3_VAZMENA NEDJELJA_2026_A
U krivom smjeru
Vjerujem kako svi dijelimo jedno intimno iskustvo u odgoju kada bi majka, često iscrpljena od dječijih nestašluka i od dnevnih briga, ukorila riječima: „Zar to sto puta moram ponoviti jednu te istu stvar? Kada ćeš više zapamtiti?“ Doista, puno puta roditelj, iz brige za djetetom ponavlja jedno te isto. Zašto to radi? Odgovor na ovo pitanje ostavit ćemo za kraj.
Na sličan način Crkva, poput brižne majke često ponavlja čitanja iz Svetoga Pisma. Ponavlja i evanđelje o dvojici učenika na putu u Emaus. Zbog čega dva puta zaredom slijedi isto nedjeljno evanđelje? Za shvatiti ovo poslužit ćemo se gledanjem nekog filma koji nam se svidio. Svakome se sigurno dogodilo da je više puta odgledao neki film, a da mu nije bio dosadan. To je stoga jer svaki put u tom istom filmu pronađe nešto što prije nije vidio, jedan detalj koji mu daje dublji pogled na likove i radnju. Upravo se to događa sa izvješćem o dvojici učenika na putu u Emaus.
Emaus je mjesto udaljeno kojih 11 kilometara od Jeruzalema. Ime dolazi od helenizirane riječi Emmaous, koja vuče svoj korjen od hebrejske riječi Hammam1 od koje se razvija dalje Hammat2 ili Hamot, koje može prevesti kao „topli izvori“ ili „termalni izvori“. Sve djeluje kao učenici u Emaus idu prema mjestu koje bi im trebalo dati utjehu ili odmor od nečeg što ih je iscrpilo, ali možda stvari djeluju drugačije.
Prva stvar koju uočavamo jest da učenici idu od Jeruzalema. Taj naoko nezanimljiv detalj kod Luke evanđelista ima svoju težinu. Luka je cijelo evanđelje napisao kao jedan hod prema Jeruzalemu- Jeruzalem je cilj svega. Jeruzalem kao slika neba, mjesta otvaranja neba Isusovim uskrsnućem i uzašašćem. Iz perspektive Lukina evanđelja, ova dvojica učenika zapravo idu u krivom smjeru. Bili su svjedoci ključnog događaja za čovječanstvo, ali su život upravili drugim putem. U svemu im je nešto promaklo, nešto nisu razumjeli.
I nama se događa da nam promakne jedan, često odlučujući trenutak u kojem trebamo promijeniti svoj život i stvari krenu u krivom smjeru. Jednostavno to ne prepoznamo. Nerijekto imamo velika očekivanja od života, stvari se pokrenu, ali ne događa se ništa, a ostvari malo. Stoga je u ovom svijetu bolje zatvoriti se u sebe, odmaknuti se od svega i neka se stvari događaju. Emaus je mjesto koje te opušta u svijetu, koje te izolira od stvarne odgovornosti, u kojem si se odmakao od svega. Kada nam nepto promakne, lako nam se dogodi da stvorimo krive slike o događajima i ljudima, da ne shvatimo smisao svega. A kada čovjek ne shvaća smisao onoga što mu se događa- onda ga to umara, ostavlja ga neispunjenog, ispražnjenog, ne razumije gdje je pogriješio. Sve se tada čini besmislenim, ispraznim, bez nade. Sami učenici u razgovoru s Isusom su kazali: „A mi smo se nadali…“ Njihove su nade bile potopljene i okrenuli su život u krivom smjeru.
Put u Emaus je put onih koji postanu malodušni, koji žive u svojim životnim deluzijama koje ne odgovaraju stvarnosti, kojima sve djeluje isprazno, pa postaju pesimistični. To je i put hedonizma, lagodnog života, indiferentnosti prema dobru i zlu, put umjetnog raja na zemlji, put realitiy-a, put u konačnici jednog života izoliranog od svijeta, života koji misli samo o sebi. To je put čovjeka čije je srce ostalo bez žara i volje da išta napravi.
