6_VAZMENA NEDJELJA_A_2026
Iv 14, 15-21
Progon i prvi navještaj
Kraj Vazmenog vremena polako navješćuje dolazak jednog novog vremena koje će nastupiti po uzašašću Gospodina na nebo i po odašiljanju Duhova nad apostole. To je vrijeme Crkve, vrijeme u kojem Duh Sveti, Ljubav Oca i Sina silazi nad ljude i polako širi kraljevstvo nebesko. Mi živimo u tom vremenu, sudjelujući u svojevrsnoj teodrami u kojoj se Bog po svom Duhu nudi svakome u nadahnuću. Ta Bogodrama, koja je počela progonom i ubijanjem Gospodina, nastavila se progonom Crkve i ubijanjem kršćana. Moramo biti iskreni i kazati kako taj progon danas ne osjećamo na sebi kako su ga osjećale generacije koje su živjeli u nekim drugim vremenima. Progon Crkve traje na drugim mjestima, koji su daleko od nas. To je progon koji bismo trebali osjećati na sebi kao što tijelo osjeća rane na svim svojim dijelovima. Rana na jednom dijelu tijela, pogađa cijelo tijelo.
Upravo je progon prve Crkve učinio nešto nevjerovatno. Kršćani su napuštali svoje domove u strahu od Židova i bježali. Raspršili su se svi osim apostola1. Oni koji su se raspršili, a s njima je bio i đakon Filip, počeli su navješćivati Riječ!2 Dogodilo se jedno malo čudo: umjesto da su se skrili i drhtali od straha, zdušno su navješćivali Isusa Krista. Židovima neprijateljska Samarija davala je sigurnost za najvešćivanje Radosne vijesti. Radosnu vijest ne mogu navješćivati tmurni likovi, ljudi opterećeni svojom sudbinom koja ih nije mazila, već samo netko ispunjen velikom vjerom, čvrstom nadom i predivnom ljubavlju. To mogu ljudi puni entuzijazma i radosti u srcu koji se očituje u nutarenjm miru kojeg ne mogu poremetiti nikakve nevolje.
Tijelo Kristovo
Osim entuzijazma navjestitelja Radosne vijesti, prvi progon očituje na vidljiv način prve oblike Crkve u nastajanju. Shvativši kako među ljudima ima onih koji su kršteni u ime Isusovo, Filip poziva Petra i Ivana da polože ruke na njih kako bi primili Duha Svetoga. Ovo je prvo očitovanje jedne nutarnje hijerarhije u prvoj Crkvi: Filip- đakon, ne usuđuje se raditi ono za što nema vlasti. Nad apostole je sišao Duh Sveti pod prilikom ognjenih jezika. Samo apostoli i njihovi nasljednici mogu to prenositi na druge. Samo oni koji imaju ovlasti za to primljene, najprije od Boga, a potom i od apostola.
Filip je to znao i nije se usuđivao polagati ruke poput apostola. Nije radio nešto na svoju ruku, već je poštivao nešto što danas često nalazimo u Crkvi. Svatko može položiti ruke na čovjeka i moliti za njega, blagosloviti ga. Ipak, položiti ruke na osobu i govoriti o zazivu Duha Svetoga u svjetlu novog rođenja u Duhu (ili kako to neki nazivaju „krštenja u Duhu“) stvar je ovlasti, ne mogućnosti. Naime, mnogi ne shvaćaju razliku između ovlasti i mogućnosti. Za razumjeti to, treba početi od shvaćanja Crkve kao Tijela Kristova. Svako tijelo je organizam: jedna organizirana struktura u kojem svatko ima svoju ulogu. U tom smislu, ne može oko raditi isto što i ruka. Jednostavno nema tu mogućnost. Kada bi svaki organ imao mogućnost raditi sve, tijelo ne bi bilo organizam već zbrkani spoj različitih organa.
