Iv 13, 31-33a.34-35

Pošto Juda iziđe iz blagovališta, reče Isus: »Sada je proslavljen Sin Čovječji i Bog se proslavio u njemu! Ako se Bog proslavio u njemu, i njega će Bog proslaviti u sebi, i uskoro će ga proslaviti! Dječice, još sam malo s vama. Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.«

Čas proslave

Gospodin u evanđelju govori o svom času proslave. I prije je u više navrata spominjao taj čas, uvijek referirajući se na svoju smrt i uskrsnuće. Svaki put je to stavljao u kontekst po kojem „njegov čas još nije došao“, bilo da je riječ o čudima koje je radio poput onog u Kani Galilejskoj, bilo da je riječ trenucima kada su ga htjeli zakraljiti ili pak uhititi. Njegov čas počeo onog trenutka kada je Isus nahranio Judu kruhom umočenim u vino. Ovo se dogodilo na Posljednjoj večeri kada je Gospodin ustanovio sakrament svete euharistije, pa možemo slobodno kazati kako je Juda prvi od Gospodina primio pričest ili barem sliku pričesti koja se ustanovljavala, jer se ne pričešćujemo kruhom, već Tijelom Kristovim. Bilo kako bilo, Isus je prvi zalogaj ponudio svojemu izdajici. I ne samo to, prilikom izdaje u Getsemakom vrtu, Isus se obraća Judi sa: „Prijatelju!“

Vidimo kako najveću štetu ne čine Bogu neprijatelji, već oni koji su odgojeni u skutima vjere. Upravo oni daju razloge neprijateljima da Boga mrze više. Judina izdaja nije plod nevjere, već protuvjere- suprostavljanja Božjoj volji, planovima. Možemo dodati kako je čin protuvjere jedno neprilično življenje onoga što se od jednog kršćanina očekuje. To je izdaja, odlazak u tamu, poljubac lica Isusova.

Sa Isusom sve djeluje pradoksalno: izdajicu naziva prijatelju, a Petra, kojem je povjerio prvenstvo među apostolima, naziva Sotonom! Možemo sve krivo shvatiti, ako se ne sjetimo Isusovih riječi: „Nema veće ljubavi od one da netko svoj život položi za prijatelja!“ Povežemo li prijatelja- Judu sa ovim riječima, razumjet ćemo kako je Gospodin svoj život žrtvovao za svakoga, a posebice za one koji su odlutali u tamu. Kada je Juda izišao iz blagovališta, zapravo se odvojio od zajedništva s Kristom- odvojio se od zajedništva sa apostolima! No i za njega je takvoga Gospodin prolio svoju krv. Proslavio se tako Gospodin u najvećoj mogućoj ljubavi- ljubavi žrtve na križu, ljubavi koja svojevoljno daje svoj život za spasenje svakoga čovjeka po oproštenju grijeha!

Judino kajanje

Zašto se onda dogodila razlika između Petra i Jude, ako su obojica izdali Gospodina? Zašto je Juda otpao? Kada je izdao Isusa, Petar se pokajao i gorko zaplakao (Mt 26,75)[1]. Znao je da je pogriješio i tražio je otkupljenje za svoj grijeh. Shvatio je u trenutku grijeha da je otkupljen, da ga Isusova žrtva otkupljuje milosrdnim opraštanjem. Juda je naprotiv pravdao sebe riječima kako je „izdao nevinu krv“, no sam se u toj krvi otkupljenja nije htio okupati. Juda se zapravo pokajao, ali pred samim sobom- ne pred Gospodinom. Pokušao je opravdati svoj čin, ali nije tražio oproštenja. Kajati se pred samim sobom nije dovoljno, jer tada obično savjest govori najtiše upravo kada bi trebala grmjeti.

Shvatimo li Judin čin kajanja ispravno, razumjet ćemo kako je bio nedostatan: opravdavao se, ali nije tražio oprost. Savjest ga je zasigurno izjedala, ali je Juda u svemu tome zamrzio sebe. Zgadio mu se ishod njegova grijeha. Mislio je kako to nitko ne može oprostiti, jer vjerojatno ni sam ne bi oprostio takvo što drugome. Juda je sudio po sebi- i sudio je sebi. Kad čovjek mrzi sebe zbog onoga što je učinio, a bez kajanja pred Bogom, katkad će se udarati u prsa da bi izbrisao grijeh. No, velika je razlika u Judinu udaranju u prsa od stvarnog kajanja u kojem čovjek moli oproštenje od Boga. Judi se zgadilo sve: Hram, svećenici, apostoli, Isus, sam sebi se zgadio. Sve je u to u njemu progovaralo o njegovu grijehu. Pao je u očaj koji ga je odveo u smrt. A trebao je samo moliti za oproštenje.

Sve činim novo

Za Petrovo i Judino kajanje koriste se dva različita izraza: Petar je gorko zaplako (ek-kaleousen pikris)[2]; Juda se kajao (metameletheis)[3]. Judino kajanje prevodi se kao žaljanje zbog onoga što je učinio, želju za promjenom osjećaja, ali nikakvu drugu promjenu. I đavli u paklu žale zbog nečeg što naprave, ali ne traže oprosta, jer sve naprave iz svoje oholosti. Kada čovjek ne traži oprosta, đavao ga najprije potiče misliti kako su posljedice grijeha zanemarive, ali nakon počinjenja grijeha, čini da da žali za počinjenim, tjera u očaj i potiče na još gore djelo. Tako je Judu doveo pred drvo na kojem se objesio. Odveo ga je u smrt. Judino postupanje i ne traženje oprosta od Boga pokazuje kako se Boga lako može prodati, ali ga se ne može kupiti ničim! Najveća tragedija Judina života jest u tome da je mogao postati sveti Juda- a nije.

Petrov plač stvarnost je iskrena kajanja u kojem čovjek traži oproštenje od Isusa. Ovo ga uvijek dovodi do drva križa- novog drva života. U Knjizi Otkrivenja čitamo: „Evo, sve činim novo!“ Gospodin po opraštanju grijeha onome koji to traži začinje jedno novo stanje: novo nebo i novu zemlju! Stanje u kojem naš život koegzistira s Isusovim; stanje zajedništva sa svetima po Kristu, općinstva svetih. Krštenjem, opraštanjem grijeha, čitava čovjekova stvarnost unesena je u jednu životnu novost u kojoj je Bog stalno prisutan, pa na zemlji već donosi predokus neba. Nebo postaje nova prisutnost Boga na zemlji po čovjeku. Po Crkvi! U evanđelju se nebeski Jeruzalem opisuje kao zaručnica Kristova, kao Crkva u kojoj Bog živi i donosi sebe ljudima.

Kršćanin koji živi po zakonima ljubavi danim od Isusa Krista, već sada postaje građanin neba i nebo- novi Jeruzalem se začinje u njemu. Kraljevstvo božje raste u njemu polako i razvija se do punog jedinstva s Kristom. Nebo je ondje gdje vlada Krist Kralj, Jeruzalem- duša u kojoj vladaju zakoni evanđelja, a mi smo svi hodočasnici koji nebo nose u sebi, ali im je to isto nebo i cilj kojem usmjeravaju svoje živote. Kao putnici koji znaju cilj svoga putovanja i premda ga dok putuju ne vide, ne zaustavljaju se u putovanju dok do njega ne dođu.

Napomene:

[1]  I spomenu se Petar riječi koju mu Isus reče: »Prije nego se pijetao oglasi, triput ćeš me zatajiti.« I iziđe te gorko zaplaka.

[2] κλαίω, staroat. κλάω, κλάω, at. fut. κλαύ-σομαι i κλαήσω, κλαιήσω, aor. έκλαυσα, perf. pas. κέκλαυμαι, adj. verb. κλαυ(σ)τός; ep. prez. opt. 2. sg. κλαίοισθα, iter. impf. κλαίε-σκον, I. akt. 1) intr. plakati, naricati, kukati; κλαίοντα άφιέναι, ποιεΐν, καθιστάναι zlostavljanjem na suze natjerati, κλαίειν τινά λέγω, κελεύω zlo komu željeti; Her. 4, 127. skupo ćeš platiti, dobit ćeš batina. 2) tranz. oplakivati, τινά ili τί II. med. poet. u sebi plakati, svoje oplakivati; κεκλαυμένος plačan, rasplakan kaz)κλάσις, ή, razbijanje kba) κλαυθμός, ό, ep. plač, naricanje, nesreća, nevolja kbb) κλαΰμα, τό, samo u plur. 1) plač, naricanje. kbc) 2) što uzrokuje suze, bijeda, muka, kazna

[3] μεταμέλεια, ή, kajanje, promjena odluke msu) μετα-μέλει 1) akt. samo u 3. sg. i-inf.,-λήσει, -έμελε, -εμέλησε, -λειν, -λήσειν predomisliti se; μοί τίνος ili τι kajem se radi čega, žao mi je čega; i s inf. s μή ili i dat. part.; kao ak. aps. μεταμέλον budući da (mu) je bilo žao. 2) dep. pas. μεταμέλομαι,-λήσομαι, -μελή&ην, predomisliti se, kajati se; τό μεταμελησόμενον kajanje (nakon čina)