Lk 9, 18-24

Dok je Isus jednom u osami molio, bijahu s njim samo njegovi učenici. On ih upita: »Što govori svijet, tko sam ja?« Oni odgovoriše: »Da si Ivan Krstitelj, drugi: da si Ilija, treći opet: da neki od drevnih proroka usta.« A on će im: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Petar prihvati i reče: »Krist –- Pomazanik Božji!« A on im zaprijeti da toga nikomu ne kazuju. Reče: »Treba da Sin Čovječji mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i treći dan da uskrsne.« A govoraše svima: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti.«

Što kaže svijet?

Isus pita učenike o tome što svijet govori o njemu, ali čini se kao da preispituje njih, kao da traži njihovo mišljenje. Vjerojatno je bio svjestan da ne razumiju do kraja ili nisu sigurni tko je On. Učenici s lakoćom iznose mišljenje svijeta o Isusu: Ivan Krstitelj, Ilija, neki od proroka. Samo je Petar izustio ono o čemu su zasigurno svi razmišljali i nadali se u Isusu: Krist- Pomazanik, Sin Boga živoga. Shvaćajući njihovu nesigurnost, Isus Petru veli kako to nije rekao od sebe, nego je u sebi pronašao nešto što do tada nije poznavao- poticaj od Boga.

Isusovo pitanje otkriva jednu trajnu podjelu u razmišljanju o njemu. Svijet je Isusa u njegovo vrijeme- a tako je i danas, shvaćao različito od onih koji su Bogu privrženi. Isusa je lakše prikazati i shvatiti kao proroka, čudotvorca, učitelja, dobročinitelja. Često puta i naše kršćanstvo skreće za takvim razmišljanjima u nedostatku vjere. Nerijetko nam je o Isusu lakše govoriti poput svijeta, potpuno prihvatiti jedan govor o čovjeku koji je jednom živio i postao legenda, nego o onom što Isus doista jest. Isusovo pitanje otkriva, ne samo što svijet kaže o njemu, već otkriva i nutarnje zebnje i sumnje apostola, ali i otkriva što oni misle o sebi- kako ih svijet vidi.

Mišljenje o nečem ili nekom pokazuje kako gledam na nešto ili na nekoga. Ovo gledanje otkriva na što se fokusiram, što mi privlači pozornost i koliko se mogu oprijeti nečem što za mene nije dobro. Gledati u televiziju lakše je od gledanja u Riječ Božju. Od Boga nas u svijetu odvlači gotovo sve, ali ne zato jer je svijet loš. Naprotiv. Svijet je takav kakav jest. Od Boga nas odvlači u onoj mjeri u kojoj mi to sebi dopustimo. Starac Šimun je cijeli svoj život gledao u svijet nebili u njemu pronašao Mesiju. Petar je u svijet gledao drugačijim očima, očima ribara. Ono što je radio oblikovalo je njegov pogled na svijet i nije u svijetu nalazio Boga.

Pogled na svijet

Naš pogled na svijet- naši stavovi, otkrivaju zapravo kako vidimo ne samo svijet, već kako vidimo sebe i kako vidimo Boga. U svijetu možemo ugledati Boga ili đavla, život ili smrt, dobro ili zlo- ovisno od toga što gledamo, što tražimo u svojoj duši pogledom u svijetu. Moguće je da nam se dogodi da gledamo u svijet i ne vidimo Boga, jer smo navikli gledati u zlo, jer se fokusiramo na zlo i drugo ništa ne vidimo. Upravo ta kušnja otkriva u pogledu na svijet imamo li nadnaravan pogled na život, jedan pogled kojem je cilj pronaći dobro od Boga u ovom svijetu ili imamo jedan svjetovan pogled koji s Bogom nema ništa bez obzira na to koliko mi sebe proglašavali kršćanima. Židovi su svi bili vjernici, ali se gotovo nitko nije Isusu usudio kazati kako u njemu vidi Mesiju, Sina Božjega.

Možemo stvari svesti na temeljnu razinu gledanja koju razumiju svi: kako gledamo na dobro i zlo u svijetu? Svi vidimo dobro i zlo, svi ga dohvaćamo, ali ga svi ne prihvaćamo. Netko zlo prihvaća kao svoje dobro, kako je to rekao Nietzche: „Zlo budi moje dobro!“ Takvi su na zlo fokusirani i koriste se njime kako bi postigli svoje ciljeve i u svijetu Boga ne nalaze.

Drugi u svemu vide samo dobro. Rekao bih kako je riječ o zanesenjacima ili ljudima koji zbog ovog ili onog razloga nisu u stanju prihvatiti postojanje zla. Prije ili kasnije upadaju problem jer nisu realni, negiraju zlo na određen način. Za takve bih volio da ponovo pročitaju Ezopovu basnu o lisici i škorpionu. Ne mogu izbjeći zlo unatoč tome što ga negiraju. Unatoč svojoj bezazlenosti takvi Boga ne vide u svijetu.

Konačno, imamo pogled koji je realan i shvaća dobro i zlo, ali se fokusira na dobro i zlo izbjegava. Izbjegava grešnu prigodu. Ovakvi ljudi shvaćaju zlo i preko sebe, jer vide zlo izvan sebe jednako kao i u sebi, ali ga ne prihvaćaju. Iako ih pogađa, ne prihvaćaju ga i ne koriste ga za svoje dobro. Možemo kazati kako ovakvi imaju u sebi određen strah od grijeha i iskreno kajanje koje ih potiče da izbjegavaju grijeh i zlo kako u svijetu, tako i u sebi. Kajati se iskreno znači izbjegavati grešnu prigodu i gledati jasno u svoj grijeh, a gledati jasno u svoj grijeh znači vratiti se k sebi i obratiti se.

Identifikacija: što svijet kaže- tko si ti?

Govorimo o skrušenosti kod ovakvih ljudi jer istina o sebi uvijek je istina o vlastitim slabostima, a ponizan čovjek zna kako u sebi nosi niz nedostatnosti. Upravo zbog njih se nikada neće uzdizati nad drugim, nego se poniziti, ispravno prihvatiti druge bez da negiraju nečije greške, ali će ga prihvatiti kao i sebe shvaćajući da i takva osoba pred Bogom ima šansu ako se skruši.

Gledanje u svijet, naši stavovi o svijetu otkrivaju fokus naše nutrine. Upravo to pokazuje s kim se identificiramo. Kada želimo odstraniti zlo iz sebe, tražiti pri tom Božju pomoć, zapravo pokazujemo spremnost da se identificiramo s Kristom koji u sebi zla nije imao- bio je Bog i Čovjek. Nekada u nama drugi vide sličnosti sa osobama koje mi nismo u stanju primjetiti i vide to po postupcima koje radimo, po riječima, nekada anticipiraju naše stavove, ili znaju da nismo iskreni. Odakle im to? Intuicija? Riječ je o vlastitom proživljenom iskustvu, bilo da je riječ o iskustvu samoga sebe, ili iskustvu druge osobe u mojoj blizini.

Upravo mi svojim postupanjem trebamo u drugima probuditi to nutarnje iskustvo po kojem će nas identificirati s Kristom, razumjet će sličnost naših postupaka i Kristovih riječi. Otvorit ćemo im prostor da preko nas razmišljaju o Bogu, da gledaju u dobro i zlo drugačije u svijetu.

Isusovo pitanje s početka evanđelja trebamo primjeniti na sebe: što svijet kaže tko sam ja? Ne kako bismo lijepim odgovorima hranili naše taštine i egoizme, već kako bismo shvatili koliko jesmo ili nismo slični s Kristom. Zapravo, koliko drugima približavamo Boga. Nije dovoljno propovijedati, nije dovoljno poznavati Sveto Pismo. Treba živjeti na način po kojem će drugi u nama pronaći sličnost s Isusom. U čovjekovoj naravi je da druge povezuje sa sličnim osobama, da tako stvara jedan identifikacijski kod nekoga.

Drugo Isusovo pitanje bi preformulirao vama: Što vi kažete o sebi? Možete li sebe shvatiti kao sinove božje, kao djecu božju? Ponašate li se tako? Vidite li sebe kao ljude koji drugima otvaraju u svijetu pogled na Boga ili ih od Boga odbijaju? Svrha krštenja, svrha kršćanstva ovdje na zemlji ispunja se upravo u tom sinovstvu božjem. Koliko držim do te slike pokazuje kako gledam na svijet, kako gledam na Boga, a sve se to izriče kroz moje stavove, riječi, postupke.