O ZAHVALNOSTI (1)

Iz pera jednoga bogoslova

Iako smo čuli za riječ ‘zahvalnost’ i donekle znamo što ona znači, pokušati ćemo dublje proniknuti u njeno značenje. Što je to zahvalnost? Prema kome treba biti zahvalan? Zašto treba biti zahvalan? Kako se razlikuje prava zahvalnost od krive? Što nezahvalnost otkriva o nekoj osobi?

Kako zahvaljivati

Dobročinstva i zahvalnost

Da bi smo uopće mogli razumjeti što je to zahvalnost, potrebno je uočiti da nije svako dobro koje mi učinimo, ili koje netko učini nama, stvar dužnosti. To je već dobro poznato iz vašeg iskustva. Kasnite li u grad i susjed uskoči da vas preveze, to nije bila stvar njegove dužnosti, nego stvar njegove dobre volje. Čekate li red u trgovini i neki gospodin u redu vas propusti jer vam se žuri, to nije bila stvar njegove dužnosti nego stvar njegove dobre volje. Pomogne li vam prijatelj prenositi stvari iz jedne prostorije u drugu, to nije bila stvar njegove dužnosti nego stvar njegove dobre volje. Zbog toga se takvi postupci nazivaju dobročinstva (lat. bonum+facere; beneficium).

Primijetite da su dobročinstva čini kojima jedna osoba drugoj nešto pomaže ili mu nešto daruje a da to uopće nije bila dužna učiniti. Tek sada možemo doći do pojma zahvalnosti. Dobročinstvo i zahvalnost su par. O njima uvijek razmišljamo zajedno. Kad nam netko učini neko dobročinstvo, to od nas iziskuje nešto, ne možemo ostati ravnodušni prema tome, traži od nas ispravnu reakciju. Ta ispravna reakcija na primljeno dobročinstvo jest zahvalnost.[1]

Važno je činiti dobročinstva. Međutim, nikad ih ne smijemo činiti nauštrb svojih dužnosti. Ako smo uvijek spremni pomoći drugima i činimo razna dobročinstva, postat ćemo cijenjeni u društvu te ćemo steći dobar ugled u očima mnogih. U životu možemo susresti ovakve ljude (u kvartu, u razredu, na poslu itd.), ljude koji su uvijek spremni pomoći zbog čega su na dobrom glasu kod mnogih. To su ljudi dobročinstava. Postanemo li ljudi dobročinstava, pazeći da ih ne činimo nauštrb svojih dužnosti ili preko leđa drugih, postat ćemo cijenjeni ljudi na dobrom glasu i mnoga će nam se vrata otvoriti. Obaspete li kao mladi ljudi bližnje mnogim dobročinstvima bit će vam lakše kasnije.

Iako nam dobročinitelj nije bio dužan učiniti dobročinstvo, jednom kad smo ga primili, dužni smo biti zahvalni. Razlog za zahvalnost jest taj što kad nam netko učini dobročinstvo, mimo svoje dužnosti promiče naše dobro. Dobročinitelj mimo svoje dužnosti zalazi u područje našeg života i radi u našu korist. Zahvalnost koju trebamo gajiti prema dobročiniteljima je vrlina, krepost, te da bi je stekli trebamo ju vježbati. Oni koji su dobro izvježbani u zahvaljivanju za dobročinstva, posjeduju vrlinu zahvalnosti te zahvaljivanje iz njih slijedi sasvim spontano i dolazi u pravom trenutku.[2]

Biti zahvalan našim dobročiniteljima je jedna od naših dužnosti. Nezahvalnost je grijeh. Nezahvalna osoba, ili ona osoba koja ima duboko usađen porok nezahvalnosti, misli da stvari treba podrediti njoj i da joj drugi duguju služiti. Nezahvalna osoba misli da vrijeme drugih pripada njoj. Skrivljeno kašnjenje može biti zrcalo nečije nezahvalnosti. Ako nezahvalna osoba ne dobije nešto, ona se ljuti i krivi druge jer misli da su joj drugi dužni služiti. Nezahvalna osoba misli da se svijet vrti oko nje, da su joj drugi podređeni i da joj trebaju uvijek i svagdje priskočiti u pomoć. Nezahvalna osoba prijateljstva koja ima pretvara u iskorištavanja. Ako želite promotriti kako se neka osoba odnosi prema vama, promotrite kako se odnosi prema vašem vremenu i je li vam zahvalna na uslugama koje činite za nju.[3]

Kako zahvaljivati?

Sve ovo vodi do pitanja: kako zahvaljivati? Postoje četiri načina ili koraka na koji možemo zahvaljivati: mislima, riječima, djelima i odricanjima. Ili: biti zahvalan mislima, biti zahvalan riječima, biti zahvalan djelima i biti zahvalan odricanjima.[4]

Prvi korak zahvalnost je imati zahvalne misli, a to znači da je potrebno uočiti kad nam netko učini neko dobročinstvo. Zahvalnost počinje u našim mislima. Zbog toga trebamo biti pažljivi. Kada uočimo da nam je netko napravio dobročinstvo trebamo to sebi osvijestiti u mislima i iznutra sebi priznati: netko mi je učinio nešto dobro, a to nije bio dužan. To znači biti zahvalan mislima. Netko mi je pomogao naučiti matematiku, a mogao je to vrijeme utrošiti na sebe. Netko mi je poklonio svoju sportsku opremu, a nije to bio dužan učiniti. Netko mi je dao svoj savjet oko toga kako trebam postupiti, a mogao je ostati suzdržan. Sve su to primjeri različitih situacija u kojima trebamo biti zahvalni. Prvi korak je da to primijetimo i misaono osvijestimo da je netko nadišao okvire svojih dužnosti i pomogao nam ili nam nešto poklonio.