S druge strane, da bi tijelo bilo život, mora biti prožeto duhom koji ga oživljava i organizira u sebi. Duh je taj koji daje tijelu red. Unosi red i u tjelesne funkcije organa i osoba ima svijest o toj nutarnjoj organizaciji svoga tijela. Nije duh taj koji radi nešto što i ruka i oko, već ga oblikuje „iznutra“ po duhovnim moćima (ili mogućnostima), prije svega po intelektu, volji i emocijama iz koje izrasta svijest o sebi i po kojima čovjek u sebi pronalazi (naravno uz primjeren odgoj) savjest u kojoj progovara Bog. U tom smislu, kada nešto obavlja, ne obavlja ruka posao već osoba. Kada biva ranjen u tijelu, ne boli tijelo nego osobu… Sama spontanost obavljanja svojih funkcija govori o jednom višem redu djelovanja u tijelu koji ne dolazi od tijela, od organa.
Kada bi čovjek sebi naložio da čita rukom, to bi bilo neuspješno: ruka nije stvorena za čitanje. Dakle i duh prati tijelo u njegovu funkcioniranju. I premda je ruka dio organizma, ona nema mogućnost da čita ili misli, ali na jedan integralan način, po svojem položaju sudjeluje u tome, dio je toga. Unatoč tome, drži se strogo svoje uloge u tijelu. Ona sudjeluje primjerice u duhovnim mogućnostima osobe kao dio cjeline, ali ih ne ostvaruje- jer ne može. Svatko dakle ima svoje mjesto u osobi i nitko nije manje važan.
Tijelo Kristovo, Crkva, slična je tome, ali moramo otići korak dalje u razmišljanju, jer jedinstvo i život ovog Tijela osigurava Duh Kristov- Duh Sveti koji sve vjernike povezuje s Kristom- Glavom u jedan veliki duhovni organizam. U njemu svaki kršćanin, kao integralni dio tog Tijela ima svoju ulogu- ima svoj poziv kojeg ispunja u svojoj svakodnevici. Kada se dogodi da netko radi ono što ne spada na njega, sliči ruci koja pokušava raditi ono što ruka ne može. Ruka, koja sudjeluje u mogućnostima tijela kao dio cjeline, nema mogućnost gledati ili misliti. U tom smislu, svaki kršćanin prima tri dara na krštenju (proročki, kraljevski i svećenički) koja obnaša unutar svojih mogućnosti, unutar svoga poziva.
Budući da je Tijelo Kristovo drugačije naravi od tijela osobe, od jednog organizma, jer u Tijelu Kristovu njegovi udovi imaju slobodu, onda se mogućnosti svakog od udova ovoga Tijela, ovlasti stavljaju kao ograničenje koje je nužno kako bi Tijelo Kristovo doista bilo poput organizma u kojem svaki ud obavlja ono što spada na njega. U protivnom, nastaje nutarnji razdor, podjela, smutnja i velika zbunjenost vjernika koji više ne znaju što je pravo.
Kada bi svatko imao ovlasti za polaganje ruku u smislu silaska Duha Svetoga, dogodilo bi se upravo to: zbunjenost i smutnja koji prethode razdoru. To je i razlog zašto primjerice ne može svatko udijeliti sakrament krizme. Ne spada to na svakoga. To spada u prostor ovlasti nasljednika apostola, biskupa. Samo biskup može nekoga ovlastiti za to, a sve izvan toga je opasna avantura u kojoj netko sebi daje pravo koje mu ne pripada. Tako je i s polaganjem ruku nad ljude i zazivanjem „krštenja u Duhu“ kako to danas neki nazivaju. Možda to neki ljudi u Crkvi rade u najboljoj namjeri, ali namjera nije dovoljna da bi sve bilo ispravno. Možda samo terminološki griješe kada molitvu nazivaju „krštenjem“, ali to je više nego dovoljno da vjernike zbune i naprave zbrku u kojoj se ne čeka na odluku biskupa da nekome da ovlasti. Sve skupa može djelovati moćno, ali tamo- bit ću otvoren- nema Duha, jer Duh se ne uzima u svoje ruke (koje nemaju ovlasti) kao nešto s police dućana. Ovo je stvar ovlasti. Stoga, polaganje ruku nad ljude, u obliku kakvog ga danas nalazimo, nije stvar uličnog performansa bilo kojeg kršćanina koji sam sebi daje za pravo govoriti kako ima vlast. Ovlasti se primaju od onih koji vlast imaju! Od pape, od biskupa!
