Mt 3, 1-12
Pustinja došašća
Živimo u svijetu koji rasipa našu pozornost, rasipajući time naš život na niz segmenata koje sve teže i teže skupljamo u jednu cjelinu. Posao, kupovine, razne stvarne i nerealne potrebe, niz vijesti koje imaju i nemaju veze sa našim životom, socijalne mreže koje stalno pred oči izbacuju kojekakve poruke i ponude,… Sve to malo po malo okupira nas i premda to tako na prvu i ne djeluje, umara nas na jedan suptilan način. Pa kada osjetimo terete na sebi, pokušavamo se razonoditi na razne načine, ali i novi oblici razonode unose dodatnu distrakciju svojim sadržajima. Sve djeluje kao da čovjeka odvraća od toga da sam razmišlja, sam odlučuje. Život nas uvlači u jedan kovitlac raznih distrakcija u kojem nemate vremena za promišljanje. Stalno sebe tražimo u gomilama koje se nastoje “otkačiti” od svakodnevice, zabaviti na razne načine kako bi uravnotežili razinu stresa zabavom. U svoj toj okupiranosti svim i svačim, nerijtko izgubimo sebe. Nismo u stanju fokusirati se na bitne stvari, fokusirati se na ono što je doista važno za naš život.
Razmišljajući o Ivanu Krstitelju, prva asocijacija koja se javlja jest pustinjski kraj. Doista, Nazaret je zasigurno bio u Isusovo vrijeme svojevrsna pustara. Naspram života kojeg danas živimo, stavljamo pred oči pustinju: u pustinji čovjek nema ničega osim sebe. Ništa mu ne može odvratiti pozornost od svoga života, od borbe za život. Pustinja tako u fokus našeg zanimanja stavlja život, stavlja potragu za onim što nam život spašava. Zapravo, u pustinji nas od pozornosti na spasenje svoga života, ništa ne može odvratiti.
Pustinja nas zapravo dovodi do toga da razmišljamo o onome što je bitno. U pustinji ni kuće, ni automobili, ni novac nemaju nikakve vrijednosti. Skala vrijednosti vraća se životu- život se stavlja na prvo mjesto; život takav kakav jest u svojim osnovnim potrebama za preživljavanjem, za spašavanjem. U pustinji je čovjek okrenut samo sebi, prioritet mu je spasenje i ono što ga može spasiti. Stoga, osim što pustinja stavlja život i spasenje u fokus, poučava kako se u životu treba baviti onim što je bitno, prioritetno. Poučava kako se ne treba voditi distrakcijama ili hitnim stvarima.
Stoga je došašće zapravo poziv da se pođe u pustinju, da ne dopustimo svijetu da nas odvrati do razmišljanja o onom što je najbitnije za nas- o spasenju. Za to je potrebno ući u sebe, u svoje misli, svoje nakane, svoje želje i životne projekte i odbaciti sve ono što nas od spasenja odvlači i pokušati ispraviti u nama sve ono što je krivo. Staviti u fokus ono bitno za naš život: spasenje, vječni život. Ulazak u svoje misli u kojima ćete sebe očistiti od svega nebitnog, jest ulazak u pustinju došašća. Došašće je poziv na promišljanje o sebi i pripravu duše za susret s Kristom.
U svjetlu rečenoga, pitam se kako je moguće da je nekom kršćaninu važnije nešto posve nebitno od svete mise ili ispovjedi? Činjenica da nas u postupanju vodi gomila stvari nebitnih za život govori u prilog tome kako smo rastreseni, kako nas je život ponio i ne kontroliramo sebe u postupanju. U tom kovitlacu nebitnih obveza nije lako ući u sebe, u svoju pustinju, u svoje misli, u kojima ćete napustiti sve što nas odvlaći bitnoga, prioritetnoga.
Glas viče u pustinji
Upravo iz pustinje Ivan Krstitelj viče o onom što je jedino bitno za naš život: o kraljevstvu božjem, o spasenju. Zapravo, ne navješćuje kraljevstvo kao takvo, već Kralja, navješćuje približavanje Isusa Krista. Ivan zapravo traži od ljudi da se fokusiraju na ono bitno u svom životu, da odbace sve što ih priječi pristupiti Kralju, da se obrate i promijene svoj život. Evanđelje ovaj poziv prenosi grčkim riječima: metanoite; obratite se! U punom smislu, ova riječ jest poziv na promišljanje o svojem postupanju. Riječ je o naknadnom promišljanju svojih postupaka, o nečem što mi danas nazivamo ispitom svoje savjesti. Ipak, ta riječ (metanoite) svoje značenje ne iscrpljuje samo na promišljanju, već je istovremeno poziv na djelovanje: poziv da se ono što smo promislili provede u djelo.
O čemu je zapravo riječ? Otkriva nam to čitanje Izaije koji svojim riječima govori o doalsku pravednoga kralja. Taj dolazak kralja prikazan je slikom jednog kraljevstva u kojem nema nikakva zla. Kao sliku odustnosti zla koristi divlje zvijeri koje su potpuno pripitomljene, bezazlene. Kraljevstvo božje, zapravo je kraljevstvo u kojem je čovjek posve pripitomio svu svoju duhovnu stvarnost. To je stvarnost u kojoj su naši nutarnji lavovi, medvjedi, risovi, zmije- dakle sve ono ubojito što nas u vječnu smrt može odvesti- pripitomljeni. Kraljevstvo božje je jedna pripitomljena stvarnost čovjeka. Izaija poziva da se u sebi suočimo sa svojim divljim životinjama, sa svime što u nama može uzrokovati zlo; ono što nas može uvesti u grijeh.; sa svojim bjesovima i srditostima, sa požudama i lascivnostima, sa lažima i manipulacijama, sa ogovorima i klevetama… Poziv je to da kroteći divlje zvijeri svoje nutrime zadobijemo mir. Jer, kraljevstvo božje je kraljevstvo mira, a naš Kralj je prije svega kralj mira i pravednosti.
Poziv na ispovjed
Ivan je zapravo na svoj način pozivao ljude da se ispovjede, da kažu svoje grijehe. Čudno je to kako samo govor o svojim grijesima mijenja čovjeka. U ovom svijetu koji nas često svojim sadržajima odvraća od spasenja uočavamo sve više pokušaja ljudi da javno progovore o sebi, o svojim problemima, tegobama. Nevjerojatno je kako taj govor o svojim problemima čovjeka dotakne, kako izbijaju emocije, kako se donose odluke,… Možda niste primjetili, ali svi ti sadržaji u sebi nose elemente ispovjedi. Govor o vlastitim problemima doista otvara prostor za jednu novu snagu u čovjeku, za jedno novo nutarnje djelovanje. Ipak, svi ti sadržaji svu svoju snagu zadržavaju na čovjeku. Sve se bazira na ljudskom savjetu, na umovanju, na proživljenom iskustvu.
U konačnici stvarnost naše nutrine, nije stvarnost koju čovjek može pripitomiti sam. Za divlje zvijeri potrebna je pomoć i ona čovjeku dolazi od kralja pravednoga koji neće dopustiti da se čini zlo. najvešćujući kraljevstvo božje, Ivan zapravo navješćuje Kralja koji želi uspostaviti mir u dušama u kojima On vlada. Kralj će doći na iznenađujući način: poput mladice koja niče iz gotovo osušenog panja. Mladice čije nicanje nitko ne očekuje, jer panj naoko beživotan ne bi trebao roditi ničim. Mladica, izdanak, na hebrejskom jeziku se kaže netzer, što je korjen imena Nazaret. Kralj o kojem Izaija govori doći će iz Nazareta. Kada su se propitkivali o Isusu, mnogi su govorili: Zar iz Nazareta može što dobro doći? Nazaret je donio neočekivano iznenađenje svima: iznjedrio je Kralja.
Došašće, pozivajući da uđemo u svoju pustinju, oslobodimo se sadržaja koji nam odvraćaju od Boga, poziva zapravo na ispovjed. Poziva da govorimo Kralju o svojim grijesima, svemu što nas uvodi u zlo.
Duha Gospodnjeg daruje samo Kralj
Poziva da se izjadamo, ali ne ispovjedniku, već Kralju. Naime, u svojoj pustinji nismo sami. Onome koji se bori za kraljevstvo u sebi, koji se bori da umiri svoje divlje zvijeri, prilazi Kralj na kojem počiva duh mudrosti i umnosti, duh savjeta i jakosti, duh znanja i straha Gospodnjeg. I taj Kralj, ne pomaže poput ljudi, već daje svoga Duha čovjeku, daruje ga darovima Duha kako bi čovjek, u svijetu u kojem živi mogao usmjeriti svoj pogled na ono što ga uvijek vodi Kralju. Usmjeriti svoj pogled na svoje misli, odlučiti se u sebi za ono što ga vodi Kralju, što ga vodi spasenju, što će mu u konačnici donijeti mir u duši. Kralj pomaže svojim Duhom, darovima Duha Svetoga.
Dar mudrosti pomaže da procjenimo kojim putem nam je do Boga, da gledamo malo unarpijed i vidimo gdje nas čekaju opasnosti, gdje nam je siguran put. To je zapravo perspektiva iz koje Bog gleda na moj život u kojoj se ljubavlju oblikuje naša spoznaja. Dar umnosti ili razuma daje da na jedan dublji i intuitivan način shvaćamo jasnije vjeru i pronalazimo nadnaravne poticaje u svijetu. Dar znanja pomaže u ovom svijetu otkriti vezu sa Stvoriteljem: kako postupati u konkretnim životnim situacijama, a da nas to vodi k Bogu. Dar savjeta pomaže da u sebi (i izvan sebe) slušamo ono što nas na taj ispravan put upravlja, odnosno da izaberemo ispravna sredstva u svom djelovanju. Dar jakosti daje nam snagu da se nadiđemo tegobe koje će nas sigurno čekati na tom putu i da s pravoga puta ne skrenemo, te sve provedemo u djelo. Dar pobožnosti jest jedan sinovski stav kojim dobivamo sigurnosti u Božje djelovanje u našem životu, dok dar straha Božjeg pomaže čuvati se od grijeha i paziti da bilo čime ne uvrijedimo Boga.
Darovi su to koji djeluju samo u našoj nutrini i samo u onome tko zna ući u pustinju svojih misli i odabrati ono što u njima spašava život, što vodi u vječnost.