Riječ je zapravo o životu koji ide u krivom smejru. To ne znači da je čovjek loš ili zao, već da je sve usmjerio prema sebi, prema zemaljskim ciljevima i premda možda živi primjereno, stalno ga prati izvjestan osjećaj da je sve promašeno i da ništa nema smisla. Stoga je put u Emaus svojevrsno preživljavanje u životu koji samo treba proći.
Opet isti film
Vratimo se ponovo na ono gledanje istoga filma po tko zna koji put. Takav film nam je zanimljiv jer ne prepoznajemo detalje koje novim gledanjem vidimo, ali ne prepoznajemo često ni ključne stvari koje otkrivaju smisao filma do kraja.
Učenicima na putu u Emaus se događa upravo to: nisu prepoznali ključ razumijevanja svega. Puno su znali o Svetom Pismu, puno su znali o tradiciji židovstva, ali nisu razumjeli ništa jer im je promaklo ono bitno. Ovo ne-prepoznavanje jasno je u činjenici da nisu prepoznali ni Krista. Kada ih Isus pita za razloge njihove smušenosti, odgovaraju mu prilično nepovezano i mlako. Doduše, nabrajaju sve iznimno precizno, ali je jasno kako su izgubili nadu jer ne razumiju ništa od toga. Podatke o svemu imaju, ali ne mogu ih povezati.
Stoga Isus počinje jedan mali vjeronauk kako bi učenici shvatili ključ svega što se dogodilo, kako bi shvatili što im je promaklo. I počinje od stvari koje su poznavali: od židovske tradicije i Pisma. Vjerojatno im je govorio o Mojsiju preko želje Boga da spasi svoj narod i sklopi savez s njim; nabrajao im je proroke i sve ljude koji su bili slika Krista i Božjeg nauma s vjernim narodom koji se ima spasiti po Kristu. Govorio im je i o Izaiji i Sluzi Božjem koji će trpjeti nevin. Sve je povezivao sa svojom mukom i uskrsnućem.
U hodu s Isusom učenici počinju shvaćati kako je ključ razumijevanja Isus Krist. Puno puta nam se Isus ušulja u život i ne prepoznajemo ga, ali počinjemo shvaćati ključne stvari za naš život. I srce nam živne, vrati nam se polet. Zapravo nam se vrati nada. Učenici su početak razgovora s Isusom povezali s nadom koju su izgubili: Mi smo se nadali da… Isus ih je ukorio da su bezumni i spora srca; da nisu razumjeli ništa i da su postali malodušni.
Kada se Isus vrati u nečiji život, napravi s čovjekom isto što i sa ovom dvojicom: zapali im najprije srca. Vrati nadu i polet. I stvari se počinju događati u hodu. Možda čovjek ne shvaća kako je i koliko Isus prisutan u njegovu životu- ne vidi ga- ali novi polet pokazuje kako je počeo dohvaćati one ključne detalje svoga životnog filma u kojima preusmjerava život ne gubeći nadu, ne gubeći jedan zdrav duh. Dogodilo se zapravo jedno preusmjerenje života prema nebu- prema Jeruzalemu.
Samo s Isusom čovjek može doživjeti transformaciju srca, može se „zapaliti“ za nešto u ovom životu, ali i dalje ne mora vidjeti Isusa. Isus uvijek traži svoje; traži one kojima želi zapaliti srca najprije da se pokrenu u životu, a onda polako počnu prepoznavati odlučujuće trenutke kojima će svoj život vratiti na pravi- ispravan put. A ispravan put je samo onaj koji život vodi u nebo, k Bogu. Doista, povratak na ispravan put ide samo s Isusom. S njima ide i novo shvaćanje stvari. Ide prepoznavanje bitnog za moje spasenje. No tu još nitko ne garantira kako će se prepoznati Isusu kao suputnik.
U lomljenju kruha
Učenicima je srce im je počelo gorjeti dok im je Isus govorio. Počeli su shvaćati stvari koje su se dogodile. Počeli su im se slagati svi detalji koje su poznavali. No Isusa su tek prepoznali u lomljenju kruha. Tek u lomljenju kruha shvatili su ključ razumijevanja: Isusova žrtva na križu, odnosno Isusova nekrvna žrtva koju danas slavimo u misi. Nakon prepoznavanja Isusa u lomljenju kruha, nakon prepoznavanja Isusa u misi (možemo slobodno tako kazati), učenici se ne vraćaju samo na pravi put, već na put prema Jeruzalemu, prema nebu.
Doista, mnogi žive primjereno, mnogi se trude živjeti ispravno, ali Boga ne prepoznaju u svom životu i nisu svoj život usmjerili k nebu. Ne prepoznaju jer su daleko od njegove žrtve, njegove misne- euharistijske žrtve. Netko će kazati kako je to možda okrutno, ali svi imaju prigodu doći k Isusu u njegovoj misnoj žrtvi. Svi imaju tu mogućnost odabira.
Misa nas uvijek vraća na put prema nebekom Jeruzalemu, ali nas vraća i u svijet, kako bismo svojim životom punim nebeske nade koja nas upravlja naprijed kroz život, tu istu nadu prenosili u srca ljudi. Zapalili im srca novim žarom i dali im razloge za tu nadu vlastitim životom kojeg že prepoznati kao kršćanski. Doveli ih tako do trenutka koje možda propuštaju vidjeti u svom životu, a koji je ključan za jednu dramatičnu promjenu i zaokret prema nebu.
Sada možemo odgovoriti zbog čega Crkva često ponavlja ista misna čitanja. Njaprije se vratimo majci koja sto puta ponavlja jedno te isto. Čini to iz brige za svoje dijete, jer zna da dijete ne shvaća ono što shvaća majka. Stoga, brižno (nekada i nervozno- ali tako je to u životu) ponavlja iste stvari nebili u djetetu ostale utisnute njezine riječi. Kada dođe vrijeme da shvati ono što je majka stalno ponavljala, dijete spontano radi onako kako je ispravno- kako mu je majka govorila i ponavljala. Majka zapravo ponavlja iste riječi kako bi ih utisnula u dječju dušu, a kada dođe vrijeme sazrijevanja u postupanju, onda dijete, radeći ono ispravno po poticajima riječi koje je majka utisnula u njega ponavljanjem, zapravo uprisutnjuje majku po riječima koje su u djetetu.
Crkva sa vjernima postupa potpu brižne majke. Stalno se ponavljaju iste riječi. Koliko samo puta čujemo u misi: ispovijedam se Bogu…; moj grijeh;… gore srca;… uzmite i jedite;… evo Jaganjca Božjeg,… Koliko puta slušamo na misi ili čitamo privatno Isusove riječi, riječi koje opisuju njegov život! Koliko puta samo odlazimo na ispovijed i slušamo: Gospodin ti je oprostio grijehe;… idi i ne griješi više…! Svaki put to slušamo i ne vidimo Isusa, ali u ključnim trenucima života, kada treba sve preusmjeriti nebu, možda neke od tih riječi zaigraju u nama, zapale nam srce i donesemo pravu odluku. Crkva želi uprisutniti Krista u nama po riječima koje slušamo u misi. Želi da, kada ga i ne vidimo svojim očima, bude prisutan u nama po riječi koje smo prihvatili i da postupamo ispravno usmjeravajući svoj život prema Jeruzalemu- prema nebu. A to je moguće samo ako vam je Krist u središtu srca, ako je On središte vašega života, ako njegove riječi odzvanjaju u vama onda i kada ga ne vidite.
Bilješke: