27_NEDJELJA_KG_A

Mt 21, 33-43

Vinogradari ubojice

Isus u današnjem evanđelju koristi dvije slike: slike vinograda kojeg je gospodar uredio i predao vinogradarima na upravljanje, te sliku odbačenog zaglavnog kamena.

Cijela prispodoba o vinogradarima ubojicama, izravna je aluzija na poznatu „Pjesmu o vinogradu” iz Knjige proroka Izaije1. Isusovi slušatelji (pismoznanci i farizeji) odmah su prepoznali ovu sliku. Kod Izaije, vinograd je kuća Izraelova, a gospodar je Gospodin Bog. Gospodar podiže vinograd, oprema ga svime što je potrebno i daje ga u zakup. Vinograd predstavlja izabrani narod (Izrael), a u širem teološkom smislu Kraljevstvo Božje povjereno ljudima na upravljanje po vlastitom životu.

Vinograd je u antičkom svijetu zahtijevao iznimno puno truda, pažnje, obrezivanja i vremena da bi donio rod, što simbolizira Božju strpljivost i brigu za svoj narod. Vinogradari nisu morali sami stvoriti vinograd; sve im je unaprijed pripremljeno i predano na upravljanje.Ovo savršeno odgovara Petrovim riječima u 2 Pt 1,3: “Božanska nas je snaga njegova obdarila svime za život i pobožnost.2“ Čovjek ne ulazi u odnos s Bogom praznih ruku, već kao upravitelj neizmjernih darova koje je pripravio Bog. Bog je taj koji osniva, ulaže trud i daje život.

Tako Izaija opisuje težak rad oko priprave vinograda kojim dočarava kako je Bog napravio sve kako bi čovjek mogao živjeti mirno. Dobro je pripremio i očistio zemlju3, zaštitio je, a loza4 koju je posadio bila je najplemenitije sorte od koje se dobivalo vrhunsko vino. Bog je čovjeku pripravio sve.

Sadnja vinograda simbolizira sklapanje Saveza s izabranim narodom, njegovo izbavljenje iz Egipta i naseljavanje u Obećanu zemlju. Ograda simbolizira Božji Zakon (Torah) i Savez koji su odvajali Izrael od poganskih naroda. Zakon nije bio teret, već zaštitni bedem koji je čuvao vjerski i moralni identitet naroda kako ne bi primili poganske običaje i propali. U rabinskoj literaturi često se koristio izraz „napraviti ogradu oko Zakona”. Tijesak pretvara sirovi plod u vino – simbol radosti, slavlja i duhovnog života. U teološkom smislu, on predstavlja prinose, žrtve i bogoslužje koji su se prinosili Bogu. To je mjesto gdje se prepoznaje i prerađuje stvarni rod vjere. Kula simbolizira Jeruzalemski Hram kao središte budnosti i prisutnosti Božje usred naroda. Također, ona predstavlja proroke i stražare (kako ih često naziva Stari zavjet, npr. Ezekijel 3,17) koje je Bog postavio da bdiju nad moralnim stanjem naroda i upozoravaju na opasnosti.

Plodovi vinograda

Vinogradari su vjerske i političke vođe Izraela (veliki svećenici, pismoznanci i starješine). Bog im ne daje vinograd u trajno vlasništvo, nego u službu upravljanja. Oni su odgovorni pred Bogom za duhovno stanje naroda. Za plodove Božjeg vinograda.

Odlazak domaćina simbolizira vrijeme Božje prividne tišine ili odsutnosti. Bog se nakon davanja Zakona i uspostave Saveza povlači kako bi ljudima ostavio punu slobodu djelovanja. On ne prisiljava ljude i ne kontrolira svaki njihov korak, već im daje povjerenje i čeka vrijeme žetve da vidi kako će upravljati onim što im je povjereno.

Ponašanje svećenika Izaija opisuje plodovima: umjesto slatka ploda, vinograd je rodio vinjagom5. Ona je slika neprimjerenog postupanja čovjeka koji ga na vidljiv način odvaja od gospodara, od Boga. Vinjaga je slika ljudske, nehumane truleži. To postupanje Izaija opisuje kontranomijom kod koje zvuče gotovo identično, ali im je smisao potpuno izvrnut: Bog je u svom vinogradu tražio mišpaṭ (pravdu i sud), a dobio miśpāḥ; (nasilje ili prolijevanje krvi); tražio je ṣədāqāh, (pravednost), a odjeknula je ṣəʿāqāh (vapaj ili krik potlačenih). U izvornom biblijskom tekstu, kada slušatelj čuje riječ, u prvi tren zbog sličnosti u zvuku može pomisliti da se radi o pozitivnom pojmu koji Bog traži (mišpat i cedaka). Međutim, u kontekstu se otkriva njezina mračna, suprotna strana (mispa i ceaka). Izaija je upotrijebio ovu jezičnu prividnost i zvučno preklapanje suprotnosti kako bi slikovito prikazao koliko se narod izopačio – izvana su možda izgledali kao “izabrani nasad”, “nasad probran između ostalih naroda”, ali su iznutra rodili posve suprotnim, gorkim plodom (vinjagom). Ono što je Bog očekivao od Izraelaca (gospodar od vinogradara) jesu slatki plodovi života ili kako ih mi shvaćamo kao plodove Duha Svetoga: mir, pravednost, radost,…

Proroci i baštinik

Plodovi pripadaju gospodaru, a od plodova žive i vinogradari. Kraljevstvo Božje pripada Bogu, a njegovo blagostanje uživaju oni koji su u njemu. Tako su vinogradari u prispodobi trebali plodove predati gospodaru, odnosno onima koje je poslao. Stoga, Bog, koji je pustio čovjeka da slobodno upravi svojim životom, traži od njega plodove: mir, pravednost,… Šalje svoje sluge po plodove. Bog šalje proroke da upozori Izrael kako sve pripada Bogu i kako Bogu ne treba okretati leđa.

Umjesto plodova, vjerski vođe odgovaraju agresijom. Što Bog više pokazuje strpljenja šaljući „brojnije sluge”, to je otpor vođa radikalniji. Isusovi slušatelji su dobro znali sudbinu proroka. Jeremija je bio zlostavljan i bačen u zdenac, Zaharija je kamenovan (2 Ljet 24,21), a predaja je držala da je Izaija prepiljen. Isus ovime pokazuje da odbacivanje Božje riječi nije iznimka, nego tragičan kontinuitet ljudske pobune.

Središnji zaplet u prispodobi nastaje kada dolazi gospodarev “ljubljeni sin6“. U tekstu stoji kako je na kraju svih napora da vrati k sebi svoj narod, gospodar poslao svoga sina. Za kraj gospodarevih napora, Isus korisi riječ „naposljetku“: „Naposljetku posla k njima sina…“. Ova riječ (naposljetku7), označava puninu vremena, posljednju i konačnu Božju ponudu čovječanstvu. Nakon Sina nema više drugih izaslanika. Ovo je trenutak u kojem prispodoba prelazi iz povijesnog osvrta u izravno Isusovo samoočitovanje. Isus otvoreno sebe stavlja na višu razinu od proroka. Proroci su bili tek „sluge”, a on je Jedinorođeni Sin i baštinik. Na ovo podsjećaju Isusove riječi: „Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. 26Da, Oče, tako se tebi svidjelo. 27Sve je meni predao Otac moj i nitko ne pozna Sina doli Otac niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti.“

Bog Otac riskira sve, šaljući ono najdragocjenije što ima, vođen neshvatljivom nadom da će ljudsko srce ipak omekšati pred licem Sina. No, vinogradari kažu: “Ovo je baštinik/nasljednik8! Hajde da ga ubijemo i baština9 bit će naša!” (Mk 12,7). Žele ugrabiti status nasljednika silom i ubojstvom. Stvarni motiv ponašanje vinogradara jest postati vlasnikom, gospodarom vinograda. Na ličan način, farizeji, pismoznanci i svećenici žele potpunu, neovisnu kontrolu nad narodom (vinogradom) i religijskim sustavom. Ubijanjem sina, postali bi gospodari i eliminirali bi stvarnoga gospodara. To je metafora za iskonski ljudski grijeh – želju stvorenja da zasjedne na mjesto Stvoritelja.

Odnos s Baštinikom kao mjera odnosa s Bogom

Vinogradari u prispodobi pograbe sina i ubiju ga izvan vinograda. Ovim detaljem Isus najavljuje vlastitu smrt koja će se dogoditi svega nekoliko dana kasnije. On će biti izbačen izvan zidina grada Jeruzalema (koji predstavlja središte vinograda) i razapet na brdu Golgoti. Vjerske vođe će ga predati poganima (Rimljanima) kako bi ga uklonili iz svetog prostora Izraela, izvan vrata Hrama. Zanimljivo je kako o ovome piše Pavao u Poslanici Hebrejima: „Imamo žrtvenik s kojega nemaju pravo jesti služitelji Šatora. Jer tijela životinja, kojih krv veliki svećenik unosi za grijeh u Svetinju, spaljuju se izvan tabora.Zato i Isus, da bi vlastitom krvlju posvetio narod, trpio je izvan vrata.“ (Heb 13,12).

Vinogradari su ubojstvom baštinika u poputnosti odbacili vinogradara koji im je stalno davao novu prigodu za pomirenje s Njim. Odnos s baštinikom- Isusom jest ključ razumijevanja odnosa s Bogom- gospodarom. Taj se odnos prekida odbacivnjem Isusa. Odbacivanjem predivne ponude Boga za pomirenje s Ocem, a ono ide uvijek preko Sina. Nasuprot tome, Petar u 2 Pt 1,1 i 1,4 objašnjava kako se legalno i pravedno postaje nasljednik Božjih dobara: „Vjernicima je pravednošću Isusa Krista dodijeljena10 jednako dragocjena vjera11. Kroz najveća obećanja vjernici postaju zajedničari božanske naravi“.

Bog po Sinu otvara mogućnost čovjeku da dijele zajednički život, božansku narav koja podrazumijeva vječni život. Ono što su opaki vinogradari u Marku pokušali ugrabiti zločinom (status baštinika i posjed nad vinogradom), Petar objašnjava da kršćani primaju kao besplatni dar i milost po Kristovoj žrtvi. Ubijeni Sin iz Markova evanđelja postao je izvor “dragocjene vjere” u Drugoj Petrovoj.

Kamen koji odbaciše graditelji

Isus završava samu priču na ovom tragičnom ubojstvu Sina i postavlja svojim slušateljima jedno retoričko, sudsko pitanje: „Kada dakle dođe gospodar vinograda, što će učiniti s onim vinogradarima?” Isus koristi istu metodu koju je prorok Natan upotrijebio protiv kralja Davida nakon njegova grijeha s Bat-Šebom (2 Sam 12). Ispričao im je priču u kojoj su glavari prepoznali očitu nepravdu, ali nisu odmah shvatili da su oni sami ti zli vinogradari. Glavari odgovaraju iz perspektive strogog pravosuđa – zlikovci moraju biti uništeni, a posjed predan odgovornijima. Tim riječima oni nesvjesno potpisuju vlastitu duhovnu i povijesnu presudu. Budući da su upravitelji (vjerske vođe) zakazali, zlostavljali sluge (proroke) i na koncu ubili domaćinova Sina (Isusa), metafora vinograda dobiva svoj konačni zaokret: Kraljevstvo Božje oduzet će se dotadašnjim vođama i dati narodu koji donosi njegove plodove (Crkvi, novom Božjem narodu sastavljenom od Židova i pogana).

Na kraju prispodobe, Isus citira Psalam 118 o kamenu koji su odbacili graditelji, a koji je postao zaglavni. U rabinskim komentarima i židovskoj predaji postojala je poznata priča o gradnji prvog, Salomonova hrama. Prema toj predaji, iz kamenoloma je stigao jedan golem, neobično klesan kamen koji se nigdje nije uklapao. Radnici su ga gurnuli u stranu, u podnožje brda, gdje je godinama zarastao u travu i korov te služio kao kamen spoticanja. Kada je gradnja Hrama došla do samog kraja, pitali su klesare gdje je ključni ugaoni/završni kamen koji nedostaje. Klesari su odgovorili da su ga davno odbacili. Nakon potrage, shvatili su da je upravo onaj davno “odbačen kamen” zapravo onaj koji savršeno zaključava cijelu strukturu na vrhu. Isus koristi ovu općepoznatu predaju kako bi im pokazao da čine istu pogrešku na duhovnom planu.

U antičkoj arhitekturi ovaj izraz (kamen koji se odbacio), mogao se odnositi na dva ključna kamena. Jedan je temeljni ugaoni kamen, odnosno veliki kamen na samom uglu temelja koji povezuje dva zida i određuje kut, ravninu i stabilnost cijele zgrade. Ako on nije savršen, cijela zgrada pada. Drugi je završni zaglavni kamen12 (krunski kamen). To je kamen na samom vrhu luka ili kupole. On drži sve ostalo kamenje pod pritiskom i zaključava strukturu. Bez njega se luk ruši. U oba značenja poruka je jasna: to je najvažniji kamen o kojem ovisi opstanak cijele građevine. Ključna stvar u svemu jest procjena graditelja. Glavni majstori i inženjeri (“graditelji”) mjerili su i pregledavali svaki kamen. Ako bi neki blok imao neobičan oblik, nepravilne kutove ili se nije uklapao u trenutne nacrte zidova, graditelji bi ga proglasili neupotrebljivim i odbacili na stranu kao otpad.

Tako su i glavari procjenjivali Isusa. Procijenili su ga bezvrijednog, opasnog za sustav i neupotrebljivog za njihovu građevinu te su ga odlučili eliminirati (ubiti Sina). Unatoč njihovoj ljudskoj procjeni, Bog uskrsnućem postavlja Isusa za temeljni, ključni kamen cijele građevine (Crkve i novog Božjeg naroda). Ono što je ljudima izgledalo kao poraz (križ), u Božjim očima postaje pobjeda i čudo. Bez obzira na točno arhitektonsko tumačenje, bit je ista: kamen koji su stručnjaci smatrali beskorisnim otpadom, na kraju postaje najvažniji element bez kojeg cijela zgrada ne može opstati.

Kraljevstvo se povjerava novoj zajednici – Crkvi, koja okuplja i Židove i pogane iz svih naroda. Ključni kriterij za pripadnost ovom novom narodu više nije etničko podrijetlo niti obdržavanje hramskih rituala, već donos plodova (vjera djelotvorna ljubavlju) i odnos spram baštinika- Sina Božjega. Stoga Petar stojeći prev Velikim vijećem govori istim glavarima koji su Isusa osudili (Dj 4,11): „On je onaj kamen koji vi, graditelji, odbaciste, ali koji je postao kamen zaglavni. Nema ni u kome drugom spasenja…”. Istovremeno, Petar u svojoj Prvoj poslanici govori kako je Isus za Boga „izabran, dragocjen”, a da kršćani postaju „živo kamenje” koje se ugrađuje u tu novu građevinu. S druge strane, za one koji ne vjeruju, on postaje „kamen spoticanja i stijena posrtanja” (prema Izaiji 8,14) – tko god pokuša graditi život mimo tog kamena ili se bori protiv njega, na kraju se o njega razbije.

Naše procjene

Vinogradari iz prispodobe imali su jasnu spoznaju o vrijednosti vinograda. I glavari svećenički imaju jasnu spoznaju o vrijednosti Kraljevstva Božjeg. Unatoč tome nemaju pravu spoznaju o Isusu, o tome tko je Sin i tko je Otac. Isus kaže da su graditelji ovaj kamen odbacili (grč. ἀπεδοκίμασαν – apedokimasan). Ova riječ dolazi od korijena dokimazō, što znači ispitivati, testirati vrijednost nečega (poput provjere autentičnosti novca), procjenjivati. Prefiks apo– označava odbacivanje nakon testiranja. Židovski vjerski vođe nisu Isusa odbacili slučajno ili u neznanju. Oni su ga promotrili, analizirali i svjesno proglasili “neupotrebljivim” za njihov koncept Božjeg kraljevstva. Odbacili su Boga.

Mnogi i danas misle da je Bog daleko (poput gospodara koji je otputovao) ili još gore, krivo procjenjuju Isusa i Crkvu. Koriste se vinogradom- Crkvom, ali njihovi životi ne daju plod u žrtvi tijeska, ne daju plod u ljubavi. Jer, premda se nalaze u Crkvi, odbacuju baštinika, odbacuju Isusa. I danas imate i ogradu i tijesak: imate i Riječ Božju i sakramente, no, ne živi se istinski život kršćanina, već ljudi sami uzimaju život u svoje ruke. Ponašaju se kao gospodari svojega života, a zapravo im je život darovan. Stoga, plod takvih života je jedna opora i gorka ljudskost. Vinjaga!

Zašto je tome tako? U ljudskoj naravi leži jedna sposobnost procjenjivanja. Procjenjujemo sve prije donošenja bilo kakvog suda. Postavlja se pitanje kojim kriterijima procjenjujemo? Procjena dakako, počiva na osobnosti, a osobnost se izgrađuje. Ona nije neka stvar koju smo dobili rađanjem, već je rađanje u naravi čovjeka pretpostavka za izgradnju osobnosti. Stoga, odgoj, učenje, životno iskustvo, odnosi s ljudima,… sve to oblikuje našu nutrinu iz koje s vremenom izviru procjene. Odgoj u vjeri ima poseban utjecaj na osobnost. Ne bih htio o tom odgoju- to bi trebala biti jedna normalna sastavnica kršćanskog života obitelji. Ono što primjećujemo jest kako nešto u tom dijelu odgoja ne funkcionira. Ovo možemo zaključiti iz perspektive procjenjivanja ljudi. Na žalost, primjetno je kako mnogi ljude procjenjuju na sličan način kako su to radili svećenici i farizeji sa Isusom. Procjenjuju ljude iz perspektive mentaliteta duboko uronjenog u materijalzam koji svijet okreće čovjeku do mjere da čovjek postaje apsolutnim gospodarom svoga života, do mjere u kojoj “Bog nije potreban tom čovjeku”.

Procjenjuje se čovjek temeljem kriterija koristi, interesa, vrijednosti i položaja u društvu, rizka odnosa i štete koju odnos s nekim može donijeti. Ne želim kazati kako ne treba koristiti ni takve procjene, ali kada se ti kriteriji javljaju u apsolutnim oblicima, redovito se izbacuje “baštinika života” iz svojeg života. Ne čudi stoga što mnogi kršćani postaju “nedjeljni kršćani”, odnosno, kršćani su samo kada je u pitanju jedan ritualni i isprazni odlazak na misu nakon kojeg se vraćaju u “svoju” stvarnost koja teži za ispunjenjem ambicija, za novcima i bogatstvom, lagodnim životom koji ne trpi kršćanski govor i kojem su Isusove riječi teške i nepodnošljive.

Mnogi kršćanstvo drže beskorisnim za život premda idu u Crkvu. Kršćani budu samo kada im je to korisno, kada im kršćanstvo ne može napraviti štetu ili ih uvesti u rizik gubitka dobra glasa. Nije samo riječ o tome da procjenjuju čovjeka krivo, već Boga procjenjuju krivim mjerilima. Procjenjuju Boga poput farizeja koji sebe stavljaju na mjesto Boga. Njihove procjene su takve da odbacuju Isusa u svakodnevnom životu radi uspjeha u poslu, materijelnog napretka. Takvi se ispovjede onda kada im treba (obično jednom ili dvaput godišenje o Uskrsu ili Božiću) i poslije toga nastave sa “svojim životom”. Ne poštuju ograde koje su im stavljene u postupanju. Takvi zapravo odbacuju Isusa- baštinika: ubiju ga kada im je to potrebno, izbace ga iz svoga života kako bi se ponašali poput pogana, kako bi uspjeli u ovom jadnom i kratkom životu. Ono što ne vide jest kako je njihov život postao vinjaga, opor plod koji nema kršćanski ukus. Zato će biti odbačeni, jer su odbacili Baštinika.

Mjerom kojom mjerimo, bit ćemo izmjereni

Takvi zaboravljaju da jednom moraju doći pred Boga i zaboravljaju Isusove riječi koje će se primjeniti na njih: “Mjerom kojom mjerite bit ćete mjereni”. Vaš sud, bit će presuda vama. Onako kako su farizeji presudili sebi samima kada ih je Isus upitao: “Kada dakle dođe gospodar vinograda, što će učiniti s onim vinogradarima?”

Mjera kojom bismo tebali mjeriti jest mjera Božjeg milosrđa. Djeluje malo pretenciozno, zar ne? Ali, zašto se ne bismo ohrabrili i u svakoj situaciji u kojoj nekoga procjenjujemo, tražili put milosrđa, opravdavali osobu u sebi, ne gledali ga kroz prizmu njegovih nedostataka i grešaka, već kroz činjenicu da Bog svakome otvara nekakav put spasenja i mi ne znamo koji je, ali ga otvara. Ne znamo stoga na koji način čovjeka vodi k sebi. Možda upravo preko njegovih pogrešaka ili grijeha. Ne vjerujete? Pođite malo u ispovjedaonicu i promislite što tamo dobivate? Odrješenje- u redu, ali ako mislite da samo dobivate odrješenje, zamislite se malo nad svojim kršćanstvom i svojim procjenama Boga.

Ne dobivate samo odrješenje, već puno više od toga: dobivate novu prigodu za susret s Bogom po Kristu raspetome upravo na mjestu vašega grijeha: “Nego, vi ste pristupili gori Sionu i gradu Boga živoga, Jeruzalemu nebeskom, nebrojenim tisućama anđelâ, svečanom skupu, Crkvi prvorođenaca zapisanih na nebu, Bogu, sucu sviju, dusima savršenih pravednika i Posredniku novog Saveza – Isusu – i krvi škropljeničkoj što snažnije govori od Abelove.” (Heb 12,22-24). Sjetite se Izaijinih riječi o Sluzi patniku, o Isusu: “Sluga moj pravedni opravdat će mnoge i krivicu njihovu na sebe uzeti. Zato ću mu mnoštvo dati u baštinui s mogućnicima plijen će dijeliti,jer sâm se ponudio na smrti među zlikovce bio ubrojen,da grijehe mnogih ponese na sebi i da se zauzme za zločince.” (Iz 53,11-12). Isus se ponudio kao žrtva na križu, zauzeo je mjesto grešnika kako bi se solidarizirao sa stanjem čovjeka i iz pozicije grešnika- optuženika (premda sam nije imao nikakve krivice ni grijeha) mogao zauzimati se za svakog koji se Njemu utječe. On, koji je isti kao i Otac, ima vlast otpuštati grijehe, čovjeka ponovo vratiti u zajedništvo s Bogom.

Stoga, upravo mjesto našega grijeha postaje prigoda za ponovni susret s Bogom u sakramentu. Sakramenti su Božji dar po kojima se izobilno izlijeva milost na čovjeka: “Ali s darom nije kao s grijehom. Jer ako su grijehom jednoga mnogi umrli, mnogo se obilatije na sve razlila milost Božja, milost darovana u jednom čovjeku, Isusu Kristu. I dar – to nije kao kad je ono jedan sagriješio: jer presuda nakon jednoga grijeha posta osudom, a dar nakon mnogih grijeha – opravdanjem. Uistinu, ako grijehom jednoga smrt zakraljeva – po jednome, mnogo će više oni koji primaju izobilje milosti i dara pravednosti kraljevati u životu – po Jednome, Isusu Kristu.” (Rim 5,15-17). Bog sve koji su postali subaštnici, koji ga nisu izbacili iz svoga života, procjenjuje mjerom milosrdne ljubavi. To je mjera kojom bismo trebali procjenjivati ljude. Isus je razapet na križu, umro i uskrsnuo kako bi nas- grešnike prije svega opravdao, zauzeo se za nas, kako ne bismo bili osuđeni. Postavimo se i mi tako prema drugima. Kao baštinici, kao Isus.

Bilješke:

  1. Iz 5,1–7 ↩︎
  2. Grč.: τῆς θείας δυνάμεως αὐτοῦ τὰ πρὸς ζωὴν καὶ εὐσέβειαν δεδωρημένης ↩︎
  3. Hebr.; וַֽיְעַזְּקֵהוּ (wayʿazzəqēhû)- u Izaiji: označava duboko kopanje, prevrtanje tla i izradu zaštitnog jarka oko vinograda; וַֽיְסַקְּלֵהוּ (waysaqqəlēhû): koristi se specifičan glagol za čišćenje terena od teškog kamenja (karakterističnog za judejsko gorje). ↩︎
  4. Hebr.: וַיִּטָּעֵהוּ שֹׂרֵק (wayyiṭṭāʿēhû śōrēq): Nije posađena bilo kakva loza, već śōrēq – najplemenitija, probrana vrsta crvenog grožđa koja daje vrhunsko vino. ↩︎
  5. Hebr.: bəʾušîm (vinjaga): Riječ bəʾušîm (množina od be’oš) korijen vuče iz glagola koji znači „zaudarati” ili „trunuti”. U botaničkom i tekstualnom smislu to nisu samo „divlje loze” koje su tu slučajno narasle. To su smrdljive, gorke, zakržljale bobice koje su počele trunuti još na samoj grani i koje su potpuno neupotrebljive za jelo ili vino. Zato prijevod „vinjaga” u hrvatskom izvrsno pogađa smisao divljine i oporosti, no hebrejski naglašava i element pokvarenosti i smrada nasuprot slatkom miomisu kraljevskog vina ↩︎
  6. Grč: υἱὸν ἀγαπητόν ↩︎
  7. Grč.: ὕστερον – hysteron: ύστερέω i ύστερίζω, fut. -ιώ, 1) kasnije dolaziti, (za)kasniti, oklijevati, kasnije otići, το είδέναι kasnije saznati, τινί u čem, čim, τινός iza čega ili koga, απάντων u svem, των καιρών pravo vrijeme promašiti, κραυγή ουδέν ύστερίζουσα τοϋ λαγώ vika koja ne zaostaje za trčanjem zeca. 2) zaostajati, τινός za kim, ύστ. κεραλής λεόντων kloniti se glave lavova; ύστερος 3. kompar., ύστατος 3. superl., ep. i ύστάτιος 3. potonji, slijedeći, slabiji, gori, Superl. posljednji, zadnji, najkrajnji, ob. se prev. adv. najposlije, aps., ili τινός od koga, τινί čim, γένει po rodu mladi. Supst. ή ύστατη posljednji dan. Adv. a) ύστερον, -ερα, ές ύστερον i έσύστερον, εις το ύστ., έν ύστέρω, έξ ύστερης poslije, zatim, kasnije, ubuduće, kasno, το ΰστ. posljednji put, ο’ι ύστερον potomci. Aps. ili τινός, ΰστ. γίγνεσθαι τίνος zaostajati za kim, i μετά τι ili ή, ολίγον malo, b) ύστατον, ύστάτιον, (τά) ύστατα najposlije, posljednji put ↩︎
  8. Grč.: ὁ κληρονόμος ↩︎
  9. Grč.: ἡ κληρονομία ↩︎
  10. Grč.: λαχοῦσιν ↩︎
  11. Grč.: ἰσότιμον πίστιν ↩︎
  12. Grč.: κεφαλὴ γωνίας – kephalē gōnias ↩︎