha možda ostao onaj stih koji ih je podsjećao na Isusa: „Moje mi srce govori: »Traži lice njegovo!“ Doista, u molitvi su tražili Isusa prije svega i prisjećali njegovih riječi, osobito onih kojima ih je pogodio u svojoj molitvi na Posljednjoj večeri u kojoj se Ocu molio za njih. Nije se molio za sve, već samo za njegove, za one koje ostavlja u svijetu. Ostali su u svijetu, a On je otišao Ocu obećavši kako ih neće ostaviti same, kako će im poslati Branitelja, Duha Svetoga. To je ih samo dodatno zbunjivalo. Unatoč tome, ostali su zajedno i molili prisjećajući se svega.
Tražiti lice Gospodnje zapravo predstavlja usrdno obraćanje Gospodinu iz dubine svoga srca. Riječi iz psalma 27, kada ih doslovno prevedemo sa latinskog ili grčkog jezika zapravo govore o čovjeku koji u svom srcu traži poticaje na molitvu i u srcu, u središtu svoga bića pronalazi jedan glas koji mu progovara i kojeg prepoznaje istovremeno kao svoj- jer mu je u srcu, ali i kao „nečiji“- jer mu se čini da sam nije autor tih riječi. Psalam dovodi molitelja do točke da vapije Gospodinu: „Slušaj, Gospodine, glas moga vapaja, milostiv mi budi, usliši me!“1 Potom molitelj čuje odgovor u svom srcu: „Moje mi srce govori: »Traži lice njegovo!«“. Prevesti ovaj stih u latinskom izvorniku doveo bi nas do jasnijeg oblika koji odražava razgovor molitelja s Bogom u svom srcu. Naime, molitelj najprije vapije Gospodinu, a On mu odvraća u središtu njegova bića riječima: „O tebi moje srce govori: Traži lice njegovo!“
Stih pslama prijeveden u izvornom obliku sa hebrejskog glasi: „U tvoje ime, srce mi govori: ‘Tražite moje lice!“2 Molitelj jasno prepoznaje glas Boga u svom srcu; Boga kojem vapije i koji odgovara molitelju. Na biblijskom Istoku, lice kralja, lice gospodara nije mogao vidjeti svatko. Stoga, onaj koji je vidio njegovo lice bio je povlašten, vidio je zapravo slavu svoga kralja. Ovo traženje lica Božjeg, zapravo je vapaj molitelja da uđe u slavu Boga, da bude dionikom te slave, da živi s Bogom i Bog s njime. Ne treba zaboraviti kako lice Božje (hebr. Panim) nije mogao vidjeti nitko, čak ni Mojsije koji je Boga gledao s leđa. Tako molitelj zapravo traži Isusovu prisutnost, traži da Bog bude s njim.
Kasno sam te uzljubio
Sveti Augustin u svojim Ispovjestima govori kako se Bog obraća čovjeku u srcu, u dubini njegove duše, u tihom unutarnjem dijalogu tišine srca, u kojem progovara samo čežnja za Bogom. To je čežnja koju budi sam Bog- On ima inicijativu i On se prvi javlja čovjeku koji sebe propituje o životu, o smislu, o ljudima, u konačnici- o Bogu. Čovjek pitanja možda postavlja sam, a možda ih samo pronalazi u svom srcu bez da zna poticaje. Traži dogovore na ta pitanja u stalnom preispitivanju, čuđenju, divljenju, koja ispunjaju srce željom za novim životnim potragama.