Znakovi očitovanja Duha
Ovu priču o Duhu možemo nastaviti u slikama. Sjetite se priče o Sijaču u kojoj sijač- Bog sije svoju Riječ kao sjeme na zemlju- humus- čovjeka. I na nekim od zemalja to sjeme nikne. Nikne u čovjeku jedna Božja klica po Riječi. Klica kršćanstva, sinovstva božjeg. U drugim pripodobama o sijaču ili vinogradaru, stoji kako je Bog taj koji priprema teren za nicanje tog sjemena, za davanje roda u nekom vinogradu, na svakoj lozi. Bog je taj koji zalijeva u pravo vrijeme ono što niče u čovjeku po Riječi. Zalijva ga Duhom Svetim. Zar ne govorimo o izljevu žive vode kada govorimo o silasku Duha? Upravo tako, biljka se ne zalijeva sama- netko je mora zaliti, obraditi, pognjojiti kako bi rasla do plodnosti. I to čini Bog svojim Duhom.
Vrijeme prve Crkve koja raste i razvija se u progonu, zapravo je vrijeme očitovanja klijana sjemena- Riječi Božje. Riječ Božja je nikla u ljudima koji su slušali Filipa. Sjeme je počelo klijati. To klijanje Riječi Božje primjetio je Filip- vidio je znakove klijanja Crkve u čovjeku. Stoga je ovaj prvi navještaj koji je širio Crkvu izvan Jeruzalema, obilježen obilježen znakovima djelovanja Duha Božjeg u ljudima po kojem polako klija ono što je Filip svojim navještajem posijao. Tako prepoznajemo znakove klijanja u ljudima. O tome ćemo malo progovoriti!
Prvi znak najprije prepoznajemo po Filipu i njegovu govoru. Prvi znak djelovanja Duha Svetoga obilježen je jednim spontanim i jednostavnim govorom iz srca o Kristu. Govorom oduševljena čovjeka koji može oduševiti druge za Krista. Govor ogoljen od sebe, od kićenosti i filozofiranja, govor pun jednostavna duha koji ne mari ni za što osim za Krista. To je govor pun sigurnosti u svaku riječ koja se izgovara, sigurnosti čovjeka kojega ni progon neće odvojiti od Krista.
Oni koji su slušali Filipa jednodušno su prihvatili Riječ. Mnogi su ozdravljali. Ovo je drugi znak djelovanja Duha: javlja je jedna nutarnja promjena u čovjeku koja se najprije prepoznaje po oduševljenju i zanesenosti, potom po nutarnjem obraćenju, izlječenju nutrine čovjeka koja podrazumjeva promjenu u stavovima. Ta promjena u stavovima uzrokom je jedne tihe i stabilne radosti koja se javlja u životu, a očituje se mirom. Radost koja izbija iz čovjeka najprije preplavi njegovu nutrinu, a potom se očituje po njegovu postupanju. Po miru, nutarnjem miru. To je jedna radost koja izbira bez velikog veselja, a očituje jednu čvrstu nadu čovjeka koji vjeruje u svim okolnostima svoga života.
Razlozi za nadu
Nakon jednog sigurnog i jasnog govora, oduševljenja i zanesenosti Riječju, nutarnje promjene i obraćenja, te radosti, javlja se i četvrti znak djelovanja Duha. Za njega moramo pogledati u Prvu Petrovu poslanicu: „(…) budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama, ali blago i s poštovanjem, dobre savjesti“. Dati obrazloženje nade?! Ovo je možda najteži dio za one koji vjeru shvaćaju kao jedno osiromašenje duha koje se očituje samo banalnim ponavljanjem fraza iz evanđelja na jedan vojnički način koji traži slijepu poslušnost.
