Mt 11,1-12

Gaudete

Nalazimo se u trećoj nedjelji došašća koju nazivamo “Gaudete” ili “Raduj se”. Ta riječ gaudete, imapertivni je oblik radovanja. To je zapravo naredba. Može li se nekome narediti da se raduje? Možete li nekoga natjerati da bude veseo ili zadovoljan? Možete mu možda, nečim promijeniti raspoloženje, ali natjerati ga da se silom raduje- to nije ispravno, niti se može! Kada Crkva govori o radovanju u vremenu došašća, ne traži da se radujemo silom. Nije riječ o običnom zadovoljstvu ili veselju, niti o površinskom plutanju emocija. Nije riječ o emocionalnosti, već o stanju koje obuzima cijelo biće bez obzira na okolnosti u kojima živi.

Problem ovakvog radovanja jest sam život. Svi ljudi tijekom života prolaze kroz dobra i loša razdoblja. Svi imaju uspone i padove koji oblikuju njihova raspoloženja, ali i stavove. Stoga je život sličan rozetama u katedralama koje su oblikovane poput jednog kotača. Zapravo, najčešće su ih stari majstori i oblikovali kao sliku života: jednom si na vrhu i sve ti ide izvrsno; potom se spuštaš u neugodnosti i raspoloženje ti opada; padaš na dno gdje se ne možeš radovati; potom se život mijenja i raste prema novom uspjehu, novom vrhuncu. Ono što te rozete obilježava nije kotač života koji se kreće od uspjeha do neuspjeha i nazad, već njegovo središte. Obično su bile zamišljene tako da propuštaju svjetlo koje bi se usmjeravalo prema oltaru ili bi u svom središtu imale neki detalj vezan uz Boga. Uz ono bitno.

Stari su majstori time poučavali kako se životne okolnosti mijenjaju, kako ne možemo uvijek kontrolirati svoj život, ali ako je u središtu tog kotača života Bog, onda taj život uvijek donosi svjetlo, uvijek ima nešto što ga drži na okupu, cjelovita i stabilna, bez obzira na okolnosti. Mnogi sveci su na površini svojih života proživljavali teške trenutke, ali u središtu svoga bića pronalazili su Boga koji im je ulijevao mir- mir koji nije od ovoga svijeta.

Problem života

Slijedeći primjer svetaca, možemo shvatiti kako nije najvažnija stvar kontrolirati sve okolnosti svoga života, da budemo glavni protagonisti, glavni glumci u svom filmu. Pogledajte Ivana Krstitelja. Njegov život i spominjanje u Svetom Pismu počinje sa neizmjernom radošću susreta s Kristom dok je još bio u utrobi Elizabete. Nakon toga, njegov je život bio sve samo ne savršen. Protkan je bio isposništvom, neugodama i konačno, tragičnom smrću. Kada Isus govori o Ivanu opominje: “Što ste izišli u pustinju gledati? Trsku koju vjetar ljulja? Ili što ste izišli vidjeti? Čovjeka u mekušasto odjevena? Eno, oni što se mekušasto nose po kraljevskim su dvorima. Ili što ste izišli? Vidjeti proroka? Da, kažem vam, i više nego proroka.” Što vidite u Ivanu: nekoga tko uživa u životu? Upravo suprotno. Čovjeka koji je trpio zbog svojega poziva, ali u najgorim trenucima nije smalaksao. Iz zatvora, pun nade, šalje ljude da se raspitaju: “Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?” Ivan se ne žali, ne kuka, već želi znati je li Isus Mesija, želi samo potvrdu svojega čekanja, svojih nadanja.

Za razumjeti njegov govor možda bismo se trebali malo vratiti u život svakodnevice. Pogledamo li oko sebe uočit ćemo kako je sve puno sadržaja koji popravljaju raspoloženje: Adventi, sajmovi, koncerti, obilje alkohola,… Sve je usmjereno nekom “radovanju”. Ipak, popraviti raspoloženje i popraviti stanje- to nije ista stvar. Jer nakon svake anestezije problema svakodnevice i bijega u jedan “event” moramo se vratiti svojim problemima. Stoga, ovi sadžaji mogu malo promijeniti raspoloženje, ali ne i životno stanje.