Kada prepozna kako poticaji stalno dolaze „od Nekoga“, čovjek se drugačije postavlja u tom istom nutarnjem dijalogu u kojem na poticaje odgovara voljom, pristankom. Čovjek shvaća kako njegovo razmišljanje postaje molitva u kojem se obraća Nepoznatom razgovorniku kojeg polako prepoznaje kao Boga. Ne poznaje mu lice, ali prepoznaje kako je prisutan u molitelju po istini, po jasnoći poticaja i odgovora koje nalazi u srcu. Prepoznaje ga po tišini unutarnjeg dijaloga i ljepoti koju otkriva u njemu, po miru i sigurnosti koji mu ostaju u srcu nakon svega. Prepoznaje ga po novoj želji za razgovorom, novoj želji za prisutnosti- toj neshvatljivoj prisutnosti. Prepoznaje ga i po slobodi, onoj nutarnjoj, u kojoj molitelj ne može posjedovati Boga, ali u kojoj Bog u svemu čime potiče molitelja ostavlja prostor molitelju da sam, posve slobodan odluči o svemu. Prepoznaje ga po novoj čežnji za Bogom koja se rađa u svakom pitanju i u svakom odgovoru koje pronalazi u srcu. Stoga, molitelj sve više čezne za Bogom, žeđa i gladuje Boga u sebi i ne prestaje ga tražiti u srcu.
Ono što molitelja najviše žalosti, baš kao što je žalostilo apostole nakon smrti Isusove jest nemogućnost „gledanja lica“. Kada se čovjek okrene od Boga, kada svoj život usmjeri samo ovom svijetu i samome sebi, kada ga obuzme život kojeg živi i zarobi, čovjek gubi sposobnost prepoznavanja prisutnosti, Lice koje mu se javlja u nutrini postaje nevidljivo, ne čuje mu glas u buci svijeta i svih drugih želja koje ga naglasavaju. Unatoč tome, Bog ne bježi od čovjeka, već i dalje čeka da mu se čovjek okrene i traži ga. Bog čeka čovjeka u njegovoj nutrini i stalno doziva čovjeka čekajući odgovor na poticaj: „Kasno sam te uzljubio, ljepoto tako stara i tako nova, kasno sam te uzljubio! A eto, ti si bio unutra, a ja vani, i ondje sam te tražio; i na ova lijepa stvorenja što si ih stvorio ja sam se nerazuman bacao. Bio si sa mnom, a ja nisan bio s tobom. Mene su daleko od tebe držale one stvari koje ne bi postojale da nisu u tebi. Zvao si me i vikao, i probio si moju gluhoću. Zasvijetlio si, zabljesnuo si i rastjerao si moju sljepoću. Mirisao si, i ja sam udahnuo, i uzdišem za tobom. Okusio sam te, i gladujem i žeđam za tobom. Dotakao si me, i izgorio sam za tvojim mirom.“3
U središtu svoga bića
Molitva apostola bila je odraz čežnje njihova srca za Bogom, za Isusom. Samo to su tražili: da budu s Njim u Domu Gospodnjem. Drugo ih više nije interesiralo. Sve ostalo iz svijeta, iz života koji su iza njih postalo je manje važno od Isusove prisutnosti. Stoga su se obraćali Bogu u sebi, tražeći njegovu prisutnost, da bude s njima. Sigurno su se prisjetili Isusovih riječi: „Dječice, još sam malo s vama. Tražit ćete me, ali kao što rekoh Židovima, kažem sada i vama: kamo ja odlazim, vi ne možete doći.“ (Iv 13,33), te: „Neću vas ostaviti kao siročad; doći ću k vama. Još malo i svijet me više neće vidjeti, no vi ćete me vidjeti jer ja živim i vi ćete živjeti. U onaj ćete dan spoznati da sam ja u Ocu svom i vi u meni i ja u vama.“ (Iv 14,18-20). Sjetili su se kako im je prethodno objašnjavao svoj odlazak i povratak: „Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: ‘Idem pripraviti vam mjesto’? Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja.“ (Iv 14,1-3)
Shvatili su kako ih Isus neće napustiti: „Čuli ste, rekoh vam: ‘Odlazim i vraćam se k vama.’“ (Iv 14,28). Bit će s njima i poslat će im pomoć s neba, tajanstvenu pomoć po kojoj će prepoznavati Isusovu prisutnost po riječima koje će pronalaziti u sebi, u svojim mislima, u svojim molitvama: „Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. (…) A riječ koju slušate nije moja, nego Oca koji me posla. To sam vam govorio dok sam boravio s vama. Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh“ (Iv 14,22-26). Branitelj, Duh Sveti, dozivat će im sve u pamet, sve što im je potrebno naći se u sebi, u svom srcu, u središtu svoga bića! U srcu će prepoznavati sve od Boga!
Nova dimenzija života
Kako je moguće da Isus koji je uzašao na nebo sada opet po svom Duhu bude prisutan s nama? To je apostolima bilo neobjašnjivo, ali taj izostanak objašnjenja zasigurno ih nije previše uznemiravao. Imali su mir i sigurnost kako će Gospodin i dalje biti s njima. Imali su novu vjeru! Čvrstu vjeru! Molitva apostola, bila je prije svega je molitva koja nas dovodi Isusu licem u lice. Ona traži Božju prisutnost u našem životu. To nisu samo molitve za vlastite potrebe, već čežnja za njegovom prisutnošću. „Lice“ u biblijskom jeziku odnosi se na „osobu“. Stoga, ovakva molitva polako uprisutnjuje Isusa u nama, ali i u svemu što radimo. Tako ga polako unosimo u ovaj svijet. Molitva koja traži njegovo lice nije neka sentimentalna pobožnost, već silna čežnja srca za Isusom, čija prisutnost u duhu preobražava najprije nas same. Mijenja naše srce do mjere da bi za Krista u ovom svijetu sve napravili. Sve i bilo kome.
To je molitva koja nas uvodi u jednu novu dimenziju života! Upravo to: novu dimenziju života u zajedništvu s Kristom! Kako? Vratimo se u razmišljanje o Uskrslom. Apostole je zasigurno zbunjivalo sve što su doživjeli s Isusom nakon uskrsnuća i nisu mogli razumjeti ništa osim toga da je Gospodin opet s njima i da je ušao u jednu novu dimenziju života koja je i njima nerazumljiva. Dok je Isus živio s njima, bio je poput njih samih, jedan od njih, kao i svaki drugi čovjek. Uzašašće otkriva kako je njegova ljudskost doista nedjeljivo vezana uz jednu drugu dimenziju života- onu božansku dimenziju. Ulazak u tu dimenziju života Isus otvara čovjeku po svom Duhu, po Duhu Svetom kojeg će poslati apsotolima.
Doista, uzašašće na nebo je ulazak u jednu novu dimenziju života. Mi život na zemlji shvaćamo po dimenzijama: visina, širina, duljina, dubina,… Zamislite jedan pravokutnik. Njega uglavnom prepoznajemo po dvije dimenzije: duljini i šrini. No, kada mu dodate visinu kao treću dimenziju života, dobijete jedan novi lik. Dobijete primjerice, kocku, na kojoj prepoznajete pravokutnike, ali to oni nisu. Oni su dio kocke.
Kada bismo primjerice nacrtali jednu kružnicu, onda imamo određen broj mjerljivih dimenzija. Primjerice: radijus, dijametar, luk, tetiva, opseg, površina, kutovi,… Kada mjerimo opseg ili površinu kružnice koristi se jedan broj (π) koji u sebi ima beskonačno mnogo decimala, što znači kako zapravo nikada ne dobijemo točan izračun. Kružnica u nosi nešto beskonačno skriveno u sebi. To otkria i definicja kružnice: „Kružnica je skup svih točaka u ravnini koje su jednako udaljene od jedne čvrste točke te ravnine, koju nazivamo središte (ili centar) kružnice.“ Za izračunati dimenzije kružnice, odnosno njezin opseg i površinu nailazimo na problem jer, broj točaka koje tvore kružnicu može biti neizmjerno velik. Stoga, matematičari koriste jedan iracionalan broj (pi-π), shvaćajući kako tu kružnicu u fizičkom svijetu moramo ograničiti. Broj pi- je iracionalan broj čiji je decimalni zapis beskonačan. Nema mu kraja u brojevima decimala. Istovremeno je i transcedentan jer je nemoguće izvesti njegovo mjerenje korišetnjem fizikalnih mjerenja. Ovaj broj na neki način u sebi nadilazi materijalan svijet.
Tek kada je ograničimo možemo je mjeriti. Ovo zapravo otkriva jednu skrivenu dimenziju konačnoga. Zapravo, shvatimo li naš ljudski život kao jednu kružnicu, možemo razumjeti kako se u našem ograničenom životu skriva nešto neograničeno, kako se u ovom konačnom životu skriva nešto beskonačno, vječno. Za pronaći vezu između konačne kružnice i beskonačnog skrivenog u njoj, kružnici moramo doati jednu novu dimenziju.
Dodamo li nove dimenzije kružnici, od jednog lika (kružnice) dobit ćemo tijelo. Dobit ćemo kuglu ili sferu: „Krug je dio ravnine omeđen kružnicom. On uključuje i samu kružnicu i sve točke koje se nalaze unutar nje (ima površinu)“. Dodavanjem novih dimenzija dobili smo nešto novo. Nova dimenzija učinila je od jedne kružnice nešto nevjerojatno. Učinila je kuglu u koju bismo mogli nacrtati beskonačno mnogo kružnica. Sve kružnice mogu stati u tu sferu. I sve te kružnice kojima bi opisali kuglu, imale bi isto središte i tim središtem bile bi povezane u jedno.
Zamislite sada jedan ljudski život kao kružnicu. Isus je bio pravi čovjek, ali i pravi Bog. Ona ljudska dimenzija života odjednom se očitovala u božanstvu. Ljudskost Isusa otkrila nam je poveznicu Boga i čvojeka. Otkrila nam je kako svi ljudski životi (poput kružnica i kruga) mogu biti povezani s Bogom po svojem središtu- po srcu.
Tako i Isus, uzdizanjem u novu dimenziju života, u nebo, premda nije prisutan među nama, dostupan je svima. Mi smo poput kružnica koje se nalaze unutar jednog neizmjerno velikog nemjerljivog kruga i sve te kružnice povezuje isti krug. Tako smo i mi na neki način živi u Bogu- krugu, a Isus postaje dostupan svakom životu koji je u Njemu, koji traži lice Njegovo svom srcu. Sjetite se: „Vjerujte mi: ja sam u Ocu i Otac u meni.“ I nastavlja: „Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti.“
Srce koje čezne za Bogom u sebi otkriva novu dimenziju života, onu Božju koja nam po Isusovoj ljudskosti postaje dostupna. Njegovo Srce ljudsko i božansko i naše srce, poveznica su s Bogom. Bog i čovjek susreću se u središtvu ljudskoga bića- u srcu. Dodat ću: možemo shvatiti kako je i Bog jeno veliko Srce!
Participacija
Vratimo se molitvi apostola i traženju lica Gospodnjega. Postoji razlika u prijevodu psalma 27 između hebrejskog te latinskog i grčkog. Dok latinski i grčki prijevo odnos molitelja i Boga stavljaju u jedninu (Traži lice njegovo), hebrejski koristi množinu (Tražite lice njegovo). Apostoli su vjerojatno shvatili kako ne mole sami, niti mole samo za sebe. Njihova je molitva bila molitva množine, zajedništva s drugima koji su tražili lice Božje. Bila je to molitva Crkve, molitva koja nas dovodi Isusu licem u lice. Ona traži Božju prisutnost u našem životu. To nisu samo molitve za vlastite potrebe, već čežnja za njegovom prisutnošću. „Lice“ u biblijskom jeziku odnosi se na „osobu“. Stoga, ovakva molitva Crkve polako uprisutnjuje Isusa u nama, ali i u svemu što radimo.
Tako Isusa po molitvi Crkve polako unosimo u ovaj svijet. Molitva koja traži njegovo lice nije neka sentimentalna pobožnost, već silna čežnja srca za Isusom, čija prisutnost u duhu preobražava najprije nas same. Mijenja naše srce do mjere da bi za Krista u ovom svijetu sve napravili. Sve i bilo kome. Ovaj dio priče polako apostole dovodi do pojašnjenja Isusovog zahtjeva: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!“ (Mt 28,19-20). Moraju se vratiti u svijet i širiti Radosnu Vijest! Ali kako? Ohrabrivale su ih Isusove riječi kojima ih podsjeća kako ih neće napustiti: „I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.“ (Mt 28,21).
Doista, Gospodin je zapravo tražio od njih da nastave širiti Radosnu vijest dok se On ne pojavi u slavi. Shvatili su kako se ne trebaju brinuti o tome kada će i kako će doći, već trebaju u svijetu raditi tako kao da je Krist s njima- ta obećao im je pomoć. U konačnici, ovo nastavljanje Kristova posla, shvatili su kao sudjelovanje u njegovu spasenjskom djelu.
U Crkvi za ovo često koristimo izraz participacija. Što on predstavlja? Participacija4 označava sudjelovanje, sudioništvo ili suodlučivanje u nekom procesu, aktivnosti ili trošku, ovisno o kontekstu u kojem se koristi. Tako nas posjeća kako moramo sudjelovati u nekim troškovima ili participirati u troškovima- i mi moramo nešto platiti za neku uslugu. Druga se značenja više tiču djelovanja s nekim ili djelovanja u već postojećim aktivnostima koje je netko pokrenuo. Pojednostavljeno, u participaciji morate nešto dati kako biste nešto i dobili. To je djelovanje u dva smjera. Možda se najbolje objašnjenje u primjeru bankarskih dionica: kako biste dobili dio u vlasništvu nekog poslovanja, morate nešto uložiti. Morate najprije nešto izgubiti, da biste dobili dio u vlasništvu!
Što u konačnici mi dobijamo participacijom u Kristovu spasenjskom djelu? Obično se misli kako čovjek prima ili uzima dio Božjeg života koji mu se daruje, prije svega u sakramentima. Time čovjek ne postaje Bog, već mu Bog milosno dopušta imati udio5 u Božjem životu. To bi bilo prejednostavno, zar ne? Udio u božanskom životu zapravo jest ono što shvaćamo kao sudjelovanje u njegovoj slavi. Moramo najprije izgubiti nešto od svoga života (moramo se kristiti i nanovo roditi), moramo nešto uložiti u novi život (moramo ulagati trud u ispravnu životu, pokazati brigu o tome i želju da doista imamo nešto od toga) i konačno, za sve dobijamo i dio slave. Zapravo, najprije se Bog proslavlja po nama (kao vlasnik po dioničarima koji mu vjeruju i ulažu u njegov „posao“). Doista, Bog se proslavlja po svojim vjernima, ali je Bog taj koji najprije daruje mogućnost da vjerni postanu dijelom proslave Boga. Daruje im Duha Svetoga po kojem se svi koji u Isusa vjeruju stavljaju u položaj sudionika slave. Sudionika- jer će dobiti dio u konačnoj proslavi Boga, ali i sudjelatnika- onih koji moraju nešto uložiti od sebe da bi proslavili Boga po sebi. Bog za to sudioništvo proviđa sredstva: Sebe samoga- Duha, sakramente, milosti, darove u svim oblicima,…
Istovremeno jasno možemo vidjeti kako mnogi vjerni sudjeluju u sakramentalnom životu Crkve, ali se izvan nje ponašaju posve neprimjereno- kao da Boga ne poznaju. Neki „dioničari“ ipak ne ulažu koliko treba u „posao“, a htjeli bi imati udjela u konačnom dobitku. Zašto? Često se ovo primjećuje kako kod onih „tradicionalnih“ vjernika, tako i kod onih „vjernika iz interesa“ ili „vjernika povoljnog trenutka“ koji vjeru koriste za vlastitu korist, a ponašanjem nanose štetu Crkvi, stvarajući pogrešnu sliku kako o vjeri, tako i o Crkvi i Bogu. Kod njih izostaje srce, izostaje ona poveznica sa Bogom u središtu njihova bića, izostaje odnos s Bogom i sve je jedna površnost u kojoj se Bogu okreće leđa. Izostaje molitva, usrdna molitva Bogu, u kojoj se poput apostola, spominjemo Isusovih riječi, scena njegova života, njegova primjera, u kojoj tražimo Boga. Upravo ta čežnja i potraga za Njim u srcu temelj je sudioništva u njegovu djelu.
Naime, tek utvrđeni molitvom možemo tražiti njegovo lice u svijetu, u ljudima i njihovim potrebama, u okolnostima života koje nas snađu, u mukama i radostima, u poslovima, u svemu. Neki „duhovnjaci“ misle kako se zajedništvo u životu s Kristom postiže po muci i trpljenju, pa na neki način sami to traže ili svoje greške zbog kojih trpe prikazuju kao su- trpljenje s Kristom. Takvim odgovaramo: radite krivo- muka se ne traži. Ona će doći i kada dođe- to je nešto drugo. Drugi pak stalno pričaju o izljevima Duha Svetoga koje poistovjećuju sa vlastitim emocionalnim stanjima. I to je krivo: Duh Sveti nije emocija, već Osoba- Treća Božanska Osoba. Osoba ima Lice. Traži se dublji odnos s Licem, odnos koji te vraća u svoje obaveze, u svoj privatni i javni život, u svoju svakodnevicu.
Raditi ono što spada na mene
U svemu se lako zaboravi kako su primjerice sakramenti, divna božanska sredstva koja nam zapravo pomažu nastaviti djelovanje s Kristom u svijetu. Isusov život je bio jedan život za druge. Tako i mi moramo nastaviti živjeti u svijetu: za druge. Tu moramo uložiti sebe da bi se Bog proslavio po nama. I u tom dijelu života poslat će nam pomoć s Neba, bit će prisutan s nama stalno. Do kraja!
U onom dijelu života u kojem pronalazimo svoje zvanje, u onom djelovanju koje spada na nas, Bog će biti prisutan. Nitko ne treba brinuti za stvari izvan onoga što spada na njega. Upravo suprotno, u onom što vidi kao svoj životni poziv- upravo tu dobija svu potrebnu pomoć u duši. Radi najbolje što spada na tebe raditi, brini se o svojoj obitelji na najbolji mogući način, potrudi se u svemu dati sve od sebe i ne traži samo korist za sebe. To je način na koji sudjelujemo u Kristovu djelu spasenja.
U svijetu ćete imati muku kao kršćani, kao iskreni kršćani. Ali, pomoć od Boga izostati neće, ako usred tih muka i nevolja na koje ćete nailaziti- koje nećete sami tražiti- ostanete postojani u vjeri i čestitom životu. Slušali smo Petrove riječi: „Tek neka nitko od vas ne trpi kao ubojica, ili kradljivac, ili zločinac, ili makar i kao nametljivac; ako li kao kršćanin, neka se ne stidi, nego neka slavi Boga zbog tog imena.“ Proslavljajte Boga čestitim životom u onom dijelu svijeta u kojem živite, u onom što radite. Bogu nijedan posao nije beznačajan. Čovjek je slava Božja! Samo ga trebaš prepoznati u središtu svoga bića i ući ćeš u jednu novu dimenziju svoga života: u slavu Boga!
Bilješke:
- Ps 27,7; (lat.): Exaudi, Domine, vocem meam, qua clamavi, miserere mei et exaudi me; (grč.): εἰσάκουσον κύριε τῆς φωνῆς μου ἧς ἐκέκραξα ἐλέησόν με καὶ εἰσάκουσόν μου; oba prijevoda odgovaraju jedno drugome I stavljaju čovjeka u položaj molitelja koji iz dubine srca vapije Bogu svome Gospodaru ↩︎
- Ps 27,8 (hebr.): לְךָ֤ ׀ אָמַ֣ר לִ֭בִּי בַּקְּשׁ֣וּ פָנָ֑י אֶת־פָּנֶ֖יךָ יְהוָ֥ה אֲבַקֵּֽשׁ׃ (Leha amar libi: „Bakešu panaj.” Et-paneha, Adonaj, avakeš.); Tebi [ili u tvoje ime] reče srce moje: „Tražite lice moje!” Lice tvoje, Gospodine, ja tražim. ↩︎
- Sveti Augustin, Ispovijesti, knjiga 10., pogl. 27 ↩︎
- Lat. Participacio, složenica od Pars (genitiv partis) – što znači dio, strana ili udio, te Capere – što znači uzeti, hvatati ili primitak. Latinski korijen parti-ceps označava onoga koji „uzima dio” (sudionika). Iz toga proizlazi da je participacija u svom čin uzimanja vlastitog dijela u nečemu ili dijeljenja nečega s drugima. ↩︎
- Lat., pars ↩︎