Za obrazložiti nešto, najprije to treba shvatiti i biti potpuno uvjeren u to. Nije dovoljno slijepo vjerovati, već shvatiti što se može svhatiti kako bi učvrstili svoja uvjerenja. Stoga, vjera traži razumijevanje! Ona traži preispitivanje, pouku, promišljanje, razabiranje i traženje pojašnjenja kako bi se uvećavala. Naša vjera nije slijepa vjera, vjera lišena razuma, već vjera koja razum traži i potiče na djelovanje, vjera u kojoj tinja jedna zdrava intelektualna znatiželja o Bogu, o Kristu, o Crkvi,… Četvrti znak djelovanja Duha upravo se očituje u toj želji za razumijevanjem stvari i zdravim obrazlaganjem pitanja o vjeri.
Konačno, peti znak nalazimo u evnađelju. Isus obećaje kako će moliti Oca da pošalje Duha Branitelja. I njegovo će se poslanje očitovati u jedinstvu s Bogom, s Isusom: „U onaj ćete dan spoznati da sam ja u Ocu svom i vi u meni i ja u vama. Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi; a tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj, i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati.“ Ovo jedinstvo plod je čiste ljubavi Boga. To je Ljubav koja će sve povezati u jedno s Bogom po Tijelu Kristovu, po Crkvi. Povezat će sve u jedno kao u jedan organizam, da bi svi bili jedno Tijelo i jedan Duh. Taj Duh, tu ljubav trebali bi očitovati po svojoj ljudskosti i raznositi je u svijetu da i drugi upoznaju Krista. Četvrti znak je jednistvo s Kristom po Crkvi obilježeno čvrstim prijanjanjem uz zdrav nauk, uz papu, uz biskupa.
Taj Duh Sveti, ta Ljubav Boga nije jedna emocija, nije nešto što osjećam kao ugodu. To je snaga Božja koja čovjeka osposobljava da ostane postojan u vjeri u najtežim uvjetima. Kada je pripravljao apostole na svoj odlazak sa svijeta Isus im je poručio: „Evo dolazi čas i već je došao: raspršit ćete se svaki na svoju stranu i mene ostaviti sáma. No ja nisam sâm jer Otac je sa mnom. 33 To vam rekoh da u meni mir imate. U svijetu imate muku, ali hrabri budite – ja sam pobijedio svijet!“ Duh krijepi i pripravlja dušu na sve, prije svega na trpljenje koje čovjeka u svijetu suobličava Kristu po muci. Pripravlja čovjeka da radosno, jednostavno, mirno svjedoči svoju vjeru unatoč tegobama na koje nailazi, unatoč progonima. Snaži ga kako bi unutar svojih nevolja jasno i po djelima vidljivo živio svoju vjeru opredjeljujući se u svakoj situaciji, u svim okolnostima svoga života za Boga, za dobro, jer, kako to Petar kaže: „Ta uspješnije je trpjeti, ako je to Božja volja, čineći dobro, nego čineći zlo.“
Ovi znakovi pokazuju kako je zemlja dobro pripremljena za rast i kako je sjeme Riječi Božje niklo u njoj. Sada sve treba zaliti vodom Duha, sve treba utvrditi u rastu, treba podijelit i darove kako bi svatko „prema svojoj vrsti dalo plod“- kako bi svaki čovjek u svojem pozivu svjedočio za Krista- do smrti. Filip je prepoznao da je sve pripremljeno da pomazanje Duhom. Vidio je da su svi kršteni u ime Kristovo, shvatio je kako je Riječ Božja prihvaćena. Ostalo da se to utvrdi u kršćanima, da ih se osnaži da budu plodni dobrim, Kristovim djelima. Zato poziva apostole da polože ruke kako bi sve nastavilo svoj rast u Kristu, u Tijelu Kristovu, u Crkvi.
Bilješke: