Iv 17,20-26

U ono vrijeme: Isus podiže oči k nebu i pomoli se: »Oče sveti, ne molim samo za ove nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene: da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao. I slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno – ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio. Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom: da gledaju moju slavu, slavu koju si mi dao jer si me ljubio prije postanka svijeta. Oče pravedni, svijet te nije upoznao, ja te upoznah; a i ovi upoznaše da si me ti poslao. I njima sam očitovao tvoje ime, i još ću očitovati, da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima – i ja u njima.«

Zaručnica

Kada moli za one koje mu je Otac dao, Isus prije svega moli za jedinstvo onih koji će povjerovati na riječ koju je propovijedao, koji će povjerovati u Njega. Prva stvar koju moli jest da oni koje mu je dao budu u njemu i on u njima. Moli zapravo za jedan drugačiji odnos vjernika i Boga, jedan dublji odnos koji nadilazi zakone i ljudsko razumijevanje- moli za Ljubav.

U čemu se sastoji taj „ljubavni odnos Boga i čovjeka?“ Pogledamo li u Knjigu Otkrivenja pronaći ćemo kako „I Duh i Zaručnica govore: »Dođi!« I tko ovo čuje, neka rekne: »Dođi!« Tko je žedan, neka dođe; tko hoće, neka zahvati vode života zabadava!“ „Duh“ je Ljubav kojom se Bog povezuje s ljudima na drugačiji način, a Zaručnica je „mjesto“ tog povezivanja. Riječ je dakako o Crkvi: Duh Božji, Ljubav Boga, milost se dobiva u Crkvi. Kada govori o Crkvi uspoređuje je sa Zaručnicom- slično odabranom narodu u Starom Zavjetu. Zaručnica implicira Zaručnika, a to je Jaganjac Božji. Zaručnica i Zaručnik dijele vlastitu intimu, odnosno imaju drugačiji odnos među sobom, nego sa svima ostalima koji su izvan intimnog okruženja zaručništva.

Ovo upućuje kako se Bogu preko Crkve prilazi na jedan bitno drugačiji način, intiman. Naime, „biti u Crkvi“ pretpostavlja „biti u odnosu Crkva- Bog“, biti živi dio tog odnosa ljubavi s Bogom i koristiti sve blagodati tog odnosa- sve milosti. Ovaj zaručnički odnos Boga i Crkve, pretpostavlja jednu čvrstu povezanost, puninu jedinstva koja se izvan tog odnosa nigdje ne ostvaruje na isti način.

Jedinstvo

Govoreći o tom jedinstvu kada moli za svoju Crkvu, Isus veli: „da budu jedno, kao što smo mi jedno- ja u njima, ti u meni (…).“ Ova rečenica, shvaćena u kontekstu Crkve upućuje samo na jedno: Bog je sigurno prisutan u Crkvi, s kojom je povezan preko Sina s jednim duboko intimnim odnosom. To je odnos u kojem zaručnici ne skrivaju, niti mogu skriti išta jedno od drugih- odnos jednog drugačijeg pogleda na onoga kojeg voliš.

Iz zaručničkog odnosa Crkve i Boga rađa se jedan drugačiji stav vjernika. Nekada se Boga moglo gledati samo s leđa. Mojsije je prekrivao svoje lice kada bi ulazio u Božju prisutnost, ali čak i tada bi Bogu gledao samo u „leđa“. Nije ga mogao gledati licem u lice. U Djelima apostolskim nalazimo kako je sveti Stjepan pred svoju mučeničku smrt vidio otvoreno nebo. Stjepan je vidio ono što je satrozavjetnim ljudima bilo nedostupno: vidio je nebo, intimu Boga koja je otvorena Isusovim uzlaskom na nebo i odašiljanjem Duha- Ljubavi Oca i Sina. Zaručnički odnos Crkve s Bogom, donosi svakom članu Crkve jedan drugačiji pogled na Boga i na ljude, jednu novu mogućnost pristupa Bogu na jedan drugačiji način. Prije svega u sakramentima, ali i na razne načine po milostima.

Živa voda

Onaj koji je intimno povezan s nekim sigurno će tako intimnom prijatelju pomagati na jedan dublji način, neće ga ostavljati bez pomoći, a znat će i točno kako pomoći, jer zna intimu svoga prijatelja. U Knjizi otkrivenja Zaručnica poziva svakoga da se dođe napojiti: svakoga tko je žedan Boga, da ga potraži u njoj.

Ova žeđ za Bogom podsjeća prije svega na susret Isusa i Samarijanke. Samarijanku grijeh nije spriječio za gledanje Boga. Ona je bila grešnica kojoj je prišao Bog. Ostala je sama na zdencu i po vodu je došla kada druge žene nisu dolazile. U susretu s Isusom, njezina grešnost nije ju udaljila od Isusa. Upravo suprotno: po svojoj grešnosti spoznala je milosrđe Boga- spoznala je Boga. Njezina grešnost postala je mjesto susreta s Bogom.