Naime, okolnosti u kojima živimo takve su da ne možemo kontrolirati sve. Ponekad nas pregaze, rastuže, onesposobe da se smijemo na tren,… Ipak, to sve ne treba značiti ništa ako u sebi doista nosimo duh čekanja u došašću. Kakv je to duh? Sjetimo se primjerice običnih stvari: u ponedjeljak čekamo petak i radujemo se tom petku koji tek ima doći; studenti i učenici čekaju kraj godine i raduju mu se premda još do toga moraju polagati ispita i ispita. U dubini ovakvog čekanja stoji jedna radost susreta s trenutkom koji se čeka. Zašto? Jer o tom trenutku često razmišljaju, često se podsjećaju na njega, važniji im je od problema koji će od ponedjeljka do petka naići, problema na ispitu koje nećemo moći kontrolirati.

Zašto onda problemi postoje?

Gledamo li ovako na život, shvatit ćemo kako igramo sporednu ulogu u odnosu na sve što se događa jer kontrolirati ništa ne možemo ili možemo kontrolirati malo toga. Ono što je ključno, jest shvatiti što nam je najbitnije. Imati to u svom srcu poput studenata koji čekaju odmor. Do odmora se dolazi preko ispita, preko problema. Do petka se dolazi preko milion neugodnih stvari koje nas čekaju od ponedjeljka.

Čovjek koji želi zadržati ovakvu radost u čekanju na susret s Gospodinom, treba ga imati u srcu, razmišljati o Njemu, sjetiti ga se često u danima dobrim i danima ludim. Što raditi kada stvari ne idu kako treba da ne izgubimo tu radost u čekanju? Probleme ne treba izbjegavati, već suočiti se s njima i rješavati ono što se može. Nekada uspješno, nekada neuspješno. I svi neuspjesi nas ne trebaju obeshrabriti, ne bismo trebali izgubiti radost ako u svom srcu, u svojim mislima stalno imamo Gospodina.

Zašto onda problemi postoje? Sjetite se kako su mnogi sveci imali samo probleme u životu, kako su proroci bili bacani u bunare, proganjani, kako su znali jadikovati i tugovati pred Bogom. Ridali su iz srca Bogu- kojeg su nalazili u sebi, u svom srcu. Ridali su iz srca Bogu koji im je u dubini duše, usred svih nevolja donosio mir. Sveti Ivan Damaščanin o molitvi govori upravo tako: to je govor jednog srca, drugom srcu. Kada želi tvoje srce očistiti od nečeg, kada te želi osloboditi nekog nutarnjeg duhovnog “viška” koji ometa tvoj odnos s Bogom, kada u konačnici želi da ti potpuno otvori srce i drži ga samo za sebe kako bi u njega unio svoj mir koji nije od ovoga svijeta, Bog nerijetko razbije takvo srce u svijetu. Razbije ga kako bi takvo srce imao samo za sebe. Razbije ga da čovjek u svojoj duši dođe do onoga najbitnijeg u životu- do Boga; da se ostavi nebitnih stvari i odbaci ih. Doista, nekada Bog razbije srce, samo zato kako bi ušao u njega.

Stoga, ovo čekanje u došašću podsjeća kako nas od Krista ništa ne bi trebalo rastaviti: ni smrt, ni bolest, ni problemi bilo koje vrste. Ne bi nas trebali rastaviti, već nas otvoriti jednom drugačijem čekanju koje u sebi nosi radost susreta s Bogom. Nekada Bog razbije srce za ovaj svijet, da čovjek od svijeta ne čeka ništa, već samo od Boga. U ovom vremenu čekanja, sjetimo se svetaca, napose Pavla koji su čekali na susret s Bogom usred neprijateljskog svijeta ne gubeći radost. Sjetimo se studenata koji čekaju odmore: raduje ih konačan predah. No, ne prestaju učiti, ne prestaju se suočavati s problemima. To je dio čekanja u radosti. Dio nade. Nada bez radosti pretvara se u očaj, depresiju, teški ponor.

Kršćanin, koji čeka na susret s Bogom, može moliti, prositi, u konačnici unaprijed zahvaljivati Bogu na svemu. Jer Bog koji mu je u srcu, koji mu je u mislima, napustiti ga neće, a pobjeda je sigurna za onoga koji je s Bogom stalno, kojem je Bog stalno prisutan u srcu. Možemo se unaprijed zahvaljivati na tom susretu, na onom što se još nije dogodilo, ali nas sigurno čeka. Predajmo stoga, sva svoja “čekanja” u ovom svijetu u ruke naše blažene Majke, primjer strpljivosti i nade, koja je znala u ovom svijetu čekati onaj trenutak kada će ponovo biti sa svojim svetim Sinom.