Nakon toga možemo prijeći na drugi korak zahvaljivanja, a to su riječi. Riječi su vanjski izraz misli. Važne su i treba ih govoriti iskreno. Preskočimo li prvi korak u kojem stječemo svijest da nam je netko učinio dobročinstvo, riskiramo da naše riječi budu prazne, bez iskrenosti, izlizane i prijetvorne. Riječ ‘hvala’ se ne izgovara po automatizmu, kao robot, nego treba doći iz pozadine misaonog shvaćanja da smo primili dobročinstvo. Nakon što smo misaono osvijestili da nam je netko učinio neko dobročinstvo, trebamo to priznati toj osobi, pokazati joj poštovanje na vanjskom području i reći joj: hvala ti što si mi pomogao. Hvala ti na ovom poklonu. Hvala ti ovom savjetu. To znači biti zahvalan riječima. Tih nekoliko riječi je jako važno. Samo se sjetite kako je ružno ako nekome nešto pomognete a ne dobijete niti hvala zauzvrat. Znati reći hvala je osnova za svako prijateljstvo, štoviše, dobročinstva i zahvalnost među prijateljima čuva njihovo prijateljstvo[5].

Treći korak zahvalnosti su djela. Njima uzvraćamo dobročinstva našim dobročiniteljima. Pomogne li mi netko, onda ću imati poseban motiv da i ja pomognem njemu. Ako sam na ljetnom poslu, i kolega mi iziđe u susret i zamijenimo smjene, onda i ja trebam biti spreman to učiniti za njega. Ako mi je prijatelj pomogao urediti garažu, onda i ja trebam biti spreman urediti garažu kad njemu zatreba. To znači biti zahvalan djelima. Nekad se osobe teško izraze ili su nezgrapne u traženju pomoći, zato ne treba uvijek čekati da osoba izričito zatraži pomoć, nego budite pažljivi i promatrajte kako vi možete pomoći vašim dobročiniteljima. Postoji izreka koja kaže da kasne ona dobročinstvo koja su učinjena tek kad ih se zatraži.[6]

Pokušajmo stoga preduhitriti pitanje: možeš li mi pomoći? Djela govore više nego riječi a to je zato što djela zahtijevaju napor i požrtvovnost. Jesmo li spremni uzvratiti dobročinstvo djelima je pravi test naše zahvalnosti. Ne uzvraćamo li nikada na dobročinstva, jesmo li uopće zahvalni ili samo koristimo riječ hvala tek iz nekakvog bontona? Ako nam je teško uzvratiti dobročinstvo, sjetimo se da se naš dobročinitelj žrtvovao za nas i da je i on uložio napor za nas i da je sasvim prikladno da mu uzvratimo. Ne stavljamo li svoju zahvalnost u djela, vjerojatno nećemo imati nikad prave prijatelje. Također, s vremenom ćemo se možda pokazati pred drugima kao oni koji iskorištavaju druge zbog čega će se drugi maknuti od nas.

Četvrti korak zahvalnosti su odricanja. Nekad da bi smo pokazali svoju zahvalnost trebamo se odreći nečega. Ako nam je otac ili majka u nekoj važnoj potrebi, a mi smo već naumili ići sa svojim prijateljima se zabaviti, prikladan izraz zahvalnosti je odricanje. Odreći se onoga što nam se sviđa da bi pomogli svojim dobročiniteljima. Nekad se stvari poslože baš tako da je naš dobročinitelj u potrebi baš u onom trenutku kada smo mi zaokupljeni nečim svojim. Upravo kad nakon napornog tjedna u školi ili na poslu planiramo malo izaći vani u prirodu, prošetati se i odmoriti, zove nas prijatelj da mu pomognemo prenijeti neke stvari. Da bi ovdje mogli napraviti iskorak zahvalnosti kroz odricanje potrebno je početi od ispravnih misli i reći samomu sebi: meni je prijatelj često pomogao u sličnim potrebama, žrtvovat ću se, pomoći ću mu.

[1] Navedeni načini preuzeti od: Hardon, John A. S.J., Homily given at Mass for Thanksgiving Day, Nov 22, 1993. (https://bellarmineforum.org/father-hardons-secret-to-thanksgiving/; 2. travnja 2025.)

[2] Usp. STh, II-II, q.106.a.1.ad.3.

[3] Usp. Seneca, De Beneficiis II.2.

[4] Usp. S.Thomae, STh II-II, q.106.

[5] Usp. ibidem.

[6] Usp. STh, II-II, q.107.

Slijedi:

2. Prema kome biti zahvalan