Ni nas, ma koliko god bili grešni, naš grijeh ne treba udaljiti od Boga, jer Boga zanima samo naša ljubav. Zanima ga da poput Samarijanke žeđamo za Njim, za ljubavlju. Isus Samarijanki nije komplicirao život kojima bi joj ograničio gledanje Boga, već joj je jednostavno rekao „Daj mi piti!“ Isus samo želi posjedovati srce čovjeka. I učinit će sve kako bi to postigao. Isus u jednoj viziji govori sestri Mariji Konsolati Bertone: „Napiši, naređujem ti to u ime poslušnosti, da bih zbog jednog čina ljubavi stvorio nebo! (…) Ti si moje malo nebo. Jedna tvoja pričest nadoknađuje mi sve što sam pretrpio da te pronađem, da te imam i posjedujem. (…), jer tvoje je srce moje i samo moje. I kada koje srce pripada meni, i samo meni, onda to srce postaje nebo za mene!“.

Isus nam je dao Crkvu- Zaručnicu kako bismo pripadali samo njemu, kako bismo bili privrženi samo Bogu. Poput zaljubljenika, zaručnika koji traže pogledom jedno drugoga u svemu što rade. Tako nam je nebo po Crkvi ponovo postalo dostupno, dostižno sada i prije smrti. Silvan od Gore Athosa piše: „Drži svoju dušu pred vratima pakla i ne očajavaj!“ Ovako piše uvjeren kako Isusova ljubav spasava čovjeka čak i ako je pred vratima pakla. Za to je potrebno samo ne bježati od svoje grešnosti, već pogledati istini u oči. Potrebno je u toj istini, ispod naslaga vlastitih grijeha pronaći Isusov pogled. To je istinoljubivost koja je potaknuta ljubavlju prema Bogu pred kojim ne treba skrivati ništa.

Potrebno je svoju grešnost sprati vodom ljubavi koju Bog izlijeva u svojoj Crkvi. „Evo, dolazim ubrzo i plaća moja sa mnom: naplatit ću svakom po njegovu djelu! Ja sam Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak! Blago onima koji peru svoje haljine: imat će pravo na stablo života i na vrata će smjeti u grad!“ Potrebno je ljubavlju Boga sprati sa sebe sve nečistoće u ispovijedi, u iskrenoj ispovijedi- u Crkvi. Potrebno je čvrsto se držati Crkve i ostati u njoj bez obzira na svoje slabosti, jer Bog sve naše slabosti može preobraziti svojom Ljubavlju.

Bog milošću naše slabosti čini plodnima

Kako shvatiti tu preobrazbu grijeha ljubavlju Boga? Grijesi su poput lišća koje u jednom trenutku postaju teret stablu. Stablo ga odbacuje, a lišće pada na tlo i raspada se u gnoj, u humus koji hrani stablo. Na sličan način Bog djeluje u iskrenoj ispovijedi: onaj koji odbaci svoje grijehe i preda ih Bogu u ruke, oslobađa se onoga što mu ometa put k spasenju. Istovremeno Bog, svojim Duhom, vodom živom, pere grešnika i zalijeva njegovau otpalu grešnost koju preobražava u jedan novi ferement. Ono što je čovjeka ubijalo, postaje mjesto preobrazbe života: sjećanje na grešnost se ugrađuje u čovjeka kao nova snaga kojom se opire grešnoj prigodi. Postaje i mjesto susreta s Ljubavlju Boga koji prašta pokajniku.

„Drži svoju dušu pred vratima pakla i ne očajavaj!“ Ove riječi neodoljivo podsjećaju na Isusove riječi upućene Petru:“Ti si Petar- Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju; i vrata paklena neće je nadvladati! Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima“ (Mt 16,18-19). Bog se utjelovio, umro na križu, uskrsnuo i uzašao na nebo kako bi nam ostavio Crkvu- Zaručnicu Božju po kojoj Bogu možemo prilaziti na intiman način. Biti kao jedno poput zaručnika. Zaručnici misle jednako, žive jedno za drugo. Priljubljuju se jedno drugome. Kao jedno su, premda su različite osobe.

Premda smo različiti od Boga, u Crkvi postajemo kao jedno s Njim. Na blagdan Uzašašća, molitva nas spominje kako je Isus sjeo s desne Ocu. Ako smo intimno povezani s Kristom po Zaručnic- Crkvii, ako smo dio tog Tijela Kristova, onda nam je nebo otvoreno, onda i sada na neki način po Kristu i Crkvi sjedimo s desna Ocu.