Lk 13,1-9

U pustoši Horeba

Brdo na kojem je Mojsije sreo Boga nazivalo se Horeb: (hebr.) uništeno, spaljeno suncen, razrušeno, napušteno, razoreno mjesto (1). Bog tako pokazuje milosrđe čovjeku na razrušenim mjestima, na onome što je nepovratno izgubljeno, tamo gdje je uistinu potrebno. Tako je i Mojsiju (2) pomagao tamo gdje Mojsije nije mogao ništa svojim snagama, gdje nije bio moćan. Prostor našeg života u kojem smo razrušeni, gdje je naša ljudskost povrijeđena, osamljena, neutješna, javlja se kao mjesto susreta sa Božjim milosrđem. Razaranje i uništenje postaju preobraženi u vrhunac ljudskog postojanja po božjem milosrđu. Bog Mojsiju upravo na tom brdu pokazuje sebe preko milosrđa. Slično je bilo i sa Golgotom: mjestom koje je bilo posve razrušeno, ogoljeno- Lubanjsko. Na Horebu i na Golgoti kako Mojsije, tako i Isus bili su posve odbačeni i nekorisni svijetu. Taj vrhunac ljudskog postojanja obilježen je krajnim granicama izdržljivosti osobe. U takvoj situaciji Bog se javlja Mojsiju u plamtećem grmu.

Bog se dakle u jednom razorenom ambijentu objavljuje Mojsiju i daje mu do znanja da ono što se u očima čovjeka vidi kao užas, u Božjim očima može biti nešto sasvim drugo. Mjesto užasa postalo je mjesto susreta s Bogom. Objavljuje se grešnom čovjeku od kojeg traži da se izuje: obuća je znak ljudskosti, znak da je na meni nešto primjereno čovjeku. Ta ljudskost je od Adama grešna i pred Bogom je treba razodjenuti, očistiti se od svega Adamova grijeha.

Bog iz gorućeg grma od Mojsija traži da izuje svoju obuću. Obuća je simbol ljudskog tijela, a čovjek se očituje naizvan po svojoj tjelesnosti. Jednako tako i svoju grešnost očituje tjelesnošću. Obuća se radila od kože mrtvih životinja. Stoga, izuti obuću značilo je skinuti smrt sa sebe, skinuti svoju grešnost koju skrivamo i očitovati se do kraja Gospodinu u iskrenosti. Samo onaj koji se toga riješi, koji se ogoli do kraja, može sebe vidjeti u cijelosti, onakav kakav jest i samo takav može stati pred Boga. U potpunoj iskrenosti. Od Mojsija, Bog traži samo iskrenost i otvorenost do kraja.

Neplodni grm

Bog je odabrao najskromniji grm, koji je neplodan, pun trnja (koje simbolizira patnju i progonstvo) i na tom je grmu gorjela vatra. Grm je na sebi imao samo vatru koja zemlju opustoši čineći je neplodnom. Židovska tradicija govori o vrijesku ili šarenu grmu kupine, hebrejski: haseneh (3). Čitamo li naopako ovu riječ dobit ćemo henesah što znači testirati koga, poučiti ga, osvijestiti ga. Bog tako stavlja kako Mojsija, tako isvoj narod na kušnju. Testira ga kako bi preko iskustva kušnje učvrstio prijateljstvo s Bogom, kako to prijateljstvo ne bi bilo samo deklarativno, već djelatno, iz srca.

Stoga se Bog prema onima koje istinski voli pokazuje takav kao da ne mari za njih, kao da ih je napustio, dovodi čovjeka u situaciju da nema nikakvih dokaza kako je Bog prisutan u čovjekovu životu. Onaj koji je istinski prijatelj Boga, u takvim situacijama strpljivo čeka i ne treba dokaza da je Bog uz njega. Lažni se prijatelj naprotiv buni i optužuje, prekida prijateljstvo s Bogom u trenucima muke, nesreće, jada i nevolje.

Svi brzo zaborave da je neplodni grm gorio Božjom vatrom. Nakon svih nevolja, od rođenja pa nadalje, Mojsije je preko nevolja postajao osjetljiviji, brižljiviji, postao je bolji nakon problema, a ne lošiji. Zbog brige o drugima postajao je prezren i osuđivan. Ipak nije odustajao od Boga, već je postao strpljiviji u nevoljama koje su ga spopadale. Vatra koja nije progurala grm prenijela se u Mojsijevo srce. Mojsije se najprije ogolio pred Bogom, odbacio je sa sebe sav mrtvi kapital, svu svoju grešnost, prihvatio je život u pustari, u spaljenom i neplodnom kraju, a Bog je svoju vatru prenio u Mojsijevo srce i nije ga sažgao, već ga učinio plodnim. Ono što zapali sobom, svojim Duhom, Bog nikada ne sažge, već čini plodnim. Spali onaj mrtvi kapital, spali grijeh kako bi u duši napravio prostor za svoje djelovanje.

Neplodna smokva

U Židova je bio običaj da se posadi vinograd i u njemu pokoja voćka. Obično su voćki davali tri godine da izraste, a nakon toga su se očekivali plodovi. Iz prispodobe shvaćamo kako je prošlo šest godina od kada je smokva (4) zasađena- tri od sađenja i tri od očekivana ploda: „Evo, već tri godine dolazim i tražim ploda na ovoj smokvi i ne nalazim. Posijeci je. Zašto da iscrpljuje zemlju?”. Predugo je bila bez plodova, predviđena za sječu. Ipak, vinogradar moli vlasnika vinograda da je ne siječe: „Gospodaru, ostavi je još ove godine dok je ne okopam i ne pognojim. Možda će ubuduće ipak uroditi. Ako li ne, posjeći ćeš je.” Vinogradar želi učinit sve da bi spasio smokvu, i ulaže napore veće od uobičajenih. Stablo je trebalo biti posječeno zbog neplodnosti, ali ga je intervencija vinogradara spasila.

U prispodobi, gospodar vinograda je Bog Otac, a vinogradar jest Isus Krist. Krist se za nas zauzima neizmjernom ljubavlju, sve dok ne skinemo sa sebe sav svoj mrtvi kapital, dok se ne lišimo grešnosti. Trudi se oko nas kako bismo donijeli ploda. Pred Ocem nas zagovara i zauzima se za nas objavljujući Božje milosrđe upravo onde gdje smo opustošeni, gdje smo Horeb, gdje smo neplodni, sterilni. Grijeh nas spram spasenja, spram dobrih djela čini opustošenim, besplodnim. Bog naprotiv ne odutaje od nas: poslao je svoga Sina da nijedan koji ga slijedi ne propadne. Štoviše, Sin je posalo Duha i sam se neizrecivim uzdasima zauzima za nas. Upravo to govori Pavao rimljanima: “Krist Isus umrije, štoviše i uskrsnu, on je i zdesna Bogu – on se baš zauzima za nas!” (Rim 8,33).

U najgoroj pustinji svoga života, u potpunoj opustošenosti duše grijehom, Bog nas ne napušta. Isus Krist se u svemu zauzima za nas. S jedne strane poslao nam je Duha da potpomaže našu nemoć. Istovremeno se kod Oca zauzima za nas. Kao što se s Horebom dogodilo svojevrsno čudo u ljudskoj pustoši, tako se i s Golgotom dogodilo jedno novo čudo: Gospodin je pustoš grijeha ljudske duše pretvorio u plodno tlo, zauzeo se za neplodnu smokvu koja ne daje dobra ploda zbog zla grijeha, kako bi smokva donijela ponovo plod, kako ne bi bila uništena. Upravo tako se Bog očituje po Isusu, po milosrdnom opraštanju u našim grijesima, u našoj potpunoj neplodnosti očituje svu svoju svemoć. Ovdje se učimo kako Bog ima beskrajno strpljenja s nama. Osobito kada se naši životi pokažu neplodni dobrim djelima, puni grijeha, kada je naš život jedna spaljena zemlja poput brda Horeb. Upravo pod tim okolnostima Bog se pokazuje strpljiv, i to strpljenje mjera je njegova milosrđa.

Napomene:

  1. Horeb je drugi naziv za brdo Sinaj u Sinajskoj pustinji, na kojem je, prema Starome zavjetu, Mojsije od Jahvea primio ploču s Deset zapovijedi; zvano i »Božje brdo«. Prema nekim tumačenjima ime Horeb dolazi iz elohističke i deuteronomističke biblijske predaje, a Sinaj iz jahvističke i svećeničke; prema drugima, Horeb je naziv cijeloga gorja, a Sinaj jednoga vrha.
  2. Mojsije (hebrejski: מֹשֶׁה) u prijevodu sa straohebrejskog znači “Iz vode izvađen” ili “Rođen iz vode”. Samo ime podsjeća kako je pronađen u košarici koja je plutala Nilom u vrijeme kada je faraon naredio da se hebrejska novorođena muška djeca pogube.
  3. Haseneh, kupina ili divlji vrijesak prema židovskoj tradiciji. Kršćanska tradicija pomišlja na rutvicu kao moguću biljku koja iz listova luči hlapljiva i lako zapaljiva ulja, ali ta biljka ne raste u pustinji pa to proturječi navodima Knjige Izlaska. Osim toga, pri paljenju rutvice grm se u hipu gasi. Stoga se ta biljka ne drži za onu koja je gorjela u pustinji. Postoji i dodatna verzija pojašnjenja grma, a odnosi se na električni plamen okolnih stršećih oštrih predmeta koji se stvara uslijed vidokog atmosferskog tlaka. Ovo također možemo odbaciti kao mogući uzrok pojave plamena, jer se ne govori o pojavi na širem prostoru, već o jednom grmu. Za Crkvu srednjeg vijeka ovaj grm je simbolizirao Blaženu Djevicu Mariju koja je predstavljala grm koji gori ali dogorjeti ne može; ona koja je rodila Krista, ali je njezino djevičanstvo ostalo netaknutom.
  4. Smokva je biljka koja se više puta pojavljuje u Svetome Pismu i ne bez razloga. Prema židovskoj tradiciji smokva je jedno od sedam stabala sa kojeg će se moći jesti kada sve mine. Druga tradicija govori kako će se Mesija naći pod smokvom u molitvi. Ono što je za nas znakovito kada je riječ o Isusovom govoru o smokvi jest da je smokva biljka koja ne cvjeta, premda sama spada u cvjetove, a ne u voće. Naime, stablo smokve ne cvjeta već se iz pupa razvijaju ili plodovi ili listovi. Tako se smokva uzima kao slika potrebne plodnosti u vjeri. Ukoliko ona izostane, smokvi jedino ostaje lišće kojim su se prekrivali Adam i Eva kako bi sakrili vlastitu grešnost. Smokva dakle spada među cvjetove, ali sam proces cvjetanja nije vidljiv. Cvjetovi svjetaju unutar mahune koja kasnije sazrijeva u plod smokve. Tako smokva još jednom naglašava potrebu plodnosti u vjeri, dobrim djelima, a sama ljepota se zadržava i skriva u nutrini smokve. Ono što je naizvan korisno. Svaki cvijet koji cvjeta unutar mahune proizvodi jedan mali plod s tvrdom ljuskom kojeg nazivamo sjemenka, a zapravo je riječ o onom što poznajemo kao koštice unutar smokve koja plodu daje hrskavost. Tako zapravo jedemo mnoštvo plodova unutar jednog ploda. Smokva tako predstavlja nešto što svu nutarnju ljepotu preobrazi u nešto korisno i slatko. To je plod koji se ne troši na izvanjsku ljepotu.